Subota, 30. travnja 2005.
Još odjekuju riječi s prošlotjedne konferencije “15 godina tranzicije u jugoistočnoj Europi: odgovornost i utjecaj medija”, koju je zaklada Konrad Adenauer organizirala u Zagrebu. Kuda plovi hrvatski medijski brod? Prema iskazima govornika na pragu smo sveopće trivijalizacije i komercijalizacije medija. Formula “3 S” pokucala je i na prag do jučer ozbiljnih medija. “3 S”, dakako znači: seks, sport, skandali. Nazdravlje!
Nedjelja, 1. svibnja 2005.
Prvi svibnja, međunarodni praznik rada, više desetaka tisuća ljudi dočekalo je u zagrebačkom Parku Maksimir. Neki su došli zbog jedne od 16.000 besplatnih porcija graha. Premijerov izaslanik potpredsjednik Vlade RH Damir Polančec dočekan je i ispraćen zvižducima, dočim je Hrvoje Cvitanović, pročelnik kabineta Stjepana Mesića dočekan i ispraćen pljeskom. Eto, što su u Maksimiru toga dana mislili kako Vlada vlada. Sindikalni čelnici nadahnuto su se obratili puku pa je Željko Popović, potpredsjednik udruge radničkih sindikata, izrekao da bi mnogi političari umjesto kozmetičarima trebali poći postolarima. Zašto? Zato jer im je obraz poput đona.
Ponedjeljak, 2.svibnja 2005.
Lome se koplja oko Markice Rebića, bivšeg šefa SIS-a, te novinara Stjepana Šešelja, Ivice Marijačića i Domagoja Margetića, koji su otkrili identitet zaštićenom haaškom svjedoku sa suđenja generalu Tihomiru Blaškiću. Novinari koji sebe vole stavljati pod nazivnik “državotvorni” bespogovorno su na njihovoj strani. Ostali pak, koji za njih smatraju da su špijuni, nenovinari i izrod profesije, dvoje između uživanja što je napokon “maca došla na vratanca”, i principijelne načelne podrške. Kao, profesije radi. Doguralo se mukotrpno i prijeporno do sintagme “interes javnosti”. A mogao bi se i u povodu ovog slučaja razdijeliti i samo Hrvatsko novinarsko društvo. Uostalom, nikad nije ni bilo jedinstveno.
Utorak, 3. svibnja 2005.
Za Slobodnu Dalmaciju, u kojoj sam i zaposlen, pišem komentar o uslužnim novinarima koji su sluge: u ratu ratnoj ideji, u poraću ideji brze tajkunizacije, u novijem dobu mafijaško-gospodarstvenim krugovima, a u budućnosti najvjerojatnije imperativima iz centara korporacijske moći. Svo vrijeme u glavi mi je početak devedesetih prošloga stoljeća, delikatno ali referentno razdoblje u kojemu si mogao odabrati hoćeš li biti novinar ili propagandista, te na kraju krajeva hoćeš li biti čovjek ili zvijer.
Srijeda, 4. svibnja 2005.
Redakcija me šalje u Kumrovec da izvijestim s komemoracije u povodu 25. godišnjice Titove smrti. Naletjeh na Franca Blatnika iz Hrasnika koji nosi majicu s Titovim likom, na glavi mu “titovka”, a u džepu novčanik s grbom Hajduka.
- Onaj dan kada je umro Tito bio sam na utakmici Hajduk – Crvena zvezda. Veliki sam navijač Hajduka. Bilo je 1:0 za Hajduk, pamtim i danas kada je spiker javio da je drug Tito umro. Tišina. Pedeset i pet tisuća ljudi na stadionu. I onda krene pjesma “Druže Tito mi ti se kunemo…”. Bila je nedjelja, sjećam kako su se svi u grobnoj tišini razišli. Za mene je Tito bio drugi otac. A nisam bio komunist ni jedan jedini dan. Bilo je za njegovo vrijeme u Sloveniji para za svakoga, sada baš i ne... – veli mi Franc Blatnik inače zaposlen u Litostroju u Ljubljani.
Četvrtak, 5. svibnja 2005.
Vraćaju mi se slike iz Kumrovca. Zanimljivo, većina delegata antifašističkih udruga i organizacija iz Hrvatske i Slovenije ne može izdržati ne dodirnuti brončanog Augustinčićevog Tita, čuveni spomenik pod koji je još uvijek nepoznat netko bio stavio eksploziv koji je u gluho doba noći prodrmao Kumrovec i oštetio umjetničko djelo. Spomenik je restauriran i sada ga Titovi suborci, gledam ih, dodiruju s nekim posebnim odnosom.
Petak, 6. svibanj 2005.
Skinhead u Puli nepravomoćno osuđen na 8 godina zatvora za pokušaj ubojstva. Čujem u redakciji usputni komentar u znaku pitanja: Hoće li i dalje nakon ovoga skinsi bez zadrške premlaćivati strane studente, Rome, punkere i druge koji im se nađu na putu, osobito onom idejnom? Dobacuje netko kako bi i prema navijačima – huliganima trebalo trenirati gotovo jednaku strogost.
