Dostupni linkovi

Što me dira kad je slabiji?


VUKSANOVIC: Predlažem temu za javnu raspravu, zapravo sam to već učinio, a sada to činim i zvanično. U roku od ova dva dana imali smo neverovatno veliki broj poziva roditelja dece, koja imaju blizu 18 godina, maloletne dece, koji su zahvaljivali, jer su mogli da se pozovu na uputstvo, na reči ministra prosvete, da maloletna deca posle ponoći, bez pratnje roditelja, nemaju šta da traže, ni na ulici, ni na javnim mestima. Ovo je početak te javne rasprave i poslušaćemo većinski glas u Srbiji na tu temu. Na osnovu tog većinskog glasa možemo razmišljati o eventualnom i zakonskom normiranju ove ideje. Maloletna deca posle ponoći ne smeju biti na ulici osim ako nisu u pratnji svojih roditelja.

RSE: Sa nama je načelnik Školske uprave Beograda, Ministarstva prosvete i sporta, gospodja Dejana Milić – Subić. Pre nego što počnemo razgovor o onome što je ministar najavio, o uvodjenju neke vrste policiskog časa za maloletnike u Srbiji, tako i o svemu što se dogodilo pre dva dana i prošle sedmice, čućemo sestru pokojnog Nikole Kovačevića, koja je pre nekoliko dana, dala izjavu jednoj beogradskoj televiziji.

KOVAČEVIĆ: Nikolina sam sestra i želim da kažem, šta god da sud presudi, mog brata više nema i to neće ništa promeniti, mada bi pomoglo. Ne želim ni jednoj porodici ovakvu tugu i žalost, strašno je nemati brata pored sebe.

RSE: Nažalost, na jedan jeziv dogadjaj nastavio se drugi; u ponedeljak, u vreme Časa ljubavi u Beogradu, u samom centru, u Knez Mihajlovoj, izboden je nožem Nikola Bogosavljević. Gospodjo Subić, mediji su mnogo manipulisali o tome da li je zakazala organizacija, i da li je na adekvatan način bilo regulisano obezbedjivanje skupa od više hiljada srednjoškolaca? Da li se može samoj organizaciju Ministarstvu prosvete i sporta pripisati odgovornost za ono što se dogodilo Nikoli Bogosavljeviću?

SUBIĆ: Nisam sigurna da su mediji manipulisali sa tom informacijom, vrlo sam malo tako orijentisanih natpisa videla. Koliko sam mogla da pročitam, mediji su bili dosta korektni, ovoga puta.

RSE: „Blic“ je, recimo, pisao da su se srednjoškolci kretali vrlo anarhično, bez kontrole, da je svako išao gde je hteo.

SUBIĆ: Moram da to opovrgnem, zato što sam i ja bila u toj koloni, nepreglednoj masi sredjoškolaca koji su se kretali od Ministarstva prosvete ka hramu Svetog Save. Nisam mogla da primetim decu sa flašama pića, cigaretama, kako je to kasnije pretstavljeno, dakle nisam uopšte videla to asocijalno ponašanje. Kada sam to pročitala narednog dana u novinama, jako mi je to zasmetalo, jer je reč o kritici čitave jedne populacije.

RSE: Da li ste videli kako su se penjali na spomenik Karadjordju?

SUBIĆ: Da, videla sam jednu grupu mladih, koja se popela na spomenik ali ja to nikako ne bih nazvala asocijalnim ponašanjem. Mladost ima jednu dosta plemenitu manu, a to je ta neusmerena energija, pa ne možemo uvek biti sigurni da će se ponašati po svim propisima Penjanje na spomenik ne smatram nekakavim incidentom o kojem bi mediji morali pisati.

RSE: Da li se mogao slučaj Nikole Bogosavljevića preduprediti tog ponedeljka?

SUBIĆ: Budući da Ministarstvo prosvete zaista ne može da utiče na porast kriminaliteta na ulicama, moram da kažem da je to što se dogodilo strašno. Dogodilo se posle jednog dobro iniciranog i zamišljenog dogadjaja, na drugom delu grada, i to jeste, nažalost, naša stvarnost. Koliko mi je poznato, ja moram da se ogradim, dobila sam to kao posebnu informaciju, učenik Saobraćajne škole, otišao je sa te šetnje da bi se prošetao po gradu. Naravno, nikako ne želim kažem da je ovo nekakva greška, za koju je morao da plati, ali neke koincidencije u tom dogadjaju ima. Ono što mene, medjutim, više brine u čitavoj ovoj priči, jeste da je učenik drugog razreda srednje uboden nožem u sred centra grada, u po bela dana, kada je taj isti centar grada pun prolaznika. Pretpostavljam da se sve dogodilo munjevito, a ako nije, onda zaista možemo da se zapitamo šta je to sa nama, gde je ta solidarnost, toliki straha od nasilnika, gde su ti ljudi koji su se šetali Knez Mihalovom ulicom, šta se tu zapravo dogodilo? To je to pitanje koje mene u ovom trenutku muči. Negde pokušavam samu sebe da preispitam, dugo sam radila u gimnaziji sa adolescentima, moji učenici jako dobro znaju da sam u otsutnim trenutcima uletala u tuču da bih je sprečila.

RSE: Da li se to često dogadjalo?

SUBIĆ: Nije, to se dešavalo sporadično, tu i tamo dogadjali su se incidenti.

RSE: Koji je povod najčešće bio?

SUBIĆ: Motivi su jako čudni. Nije to bio nikav bes, period adolescencije je jako težak period.

RSE: Da li je to bilo čisto iživljavanje, pljačka ili možda neki sitni adolescentski problemi, kao što su zaljubljivanje, borba oko devojčica?

SUBIĆ: Čuvanje dostojanstva na pogrešan način, junačenje, očuvanje nekog muškog dostojanstva. Interesantno je kako su se ti sukobi nekako munjevito razvijali, i tako su i prestajali.
∗∗∗

RSE: Kao što ćemo čuti iz više gradova u Srbiji od naših sagovornika, nažalost, to nisu više motivi zbog kojih se srednjoškolci i osnovci tuku. Pokušali smo u policiji da proverimo šta se dogodilo sa onima koji su ubili Nikolu Kovačevića i sa onima koji su napali Nikolu Bogosavljevića. Pošto je reč o maloletnim licima, njihova imena nisu poznata, ali nam je rečeno da su dostupna policiji. Razgovarao sam sa načelnikom policije Beograda, Markom Sekulićem da li je skup ispred Hrama Svetog Save, a povodom ubistva Nikole Kovačevića, bio dovoljno obezbedjen i dobro organizovan?

