Slučajem pukovnika Čedomira Brankovića, u Beogradu se bavio novinar Radija Slobodna Evropa Zoran Preradović:
Povodom odluke sofijskog apelacionog suda, vojni analitičar Aleksandar Radić ističe da je pronađeno dobro rešenje i to ovako obrazlaže:
„U svakom slučaju ne bi trebale neke treće države da se mešaju u odnose između Hrvatske i Srbije. Bez obzira na to da li su optužbe koje Hrvatska iznijela utemeljene ili ne i dobar dio toga predala Interpolu u obliku ,crvenih poternica‘, mislim da je to nešto što će morati da se raspravi između Zagreba i Beograda i da bi mešanje drugih samo pogoršalo odnose.“
Ovakvi i slični slučajevi, a u pitanju je dve stotine optužnica, moraju se rešavati na bilateralnoj osnovi, između Saveta ministara državne zajednice Srbije i Crne Gore i Hrvatske, kaže za naš radio ministar odbrane Prvoslav Davinić:
„Za nas je najveći problem u tome što postoji i jedan broj tajnih optužbi. I to, ako se takva situacija održi, onemogućava regionalnu i međunarodnu saradnju. Po tom osnovu, ja nisam u stanju da uputim nijednog od naših visokih oficira na bilo kakav međunarodni sastanak jer ne znam šta mu se može desiti.“
Hrvatska je jedina od država regije u kojima postoji sređen spisak osoba koje država krivično goni zbog događaja u poslednjem ratu. Ipak, poprilično toga i dalje je nejasno, proizilazi iz istraživanja koje je naš novinar sproveo u Zagrebu.
Slučaj pukovnik Čede Brankovića aktualizirao je pitanje – koliko još Hrvatska potražuje građana drugih zemalja, nastalih raspadom socijalističke Jugoslavije, a zbog ratnih zločina ili zločina nastalih vezano uz ratne operacije u prvoj polovici devedesetih?
Broj ljudi koje se traži razmjerno je velik – gotovo 900, ali niti desetina od njih nije na Interpolovim tjeralicama, kaže za Radio Slobodna Evropa zamjenik glasnogovornika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske Igor Štefanac:
„Ministarstvo unutarnjih poslova u Republici Hrvatskoj trenutačno traga za ukupno 885 iz susjednih zemalja, a koje su okrivljene ili suđene za kazneno djelo ratnog zločina. Isto tako, Interpolima susjednih zemalja smo uputili ukupno 55 zahtjeva o raspisivanju međunarodnih tjeralica za hrvatske državljane za koje se sumnja da su počinili isto ili istovjetno kazneno djelo, a sukladno čemu bi policije tih zemalja trebale tragati za takvim osobama. Međutim, mi nemamo saznanja da li su i kod njih raspisane te potrage.“
Taj popis ne klasificira tražene osobe po državljanstvu. Ali kako je, nakon što ga je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske sastavilo, jedan njegov primjerak upućen voditelju misije Evropske komisije u Hrvatskoj Žaku Vinenberžeru (Jacques Wunenburger), a drugi veleposlaniku Srbije i Crne Gore u Hrvatskoj Milanu Simurdiću, iz toga se dade zaključiti kako se u najvećem broju slučajeva radi o građanima državne zajednice Srbije i Crne Gore.