Još odjekuju riječi s prošlotjedne konferencije “15 godina tranzicije u jugoistočnoj Europi: odgovornost i utjecaj medija”, koju je zaklada Konrad Adenauer organizirala u Zagrebu. Kuda plovi hrvatski medijski brod? Prema iskazima govornika na pragu smo sveopće trivijalizacije i komercijalizacije medija. Formula “3 S” pokucala je i na prag do jučer ozbiljnih medija. “3 S”, dakako znači: seks, sport, skandali. Nazdravlje!
Nedjelja, 1. svibnja 2005.
Prvi svibnja, međunarodni praznik rada, više desetaka tisuća ljudi dočekalo je u zagrebačkom Parku Maksimir. Neki su došli zbog jedne od 16.000 besplatnih porcija graha. Premijerov izaslanik potpredsjednik Vlade RH Damir Polančec dočekan je i ispraćen zvižducima, dočim je Hrvoje Cvitanović, pročelnik kabineta Stjepana Mesića dočekan i ispraćen pljeskom. Eto, što su u Maksimiru toga dana mislili kako Vlada vlada. Sindikalni čelnici nadahnuto su se obratili puku pa je Željko Popović, potpredsjednik udruge radničkih sindikata, izrekao da bi mnogi političari umjesto kozmetičarima trebali poći postolarima. Zašto? Zato jer im je obraz poput đona.
Ponedjeljak, 2.svibnja 2005.
Lome se koplja oko Markice Rebića, bivšeg šefa SIS-a, te novinara Stjepana Šešelja, Ivice Marijačića i Domagoja Margetića, koji su otkrili identitet zaštićenom haaškom svjedoku sa suđenja generalu Tihomiru Blaškiću. Novinari koji sebe vole stavljati pod nazivnik “državotvorni” bespogovorno su na njihovoj strani. Ostali pak, koji za njih smatraju da su špijuni, nenovinari i izrod profesije, dvoje između uživanja što je napokon “maca došla na vratanca”, i principijelne načelne podrške. Kao, profesije radi. Doguralo se mukotrpno i prijeporno do sintagme “interes javnosti”. A mogao bi se i u povodu ovog slučaja razdijeliti i samo Hrvatsko novinarsko društvo. Uostalom, nikad nije ni bilo jedinstveno.
Utorak, 3. svibnja 2005.
Za Slobodnu Dalmaciju, u kojoj sam i zaposlen, pišem komentar o uslužnim novinarima koji su sluge: u ratu ratnoj ideji, u poraću ideji brze tajkunizacije, u novijem dobu mafijaško-gospodarstvenim krugovima, a u budućnosti najvjerojatnije imperativima iz centara korporacijske moći. Svo vrijeme u glavi mi je početak devedesetih prošloga stoljeća, delikatno ali referentno razdoblje u kojemu si mogao odabrati hoćeš li biti novinar ili propagandista, te na kraju krajeva hoćeš li biti čovjek ili zvijer.
Srijeda, 4. svibnja 2005.
Redakcija me šalje u Kumrovec da izvijestim s komemoracije u povodu 25. godišnjice Titove smrti. Naletjeh na Franca Blatnika iz Hrasnika koji nosi majicu s Titovim likom, na glavi mu “titovka”, a u džepu novčanik s grbom Hajduka.
- Onaj dan kada je umro Tito bio sam na utakmici Hajduk – Crvena zvezda. Veliki sam navijač Hajduka. Bilo je 1:0 za Hajduk, pamtim i danas kada je spiker javio da je drug Tito umro. Tišina. Pedeset i pet tisuća ljudi na stadionu. I onda krene pjesma “Druže Tito mi ti se kunemo…”. Bila je nedjelja, sjećam kako su se svi u grobnoj tišini razišli. Za mene je Tito bio drugi otac. A nisam bio komunist ni jedan jedini dan. Bilo je za njegovo vrijeme u Sloveniji para za svakoga, sada baš i ne... – veli mi Franc Blatnik inače zaposlen u Litostroju u Ljubljani.
Četvrtak, 5. svibnja 2005.
Vraćaju mi se slike iz Kumrovca. Zanimljivo, većina delegata antifašističkih udruga i organizacija iz Hrvatske i Slovenije ne može izdržati ne dodirnuti brončanog Augustinčićevog Tita, čuveni spomenik pod koji je još uvijek nepoznat netko bio stavio eksploziv koji je u gluho doba noći prodrmao Kumrovec i oštetio umjetničko djelo. Spomenik je restauriran i sada ga Titovi suborci, gledam ih, dodiruju s nekim posebnim odnosom.
Petak, 6. svibanj 2005.
Skinhead u Puli nepravomoćno osuđen na 8 godina zatvora za pokušaj ubojstva. Čujem u redakciji usputni komentar u znaku pitanja: Hoće li i dalje nakon ovoga skinsi bez zadrške premlaćivati strane studente, Rome, punkere i druge koji im se nađu na putu, osobito onom idejnom? Dobacuje netko kako bi i prema navijačima – huliganima trebalo trenirati gotovo jednaku strogost.