SEKULIC: Preduzete su mere za obezbedjenje ovog skupa, ali teško je objasniti da je u toj masi ispred Hrama Svetog Save uništeno poprilično imovine javnog komunalnog preduzeća Gradsko zelenilo. Paljen je odpad u korpama za smeće i kako je na to policija mogla uopšte da reaguje, jer kada su u pitanju deca, to je populacija prema kojom se, praktično, intervencija i ne sme primeniti. Situacija nije alarmantna, ali ona, naravno, zabrinjava, i ne bih se složio da je to porast nasilja. Tih problema je uvek bilo, i pretpostavljam, što mi naravno ne želimo, da će ih i biti., ali ćemo pojačanim načinom rada pokušati da svedemo na najmanju meru.

RSE: Oko 60 škola u Beogradu za sada je ušlo u program „Policajac u školi“. Najviše ih je u Zemunu i u Novom Beogradu. Sekulić govori o rezultatima.

SEKULIĆ: Imali smo solidnih rezultata: sprečavanja tuča, identifikaciju sitnih kradja, nekoliko slučaja pronalaženja opijata i narkotika kakoji se donose u školu, znači bilo je rezultata.

RSE: U Beogradu ima 278 osnovnih i srednjih škola. Da li policija ima dovoljno radne snage da bi kontrolisala sva ova mesta?

SEKULIĆ: Naravnom, mi ne možemo sve to pokriti, ali ćemo zato pojačanim obilaskom dve ili više škola, tri na odredjenom sektoru, dati konkretan zadatak pozorniku, patroli, odnosno sektorskom radniku, da tokom dana češće obilaze i zadržavaju se u vreme velikih odmora, izmedju prve i druge smene, u vreme završetka nastave budu tamo prisutni. To je vreme kada je najčešće moguće očekivati da će doći o izvršenja krivičnih dela. Pokušaćemo da ta okruženja škola očistimo od alkohola, koji se prodaje u kioscima brze hrane, od automata (igre na sreću), da stvorimo jednu bezbednu zonu oko škola, otprilike do 500 metara u krugu škole.

RSE: Koliko se vlasnici klubova i kafića pridržavaju zabrane točenja alkohola licima mladjim od 18 godina, za šta je predvidjena kazna od oko hiljadu dinara?

SEKULIĆ: Ne pridržavaju se. Ova dela se teško i dokazuju iz prostog raloga što konobar nema ovlašćenje da dete legitimiše ili da mu utvrdjuje identitet, a danas je teško i razlikovati uzrast, da li dete ima 16 ili 18 godina. Naravno, i ugostitelju je cilj da proda što više, i ova odredba prekršajnog zakona ga, praktično, ne interesuje. Beograd je ipak bezbedan grad, bez obzira na sve što se dogadja u zadnje vreme. Prema svim parametrima, kada pravimo uporedni pregled kriminaliteta maloletnika on je daleko bezbedniji od svih većih gradova u našem neposrednom okruženju. U jednom megapolisu od preko 2 miliona stanovnika, ovakve stvari se dogadjaju. Sa malo više želje i volje, nastavnika, roditelja, a konačno i nas, mislim da stanje može biti daleko bolje.

* * * * *

RSE: Gospodjo Subić, da li se vi slažete sa ocenom gospodina Sekulića da se ipak ne može govoriti o porastu nasilja medju našim maloletnicima?

SUBIĆ: Mi, naravno, ne možemo imati statističke podatke, jer ne postoje standardi za to šta je nasilničko ponašanje učenika, neko bi i ružnu reč mogao tako da protumači, dok neko pod tim podrazumeva fizički nasrtaj. Ne bih da dajem nekakve slobodne procene ali znamo da nasilje nije lokalni problem, sa njime se suočavaju sve zemlje na svetu, pa i Savet Evrope pravi strategiju za borbu protiv nasilja. Medjutim, da li sada imamo vremena za pravljenje prave strategije na državnom nivou? Za to je potrebno pet do deset godina da i se napravio strateški plan. Naravno da je to neophodno, ali mislim da bi sad valjalo, što trenutno radi Ministarstvo prosvete i sporta u saradnji sa drugim institucijama, pravi akcioni plan da se pokuša nekako da ograniči problem koji se pojavio. On jeste veliki i jako je dobro što je odjednom javnost senzibilisana u vezi sa njim, jer doskora takve vesti nisu dospevale do javnosti. Tuče po školama, sukobi, pesničenja, pa možda i baratanje hladnim oružijem, dospevala su dosta retko i do samog Ministarstva prosvete. Sad imamo temu dana, dobro je da to ona i ostane, ali ne bi bilo dobro da indukuje.

RSE: Ne može se od javnosti očekivati da se bavi onim što nije vest dana, ukoliko postoje samo naznake da se nešto takvo može dogoditi, Ministarstvo je moglo imati informacije iz istraživanja, koje je sprovedeno u Centru za proračunavanje alternativa na Defektološkom fakultetu, po kome je svaki deseti dečak u Srbiji izašao je na ulicu sa oružijem, a svaki peti se u toku prošle godine potukao najmanje jedanput. To su izuzetno alarmantni podatci od prošle godine. Da li su u ministarstvu uzimali u obzir ovakva upozorenje?

SUBIĆ: Naravno da jesu, od početka školske godine izvršeno je snimanje stanja u svim beogradskim opštinama. Snimanje stanja je posebna kategorija, to nije istraživanje. Mi smo tražili od škola, direktora, pedagoga, psihologa, znači bez roditelja i učenika, da nam dostave informacije o tome kako oni ocenjuju da bezbednost u školama. Ovo je jednostrana procena. Za neku dublju procenu potrebno je imati policijske snage, a Ministarstvo prosvete i sporta to nema. ne može da se bavi tom vrstom istraživanja, ti podatci dospevaju do nekog lokalnog OUP-a, ali ne uvek i do Ministarstva prosvete i sporta. Tu dospevaju onog trenutka kada se direktori, roditelji ili učenici požale Republičkoj ili Gradskoj inspekciji. Napravljeno je snimanje stanja posle septembra i oktobra, kada smo primetili da više takvih informacija dospeva do Ministarstva prosvete i sporta, da ima dodatne nervoze i nekakve agresivnosti u ponašanju, i otprilike od januara meseca, počeo je da se stvara nekakav akcioni plan; šta ćemo sa time?

RSE: Jedan od rezultata bio je i početak akcije Policajac u školi?

SUBIĆ: Ne, Školski policajac je akcija koja je počela 2002. godine, tada je u Beogradu šezdeset škola dobilo „školskog policajca“.