Hoće li slučaj pukovnika Brankovića, kojeg se tereti za ratne zločine protiv civilnog stanovništva na području Novske u Hrvatskoj u jesen 1991. godine, ugroziti vrlo dobre odnose Zagreba i Beograda? Zagrebački odvjetnik sa petnaestogodišnjim iskustvom u procesuiranju ratnih zločina Anto Nobilo, u izjavi za Radio Slobodna Evropa, pomalo cinično, ali ne nužno i netočno, kaže kako odnosi Hrvatske i Srbije i Crne Gore zbog ovoga neće biti ugroženi:
„Prije svega što Hrvatska, zbog svojih unutrašnjih razloga, baš previše i ne inzistira na kažnjavanju ratnih zločinaca na srpskoj strani koji su se ogriješili o hrvatske zakone. Mi baš ne vidimo neku veliku aktivnost u tom pravcu. Kod tog srpskog pukovnika koji je kratkotrajno bio u pritvoru u Bugarskoj, Hrvatska bi mogla napraviti jednu dobru kaznenu prijavu, dokumentirati ju sa svim dokazima i uputiti u formalnopravnom smislu Tužiteljstvu Republike Srbije i zatražiti formalni kazneni postupak. Međutim, mi nismo, bar ne u javnosti, vidjeli niti jedan slučaj da Hrvatska inicira kaznene postupke u Srbiji protiv nekih ratnih zločinaca koji su počinili zločine u Hrvatskoj. Ne vidimo suradnju na tom polju.“
Doista, koji su dalji postupci u slučaju „Branković“ koji bi mogli biti smjerodajni i za ostale takve slučajeve, ako se pojave u budućnosti? U Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija kazali su nam kako je cijela stvar spuštena na tehničku razinu i da svu dalju komunikaciju obavlja hrvatsko Ministarstvo pravosuđa. Pomoćnica ministrice pravosuđa za međunarodnopravnu pomoć i suradnju Ljiljana Vodopija Čengić, u izjavi za Radio Slobodna Evropa kaže kako tek treba dovršiti priču sa Bugarskom koja je pustila Brankovića. Gospođi Vodopija Čengić prenijeli smo sugestiju odvjetnika Nobila, odnosno pitali smo je razmatra li se mogućnost da se Državnom tužilaštvu u Beogradu uputi jedna dobro napravljena i obrazložena kaznena prijava protiv Brankovića?
„Ne mogu vam u ovom trenutku to reći. On je na Interpolovoj tjeralici, to sve države znaju. Mi u ovom trenutku to ne razmatramo i ne bih vam mogla u tom smislu komentirati ništa dalje.“
I dok u Hrvatskoj postoji koliko-toliko sređen, mada ne baš u potpunosti ažuran, spisak osoba za kojima ta država traga pod optužbama ili nakon presuda za zločine, u Bosni i Hercegovini, kako je istražila naša novinarka, nema ni jedinstvene politike na nivou države niti spiskova na državnom nivou. Jedino što je za sada izvesno da novih poternica nema.
Novih potjernica za osobama koje su u toku rata u BiH počinile ratni zločin, a koje se nalaze u susjednim državama, prema informacijama Suda Bosne i Hercegovine i nevladinih organizacija, nema. Za sada su to samo javno objavljene potjernice koje je raspisao Haški tribunal. Ipak, postoji mnogo lica koja će biti predmet interesovanja policije, odnosno bosanskohercegovačkog Interpola. Direktor Dokumentaciono-istraživačkog centra u Sarajevu Mirsad Tokača:
„Očekujem da ćemo uskoro imati nove javne potjernice za licima koja se kreću u regionu, dakle radi se o licima koja su počinila ratne zločine ili za koja se sumnja da su počinila ratne zločine na teritoriji BiH prije svega, ali i na teritoriji Hrvatske, možda i na Kosovu i tako dalje. Dakle, na prostorima gdje su se odvijala ratna dejstva.“
Na prijedlog Tužilaštva, Sud Bosne i Hercegovine mora donijeti rješenje o raspisivanju potjernice, pojašnjava portparol Državnog tužilaštva Edita Pejović:
„I onda sud dostavlja to rješenje službenim putem nadležnim organima, bilo da su to MUP-ovi na području BiH ili da je to služba Interpola ili u slučaju Suda BiH da je to Agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Dakle, Tužilaštvo ne može izdati potjernicu, ono samo može tražiti od suda da sudi za nalog. Za ratne zločine još uvijek nemamo nijednu potjernicu.“
Potvrdu o raspisanim ili mogućim potjernicama za osobama koje se nalaze na teritoriji susjedne Srbije i Crne Gore ili Hrvatske, u bosanskohercegovačkom Interpolu, koji je jedini nadležan da pruži takve informacije, nismo mogli dobiti. U federalnom Ministarstvu unutrašnjih poslova kažu da ni oni nemaju ingerencije za raspisivanje potjernica.
