RSE: Odakle da krenemo? Možda za početak od priče o filmu. Ovo je zimsko vrijeme i vrijeme nagrada. Posljednji festival bio je onaj u Berlinu. Vi ste bila tamo. Koji su osnovni dojmovi s Berlinalea?
BAKŠIĆ-ČAMO: Kad se bavite poslom kojim se ja bavim, a koji je nekako više vezan za proizvodnju nego za prezentaciju filma, kad se vratite s festivala na kojem ste imali priliku da vidite recimo 450 filmova, a vidjeli ste samo pet, onda nikad niste zadovoljni, čini vam se da ste mogli da vidite više. Ali po danu su sastanci, onda se naveče eventualno ode na neku projekciju, tako da, na žalost, na tim filmskim festivalima za filmske profesionalce ima najmanje filma, što je nekako tužno.
RSE: Je li Berlin uspio u namjeri da postavi svoj festival na jedno vrlo visoko, svjetsko mjesto? Kakav je vaš dojam?
BAKŠIĆ-ČAMO: Sasvim sigurno jeste. Imala sam priliku da vidim par svjetskih festivala. Svaki festival je po nečem poseban i ta neka odrednica – A festival, B festival i tako dalje, to je vrlo subjektivno. Nekad čovjeku mnogo više legne neki manji i manje popularan festival, nego recimo najpoznatiji i najpopularniji festivali. Što se Berlina tiče, zaista je ogroman. Najviše od svih festivala u Evropi je okrenut filmskoj industriji, pored Kana. Fascinantan je i zaista, ako se bavite filmom, morate otići tamo. Oni su uspjeli u tome – ako niste bili u Berlinu, u nekoj filmskoj Evropi se zapravo ne bavite filmom, što je stvarno veliki uspjeh. E sad je drugo pitanje na koliko kompromisa morate pristupiti da biste bili na svim vijestima, da bi vas svi prikazali. Vjerovatno morate dovesti holivudske zvijezde. Onda su uvijek u tim glavnim programima te neke čudne kombinacije holivudskih filmova i alternativnih evropskih, japanskih, kineskih umjetničkih filmskih ostvarenja. Vrlo često se postavlja pitanje šta ti filmovi rade skupa u zvaničnoj konkurenciji. Ali to su sve pitanja koja jedan festival takve vrste mora vjerovatno i sam sebi da postavi, mora da donese neke pomalo i kontradiktorne odluke, da bi dakle imao i crveni tepih i glamur, a i kvalitet.
RSE: Komercijalne njemačke televizije koje su izvještavale s Berlinskog festivala, stalno su pominjale jednu te istu stvar – crveni tepih. Dakle, vjerovatno preslikavaju ono što vide na dodjeli „Oskara“ i „Zlatnog globusa“ ili tako nečega. Koliko zapravo glamur na filmskim festivalima smeta dobrim poznavaocima filma?
BAKŠIĆ-ČAMO: Ja kada bih birala, od svih festivala bih izabrala – pored mog Sarajevskog festivala – vjerovatno Roterdamski, kao festival na koji ću ići svake godine. Na Roterdamu nema ni traga glamuru. Na Roterdamu nema ni crvenog tepiha, niti ičeg sličnog. Ali s druge strane, kad ste filmski reditelj, kad ste glumac, producent i tako dalje, i kad tri godine svog života uložite u jedan film i vjerovatno nekoliko puta dođete na rub živaca zbog nedostatka novca, nedostatka uslova i tako dalje, onda je možda lijepo da se u jednom trenutku nađete pred nekim reflektorima, da vas neko slika, da hodate crvenim tepihom, da obučete lijepu haljinu poslije svih onih prljavih koje ste tri godine nosili. Tako da ne mislim da od toga treba bježati. Tako je recimo i kod otvaranja izložbi. Svaka umjetnost ima tu neku mogućnost prezentacije, koja jeste možda pomalo šminkerska, ali bože moj. Kada jednog dana možda budem imala svoj film, voljela bih prošetati crvenim tepihom, ne bi mi smetalo.
RSE: Jedan od programa Berlinskog festivala bio je i Forum. Tamo je prikazan i omnibus na kojem je jedan od dijelova radila Jasmila Žbanić. Jeste li gledali to?
