Dostupni linkovi

Raspad nekadašnje zajedničke države još nije završen


Crna Gora će na ovaj ili onaj način u dogledno vreme postati nezavisna država, kaže za Radio Slobodna Evropa Johanes Lin (Johannes Linn), analitičar iz Instituta Brukings (Brookings) u Vašingtonu. Po njegovom mišljenju, za Srbiju i Crnu Goru su mnogo važniji integracija u Evropsku Uniju nego karakter njihovih državnih veza.

LIN: Proces dezintegracije bivše Jugoslavije se na neki način nastavlja. Moj lični osećaj nakon boravka u Crnoj Gori i na Kosovu jeste da raspad nekadašnje zajedničke države nije završen. Proces osamostaljivanja Crne Gore od Srbije je usporen pre tri godine nakon posredovanja Evropske Unije, koja se zalagala za očuvanje saveza ove dve republike. Crna Gora bi se već osamostalila da nije bilo intervencije Brisela. Međutim, reč je o logičnom istorijskom procesu koji se može usporiti ali ga nije moguće zaustaviti odnosno okrenuti u drugom smeru. Predviđam da će Crna Gora na ovaj ili onaj način u dogledno vreme postati u osnovi nezavisna država.

RSE: Ako Srbija prihvati predlog Crne Gore o savezu dve nezavisne, međunarodno priznate države, da li će to označiti kraj, kako nazivate procesa raspada bivše Jugoslavije, ili je to samo međukorak do konačnog rešenja koje podrazumeva potpuno nezavisnu Crnu Goru sa Srbijom kao susedom.

LIN: Nama koji gledamo sa strane čini se manje bitnim kakvog će biti karaktera preostale državne veze između Srbije i Crne Gore u poređenju sa njihovim političkim i ekonomskim odnosima. Privredna saradnja će čak jačati u kontekstu zajedničkih težnji i Srbije i Crne Gore, kao i ostatka Balkana, da jednog dana postanu članice Evropske Unije, a što će na kraju i uspeti. Svi ti istorijski momenti o otcepljenju ili državnim savezima, biće manje važni. Podsetio bih na opterećenja u odnosima Austrije i Italije pre 20-30 godina zbog Južnog Tirola. Sada sa otvorenim šengenskim granicama sve te istorijske priče o suverenitetu su manje bitne. Smatram zato da umesto fokusiranja na pitanje kako će tačno izgledati proces državnog osamostaljivanja, bilo bi mnogo bolje da političari ali i građani, usmere pažnju na integraciju u Evropu kao ključni cilj. To znači, dogovorimo se o bilo kojoj formi razdvajanja između Srbije i Crbije u državnom smislu, ali istovremeno uklonimo granice između nas kao dela Evrope.

RSE: Zvaničnik Evropskog parlamenta Doris Pak je tokom nedavne posete Crnoj Gori izjavila da joj predlog Podgorice o zajednici dve nezavisne države liči na manevar da bi se izbegao referendum u Crnoj Gori zbog straha od unutrašnjih podela.

LIN: Ne znam da li će pomenuti predlog omogućiti izbegavanje referenduma ili će zapravo podrazumevati izjašnjavanje građanja o državnom statusu. Ponavljam, ako se Srbija i Crna Gora mogu dogovoriti o ovom ili nekom drugom predlogu koji će garantovati očuvanje i jačanje ekonomskih veza na njihovom putu ka Evropskoj Uniji, onda je bolje izbeći referendum jer može izazvati nove podele kako između Srbije i Crne Gore, tako i unutar same Crne Gore. Međutim, ne mogu odavde da procenjujem da li je to stvarno i moguće.

RSE: U prvim reakcijama, većina političara u Srbiji je odbacila predlog Crne Gore. Kakvu će poziciju zauzeti Evropska Unija kao pre tri godine posrednik u kreiranju državne zajednice?