Na pitanje koliko su nadležni organi vlasti u Bosni i Hercegovini za ove slučajeve koristili obimnu dokumentaciju Istraživačko-dokumentacionog centra, Tokača odgovara:
„Što se tiče korištenja naše dokumentacije, ona je u svim ovim proteklim godinama uglavnom bila korištena od strane Tribunala i u nekim manjim kantonalnim sporovima koji su se vodili ovdje u Sarajevu ili u nekim kantonima. Mi zapravo tek sad, kada krene Specijalno vijeće za ratne zločine da radi svoj dio posla, očekujemo da će biti intenzivni kontakti između nas i tužilaštva tog vijeća. Do ovog časa smo imali kontakte jedino sa tužiocem iz Brčko Distrikta. A što se tiče Državnog tužilaštva, kontakti još nisu započeli.“
S druge strane, prošle godine Državno odvjetništvo Republike Hrvatske objavilo je spisak optuženih, osumnjičenih i osuđenih lica za ratne zločine pred hrvatskim organima pravosuđa. Na tom spisku se nalaze imena skoro dvije hiljade lica, među kojima je najviše Srba iz Hrvatske, te pripadnika bivše JNA. Savo Štrbac, predsjednik nevladine organizacije „Veritas“ iz Banjaluke, koja okuplja Srbe iz Hrvatske, kaže da je to prvi spisak koji je neki hrvatski državni organ objavio:
„On je bio dostavljen nekim međunarodnim organizacijama i institucijama, a i napravljen je po nalogu Evropske unije. Već smo mi ustanovili da on nije ni konačan, ni potpun. I poslije objavljivanja ovog spiska, bilo je hapšenja ljudi koji nisu na ovom spisku, što upravo potvrđuje pitanje – šta je s onim prijavama koje nisu ni stigle do Tužilaštva, koje očito stoje negdje u ladicama u MUP-u, pa se po potrebi izdvajaju.“
Kada je riječ o potjernicama za osobama osumnjičenim za ratne zločine, a koje se nalaze u regionu, regionalna saradnja ministarstava unutrašnjih poslova, ali i nevladinih organizacija, veoma je važna. Mirsad Tokača:
„Između našeg Centra i Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i organizacije koja se zove Dokumenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, potpisan je nedavno protokol o našoj međusobnoj saradnji, o razmjeni iformacija, o uspostavljanju jedinstvenog informacionog sistema. Mi već imamo zajedničke timove za monitoring sudskih procesa. Recimo intenzivno smo pratili proces u Beogradu za Ovčaru, neke u Karlovcu, Osijeku, Varaždinu… Isto tako ovdje u Sarajevu, evo pratili smo slučaj ,Matanović‘ i još neke druge. Prema tome, mi smo tu regionalnu saradnju započeli, što se nas tiče. Naravno, svi ostali trebaju, svako po svojoj liniji, trebaju da odlučuju šta će i na koji način raditi u tom segmentu posla.“
Kosovo je treće od područja bivše Jugoslavije u kojem je u prošloj deceniji bilo borbi, pa samim tim i zločina, a to znači moguće i osoba koje bi u vezi sa tim zločinima mogle biti potraživane.
Neradž Sing, portparol Civilne misije Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK), kaže da se na Kosovu primenjuje princip da se stranim državljanima za zločine počinjene na Kosovu sudi na samom Kosovu.