RSE: Kako ste odredili koje su škole imale prioritete?

SUBIĆ: U to vreme nisam učestvovala u tom projektu, predpostavljam da su škole konkurisale i dostavljale nekakve podatke, brojnost, lokalno okruženje, rizike, sve ono što bi moglo da dodje u obzir.

RSE: Program Policajac u školi su u Beogradu najviše primenile škole na periferiji, pre svega, u Zemunu.

SUBIĆ: Zemun ima dosta srednjih škola, kao i Novi Beograd, koji je u jednom periodu imao dosta novih škola. A čim imamo novih škola, imamo i zauzimanje mesta na hirijerarhiskoj lestvici, ko je tu sad najjači. Imamo i dosta migracije, to su opštine koje su trpele dosta velike prilive i odlive, pa pretpostavljam da je i to jedan od razloga.

RSE: Mislite da postoji konflikt izmedju pridošlica i starosedelaca?

SUBIĆ: Konflikt je prejaka reč, možda prilagodjavanje na nove modele ponašanja, na novu sredinu i nove vršnjake.

RSE: Mislite li da bi najava Ministarstva prosvete i sporta o zabrani maloletnicima da se kreću kasno noću, sami bez roditelja, mogla da proizvede kontraefekat?

SUBIĆ: Mene čudi kako svaka dobra ideja i dobar potsticaj može da se pretvori u svoju suprotnost. Mi jesmo zemlja, koja još uvek nema neke demokratske tekovine i moramo se učiti nekim pravilima, i mislim da je ova inicijativa jako dobra, ali ona mora ići na javnu raspravu, upravo kako bismo se odbranili od zlonamernih tumačenja.

* * * * *


RSE: Klinički psiholog Vesna Brzev-Djurčić govori o mogućnosti da se uvodjenje policijskog časa za maloletnike pretvori u svoju suprotnost.

DJURČIĆ: Sve te restriktivne mere se na kraju izvrnu u svoje ruglo. Ovakva vrsta uskraćivanja nekih osnovnih ljudskih prava, bez obzira što se radi o maloletnicima, a to su prava dece za slobodno kretanje, u suštini podrazumeva da svako dete ima svog policajca, odnosno, da se onim mladim ljudima, koji izgledaju mladolikiji, svaki čas traže lična dokumenta, što mislim da je stvar koja zadire u lično dostojanstvo. Drugi deo problema je što je ovo jedno palijativno rešenje, koje rešava posledicu, a ne uzrok. Dokle god budemo gledali na televiziji snimke poslanika koji leže na klupi, spavaju ili čitaju novine, a onda komentarišu kako ujutru na časovima deca spavaju, jer noću skitaju, sami pravite paralelu. Deca imaju čisto imitativno ponašanje, uslovljeno i govorili, nestabilnošću, osećanjem nemoći, potpunim beznadjem, nemanjem nikakve perspektive, a sada na sve to idu još i restriktivne mere.Za to sam da se zabrani točenje alkoholnih pića za maloletnike, najrigoroznije, da se zabrani prodavanje cigareta, pristup kockarnicama,a ne kao što mi deca mi kažu: „Platiš cajkanu pivo i on je miran“. Za takve stvari jesam, ali ograničiti im kretanje sa takvom zabranom se apsolutno kosi sa svim što je zdravo pametno.

RSE: Nakon slučaja sa Nikolom Kovačevićem se ovih nekoliko nasilnih incidenata dovodi u vezu sa celom situacijom, i sa svim onim što se dogadja u Srbiji. Mislite li da to ipak nije možda preterano jer nešto slično se na primer dogodilo i u Americi, jedan je učenik ubio pet svojih drugova?

DJURČIĆ: Ako uzmete koliko je Amerikanaca i koliko se takvih stvari dešava, i uzmete kolika je srpska populacija, onda dodjete do apsurdne činjenice da se to ovde dešava u daleko frekventnijem sticaju okolnosti. Svi mladi ljudi u svetu su agresivni zbog sopstvene depresivnosti i nemoći da depresivnost kontrolišu. Primer koji vi navodite verovatno ne spada pod agresivnost, nego pod poremećaj, jer to je masovno ubistvo koje je očito planirano, nije na mah, nego je nešto što je mladić učinio iz neke svoje psihopatologije. Ne bih pravila paralelu na taj način. Sve strašne stvari u Beogradu se dešavaju uglavnom danju, i silovanja, i ubistva i ostalo. Noć nije tako strašna kako se nama odraslima čini. Ne zalažem se za to da skitaju noću i dolaze kući u 5 – 6 ujutru, ali posebno nisam za to da se na ovakav način ograničava kretanje, a toga da će oni biti agresivni i ovde, i na Aljasci, i u Sibiru, to spada pod nešto što je normativno, razvojno i ukorenjeno, u nešto što se zove adolescencija.

RSE: Da li se slažete sa ocenom načelnika policije Marka Sekulića da je Beograd, i pored svega, bezbedan grad?

DJURČIĆ: Mislim da u toj meri nije bezbedan grad, jer nama deca ginu na ulicama. Mene kao stariju ženu ovde na ulicama niko ne presreće, ne otima tašnu, ne džepari se više nego što se to dešava u drugim velikim gradovima. Ali kada na dva miliona stanovnika svaki dan ima bar po četiri takva incidenta, od kojih se neka završavaju smrću, do povreda arkade, gubitka oka, gubitkom trstisa, nekad prelomom lobanje, nije baš garancija neke velike bezbednosti za mlade.

* * * * *

RSE: Gospodjo Subić slažete li se vi u oceni da ovakve situacije, kojih smo bili svedoci prošle i ove sedmice, mogu da se dovedu u vezu sa svim ovim što se dogadja u zemlji?

SUBIĆ: Naravno da mogu, o tome sam već više puta govorila. Gospodju Djurčić neobično cenim, ali sam čula čitav niz nekih restriktivnih mera, koje ona predlaže: zabrana točenja alkohola, ulazak dece u kockarnice, itd., ali ne i onu koja je izašla kao predlog za javnu raspravu. Naravno, zbog toga javne rasprave i postoje; neko će reći da ovaj niz zabrana nije produktivan, a da bi zabrana izlaska maloletnika, lica ispod 18 godina, bila potpuno produktivna. Mi smo kao zemlja prošli kroz jedan jako težak period, nije reč samo o tranziciji, nego o modelu ponašanja sa kojim mi živimo od 1990. godine. Gradjanski ratovi, nacionalna netrpeljivost, mržnja, navika da se svaki sukob rešava uz pomoć pištolja, navika korištenja pežorativnih, najpogrdnijih mogućih reči, sva ta agresivnost koja se izlivala iz TV-ekrana i raznih drugih medija, govor mržnje, sve je to bombardovalo ovu decu dugi niz godina. Oni su u takvom okruženju modelirani kao plastelin, pa danas imamo ovo što imamo. Imamo još jedan podatak koji nam dolazi kao alarm iz nekih opština i lokalnih sredina koji još uvek ne može da se utvrdi, to je zlostavljanje porodice. Fizičko zlostavljanje ostavlja nekakve fizičke tragove, ali ovo drugo ne.

