Subota, 2. travanj 2005. godine
Mirno i sunčano popodne u Zagrebu začas se pretvorilo u gužvu. Oko tri popodne nazvao me glavni i zatražio da krenem prema Poljskoj. Vadovice, rodno mjesto Svetog oca. Bilo bi dobro kada bi saznali sve o njemu. Iako je sve poznato, sigurno još ima zanimljivih stvari koje bi trebalo reći. Jedini način da se stigne na vrijeme, u nedjelju ujutro, biće automobilom. Ima oko tisuću kilometara puta kojim nikada prije nisam vozio. Već uvečer, oko 19 sati, sam krenuo prema mađarskoj granici računajući da ću najprije stići preko Budimpešte, što se na koncu i nije pokazalo dobrom računicom. Noćne sate između subote i nedjelje proveo sam vozeći kroz Mađarsku, polako, što zbog umora, što zbog, navodno, sve prisutnije mađarske policije.
Nedjelja, 3. travanj 2005. godine
Četiri sata u jutro. Zvoni buđenje sa recepcije. Za pola sata krećem s južne strane Budimpešte kroz sjedište grada prema sjeveru, a potom dalje, k Banskoj Bistrici i granici sa Slovačkom. Zanimljivo je usput gledati unutrašnjost, sela i gradiće zemalja bivšeg istočnog lagera, potom tranzicijskih zemalja, a odnedavno članica Evropske unije. Putevi kroz Mađarsku i Slovačku, barem u ovom dijelu, su lošiji, slabo održavani, signalizacija nije dobra, ali ljudi su ljubazni. Iako nitko koga pitam ne govori engleski, pomažu gledajući u kartu.
U Poljskoj ništa bolje. Jug, jedini brdski dio ogromne zemlje, presijecaju uske i grbave ceste. Oko jedan popodne stižem pred crkvu Naše Gospe u Vadovicama, do koje je i rodna kuća Karela Vojtile. Razgledam i pokušavam razgovarati s ljudima. Ponovno je problem s jezikom.
Ponedjeljak, 4. travanj 2005. godine
Među novinarima na cijeni su oni koji imaju informacije o imenima i adresama Papinih suvremenika. Zna se da ih je malo. To su već sve stariji ljudi, a gotovo nitko nije preostao od onih koji su išli s njim u osnovnu ili srednju školu. Uz pomoć prevoditelja prvo obilazim osamdeset i dvogodišnju Barbaru Glavnovski čija je sestra u osnovnoj i srednjoj školi bila dobra Vojtilina prijateljica. Pokazuje mi slike i pisma što ih je sačuvala nakon smrti sestre. Priča kako je Papa nekoliko puta u Vatikan, povodom obilježavanja godišnjice mature, zvao svoj cijeli razred. Vojtilina loza je izumrla, ali ima puno rođaka po drugoj obiteljskoj liniji. Više ih je od stotinu u Tanjetu, nešto manje u Vadovicama.
Odlazimo do obitelji Františka Vojtile. Oni se upravo pakiraju za put u Rim. Ići će ih oko osamdesetak u dva autobusa. Obični ljudi u malim Vadovicama odjednom su se našli u čudu. Njihovo mirno selo postalo je odjedanput centar zanimanja svih svjetskih medija.
Utorak, 5. travanj 2005. godine
Kalvarija Zabrdovska, na dvadesetak kilometara od Vadovica, mitsko je poljsko svetište. Četiristo godina staro. Obilaze ga hodočasnici iz cijeloga svijeta. Svećenici nam pričaju da je mali Vojtila tu često dolazio moliti se, ali ponekada i na križni put, kada bi se obitelj našla u krizi. Ispred je veliki kip Svetog oca, a u samostanoj crkvi bezbroj slika s njegovih posjeta.
Nakon razgovora s jednim Dominikancem, koji je doista ljubazno pokazao cijelu Kalvariju, odlazimo do jednog obućara u susjedno selo koji je godinama izrađivao cipele za Papu. To je kraj u kojem se cijela sela bave određenim zanatom, a u ovom slučaju to je obućarstvo. Pretjeruje li se sa kultom ličnosti, makar to bio i popularni Papa Vojtila? Možda, ali kada je riječ o Poljacima, sve izgleda do kraja iskreno.
Srijeda, 6. travanj 2005. godine
Vadovice. Ima tamo jedan stari gospodin koji je igrao nogomet sa Papom. Stariji je od njega par godina i jako dobro se sjeća kako su nastupali u školskoj momčadi, a Papa je tada bio vratar. Priča mi kako su zajedno planinarili na obližnjim vrhovima Malih Beskida, posebno na Žrnovjec, mjesto koje je Vojtila najviše volio, te zimi tamo išli na skijanje. Žao mi je što ne mogu pratiti što se događa u Hrvatskoj, koju je Vojtila, od kada je postao Papa, službeno posjetio više puta nego rodnu Poljsku. Ima li neukusa i pretjerivanja svojstvenog naglo osviještenim vjernicima? U Poljskoj, doima se, da vjera nije deklarativna nego doista iskrene i osobne naravi.