Jedini izuzetak može biti, kaže on, slučaj da nekog stranog državljanina na Kosovu terete za zločin počinjen u tom području, ali da ga u nekom drugom sudskom sistemu terete za još teži zločin. U tom slučaju, kaže Neradž Sing, može doći do izručenja:
„Što se tiče Srbije i Crne Gore, moram reći da je u ovom slučaju situacija unekoliko različita, obzirom da SiCG ne spada u kategoriju „stranih sudskih sistema“. Zbog toga se zahtevi koji stižu iz SiCG rešavaju od slučaja do slučaja. Ti zahtevi se ne mogu rešavati prema zakonima o međunarodnopravnoj pomoći, obzirom da u pravnom smislu tu nema nikakve međunarodnopravne pomoći.“
Na pitanje da objasni optužnice protiv građana Kosova, podignute pred pravosuđem Srbije, portparol UNMIK-a Neradž Sing podseća da za to vlasti Srbije uopšte nisu nadležni:
„Potpuno je jasno da je prema Rezoluciji 1244 Ujedinjenih nacija UNMIK jedini nadležan za slučajeve zločina počinjenih na teritoriji Kosova od 1999. godine naovamo. Mi znamo da su vlasti Srbije izdale nekoliko međunarodnih naloga za hapšenje stanovnika Kosova zbog zločina za koje se navodi da su počinjeni za vreme ili nakon oružanog sukoba na Kosovu, ali, kao sto sam već rekao, UNMIK je nadležan za sve zločine za koje se pretpostavlja da su počinjeni na teritoriji Kosova. Najbolje rešenje za slučajeve zločina za koje se tvrdi da su počinjeni na Kosovu, bilo bi za relevantne vlasti u Srbiji da traže da ta suđenja budu sprovedena na Kosovu tamo gde su nadležni.“
Na temu traženih osoba razgovarali smo u Beogradu sa Vladanom Batićem, bivšim ministrom pravosuđa Srbije:
RSE: Gospodine Batiću, da li, prema Vašim saznanjima, Srbija i Crna Gora potražuje neke državljane ostalih zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije zbog počinjenih zločina u vreme rata, vođenog na području bivše Jugoslavije, naročito one visokog ranga, a ne računajući one koje traži Haški tribunal?
BATIĆ: Ja nemam takve informacije. Mi smo bili vrlo inertni u pogledu ne samo zločina koje su počinili naši sunarodnici, nego i zločina koji su počinjeni nad nama. Izuzev potrage i kasnije poternice i Interpolove poternice koja je raspisana za Tačijem, Čekuom i Haradinajem, i onih poznatih slučajeva hapšenja Tačija u Budimpešti i Čekua u Budimpešti i u Sloveniji, ja ne znam za druge slučajeve.
RSE: Da li postoji jedinstven spisak osumnjičenih i osuđenih iz ostalih jugoslovenskih država ili ne? Primera radi, navešću da je Hrvatska tražila Momčila Perišića jer je bio osuđen. Bosna i Hercegovina Fikreta Abdića dok je bio još samo optužen. Ali se za ostale slučajeve uglavnom ne zna.
BATIĆ: Koliko ja znam, bilateralni odnosi na tom nivou praktično nisu ni postojali. Tako da ja ne verujem da postoji nekakav jedinstven spisak. Dok sam ja bio ministar pravde, imao sam dva puta razgovore sa hrvatskom ministarkom pravde i počeli smo da pomeramo tu stvar sa mrtve tačke zbog tih optužnica, što javnih, što tajnih, što zahteva za sprovođenje istrage, što krivičnih prijava, upravo da se ne bi događale ovakve stvari kao što se to dogodilo sa gospodinom Brankovićem u Sofiji.
I ovo je, na žalost, poštovani slušaoci sve što je bilo moguće saznati na ovu u državama regije.
Nedostaju zvanične informacije iz Srbije i iz Crne Gore. Naši novinari su čitave dve sedmice obijali pragove nadležnih, od ministarstava unutrašnjih i spoljnih poslova, predstavnika interpola. Uyalud.
U Beogradu nas je ministar pravosuđa Zoran Stojković, rekavši da nema podataka na ovu temu, uputio na Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i ministra Rasima Ljajića. I pored upornih pokušaja da dođemo do sagovornika i obećanja pomoćnika ministra Jelene Marković da će odgovoriti na naša pitanja, ostali smo uskraćeni za odgovore i to bez bilo kakvog objašnjenja. U Ministarstvu inostranih poslova, pomoćnik šefa bilaterale, ambasador Miomir Udovički, uputio nas je na direktora konzularne direkcije Branka Radoševica, koji je objasnio da MIP ne raspolaže tim podacima. U kancelariji beogradskog Interpola rečeno nam je da bi javno iznošenje tih podataka značilo odavanje državne tajne.
U Podgorici su MUP-u Crne Gore pitanja Radija Slobodna Evropa prosleđena pismeno. Nakon nekoliko telefonskih razgovora rečeno nam je da podaci koje tražimo, ne postoje. Na insistiranje da nešto o svemu ipak mora postojati, u MUP-u Crne Gore nam je rečeno, u petak 13. maja, da „nijesu uspjeli ništa da urade“.