RSE: Prema nekim podacima, svaka devojčica mladja od 18 godina u Srbiji je zlostavljana.

SUBIĆ: Da, ali kako ćemo otkriti psihičke torture? Jako teško. Dolazimo i do jedne čitave sive zone koja se naziva zanemarivanje. Veoma često roditelji čak nemaju svest o tome da jureći za poslom, jer to moraju da bi obezbedili nekakav novac za dalje školovanje svoje dece, da ih ujedno i zanemaruju. Imamo čitav niz različitih negativnih uticaja.

RSE: Kakve bi bile sankcije roditelje deteta, i za samo dete koje se posle 12 sati zatekne na ulici?

SUBIĆ: Ne, to je samo ideja koja treba da prodje ozbiljnu javnu raspravu, a u toj javnoj raspravi bi se govorilo i o sankcijama.

* * * * *

RSE: Nažalost, nasilje školama i u svetu je veoma prisutno. U SAD je u poslednjih nekoliko godina zabeleženo nekoliko stravičnih zločina u školama. Poslednji se desio početkom ove sedmice u Minesoti; 10 osoba je ubijeno i oko 10 ranjeno, kada je naoružani mladić pucao u srednjoj školi Red Lejk, smeštenoj u indijanskom rezervatu. Napadač je prvo ubio dedu i babu, a zatim je sa tri puške došao u školu. Ubio je čuvara, zatim nastavnicu, šest učenika i na kraju izvršio samoubistvo. To je najteži zločin od 1999. godine kada su u Koloradu dva napadača ubila 12 lica, a potom izvršila samoubistvo. Ronald Stivens, direktor Nacionalnog centra za bezbednost škola, sa sedištem u Kaliforniji, kaže za Radio Slobodna Evropa da je nasilje u američkim školama u porastu.

STIVENS: Mladi ljudi u incidentnim situacijama ne dodju tek tako u školu, i počnu da pucaju na sve strane. Tome obično prethodi siledžijsko ponašanje, prozivanje, razne forme zastrašivanja. Zbog toga smatram da je od izuzetne važnosti da se stvori odgovarajuća atmosfera u školama kako bi se sprečile takve pojave, jer ako se neki djak razljuti, a pri tom ima psihičkih problema, uzme oružje i odluči da puca po školi, on će to moći da učini bez većih teškoća, zato što većina škola nije u stanju da to spreči. Obrazovne ustanove su u osnovi veoma otvorene i dostupne studentima, i samim tim ranjivije u slučaju nasilja. Škole imaju sve veću potrebu da saradjuju sa raznim insitucijama za zaštitu zakona i bezbednost gradjana, da reaguju u incidentnim situacijama, kaže doktor Stivens

RFE: Šta je uzrok nasilju u školama i da li je u porastu u SAD u poslednih nekoliko godina?

STIVENS: Nasilje je u porastu u američkim školama. Ono je vidljiv izraz nerešenih sukoba. To nam govori da se mladi suočavaju sa različitim konfliktinim situacijama u svojim školama, i životu u celini. Zato je veoma važno da odrasli pažljivo posmatraju šta se dešava sa tinejdžerima, i pomognu im pre nego što posegnu za nasiljem, kaže direktor Nacionalnog centra za bezbednost škola, sa sedištem u Kaliforniji.

RFE: Da li postoji neka zakonitost u nasilju u školama u smislu rasne osnove, zatim da se češće dešava u siromašnijim sredinama, ili ako je dete iz problematične porodice, na primer otac pijanac, ili razvedeni roditelji?

STIVENS: Nasilje u školama je, nažalost, univerzalna pojava, i ne može se podvesti pod demografiju, stanje u porodicama i slično. Ima situacija da je dete, iako samo sa jednim roditeljem, izuzetno voljeno i srećno, a da mladi iz porodica sa oba roditelja budu nasilnici, koji lako posežu za oružjem. Deci je najvažnija ljubav i osećanje da imaju na koga da se oslone kada im zatreba pomoć. Ne mogu se praviti zaključci o etničkoj motivisanosti zločina, mada su, dosada, uglavnom počinioci najtežih dela bila deca belaca. Ovaj slučaj sa Indijancem je nešto drugačiji. Interesantno je kako dogadjaji iz prošlosti motivišu mlade. Naprimer, pojedina deca sklona nasilju, žele da imitiraju, odnosno podstaknuta su masakrima u školama u Koloradu, Kentakiju i Misisipiju, da i ona jednog dana tako nešto slično učine. Dakle, poruka je da je od izuzetne važnosti da se posvetimo deci, razgovaramo sa njima, pokušamo da im pomognemo u rešavanju problema, pre nego što dodje do najgoreg, ističe doktor Stivens.

RFE: Da li je uopšte moguće sprečiti masakr kao što je prekjučerašnji u Minesoti?

STIVENS: Veoma je teško sprečiti nekoga ko je rešen da počini zločin. On je u školi najpre ubio lice zaduženo za bezbednost, koje je, dakl, prva linija zaštite. Potom je ustrelio nastavnika, koji je sledeći nivo staranja o deci. Posle svega, taj mladi Indijanac je izvršio samoubistvo. Dakle, teško je sprečiti nekoga ko je spreman da na kraju tog strašnog lanca zločina i sebi oduzme život.

RFE: To je jasno. Medjutim, osoba koja počini takav strašan zločin, očigledno se ponašala i ranije neuobičajeno. Da li se moglo u toj ranijoj fazi zaključiti da je reč o opasnom licu, i da se evenutalno spreči u nameri da izvrši masakr.

STIVENS: Sumnjam da je to moguće. Mada su nekim ranijim masovnim ubistvima u školama prethodili upozoravajući znaci da se tako nešto može desiti, ali su nažalost bili ignorisani.