Četvrtak, 7. travanj 2005. godine
Idemo za Krakov. Tu će sljedeća dva dana biti glavno obilježavanje smrti svetog oca. Kako nam priča vikar katedrale, vjerojatno jedne od najljepših na svijetu, tu se Vojtila prvi put ispovjedio, potom zaredio i slušao prvu misu. Četrdeset godina je proveo u Krakovu i postao poznat kao narodni biskup. Razgovarati sa običnim ljudima je nastavio i kada je postao Papa, a svaki put kada bi došao u Krakov, pod prozorom ga je čekala masa i pozivala na razgovor. Pred njegovim dvorom i tim prozorom danonoćno dežuraju tisuće ljudi. Predvečer počnu svijetliti milijuni svijeća. Događaj je veličanstven, ali priča se već malo ponavlja. Večer uoči sahrane, više od milijun ljudi našlo se u velikom zelenom kompleksu Blonja na misi za Ivana Pavla II. Toliko svijeta na jednom mjestu već odavno nisam vidio.
Petak, 8. travanj 2005. godine
Jutros rano, već oko sedam, vjernici i štovatelji zaputili su se prema Blonji gdje je za devet zakazana misa. Prostorom dominiraju veliki TV ekrani preko kojih se prate događanja u Vatikanu. Poljska televizija pokriva sve, a ovo im je, kako kažu kolege novinari, do sada najteži posao.
I moj se posao bliži kraju, ali namjeravam ostati u Poljskoj. Dogovoren je intervju sa Boženom Lopatkom, u posljednje vrijeme najslavnijom poljskom vislericom. To je ona direktorica koja je provalila metode velikih svjetskih prodajnih lanaca, koji do kraja eksploatiraju radnu snagu, plaćaju ih malo i ne daju im slobodne dane. U telefonskom razgovoru Lopatka kaže da je ostala bez posla, a nitko joj nije ponudio drugi. Tipično za tranzicijske vislere. Dok na Zapadu hrabri ljudi postaju slavni, a ponekada i bogati, u Poljskoj, a koliko se sjećam i u Hrvatskoj, dobivaju nogu.
Mirno i sunčano popodne u Zagrebu začas se pretvorilo u gužvu. Oko tri popodne nazvao me glavni i zatražio da krenem prema Poljskoj. Vadovice, rodno mjesto Svetog oca. Bilo bi dobro kada bi saznali sve o njemu. Iako je sve poznato, sigurno još ima zanimljivih stvari koje bi trebalo reći. Jedini način da se stigne na vrijeme, u nedjelju ujutro, biće automobilom. Ima oko tisuću kilometara puta kojim nikada prije nisam vozio. Već uvečer, oko 19 sati, sam krenuo prema mađarskoj granici računajući da ću najprije stići preko Budimpešte, što se na koncu i nije pokazalo dobrom računicom. Noćne sate između subote i nedjelje proveo sam vozeći kroz Mađarsku, polako, što zbog umora, što zbog, navodno, sve prisutnije mađarske policije.
Nedjelja, 3. travanj 2005. godine
Četiri sata u jutro. Zvoni buđenje sa recepcije. Za pola sata krećem s južne strane Budimpešte kroz sjedište grada prema sjeveru, a potom dalje, k Banskoj Bistrici i granici sa Slovačkom. Zanimljivo je usput gledati unutrašnjost, sela i gradiće zemalja bivšeg istočnog lagera, potom tranzicijskih zemalja, a odnedavno članica Evropske unije. Putevi kroz Mađarsku i Slovačku, barem u ovom dijelu, su lošiji, slabo održavani, signalizacija nije dobra, ali ljudi su ljubazni. Iako nitko koga pitam ne govori engleski, pomažu gledajući u kartu.
U Poljskoj ništa bolje. Jug, jedini brdski dio ogromne zemlje, presijecaju uske i grbave ceste. Oko jedan popodne stižem pred crkvu Naše Gospe u Vadovicama, do koje je i rodna kuća Karela Vojtile. Razgledam i pokušavam razgovarati s ljudima. Ponovno je problem s jezikom.