LIN: To je povezano sa pitanjem Kosova. Smatram da je Evropska Unija sa svoje strane potencirala stvaranje zajednice Srbije i Crne Gore kao mogući model za kasnije rešavanje statusa Kosova, odnosno kreiranja u nekoj perspektivi labave unije Srbije i Kosova. Procenjujem da u međuvremenu sazreva uverenje u Evropskoj Uniji da se pitanje Kosova mora rešavati odvojeno, odnosno da Crna Gora ne može biti ni model, niti pak limitirana zbog kosovskog pitanja. Mislim da će Brisel najpre insistirati da Beograd i Podgorica učine značajan iskorak u otklanjanju nesporazuma i tenzija koji još uvek postoje u njihovim međusobnim odnosima. To podrazumeva i definisanje njihovog državnog statusa. Smatram da će EU potencirati na takvom sporazumu između Srbije i Crne Gore koji će im omogućiti najbrži put ka njenom članstvu.

RSE: U nastavku o Kosovu. Postoje protivrečni stavovi u međunarodnoj zajednici. Jedni kažu da pregovori o konačnom statusu ne mogu početi dok se ne ispune standardi. Drugi, pak, ističu da finalni status Kosova treba što pre rešiti, u suprotnom preti opasnost da ponovo izbije nasilje kao marta prošle godine.

LIN: Teško je to predvideti jer postoji više zainteresovanih strana. Tu je Srbija, kosovske institucije, srpska manjina, Evropska Unija u okviru koje postoje različita viđenja kosovskog problema, i, naravno, Sjedinjene Američke Države. Imajući u vidu koliko dugo traje ovo prelazno stanje, smatram da bi za sve bilo najbolje da se čitav proces ne odlaže unedogled već da se pitanje finalnog statusa otvori. Što pre to bolje. To bi pomoglo i Srbiji, jer bi se odrazilo na poboljšanje njene međunarodne pozicije, priliv stranih investicija. Istovremeno, smanjila bi se politička neizvesnost i u samoj Srbiji. To bi, naravno, itekako pomoglo Kosovu da se okrene rešavanju mnogih domaćih političkih kao i svojinskih pitanja. Ključno je kakve se garancije mogu obezbediti za srpsku manjinu, odnosno učiniti Kosovo na ovaj ili onaj način privlačnim da na njemu žive. U tom smislu veliku odgovornost ima međunarodna zajednica, pre svega Evropa, da se i dalje angžajuje na Kosovu, pomažući i politički ali i ekonomski većinskim Albancima, a pre svega srpskoj manjini, u obnovi i generalno stvaranju boljih životnih uslova kako bi mogli da osete boljitak od rešavanja pitanja statusa Kosova.

RSE: Mnogi smatraju da je nezavisnost Kosova neizbežan ishod pregovora o finalnom statusu. Oprezniji, pak, ističu da mora postojati prelazni period tokom kojeg bi Kosovo suštinski bilo nezavisno ali pod protektoratom Evropske Unije. Po tom mišljenju, nezavisnost Kosova bi bila i formalno priznata u trenutku kada ono, kao i ostale balkanske zemlje, uključujući i Srbiju, postanu punopravne članice Evropske Unije.

LIN: Ja bih dao prednost iznalaženju čistog rešenja što je pre moguće. To rešenje bi u osnovi podrazumevalo nezavisnost Kosova. Naravno, mogući su i međukoraci, prelazno stanje, kao u slučaju Crne Gore, ali bi to rezultiralo produženjem političke neizvesnosti. Moguća je i varijanta protektorata Evropske Unije, mada nisam siguran da ona želi da preuzme toliku odgvornost. Ako bi se Evropska Unija odlučila na takav korak tako da zadovolji i Albance i Srbe, to bi onda značilo da bi njena misija zamenila UNMIK. Međutim, verovatno bi bilo neophodno da čitav projekat bude i dalje pod nekom vrstom okrilja Ujedinjenih nacija, koje bi u tom slučaju donele novu rezoluciju, kako bi se očuvao međunarodni legitimitet misije.