* * * * *

RSE: Gospodjo Subić, tokom emisije uglavno smo govorili o restriktivnim merama u cilju sprečavanja nasilja, kao što je ograničenje izlaska, zabrana točenja alkohola, prodaje cigareta itd. Medjutim, kao što smo čuli iz ovog intervujua, u kojoj meri škola ne može biti lek, rešiti sve probleme, koje društvo u celini ne može ili porodica kao takva? U kojoj meri se u školama, dok se čeka na tu novu strategiju, na koju se može čekati i 5 – 10 godina, radi na socijalnom, pedagoškom aspektu, u smislu da se razgovara sa decom, pogotovu sa onom za koju se smatra da mogu biti problematični, kao i sa njihovim roditeljima, da bi se na tom preventivnom nivou sprečila nasilna ponašanja?

SUBIĆ: Naravno da se radi, radilo se i do sada, sa manje ili više uspeha. Svaka škola u Srbiji ima psihologa ili pedagoga i to su dovoljno stručna lica da negde obrate pažnju na učenike koji imaju odredjene poremećaje u ponašanju. Medjutim, mi sada govorimo o novoj akciji Ministarstva prosvete i sporta, koja kreće tokom ove nedelje, a to je formiranje odredjenih kriznih grupa, koje će biti sastavljane od pedagoga, psihologa, policajaca, predstavnika lokalne samouprave, koji će priskakati školama u pomoć, ukoliko škola primeti da je takva pomoć ne ophodna. Nevladina organizacija Krin je već pritekla u pomoć gimnaziji Sveti Sava, čiji je učenik bio maloletni Nikola Kovačević,

RSE: Da li su to, ipak, kampanjske i palijativne mere kada se već nešto desilo. Pre nekoliko godina bili smo svedoci masovnih štrajkova zaposlenih u školama, i nastavnika i profesora. Nesumnjiv je njihov socijalni položaj, odnosno plate koje su primali, u odnosu na ono što se od njih očekivalo, ne samo u stručnom nego i pedagoškom smislu, u velikoj su nesrazmeri. U takvoj jednoj situaciji, u kojoj meri nastavnik može biti uzor učeniku u osnovnoj, srednjoj školi, a u kojoj meri se devalvira ta uloga, mogućnost da nastavnik dugoročno, ne samo kroz te mere, zaista utiče na djake? Da li u tim uslovima učenik uopšte doživljava profesora ozbiljno?

SUBIĆ: To je čitav niz pitanja. Moram da demantujem da mere, o kolima sam govorila nisu mere post festum i ad hok, jer svaka škola već čitav niz godina ima pedagoga i psihologa. Pedagoško društvo i Defektološki fakultet počinju sa obukom timova za detekciju i prevenciju agresivnog ponašanja, ovo pitanje je jako interesantno. Odredjena erozija autoriteta se dogodila izmedju učenika i nastavnika, profesora danas u srpskim školama. Štrajka nije bilo od 2000. godine, ili nije bilo bar onako masovnih štrajkova, ali sistem se urušavao od 1993. godine, pa do 2000. godine: programi su bili neinteresantni, plate nastavnika katastrofalne, dostojanstvo gotovo nikakvo. Moram da podsetim kako autoritet niko ne dobija automatski, onoga trenutka kad dobije diplomu nastavnika, autoritet je nešto za šta svaki učitelj, nastavnik, profesor, mora da se izbori na svoj način: znanjem, dostojanstvom i nekakvom principijelnošću.

RSE: Znate da u Društvu pedagoga Srbije imaju podatke, po kojima su i nastavnici i profesori bili žrtve nasilja, koje su na njima sprovodili učenici?

SUBIĆ: Da, znam da postoje takvi podaci. Ne znam za odredjene slučajeve, neke anegdote dolaze do Ministarstva prosvete, ali nikada ne znate koliko se to zaista dešava po školama. Mogu da govorim kao neko ko je do pre četiri godine predavao u školi, moj recept bio onaj o kome sam već govorila, nikada nisam imala problema sa učenicima, jer je moja komunikacija bila dosta primerena. Moramo se zaista učiti toleranciji, ljubavi i nenasilnoj komunikaciji.

RSE: Vi ste bili do skora u školi, u kojoj meri psiholozi i pedagozi, razredne starešine rade sa roditeljima, da li oni dolaze samo na polugodju i na kraju godine, kada se raspravlja o ocenama ili postoje te češće interakcije, koje bi doprinele da se detektuje problem, a samim tim spreči da eskalira, kao što se to desilo pre nekoliko dana?

SUBIĆ: Čak i javne škole u Americi imaju instituciju savetnika, gde jedan savetnik pokriva najviše tri učenika. Medjutim, naš budžet ne može da podnese ovakav jedan zahvat, tako da dosta saradnje zavisi od roditelja. Imate onih roditelja koji su spremni na saradnju, zainteresovani za sudbinu svoje dece, ali imate i one roditelje koji imaju decu, koja sa imaju problem sa druge strane, i obično takvi roditelji izbegavaju saradnju sa školom. To je pravilo, onda se problem produbljuje, ne možete roditelje srednjoškolca naterati da dodje u školu, ukoliko on to neće, ne želi, nema vremena. Stručni saradnici po školama i odeljenske starešine se veoma često susreću kod nas upravo sa tim problemom, da nema dovoljno odaziva pojedinih roditelja.

RSE: Ekonomska situacija koju smo pominjali, sigurno je uticala da, recimo, nastavničko, profesorsko zanimanje ne bude previše atraktivno. Da li se to možda odrazilo na izvesnu eroziju kvaliteta samim tim, i autoriteta?

SUBIĆ: Jeste, od 1993. do negde 1996. – 1999. godine imali smo negativnu selekciju. To dobro znam; na konkurse su se javljali ljudi bez fakulteta, nije bilo interesovanja. Poslednjih godina na svaki konkurs se javlja po dvadesetak ljudi, vrlo kvalifikovanih. Čim imate takav izbor kandidata, naravno da se i kvalitet zaposlenog nastavnika diže. Mi smo skoro bili po školama, pratili kako teče nastava i kao savetnici Ministarstva prosvete i sporta smo videli da to i nije obeshrabrujuće. Odnos kolega prema deci je nešto što ne može da se režira. Atmosfera, kreativni odnos, to je nešto što se ne može napraviti, a to sam videla na devet od deset časova, kojima sam prisustvovala, bez obzira da li su kolege bile mladje ili starije.

* * * * *

RSE: U crnogorskim skolama tuče i ozbiljniji incidenti skoro da su iskorijenjeni.
Takva trenutna situacija, tvrde upuceni, ne smije biti razlog za opustanje. Predsednik Udruženja roditelja Ljiljana Milonić kaže da je situacija, kada je u pitanju nasilničko ponašanje i bezbjednost učenika u crnogorskim školama, mnogo gora u urbanim, nego u ruralnim sredinama, u kojima su incidenti veoma rijetki.