Ponedjeljak, 4. travanj 2005. godine
Među novinarima na cijeni su oni koji imaju informacije o imenima i adresama Papinih suvremenika. Zna se da ih je malo. To su već sve stariji ljudi, a gotovo nitko nije preostao od onih koji su išli s njim u osnovnu ili srednju školu. Uz pomoć prevoditelja prvo obilazim osamdeset i dvogodišnju Barbaru Glavnovski čija je sestra u osnovnoj i srednjoj školi bila dobra Vojtilina prijateljica. Pokazuje mi slike i pisma što ih je sačuvala nakon smrti sestre. Priča kako je Papa nekoliko puta u Vatikan, povodom obilježavanja godišnjice mature, zvao svoj cijeli razred. Vojtilina loza je izumrla, ali ima puno rođaka po drugoj obiteljskoj liniji. Više ih je od stotinu u Tanjetu, nešto manje u Vadovicama.
Odlazimo do obitelji Františka Vojtile. Oni se upravo pakiraju za put u Rim. Ići će ih oko osamdesetak u dva autobusa. Obični ljudi u malim Vadovicama odjednom su se našli u čudu. Njihovo mirno selo postalo je odjedanput centar zanimanja svih svjetskih medija.
Utorak, 5. travanj 2005. godine
Kalvarija Zabrdovska, na dvadesetak kilometara od Vadovica, mitsko je poljsko svetište. Četiristo godina staro. Obilaze ga hodočasnici iz cijeloga svijeta. Svećenici nam pričaju da je mali Vojtila tu često dolazio moliti se, ali ponekada i na križni put, kada bi se obitelj našla u krizi. Ispred je veliki kip Svetog oca, a u samostanoj crkvi bezbroj slika s njegovih posjeta.
Nakon razgovora s jednim Dominikancem, koji je doista ljubazno pokazao cijelu Kalvariju, odlazimo do jednog obućara u susjedno selo koji je godinama izrađivao cipele za Papu. To je kraj u kojem se cijela sela bave određenim zanatom, a u ovom slučaju to je obućarstvo. Pretjeruje li se sa kultom ličnosti, makar to bio i popularni Papa Vojtila? Možda, ali kada je riječ o Poljacima, sve izgleda do kraja iskreno.
Srijeda, 6. travanj 2005. godine
Vadovice. Ima tamo jedan stari gospodin koji je igrao nogomet sa Papom. Stariji je od njega par godina i jako dobro se sjeća kako su nastupali u školskoj momčadi, a Papa je tada bio vratar. Priča mi kako su zajedno planinarili na obližnjim vrhovima Malih Beskida, posebno na Žrnovjec, mjesto koje je Vojtila najviše volio, te zimi tamo išli na skijanje. Žao mi je što ne mogu pratiti što se događa u Hrvatskoj, koju je Vojtila, od kada je postao Papa, službeno posjetio više puta nego rodnu Poljsku. Ima li neukusa i pretjerivanja svojstvenog naglo osviještenim vjernicima? U Poljskoj, doima se, da vjera nije deklarativna nego doista iskrene i osobne naravi.
Četvrtak, 7. travanj 2005. godine
Idemo za Krakov. Tu će sljedeća dva dana biti glavno obilježavanje smrti svetog oca. Kako nam priča vikar katedrale, vjerojatno jedne od najljepših na svijetu, tu se Vojtila prvi put ispovjedio, potom zaredio i slušao prvu misu. Četrdeset godina je proveo u Krakovu i postao poznat kao narodni biskup. Razgovarati sa običnim ljudima je nastavio i kada je postao Papa, a svaki put kada bi došao u Krakov, pod prozorom ga je čekala masa i pozivala na razgovor. Pred njegovim dvorom i tim prozorom danonoćno dežuraju tisuće ljudi. Predvečer počnu svijetliti milijuni svijeća. Događaj je veličanstven, ali priča se već malo ponavlja. Večer uoči sahrane, više od milijun ljudi našlo se u velikom zelenom kompleksu Blonja na misi za Ivana Pavla II. Toliko svijeta na jednom mjestu već odavno nisam vidio.
Petak, 8. travanj 2005. godine
Jutros rano, već oko sedam, vjernici i štovatelji zaputili su se prema Blonji gdje je za devet zakazana misa. Prostorom dominiraju veliki TV ekrani preko kojih se prate događanja u Vatikanu. Poljska televizija pokriva sve, a ovo im je, kako kažu kolege novinari, do sada najteži posao.
I moj se posao bliži kraju, ali namjeravam ostati u Poljskoj. Dogovoren je intervju sa Boženom Lopatkom, u posljednje vrijeme najslavnijom poljskom vislericom. To je ona direktorica koja je provalila metode velikih svjetskih prodajnih lanaca, koji do kraja eksploatiraju radnu snagu, plaćaju ih malo i ne daju im slobodne dane. U telefonskom razgovoru Lopatka kaže da je ostala bez posla, a nitko joj nije ponudio drugi. Tipično za tranzicijske vislere. Dok na Zapadu hrabri ljudi postaju slavni, a ponekada i bogati, u Poljskoj, a koliko se sjećam i u Hrvatskoj, dobivaju nogu.
