Oluja se danas nalazi između kriminalizacije i glorifikacije. Istine se obično nalaze negdje po sredini – između masovnih osuda i masovnih proslava. Za njegovu istinu pitali smo svjedoka „Oluje“, sedamdesetdvogodišnjeg Jovu Grubora iz sela Plavna pokraj Knina:
„Bili smo na mukama, u zavisnosti od toga koja je vojska naišla. Bilo je dobrih, bilo je loših. A ovi koji su kod mene došli za vrijeme ,Oluje‘, dali su mi pušku da ubijem mater. Ja sam i ostao ovdje jer mi je mater bila nepokretna. Dali su mi pušku da je ubijem, a ja kažem: ,Jesi li ti ubio svoju mater?‘. Onda su došli i zapalili jedno sijeno. Pitao sam ih zašto pale sijeno, rekao sam da to nije potrebno, da može i valjati nekada nekome, a on meni kaže: ,Da ti jebem majku četničku, hoćeš da te ubijem?‘. Uspio sam svojim riječima da, od Đurića do Kambera, nijedna kuća nije izgorjela. Poslušali su me i bili su dobri.“
Oni civili koji nisu bili izbjegli u „Oluji“, bili su ipak taoci ratne sreće:
„Jedan je vod otišao ovamo na Krivejsku previju, a jedan je otišao na Đoriće previju. Ovi što su otišli na Krivejsku previju, ti su Grubore spalili.“
U Gruborima su još uvijek neidentificirani pripadnici Hrvatske vojske zapalili kuće i ubili šest mještana, starih od 41 do 90 godina i taj zločin je, između ostaloga, predmet Haškog suda.
U rascjepu između kriminalizacije i glorifikacije „Oluje“, istina o njoj se zamagljuje politizacijom. Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski misli da je to bilo neizbježno:
„Ja mislim da je naprosto, iz niza razloga, bilo neizbježno da dođe do politizacije nečega što se proglasilo – dijelom pretjerano, ali je svakako bilo proglašeno – osnovom opstanka sadašnje hrvatske države, i u tom pogledu se zapravo ništa drugo nije moglo ni očekivati nego upravo politizacija koja uvijek sa sobom nosi, na ovaj ili onaj način, neizbježna pretjerivanja.“
I umirovljeni general Hrvatske vojske i glavni tajnik Liberalne stranke, Karl Gorinšek, misli da se pitanje „Oluje“ u Hrvatskoj instrumentalizira u političke svrhe:
„Mislim da aktualna vlast ovih dana, zapravo u više dnevnopolitičke, predizborne svrhe, iznosi neke stavove. Pa i premijer Sanader. Tako da je zapravo teško dati ocjenu tih stavova.“
Kad je o „Oluji“ riječ, u Hrvatskoj gotovo da se zaboravlja da i u njoj postoje sudske vlasti koje bi trebale procesuirati ratne zločine. Žarko Puhovski:
„Ima očito i takvih suđenja, ali njih ima veoma malo i njih se uglavnom nastojalo, da tako kažemo, usmjeriti na onu stranu koja bi značila da se zapravo uopće ne spominje sam koncept mogućeg ratnog zločina, dakle sve se drugo uzimalo, osim ratnih zločina, i to je ono što je zapravo dugoročno problem s kojim imamo posla.“
S obzirom na različite poglede na „Oluju“, Karla Gorinšeka smo pitali je li mu drago ili žao što u njoj nije aktivno sudjelovao:
„Gledano čisto s profesionalne točke gledišta, žao mi je što nisam mogao dati svoj doprinos u ,Bljesku‘ i ,Oluji‘. Ja bih svakako osobno nastojao da se to što više profesionalno odradi, da se pri tome ne naprave kršenja do kojih je došlo.“
Kaže Gorinšek o prošlosti. A kakva je budućnost odnosa Haga i hrvatske s obzirom na „Oluju“, pitali smo dr. Puhovskog:
„Mislim da će oni i dalje nastaviti ovim nekim, nazovimo to tako, valovitim, gore-dole tipom odnosa, jer će se jedne strane dolaziti do pretjerivanja od strane Haškog suda, prije svega Tužiteljstva, a s druge strane imamo stalno pretjerivanje na hrvatskoj strani, i to je nešto čega se, bojim se, nećemo riješiti još veoma dugo.“