MILONIĆ: Nažalost, to što se dogadja u podgoričkim, nikšićkim školama, i onima koje pretentuju da budu urbane, ni malo se ne može smatrati bezbjednom sredinom za djecu. Ima dosta droge, neke institucije, kao „dežurni policajac“, nisu dale dovoljno efekata i u bezbednosnom smislu medju djecom, ne reaguje se uvijek kako treba. U manjim sredinama to ipak još uvek nisu urgentne stvari na koje bi trebalo djelovati.

RSE: U crnogorskom MUP-u se ne slažu sa tom ocjenom. Viši inspektor uprave kriminalističke policije, Lela Rakočević, tvrdi da su crnogorske škole bezbjedne, a naročito u Podgorici, gdje je od decembra 2003. godine startovao projekat „Školski policajac“.

RAKOČEVIĆ: Na teritoriji Crne Gore nijesu registrovani slučajevi nasilja u školskim ustanovama, koje bi bio predmet osnovne za pokretanje prekršajnog i krivičnog postupka. Na teritoriji Podgorice se od 8.12.2003. godine primenjuje pilotni program „Školski policajac“, i njegovom realizacijom su sigurno uklonjeni svi uzroci i uslovi koji bi mogli da dovedu do nasilja u školama.

RSE: Učenici srednjih škola, koje smo anketirali, kažu da se u svojim školama osećaju potpuno bezbjedno i da se skoro ne sjećaju neke ozbiljnije incidentne situacije.

„Niko se ne bije.“

„U zadnje vrijeme nije bilo tuča. Ove godine, mi smo prvi razred, nije ih bilo uopšte.“

„Nema nikakvih tuča ni nasilja.“

RSE: Ima li ljudi sa oružijem u školi?

„Ja to nisam video.“

„Ranije je toga bilo dosta, kada sam došao u prvi razred, bilo je i narkomana i svega, sve se to isčistilo. Zahvaljujući i policajacu koji je tu popodne non-stop u školi, praktično nema ni tuča. Može da se desi, ali to je obično zbog neke djevojke ili neke gluposti.“

„Nisam primjetio da ima nekakvih takvih ekcesa, što se tiče droge i toga. Znači, od kad je došao ovaj policajac, sve je pod kontrolom.“

„Vrlo rijetko, jednom godišnje se sazna da je bila neka tuča.“

RSE: Radiša Šćekić, psiholog u podgoričkoj gimnaziji „Slobodan Škerović“, kaže da je nasilje u crnogorskim školama, rijetko i sporadično, ali da takvo trenutno stanje nikoga ne treba da opusti. On objašnjava da su mladje generacije odrasle u veoma stresnim godinama, ratova, obračuna i opšte društvene krize, i da bi agresija jednog dana mogla isplivati na površinu.

ŠĆERIĆ: Plašim se da kakvo je danas vrijeme, da bi ova generacija u adolescenciji, u situaciji u kojoj su odrasli, mogla povećati nivo agresivnosti. Okruženje i preterano insistriranje na identitetu nam uopšte ne ide na ruku, pa se bojim se da će tog nasilja biti više, i na tome treba raditi.

* * * * *

RSE: Gospodjo Subić da li ste možda imali iskustva, kao nastavnik ili u toku rada u Ministarstvu, pa ste morali da intervenišete zbog toga što je neko imao oružije koje je doneo u školu.

SUBIĆ: Ne sećam se da se nešto takvo dogodilo, a ipak sam provela 14 godina radeći u školi, kao profesor gimnazije i kao direktor osnovne škole. Ratovi se po pravilu vode zbog žena ili novca, pa i u sasvim mladom uzrastu čarke su se upravo vrtele oko te dve teme: mobilni telefoni, devojčice iz razreda, uvreda. Postoji podatak da je svaki peti ili deseti učenik naoružan, a mi smo skoro dobili iztraživanje u odradjeno u Brodarskoj školi u Beogradu, što se poklopilo, s tim što je taj broj i nešto veći. Direktorki škole palo je na pamet da učenike pretresa, zamislite kako je to restriktivna mera.

RSE: Interesantno bi bilo saznati kakve je rezultate postigla. Da li je imala i neki drugi mehanizam da reši taj problem, osim ovog?

SUBIĆ: Zato postoji demokratizacija škole, Savet roditelja, Školski odbor. Ako se Savet roditelja složi sa takvom merom, to je, dakle, mala javna rasprava unutar škole.

RSE: Ko je zapravo pretresao učenike u toj školi?

SUBIĆ: Nije niko, to je samo ideja koja će ići na Savet roditelja, a u šta se Ministarstvo prosvete i sporta neće i ne može mešati. Ako savet roditelja odluči da podrži tu ideju, imaćemo jednu vrstu istraživanja u jednoj školi.

RSE: Videćemo kakva su iskustva iz Bora, Šapca, i Kragujevca, i iza svakog priloga pitaću vas da li su u Ministarstvu propuštena neka pitanja, koja se meni iz ove perspektive, čine prioritetnim. Otvorili smo pitanje da li treba maloletnicima zabraniti kretanje noću, a nismo, na primer, otvorili pitanje da li bi trebalo Ministarstvo prosvete da pokrene inicijativu za uvodjenje strožih pravila u prodaji oružija? Danas se na „buvljoj pijaci“ mogu kupiti za vrlo male pare bejzbol palice, bokseri, čoke, mačete.

SUBIĆ: Moram da kažem da smo malo pomešali resorte, Ministarstvo prosvete i sporta se bavi obrazovnim sistemom kao organ državne uprave, vrlo jasno se zna šta je u evidenciji Ministarstva prosvete i sporta.

RSE: Okolnosti su takve da je i pitanje bezbednosti učenika u vašem resortu.

SUBIĆ: Nažalost, iako, u suštini, nije, Zakonska inicijativa treba da potekne od Ministarstva pravde, mislim da je to adresa na koju valja uputiti ovakvo pitanje.

RSE: Da li bi mogla da to da bude jedna od inicijativa vašeg Ministarstva?

SUBIĆ: Zašto da ne, mislim da je ideja sasvim korektna.