Povodom odluke sofijskog apelacionog suda, vojni analitičar Aleksandar Radić ističe da je pronađeno dobro rešenje i to ovako obrazlaže:
„U svakom slučaju ne bi trebale neke treće države da se mešaju u odnose između Hrvatske i Srbije. Bez obzira na to da li su optužbe koje Hrvatska iznijela utemeljene ili ne i dobar dio toga predala Interpolu u obliku ,crvenih poternica‘, mislim da je to nešto što će morati da se raspravi između Zagreba i Beograda i da bi mešanje drugih samo pogoršalo odnose.“
Ovakvi i slični slučajevi, a u pitanju je dve stotine optužnica, moraju se rešavati na bilateralnoj osnovi, između Saveta ministara državne zajednice Srbije i Crne Gore i Hrvatske, kaže za naš radio ministar odbrane Prvoslav Davinić:
„Za nas je najveći problem u tome što postoji i jedan broj tajnih optužbi. I to, ako se takva situacija održi, onemogućava regionalnu i međunarodnu saradnju. Po tom osnovu, ja nisam u stanju da uputim nijednog od naših visokih oficira na bilo kakav međunarodni sastanak jer ne znam šta mu se može desiti.“
Hrvatska je jedina od država regije u kojima postoji sređen spisak osoba koje država krivično goni zbog događaja u poslednjem ratu. Ipak, poprilično toga i dalje je nejasno, proizilazi iz istraživanja koje je naš novinar sproveo u Zagrebu.
Slučaj pukovnik Čede Brankovića aktualizirao je pitanje – koliko još Hrvatska potražuje građana drugih zemalja, nastalih raspadom socijalističke Jugoslavije, a zbog ratnih zločina ili zločina nastalih vezano uz ratne operacije u prvoj polovici devedesetih?
Broj ljudi koje se traži razmjerno je velik – gotovo 900, ali niti desetina od njih nije na Interpolovim tjeralicama, kaže za Radio Slobodna Evropa zamjenik glasnogovornika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske Igor Štefanac:
„Ministarstvo unutarnjih poslova u Republici Hrvatskoj trenutačno traga za ukupno 885 iz susjednih zemalja, a koje su okrivljene ili suđene za kazneno djelo ratnog zločina. Isto tako, Interpolima susjednih zemalja smo uputili ukupno 55 zahtjeva o raspisivanju međunarodnih tjeralica za hrvatske državljane za koje se sumnja da su počinili isto ili istovjetno kazneno djelo, a sukladno čemu bi policije tih zemalja trebale tragati za takvim osobama. Međutim, mi nemamo saznanja da li su i kod njih raspisane te potrage.“
Taj popis ne klasificira tražene osobe po državljanstvu. Ali kako je, nakon što ga je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske sastavilo, jedan njegov primjerak upućen voditelju misije Evropske komisije u Hrvatskoj Žaku Vinenberžeru (Jacques Wunenburger), a drugi veleposlaniku Srbije i Crne Gore u Hrvatskoj Milanu Simurdiću, iz toga se dade zaključiti kako se u najvećem broju slučajeva radi o građanima državne zajednice Srbije i Crne Gore.