„Bili smo na mukama, u zavisnosti od toga koja je vojska naišla. Bilo je dobrih, bilo je loših. A ovi koji su kod mene došli za vrijeme ,Oluje‘, dali su mi pušku da ubijem mater. Ja sam i ostao ovdje jer mi je mater bila nepokretna. Dali su mi pušku da je ubijem, a ja kažem: ,Jesi li ti ubio svoju mater?‘. Onda su došli i zapalili jedno sijeno. Pitao sam ih zašto pale sijeno, rekao sam da to nije potrebno, da može i valjati nekada nekome, a on meni kaže: ,Da ti jebem majku četničku, hoćeš da te ubijem?‘. Uspio sam svojim riječima da, od Đurića do Kambera, nijedna kuća nije izgorjela. Poslušali su me i bili su dobri.“
Oni civili koji nisu bili izbjegli u „Oluji“, bili su ipak taoci ratne sreće:
„Jedan je vod otišao ovamo na Krivejsku previju, a jedan je otišao na Đoriće previju. Ovi što su otišli na Krivejsku previju, ti su Grubore spalili.“
U Gruborima su još uvijek neidentificirani pripadnici Hrvatske vojske zapalili kuće i ubili šest mještana, starih od 41 do 90 godina i taj zločin je, između ostaloga, predmet Haškog suda.
U rascjepu između kriminalizacije i glorifikacije „Oluje“, istina o njoj se zamagljuje politizacijom. Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski misli da je to bilo neizbježno:
„Ja mislim da je naprosto, iz niza razloga, bilo neizbježno da dođe do politizacije nečega što se proglasilo – dijelom pretjerano, ali je svakako bilo proglašeno – osnovom opstanka sadašnje hrvatske države, i u tom pogledu se zapravo ništa drugo nije moglo ni očekivati nego upravo politizacija koja uvijek sa sobom nosi, na ovaj ili onaj način, neizbježna pretjerivanja.“
I umirovljeni general Hrvatske vojske i glavni tajnik Liberalne stranke, Karl Gorinšek, misli da se pitanje „Oluje“ u Hrvatskoj instrumentalizira u političke svrhe:
„Mislim da aktualna vlast ovih dana, zapravo u više dnevnopolitičke, predizborne svrhe, iznosi neke stavove. Pa i premijer Sanader. Tako da je zapravo teško dati ocjenu tih stavova.“
Kad je o „Oluji“ riječ, u Hrvatskoj gotovo da se zaboravlja da i u njoj postoje sudske vlasti koje bi trebale procesuirati ratne zločine. Žarko Puhovski:
„Ima očito i takvih suđenja, ali njih ima veoma malo i njih se uglavnom nastojalo, da tako kažemo, usmjeriti na onu stranu koja bi značila da se zapravo uopće ne spominje sam koncept mogućeg ratnog zločina, dakle sve se drugo uzimalo, osim ratnih zločina, i to je ono što je zapravo dugoročno problem s kojim imamo posla.“
S obzirom na različite poglede na „Oluju“, Karla Gorinšeka smo pitali je li mu drago ili žao što u njoj nije aktivno sudjelovao:
„Gledano čisto s profesionalne točke gledišta, žao mi je što nisam mogao dati svoj doprinos u ,Bljesku‘ i ,Oluji‘. Ja bih svakako osobno nastojao da se to što više profesionalno odradi, da se pri tome ne naprave kršenja do kojih je došlo.“
Kaže Gorinšek o prošlosti. A kakva je budućnost odnosa Haga i hrvatske s obzirom na „Oluju“, pitali smo dr. Puhovskog:
„Mislim da će oni i dalje nastaviti ovim nekim, nazovimo to tako, valovitim, gore-dole tipom odnosa, jer će se jedne strane dolaziti do pretjerivanja od strane Haškog suda, prije svega Tužiteljstva, a s druge strane imamo stalno pretjerivanje na hrvatskoj strani, i to je nešto čega se, bojim se, nećemo riješiti još veoma dugo.“