* * * * *

RSE: Malo me je zbunio prilog iz Podgorice, pošto sasvim druge utiske donosimo iz drugih gradova Srbije. Bor

RADULOVIC: U osnovnoj školi „3. oktobar“ u Boru, pre dve godine je došlo do masovne tuče, u kojoj su učenici čak koristili i lance, ali koja, na sreću, nije završena tragično, već samo sa povredama. Zbog toga smo tamo i potražili neke od odgovora na pitanje: šta se to dešava sa novim generacijama i otkud toliko agresivnosti, čak i u osnovnim školama? Direktorka osnovne škole „Treći oktobar“ Svetlana Modec.

MODEC: Naša škola se nalazi u jednom malo komplikovanijem okruženju; tu je dosta prodavnica, dosta kafića, a u blizini je i srednja škola. Znamo da se deca noću kreću po kafićima, izlaze, piju. Na,žalost još uvek nije zaživeo zakon da se maloletnicima ne prodaju piće i cigarete, da se malolenicima ne služi alkohol u restoranima i kafićima. Sve to počne noću, pa se onda nastavi u toku dana, srednjoškolci pre podne završe smenu, i eto ih popodne, pa izbijaju tuče.

RSE: Prema rečima direktorke, tuče danas nisu ni malo bezazlene,

MODEC: Nisu to viče one sitne čarke, prosto rečeno: biju da ubiju. Mislim da je, nažalost porodica izgubila svoju ulogu i da ljudi više nemaju vremena za svoju decu, pa deca imaju problema u odrastanju i da im je teško gde god se okrenu, pogotovu sada. Teško im je kad dodju kući pa vide da roditelji nemaju posla, kad ne mogu da imaju ono što drugi imaju. Treba da se deci otvorimo deci, kako bi mogla slobodno od nas da zatraže pomoć.

RSE: Ako je suditi prema učenicima, tuča je sasvim normalna stvar, dogadjaj za publiku, a čini se i pitanje prestiža.

„Ovde ima dosta tuča i to je najveća atrakcija, svi se odmah okupe. Svi vole da gledaju kada se neko tuče, uzbudjeni su kao da se nešto super dogadja.“

„Kada se neko loše pogleda ili se kaže neka loša reč, opsuje se neko, odmah krene tuča.“

RSE: Ima li tuča?

„Ima.“

RSE: Tučeš li se ti?

„Tučem“

RSE: Gde se tučete?

„Obično u školskom dvorištu.“

RSE: Šta je onda dešava?

„Onda ih društvo razdvaja.“

RSE: Jesi li razmišljao da neko može da bude povredjen?

„Može, ali zašto me zadirkuje kad je slabiji?“

RSE: Nastavnici zabrinuto razmišljaju:

„U kakvoj situaciji oni sad žive? Mi, kada smo bili mladi, imali smo dovoljno novca za izlaske, za garderobu, za sve. Oni ništa od toga nemaju.“

„Sa kim smo se ranije družili, ko je bio idol u odeljenju? Najbolji djak. Šta je sada sistem vrednosti: mafijaši, dobra kola, dobra garderoba, a u ovim okolnostima ko ima sve to?“

* * * * *

RSE: Jedan od učenika iz reportaže kaže: „što me dira kad je slabiji?“. Gospodjo Subić vaš komentar?

SUBIĆ: I ja sam se malo iznenadila vašim sagovornicima iz Crne Gore, ali mi je palo napamet, da možda mi svi uporedimo situaciju u skupštini sa situacijom koja se emituje kao meksička serija. Televizije prate naša skupštinska zasedanja, koja mogu takodje da budu model ponašanja, nažalost, pogrešan.

RSE: Da li vam se čini da bi pre otvaranja pitanja zabrane kretanja maloletnicima, možda bilo pitanje pooštravanja sankcija za one koji toče alkohol maloletnicima? Čuli smo Gorana Sekulića iz policije, koji kaže da vlasnici kafića toče alkohol malololetnim licima bez ikakvih problema, i ne razmišljaju o prekršajnoj kazni, koja je do 1000 dinara“.

SUBIĆ: To je veoma važno pitanje, alkohol, narkotici i smeša svega i svačega, medjutim, ponavljam, kaznena politika nije u ingerenciji Ministarstva prosvete i sporta.

RSE: Govorimo o inicijativama.

SUBIĆ: Inicijativa je nešto drugo, ona postoji i ona zavisi koliko ćemo biti moćni, glasni, da takva inicijativa prodje. Nažalost, izgleda da nam se zakoni gomilaju u ovoj skupštini, i svaka inicijativa će izgleda morati da sačeka neko odredjeno vreme.
∗∗∗
RSE: Osnovna škola „Milena Kosovac“, u strogom centru Šapca, i razgovor direktorkom škole Vesnom Živanović i učenicima.:

ŽIVANOVIĆ: Sve ovo što se dešava u nekim školama je užasno, nasilje je možda i u porastu, medjutim, u našoj školi, u poslednje vreme je to smanjeno. Postigli smo da imamo manje problema, tako što smo pojačali dežurstva nastavnici za vreme velikog odmora dežuraju u dvorištu, pojačan je rad i u odeljenskim zajednicama. Ovo o čemu se poslednjih dana priča, da treba deci, maloletnicima, zabraniti izlaske i ulazak u kafiće, da se pridržavaju zabrana točenja alkohola do punoletstva, ukoliko bi se to postiglo, onda bi se povećala bezbednost.

RSE: Dali ste razgovarali sa roditeljima na ovu temu?

ŽIVANOVIĆ: Često razgovaramo i ne čekamo da se nešto pretvori u problem, čim osetimo, pozivamo roditelje i razgovaramo.

„Iskreno osudjujem ovakve dogadjaje, i moram reći da su tome prvo roditelji krivi što nisu vaspitali svoju decu. Iskreno govoreći, šta će dete od 14 godina, napolju do dva sata ujutro. Zbog toga su se i desili ovi dogadjaji.“

RSE: Ali diskoteke rade od 10 uveče, pa do jutra?

„To je već problem Ministarstva, to bi stvarno trebalo da se ukine, ne razumem kako kad neko ostane do četiri sata ujutru, kako da se probudi za školu?“

RSE: To je za vikend nema škole.

„Ipak treba nešto raditi i za vikend, a ne celog dana prespavati.“

RSE: Predlog je Ministarstva prosvete i sporta da se deci tog uzrasta zabrani izlazak posle ponoći bez prisustva roditelja. Da li je to u redu?

„Sasvim, zato što ima starijih koji mogu da napadnu mladje. Potpuno se slažem sa tim.“

RSE: A od koliko do koliko sati bi trebalo da se družite?

„Da budemo napolju dok ne počne policijski čas, posle svako svojoj kući, da sedimo mirno i bićemo bezbedniji“

RSE: Roditelje i decu Srednje ekonomske škole, posle sastanka na temu „Bezbednost naše dece“, pitali smo za mišljenje: kako sprečiti nasilje medju maloletnicima?