Hoće li slučaj pukovnika Brankovića, kojeg se tereti za ratne zločine protiv civilnog stanovništva na području Novske u Hrvatskoj u jesen 1991. godine, ugroziti vrlo dobre odnose Zagreba i Beograda? Zagrebački odvjetnik sa petnaestogodišnjim iskustvom u procesuiranju ratnih zločina Anto Nobilo, u izjavi za Radio Slobodna Evropa, pomalo cinično, ali ne nužno i netočno, kaže kako odnosi Hrvatske i Srbije i Crne Gore zbog ovoga neće biti ugroženi:
„Prije svega što Hrvatska, zbog svojih unutrašnjih razloga, baš previše i ne inzistira na kažnjavanju ratnih zločinaca na srpskoj strani koji su se ogriješili o hrvatske zakone. Mi baš ne vidimo neku veliku aktivnost u tom pravcu. Kod tog srpskog pukovnika koji je kratkotrajno bio u pritvoru u Bugarskoj, Hrvatska bi mogla napraviti jednu dobru kaznenu prijavu, dokumentirati ju sa svim dokazima i uputiti u formalnopravnom smislu Tužiteljstvu Republike Srbije i zatražiti formalni kazneni postupak. Međutim, mi nismo, bar ne u javnosti, vidjeli niti jedan slučaj da Hrvatska inicira kaznene postupke u Srbiji protiv nekih ratnih zločinaca koji su počinili zločine u Hrvatskoj. Ne vidimo suradnju na tom polju.“
Doista, koji su dalji postupci u slučaju „Branković“ koji bi mogli biti smjerodajni i za ostale takve slučajeve, ako se pojave u budućnosti? U Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija kazali su nam kako je cijela stvar spuštena na tehničku razinu i da svu dalju komunikaciju obavlja hrvatsko Ministarstvo pravosuđa. Pomoćnica ministrice pravosuđa za međunarodnopravnu pomoć i suradnju Ljiljana Vodopija Čengić, u izjavi za Radio Slobodna Evropa kaže kako tek treba dovršiti priču sa Bugarskom koja je pustila Brankovića. Gospođi Vodopija Čengić prenijeli smo sugestiju odvjetnika Nobila, odnosno pitali smo je razmatra li se mogućnost da se Državnom tužilaštvu u Beogradu uputi jedna dobro napravljena i obrazložena kaznena prijava protiv Brankovića?
„Ne mogu vam u ovom trenutku to reći. On je na Interpolovoj tjeralici, to sve države znaju. Mi u ovom trenutku to ne razmatramo i ne bih vam mogla u tom smislu komentirati ništa dalje.“
I dok u Hrvatskoj postoji koliko-toliko sređen, mada ne baš u potpunosti ažuran, spisak osoba za kojima ta država traga pod optužbama ili nakon presuda za zločine, u Bosni i Hercegovini, kako je istražila naša novinarka, nema ni jedinstvene politike na nivou države niti spiskova na državnom nivou. Jedino što je za sada izvesno da novih poternica nema.
Novih potjernica za osobama koje su u toku rata u BiH počinile ratni zločin, a koje se nalaze u susjednim državama, prema informacijama Suda Bosne i Hercegovine i nevladinih organizacija, nema. Za sada su to samo javno objavljene potjernice koje je raspisao Haški tribunal. Ipak, postoji mnogo lica koja će biti predmet interesovanja policije, odnosno bosanskohercegovačkog Interpola. Direktor Dokumentaciono-istraživačkog centra u Sarajevu Mirsad Tokača:
„Očekujem da ćemo uskoro imati nove javne potjernice za licima koja se kreću u regionu, dakle radi se o licima koja su počinila ratne zločine ili za koja se sumnja da su počinila ratne zločine na teritoriji BiH prije svega, ali i na teritoriji Hrvatske, možda i na Kosovu i tako dalje. Dakle, na prostorima gdje su se odvijala ratna dejstva.“
Na prijedlog Tužilaštva, Sud Bosne i Hercegovine mora donijeti rješenje o raspisivanju potjernice, pojašnjava portparol Državnog tužilaštva Edita Pejović:
„I onda sud dostavlja to rješenje službenim putem nadležnim organima, bilo da su to MUP-ovi na području BiH ili da je to služba Interpola ili u slučaju Suda BiH da je to Agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Dakle, Tužilaštvo ne može izdati potjernicu, ono samo može tražiti od suda da sudi za nalog. Za ratne zločine još uvijek nemamo nijednu potjernicu.“
Potvrdu o raspisanim ili mogućim potjernicama za osobama koje se nalaze na teritoriji susjedne Srbije i Crne Gore ili Hrvatske, u bosanskohercegovačkom Interpolu, koji je jedini nadležan da pruži takve informacije, nismo mogli dobiti. U federalnom Ministarstvu unutrašnjih poslova kažu da ni oni nemaju ingerencije za raspisivanje potjernica.