RSE: Ima mišljenja da u slučaju nezavisnosti Kosova preti opasnost od prelivanja tenzija na ostatak Balkana. Srbi bi iz čitavog ovog procesa raspada bivše Jugoslavije izašli kao najveći gubitnici, imajući u vidu šta se desilo u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. S jedne strane, neki smatraju da bi u slučaju nezavisnosti Kosova, Bosna bila uzdrmana imajući u vidu poziciju tamošnjih Srba. S druge strane, svedoci smo rasprava da ako Bosna i Hercegovina želi da postane istinski evropska država mora redefinisati svoje ustrojstvo u smislu veće centralizacije kako bi efikasnije funkcionisala.

LIN: Fokusirali ste se na verovatno najteži preostali deo balkanske jednačine. Da, postoji rizik da nezavisnost Kosova uzdrma Bosnu, podstičući tamošnje Srbe, možda i Srbiju, da pokrenu pitanje promene statusa Republike Srpske u smislu njene nezavisnosti ili priključenja Srbiji. Istovremeno, kao što ste kazali, na domaćoj političkoj sceni u Bosni pitanje postojanje dva entiteta i dalje izaziva nesuglasice. Mislim da sva ova pitanja treba rešavati u fazama. Smatram da se pitanje odnosa Srbije i Crne Gore može rešiti relativno brzo u međusobnom dogovoru uz pomoć Evropske Unije. Pitanje Kosova moglo bi se rešiti u narednih 12 do 18 meseci uz mnogo direktnije učešće Brisela. Posledice bi verovatno bile bolne. Mnogo je neizvesnije kakav će biti razvoj događaja u Bosni. S jedne strane, veoma su jake centrifugalne sile, pre svega u Republici Srpskoj. Istovremeno, sve više se nameće potreba za efikasnom, centralnom vladom koja će podstaći razvoj zemlje. Evropska Unija bi morala da se mnogo više angažuje u narednih 12 do 24 meseca da bi garantovala stabilnost, zatim da bilo kakvo rešenje za Kosovo ne utiče na pogoršanje prilika u Bosni. Smatram da je veoma važno očuvati jedinstvo Bosne i Hercegovine, zatim vremenom ojačati nadležnosti centralnih vlasti, što će doprineti efikasnijem funkcionisanju države a što je u direktnoj vezi sa procesom njene integracije u Evropsku Uniju. Brisel bi trebalo da se aktivno uključi šaljući poruku da evropska perspektiva Bosne i Hercegovine direktno zavisi od stvaranje efikasne i funkcionalne države čija bi ovlašćenja bila veća nego sada.

RSE: Da li će pregovori Zagreba i Brisela o pristupanju Evropskoj Uniji početi 17. marta ili će slučaj generala Gotovine uticati ne samo na privremeno odlaganje postupka, već može imati i ozbiljnije posledice na put Hrvatske ka Uniji?

LIN: Evropska Unija mora biti ozbiljna, odnosno istrajati na uslovima koje je postavila Hrvatskoj. Istovremeno, zvanični Zagreb treba da pronađe načina da do ovog roka ili nakon toga ispuni zahteve koje je postavio Brisel. Verujem da će Hrvatska započeti pregovore ako ne 17. marta, onda ubrzo posle toga. Slučaj generala Gotovine je svakako delikatno unutrašnje političko pitanje u zemlji. Međutim, ne verujem da će to na duže staze biti prepreka evropskim integracijama Hrvatske, tačnije, ne mogu da zamislim da bi moglo da dođe do bilo kakvog zaokreta na njenom putu ka Evropskoj Uniji. Ona čvrsto gazi ka članstvu u evropskoj porodici. Verovatno neće biti primljena u paketu sa Rumunijom i Bugarskom, ali za 3-4 godine svakako hoće.
XS
SM
MD
LG