Kako su godine prolazile, Veler je bio uvjeren da je zagubio svoje reportaže. 60 godina kasnije, ubrzo nakon njegove smrti tokijski list “Mainici Simbun” (Mainichi Shimbun) objavio je četiri reportaže za koje se vjerovalo da su izgubljene.
Za Džordža Velera Nagasaki je neispričana priča. Tokom 60-godišnje karijere reportera dobio je Pulicerovu nagradu i napisao desetinu knjiga. Intervjuisao je francuskog predsjednika Šarla de Gola, američkog predsjednika Džona Kenedija, ruskog pisca Maksima Gorkog i druge slavne i uticajne ličnosti. Plesao je sa holivudskom legendom Hedi Lamar i preplivao Bosfor.
Devedesetih je povjerio švedskom novinaru da je saveznički komandant, general Daglas MekArtur, krivac što reportaže iz Nagasakija nisu ugledale svjetlo dana:
“MakArtur nije želio da se iko približi Nagasakiju, jer bi to značilo da će krenuti reportaže u kojima se žale ti ljudi. Ja sam želio da čujem te priče.”
Samo nekoliko sati nakon zvanične predaje Japana, MekArtur je 2. septembra 1945., na palubi američkog nosača aviona Mizuri, zaprijetio reporterima da se drže što dalje od Hirošime i Nagasakija, gdje su četiri sedmice ranije posade američkih aviona bacile atomske bombe. Veler nije poslušao naređenje i uspio je da uđe u razrušeni Nagasaki. Entoni Veler, sin proslavljenog reportera pripovijeda:
“Znao je da neće ništa učiniti ako bude tražio da ga, kao novinara, provozaju okolo. Odmah se obratio japanskom generalu, predstavljajući se kao pukovnik američke vojske koji ima naređenje da prikupi sve podatke o stanju na terenu i da ih pošalje u Tokio. “
Plan je funkcionisao i navodni pukovnik Veler je proveo pet dana intervjuišući preživjele, ljekare i ratne zarobljenike. Ispisao je na hiljade riječi o efektima radijacije, ali je ostatak života proveo pokušavajući da objasni kako su cenzori generala MakArtura zaustavili svaki njegov redak iz Nagasakija.
Velerov sin Entoni pronašao je nakon očeve smrti, 2003. godine, u njegovoj vili nadomak Rima. kopije reportaža koje su gotovo 60 godina bile zagubljene. U prvom od četiri članka koje je objavio tokijski Mainaci Simbun, Veler hvali atomsku bombu, navodeći da su njeni efekti selektivni, ali njegovi kasniji članci su snažno svjedočenje o užasnim efektima radijacije.
“Možete uočiti kako ga užas postepeno obuzima i koji će ga pratiti kasnije u životu, što MekAartur ni mjesec dana nakon atomskog napada nije poslao ljekare i bolničarke da pomognu stanovništvu.”
Veler je bio ubijeđen da su njegovi izvještaji uništeni, jer je MekArtur želio sve zasluge za pobjedu u ratu, a ne da ih dijeli sa naučnicima, tvorcima atomske bombe. Publicista Greg Mičel, autor knjige Hirošima i Amerika, ide i dalje, tvrdeći da je zvanična Amerika godinama nastojala da sakrije istinu o atomskoj bombi. Moralne dileme oko njene upotrebe bile su u to vrijeme potisnute potrebom da SAD krenu u ambiciozni plan razvoja nukelarnog oružja.
Vraćajući se nakon petodnevne posjete Nagasakiju, u jesen 1945., Veler je odbio ponudu kolega reportera da, izbjegavajući cenzuru, proslijede njegove izvještaje direktno u redakcije listova u Americi. U jednom članku, 1967. godine, Džordž Veler je priznao: “U svoj svojoj tvrdoglavosti odbio sam dobru priliku za objavljivanje, jer sam težio kompletnijoj i savršenijoj priči.”
Za Džordža Velera Nagasaki je neispričana priča. Tokom 60-godišnje karijere reportera dobio je Pulicerovu nagradu i napisao desetinu knjiga. Intervjuisao je francuskog predsjednika Šarla de Gola, američkog predsjednika Džona Kenedija, ruskog pisca Maksima Gorkog i druge slavne i uticajne ličnosti. Plesao je sa holivudskom legendom Hedi Lamar i preplivao Bosfor.
Devedesetih je povjerio švedskom novinaru da je saveznički komandant, general Daglas MekArtur, krivac što reportaže iz Nagasakija nisu ugledale svjetlo dana:
“MakArtur nije želio da se iko približi Nagasakiju, jer bi to značilo da će krenuti reportaže u kojima se žale ti ljudi. Ja sam želio da čujem te priče.”
Samo nekoliko sati nakon zvanične predaje Japana, MekArtur je 2. septembra 1945., na palubi američkog nosača aviona Mizuri, zaprijetio reporterima da se drže što dalje od Hirošime i Nagasakija, gdje su četiri sedmice ranije posade američkih aviona bacile atomske bombe. Veler nije poslušao naređenje i uspio je da uđe u razrušeni Nagasaki. Entoni Veler, sin proslavljenog reportera pripovijeda:
“Znao je da neće ništa učiniti ako bude tražio da ga, kao novinara, provozaju okolo. Odmah se obratio japanskom generalu, predstavljajući se kao pukovnik američke vojske koji ima naređenje da prikupi sve podatke o stanju na terenu i da ih pošalje u Tokio. “
Plan je funkcionisao i navodni pukovnik Veler je proveo pet dana intervjuišući preživjele, ljekare i ratne zarobljenike. Ispisao je na hiljade riječi o efektima radijacije, ali je ostatak života proveo pokušavajući da objasni kako su cenzori generala MakArtura zaustavili svaki njegov redak iz Nagasakija.
Velerov sin Entoni pronašao je nakon očeve smrti, 2003. godine, u njegovoj vili nadomak Rima. kopije reportaža koje su gotovo 60 godina bile zagubljene. U prvom od četiri članka koje je objavio tokijski Mainaci Simbun, Veler hvali atomsku bombu, navodeći da su njeni efekti selektivni, ali njegovi kasniji članci su snažno svjedočenje o užasnim efektima radijacije.
“Možete uočiti kako ga užas postepeno obuzima i koji će ga pratiti kasnije u životu, što MekAartur ni mjesec dana nakon atomskog napada nije poslao ljekare i bolničarke da pomognu stanovništvu.”
Veler je bio ubijeđen da su njegovi izvještaji uništeni, jer je MekArtur želio sve zasluge za pobjedu u ratu, a ne da ih dijeli sa naučnicima, tvorcima atomske bombe. Publicista Greg Mičel, autor knjige Hirošima i Amerika, ide i dalje, tvrdeći da je zvanična Amerika godinama nastojala da sakrije istinu o atomskoj bombi. Moralne dileme oko njene upotrebe bile su u to vrijeme potisnute potrebom da SAD krenu u ambiciozni plan razvoja nukelarnog oružja.
Vraćajući se nakon petodnevne posjete Nagasakiju, u jesen 1945., Veler je odbio ponudu kolega reportera da, izbjegavajući cenzuru, proslijede njegove izvještaje direktno u redakcije listova u Americi. U jednom članku, 1967. godine, Džordž Veler je priznao: “U svoj svojoj tvrdoglavosti odbio sam dobru priliku za objavljivanje, jer sam težio kompletnijoj i savršenijoj priči.”