„Morali bi prvo mi kao roditelji da malo više učestvujemo u školskom društvu da se izložimo kao roditelji.“

„Teško sa aspekta roditelja postaviti se ispravno, a mislim da je osnovna briga domaće vaspitanje u porodici. Sve drugo se ili dogradjuje ili nadgradjuje.“

„Loše je krivo društvo. Ne mogu kafići da se otvaraju u 12 i da rade do pet ujutru, to je van pameti, onda nije ni čudo što ova deca ovako postupaju i rade. Treba zabraniti da posle ponoći lutaju noću po gradu. Bio sam i ja mlad ali smo se najkasnije u 12 vraćali kući, ovo je glupost, to je samo država kriva niko drugi.“

* * * * *

RSE: U Kragujevcu je, u okviru bezbednosti grada, formiran i specijalni tim koji se bavi bezbednošću učenika. Član tog tima. pedagog Bojka Petković, kaže da se poslednjih godina uočava konstantan rast maloletničke delikvencije, zbog čega je i osnovan poseban tim koji se bavi djačkom bezbednošću.

PETKOVIĆ: Naša deca su malo bezbednija od dece u većim gradovima, od dece u Beogradu, ali već se neke stvari otimaju kontroli, kako roditeljima, tako i u školi, tako i na ulici. Znači, počinju problemi, povećava se broj dece koja na ulici čine krivična dela, prekršaje, tako što izazivaju tuče, sukobe pa i u školskoj sredini.

RSE: Kragujevčanka Javorka Stanojević, majka jedne srednjoškolke, kaže da se ona i pored povremenih, sporadičnih incidenata, ne plaši za sigurnost svoje ćerke.

STANOJEVIĆ: Zaista ne mislim da su naša deca nebezbedna u školama, i bez ikakvog straha svoje dete šaljem u školu. Što se tiče bezbednosti u kragujevačkim školama, tu bih napravila malu razliku izmedju samih škola, čak i medju osnovnim školama postoji razlika. Postoje krajevi grada gde su deca bezbednija, i gde su manje bezbedna, i normalno je da su škole u centru grada, koje su blizu policijskih stanica, bezbednije.

RSE: Pitali smo kragujevačke srednjoškolce šta oni misle o sopstvenoj bezbednosti.

„Meni se nije dogodio nikakav incident, ali, s obzirom šta sve čujem, normalno je da se plašim. Jedino što izbegavam, to su neki sumnjivi i agresivni tipovi, što može i da se uoči, a najviše se plašimo narkomana i pijanih ljudi kojih ima dosta. Osećam se bezbedno u ovom gradu, čuvam se tako što imam birano društvo, pošto moj intelektualni nivo ne dozvoljava da se družim sa nekim ko je ispod toga, i sluša neku odvratnu vrstu muzike“.

RSE: Kragujevčanku Slobodanku Ćirić, majku dve srednjoškolke, najviše brine bezbednost njenih kćeki prilikom noćnih izlazaka. Ona smatra da država treba da donese zakon koji bi maloletnicima zabranjivao izlazak u grad posle ponoći, jer je neprimereno da deca provedu celu noć u kafićima i diskotekama.

ĆIRIĆ: I ovde se dešavaju tuče, znači incidenata ima, samim tim svaki roditelj je zabrinut. Svi smo u istim problemima, svaki izlazak je stres, jer to vreme nije primereno njihovim godinama. Sve je prepušteno roditeljima, a oni ne mogu da se uhvate u koštac sa takvim problemima. Pod hitno je potrebno zabraniti deci izlazak posle ponoći,jer nema dete od 15 – 16 godina šta da traži na ulici.

RFE: Naša sagovornica Javorka Stanojević podržava ideju da se maloletnicima ograniči vreme izlaska, ali smatra da, pored države, toj akciji svoj doprinos treba da daju i sami roditelji.

STANOJEVIĆ: Podržavam tu akciju iz više razloga: prvo zbog bezbednosti, a zatim, zato što deca koja ostaju kasno noću vikendom, narednih dana nisu sposobna za rad i za učenje.

* * * * *

RSE: Gospodjo Subić, da li strahujete za bezbednost nekog vama bliskog, ko je maloleten, ko mora svaki dan da ide u školu, i da ide u grad, bilo da postoji ili ne policijski čas, nakon svega što se dogodilo?

SUBIĆ: Trudim se da ne obolim od te psihoze straha, i da svet ne posmatram manihejski, crno – belo. Mislim da bezbednost dece jeste ugrožena, ali ne do te mere da bi to sad preraslo u nekakav strah, koji bi paralisao čitav sistem. Problem postoji, ali ne mislim da je još uvek alarmantan. Strašno je što je jedan mladi život izgubljen, ali ne samo jedan, podsetiću da su još dva mlada života izgubljena tokom ove godine; jedan dečak bačen je sa mosta, i došlo je do jednog strašnog incidenta u Obrenovcu, dakle, ovo je neki treći slučaj u nizu.

RSE: Ta dva slučaja nisu se dogodila baš u školi.

SUBIĆ: Ni ovaj slučaj se nije dogodio u školi.

RSE: Prema informacijama kojim mi razpolažemo, bio je veliki odmor.

SUBIĆ: Jeste bio veliki odmor, ali se taj strašni incident dogodio van školskog dvorišta. Opasnost postoji, i jeste došlo vreme za neku gradjansku svest, a Ministarstvo prosvete će već u saradnji sa svim relevantnim institucijama, gradom, policijom, centrima za socijalni rad, pokušati nekakav akcioni plan, i on već postoji.

RSE: U ovoj emisiji smo već razgovarali o tome, koliko učenici nemaju osećaj odgovornosti, poverenja i koliko ne doživljavaju svoje profesore kao uzore. Ono što se dogodilo u proteklih godinu dana, odnosno od formiranja vlade Vojislava Koštunice, u vašem Ministarstvu, mislim na različite skandale: od ukidanja Darvinove teorije, preko rasprave da li treba imati engleski jezik u prvom razredu ili ne, i da li treba deca da koriste kompjutere ili ne. Koliko je to srozalo ugled Ministarstvu prosvete? Svakako jeste, kako ga popraviti?

SUBIĆ: To bi bilo dobro da pitate nekog van Ministarstva prosvete. Moram da kažem da je obrazovni sistem po prirodi dosta spor i trom, to je jedan jako veliki sistem koji odoleva takvim iskušenjima.
XS
SM
MD
LG