Na pitanje koliko su nadležni organi vlasti u Bosni i Hercegovini za ove slučajeve koristili obimnu dokumentaciju Istraživačko-dokumentacionog centra, Tokača odgovara:
„Što se tiče korištenja naše dokumentacije, ona je u svim ovim proteklim godinama uglavnom bila korištena od strane Tribunala i u nekim manjim kantonalnim sporovima koji su se vodili ovdje u Sarajevu ili u nekim kantonima. Mi zapravo tek sad, kada krene Specijalno vijeće za ratne zločine da radi svoj dio posla, očekujemo da će biti intenzivni kontakti između nas i tužilaštva tog vijeća. Do ovog časa smo imali kontakte jedino sa tužiocem iz Brčko Distrikta. A što se tiče Državnog tužilaštva, kontakti još nisu započeli.“
S druge strane, prošle godine Državno odvjetništvo Republike Hrvatske objavilo je spisak optuženih, osumnjičenih i osuđenih lica za ratne zločine pred hrvatskim organima pravosuđa. Na tom spisku se nalaze imena skoro dvije hiljade lica, među kojima je najviše Srba iz Hrvatske, te pripadnika bivše JNA. Savo Štrbac, predsjednik nevladine organizacije „Veritas“ iz Banjaluke, koja okuplja Srbe iz Hrvatske, kaže da je to prvi spisak koji je neki hrvatski državni organ objavio:
„On je bio dostavljen nekim međunarodnim organizacijama i institucijama, a i napravljen je po nalogu Evropske unije. Već smo mi ustanovili da on nije ni konačan, ni potpun. I poslije objavljivanja ovog spiska, bilo je hapšenja ljudi koji nisu na ovom spisku, što upravo potvrđuje pitanje – šta je s onim prijavama koje nisu ni stigle do Tužilaštva, koje očito stoje negdje u ladicama u MUP-u, pa se po potrebi izdvajaju.“
Kada je riječ o potjernicama za osobama osumnjičenim za ratne zločine, a koje se nalaze u regionu, regionalna saradnja ministarstava unutrašnjih poslova, ali i nevladinih organizacija, veoma je važna. Mirsad Tokača:
„Između našeg Centra i Fonda za humanitarno pravo iz Beograda i organizacije koja se zove Dokumenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, potpisan je nedavno protokol o našoj međusobnoj saradnji, o razmjeni iformacija, o uspostavljanju jedinstvenog informacionog sistema. Mi već imamo zajedničke timove za monitoring sudskih procesa. Recimo intenzivno smo pratili proces u Beogradu za Ovčaru, neke u Karlovcu, Osijeku, Varaždinu… Isto tako ovdje u Sarajevu, evo pratili smo slučaj ,Matanović‘ i još neke druge. Prema tome, mi smo tu regionalnu saradnju započeli, što se nas tiče. Naravno, svi ostali trebaju, svako po svojoj liniji, trebaju da odlučuju šta će i na koji način raditi u tom segmentu posla.“
Kosovo je treće od područja bivše Jugoslavije u kojem je u prošloj deceniji bilo borbi, pa samim tim i zločina, a to znači moguće i osoba koje bi u vezi sa tim zločinima mogle biti potraživane.
Neradž Sing, portparol Civilne misije Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK), kaže da se na Kosovu primenjuje princip da se stranim državljanima za zločine počinjene na Kosovu sudi na samom Kosovu.
