Slavlje kakvo je zabilježeno proteklog četvrtka u Beogradu odzvanjalo je čak i do Podgorice. Samo dva sata nakon susreta Solane i Đukanovića srpski premijer Koštunica je radosno konstatovao da je Podgorica pod pritiskom Brisela napustila priču o preuređenju Državne zajednice, te da je u Crnoj Gori većina i protiv referenduma i protiv ideje o zajednici nezavisnih država. Slično razmišljaju i srpski radikali. Oni tvrde da je Evropa konačno stala na rep crnogorskom separatizmu, a čak je i Miroljub Labus u ime G17 zvanično odahnuo, napominjući da sada treba unaprijediti zajedničku državu.
Šta se stvarno dogodilo prošlog četvrtka u Briselu? Da li je Đukanović zaista doživio fijasko, kako to tvrdi Beograd i dio crnogorske opozicije? Izvjesno je da visoki predstavnik Evropske Unije nije želio da raspravlja o Savezu suverenih država. Solani odavno puca glava zbog postojeće Državne zajednice i ne trebaju mu dodatne komplikacije sa zajednicom nezavisnih država koju Podgorica traži, a Beograd ne želi. Gledano iz tog ugla, Koštunica i Labus, kao i prosrpska opozicija u Crnoj Gori, su u pravu. Evropa nije imala sluha za novi crnogorski prijedlog. No i Đukanović ima razloga za zadovoljstvo, jer Solana nije pominjao ono što Đukanović ne želi čuti, neposredne izbore za savezni parlament.
Vrijeme predviđeno za Državnu zajednicu lagano ističe i niko crnogorskoj vlasti ne postavlja rokove. Za vlast u Podgorici to je sasvim zadovoljavajuće rješenje. Da ih puste na miru, dok prođe i ova godina i dospije vrijeme za referendum. Briselski sastanak nije bio presudan, niti je bilo pobjednika i poraženih. Međutim, susret Đukanovića i Solane valja gledati kroz drugačiju dioptriju. On je bio poput kasnog proljećnog snijega. Bila je to prilika da “svaka zvijerka pokaže svoj trag” i da se prepoznaju stvarne pozicije ključnih političkih aktera. Prije svega, odnosi Podgorice i Beograda.
Ne treba da čudi što je politička većina u Srbiji - Koštuničine demokrate, Šešeljevi radikali i Labusova G17 - tako javno likovala nakon susreta Đukanovića i Solane. Doduše, čini se, da bi crnogorski prijedlog trebalo da odgovara zvaničnom Beogradu. Opstankom labavih državnih veza Srbije i Crne Gore sačuvale bi se i šanse Beograda da se dogovori sa Prištinom. Problem je, međutim, što Koštunica, koji predvodi sadašnju parlamentarnu većinu u Srbiji, podržan od srpske crkve i srpskih akademika, razmišlja slično kao što je razmišljala i Miloševićeva parlamentarna većina. Iako sve vrijeme pričaju o ravnopravnosti u zajedničkoj državi, oni sadašnju Državnu zajednicu vide samo kao proširenu Srbiju, u kojoj je Crna Gora egzotični izlaz na more i služi za posebno održavanje Kosova u sastavu Srbije. Ako takvu ulogu Crna Gora neće, onda ni srpskim patriotima izgleda nije potrebna Crna Gora i zato se tako lako odbacuje prijedlog o Savezu nezavisnih država.
Skoro da sve podsjeća na farsu sa izbora za Europjesmu. Sve je u redu kada svi, kao prošle godine, glasaju za pjesmu koju predlaže Beograd. Ništa nije u redu kada Podgorica, poput Beograda, želi po svaku cijenu obezbijediti svog predstavnika. Onda se povlače optužbe, prebrojavaju glasovi, dolazi do svađa na nacionalnom nivou. Ispada da je prošlogodišnja etno pjesma “Lane moje” bila patriotska, a da je ovogodišnja pobjednička etno pjesma “Zauvijek moja” zavjerenička ujdurma samo zato što jedna dolazi iz Beograda, a druga je stvorena u Podgorici. Banalni primjeri često su obilježje vremena. Kao što je bilo na Europjesmi, tako je i u Državnoj zajednici. Crna Gora u ovako postavljenoj zajednici treba da izgubi identitet, a ne da sačuva svoju posebnost. Ako to većina u Podgorici ne vidi, onda ne treba kriviti nikoga u Beogradu.