Jedini izuzetak može biti, kaže on, slučaj da nekog stranog državljanina na Kosovu terete za zločin počinjen u tom području, ali da ga u nekom drugom sudskom sistemu terete za još teži zločin. U tom slučaju, kaže Neradž Sing, može doći do izručenja:
„Što se tiče Srbije i Crne Gore, moram reći da je u ovom slučaju situacija unekoliko različita, obzirom da SiCG ne spada u kategoriju „stranih sudskih sistema“. Zbog toga se zahtevi koji stižu iz SiCG rešavaju od slučaja do slučaja. Ti zahtevi se ne mogu rešavati prema zakonima o međunarodnopravnoj pomoći, obzirom da u pravnom smislu tu nema nikakve međunarodnopravne pomoći.“
Na pitanje da objasni optužnice protiv građana Kosova, podignute pred pravosuđem Srbije, portparol UNMIK-a Neradž Sing podseća da za to vlasti Srbije uopšte nisu nadležni:
„Potpuno je jasno da je prema Rezoluciji 1244 Ujedinjenih nacija UNMIK jedini nadležan za slučajeve zločina počinjenih na teritoriji Kosova od 1999. godine naovamo. Mi znamo da su vlasti Srbije izdale nekoliko međunarodnih naloga za hapšenje stanovnika Kosova zbog zločina za koje se navodi da su počinjeni za vreme ili nakon oružanog sukoba na Kosovu, ali, kao sto sam već rekao, UNMIK je nadležan za sve zločine za koje se pretpostavlja da su počinjeni na teritoriji Kosova. Najbolje rešenje za slučajeve zločina za koje se tvrdi da su počinjeni na Kosovu, bilo bi za relevantne vlasti u Srbiji da traže da ta suđenja budu sprovedena na Kosovu tamo gde su nadležni.“
Na temu traženih osoba razgovarali smo u Beogradu sa Vladanom Batićem, bivšim ministrom pravosuđa Srbije:
RSE: Gospodine Batiću, da li, prema Vašim saznanjima, Srbija i Crna Gora potražuje neke državljane ostalih zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije zbog počinjenih zločina u vreme rata, vođenog na području bivše Jugoslavije, naročito one visokog ranga, a ne računajući one koje traži Haški tribunal?
BATIĆ: Ja nemam takve informacije. Mi smo bili vrlo inertni u pogledu ne samo zločina koje su počinili naši sunarodnici, nego i zločina koji su počinjeni nad nama. Izuzev potrage i kasnije poternice i Interpolove poternice koja je raspisana za Tačijem, Čekuom i Haradinajem, i onih poznatih slučajeva hapšenja Tačija u Budimpešti i Čekua u Budimpešti i u Sloveniji, ja ne znam za druge slučajeve.
RSE: Da li postoji jedinstven spisak osumnjičenih i osuđenih iz ostalih jugoslovenskih država ili ne? Primera radi, navešću da je Hrvatska tražila Momčila Perišića jer je bio osuđen. Bosna i Hercegovina Fikreta Abdića dok je bio još samo optužen. Ali se za ostale slučajeve uglavnom ne zna.
BATIĆ: Koliko ja znam, bilateralni odnosi na tom nivou praktično nisu ni postojali. Tako da ja ne verujem da postoji nekakav jedinstven spisak. Dok sam ja bio ministar pravde, imao sam dva puta razgovore sa hrvatskom ministarkom pravde i počeli smo da pomeramo tu stvar sa mrtve tačke zbog tih optužnica, što javnih, što tajnih, što zahteva za sprovođenje istrage, što krivičnih prijava, upravo da se ne bi događale ovakve stvari kao što se to dogodilo sa gospodinom Brankovićem u Sofiji.
I ovo je, na žalost, poštovani slušaoci sve što je bilo moguće saznati na ovu u državama regije.
Nedostaju zvanične informacije iz Srbije i iz Crne Gore. Naši novinari su čitave dve sedmice obijali pragove nadležnih, od ministarstava unutrašnjih i spoljnih poslova, predstavnika interpola. Uyalud.
U Beogradu nas je ministar pravosuđa Zoran Stojković, rekavši da nema podataka na ovu temu, uputio na Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i ministra Rasima Ljajića. I pored upornih pokušaja da dođemo do sagovornika i obećanja pomoćnika ministra Jelene Marković da će odgovoriti na naša pitanja, ostali smo uskraćeni za odgovore i to bez bilo kakvog objašnjenja. U Ministarstvu inostranih poslova, pomoćnik šefa bilaterale, ambasador Miomir Udovički, uputio nas je na direktora konzularne direkcije Branka Radoševica, koji je objasnio da MIP ne raspolaže tim podacima. U kancelariji beogradskog Interpola rečeno nam je da bi javno iznošenje tih podataka značilo odavanje državne tajne.
U Podgorici su MUP-u Crne Gore pitanja Radija Slobodna Evropa prosleđena pismeno. Nakon nekoliko telefonskih razgovora rečeno nam je da podaci koje tražimo, ne postoje. Na insistiranje da nešto o svemu ipak mora postojati, u MUP-u Crne Gore nam je rečeno, u petak 13. maja, da „nijesu uspjeli ništa da urade“.