Šta se stvarno dogodilo prošlog četvrtka u Briselu? Da li je Đukanović zaista doživio fijasko, kako to tvrdi Beograd i dio crnogorske opozicije? Izvjesno je da visoki predstavnik Evropske Unije nije želio da raspravlja o Savezu suverenih država. Solani odavno puca glava zbog postojeće Državne zajednice i ne trebaju mu dodatne komplikacije sa zajednicom nezavisnih država koju Podgorica traži, a Beograd ne želi. Gledano iz tog ugla, Koštunica i Labus, kao i prosrpska opozicija u Crnoj Gori, su u pravu. Evropa nije imala sluha za novi crnogorski prijedlog. No i Đukanović ima razloga za zadovoljstvo, jer Solana nije pominjao ono što Đukanović ne želi čuti, neposredne izbore za savezni parlament.
Vrijeme predviđeno za Državnu zajednicu lagano ističe i niko crnogorskoj vlasti ne postavlja rokove. Za vlast u Podgorici to je sasvim zadovoljavajuće rješenje. Da ih puste na miru, dok prođe i ova godina i dospije vrijeme za referendum. Briselski sastanak nije bio presudan, niti je bilo pobjednika i poraženih. Međutim, susret Đukanovića i Solane valja gledati kroz drugačiju dioptriju. On je bio poput kasnog proljećnog snijega. Bila je to prilika da “svaka zvijerka pokaže svoj trag” i da se prepoznaju stvarne pozicije ključnih političkih aktera. Prije svega, odnosi Podgorice i Beograda.
Ne treba da čudi što je politička većina u Srbiji - Koštuničine demokrate, Šešeljevi radikali i Labusova G17 - tako javno likovala nakon susreta Đukanovića i Solane. Doduše, čini se, da bi crnogorski prijedlog trebalo da odgovara zvaničnom Beogradu. Opstankom labavih državnih veza Srbije i Crne Gore sačuvale bi se i šanse Beograda da se dogovori sa Prištinom. Problem je, međutim, što Koštunica, koji predvodi sadašnju parlamentarnu većinu u Srbiji, podržan od srpske crkve i srpskih akademika, razmišlja slično kao što je razmišljala i Miloševićeva parlamentarna većina. Iako sve vrijeme pričaju o ravnopravnosti u zajedničkoj državi, oni sadašnju Državnu zajednicu vide samo kao proširenu Srbiju, u kojoj je Crna Gora egzotični izlaz na more i služi za posebno održavanje Kosova u sastavu Srbije. Ako takvu ulogu Crna Gora neće, onda ni srpskim patriotima izgleda nije potrebna Crna Gora i zato se tako lako odbacuje prijedlog o Savezu nezavisnih država.
Skoro da sve podsjeća na farsu sa izbora za Europjesmu. Sve je u redu kada svi, kao prošle godine, glasaju za pjesmu koju predlaže Beograd. Ništa nije u redu kada Podgorica, poput Beograda, želi po svaku cijenu obezbijediti svog predstavnika. Onda se povlače optužbe, prebrojavaju glasovi, dolazi do svađa na nacionalnom nivou. Ispada da je prošlogodišnja etno pjesma “Lane moje” bila patriotska, a da je ovogodišnja pobjednička etno pjesma “Zauvijek moja” zavjerenička ujdurma samo zato što jedna dolazi iz Beograda, a druga je stvorena u Podgorici. Banalni primjeri često su obilježje vremena. Kao što je bilo na Europjesmi, tako je i u Državnoj zajednici. Crna Gora u ovako postavljenoj zajednici treba da izgubi identitet, a ne da sačuva svoju posebnost. Ako to većina u Podgorici ne vidi, onda ne treba kriviti nikoga u Beogradu.