BAKŠIĆ-ČAMO: Od cijelog tog omnibusa sam gledala samo Jasmilin dio, tako da nisam u mogućnosti da dadnem bilo kakav objektivan osvrt na taj film. Mi smo došli u Berlin nakon što su sve projekcije Jasmilinog filma već bile gotove. Ali dosta mojih poznanika iz svijeta filma je radilo na tom njenom filmu, ne samo iz Sarajeva nego i iz Beograda, Bugarske, Njemačke i tako dalje, i mislim da je ostavio prilično dobar dojam na publiku, imali su pune projekcije, imali su dobar pres, tako da vjerujem da nije prošao neopažen.
RSE: U jednom od naših programa Miro Purivatra je jednom rekao za Sarajevo film festival da je to festival B kategorije.
BAKŠIĆ-ČAMO: Postoji neka svjetska organizacija filmskih festivala koja se zove FIAPF, i ta organizacija filmskih festivala, koje možete da budete član, a i ne morate, ako organizujete međunarodni filmski festival, ima vrlo striktna pravila oko toga šta je A, a šta B festival. Po njima postoji dvanaest A festivala, što ne znači da je Sarajevo film festival lošiji od tih dvanaest, međutim mi nemamo internacionalni takmičarski program, već regionalni, ne prikazujemo premijere u tom programu i tako dalje. Sarajevo sasvim sigurno nije Berlin, niti će ikad biti, Sarajevo sasvim sigurno nije Kan, niti će ikad biti, sasvim sigurno nije Venecija, niti će ikad biti. Nekakav naš utisak je, poslije ovih putovanja i predstavljanja Sarajevo film festivala po svijetu, da Sarajevo ima jedno svoje vrlo visoko mjesto na ljestvici evropskih festivala. Sarajevo film festival je specifičan upravo zato što pokazuje regionalne filmove i radi na ostvarenju novih projekata recimo iz Jugoistočne Evrope. Recimo ove godine u Berlinu, pored filma „Lost in Sound“, koji je bio omnibus iz Jugoistočne Evrope (iako je tu bio i jedan film koji nije vezan za Jugoistočnu Evropi), u Forumu je bio još samo jedan film hrvatskog reditelja Ognjena Sviličića...
RSE: „Oprosti za kung-fu“.
BAKŠIĆ-ČAMO: Jeste. Možda je bio još jedan rumunski film i tu negdje spisak prestaje. Znači na cijelom Berlinale, koji ima stotinu naslova, iz Jugoistočne Evrope tamo stignu dva filma.
RSE: Kao jedan od ljudi koji su direktno uključeni u organizaciju Sarajevo film festivala, šta mislite o ideji – kad već pominjemo glamur i crveni tepih – da Sarajevo film festival ima bosanski ćilim umjesto crvenog tepiha?
BAKŠIĆ-ČAMO: Pa mi imamo bosanski ćilim. Ne znam kako je to ljudima promaklo. Prve godine smo imali najobičniji crveni tepih, a prošle godine smo stavili bosanski ćilim. Samo su nam šare bile vrlo diskretne. Ne možete staviti baš puno šaren tepih, jer se onda neće vidjeti haljine koje ljudi obuku. Ali osnovni uzorak tkanja našeg sarajevskog tepiha je bosanski, međutim mora se malo bolje pogledati jer se radi o nekim nijansama crvene, ali bosanski je ćilim.
RSE: Gdje je bosanskohercegovački film u odnosu na evropski i svjetski?
BAKŠIĆ-ČAMO: U odnosu na to gdje je Bosna i Hercegovina kao država, bosanskohercegovački film je jako visoko. Međutim, to je mala kinematografija. Ono što čini jednu kinematografiju nije samo dobar film, nego i mogućnost da se taj film prezentuje, mogućnost da se dobaci do nekog velikog festivala. Mi nemamo nekih posebnih veza, mi ne možemo završiti film, nazvati selektora jednog kanskog programa i reći – mi se trudimo da to ostvarimo i na tome sada radi Sarajevo film festival – ali jako je teško nazvati i reći – ja imam novi film, poslaću ti. Bosanskohercegovački autori imaju sreću da je recimo direktor Venecije, Marko Miler, jedan od ljudi koji je pokrenuo Sarajevo film festival, pa sad možete da kažete – aha, znam ja direktora Venecije. Za nas je prije pet godina bilo potpuno neshvatljivo da poznajemo direktora Venecijanskog film festivala. Bosanski film je visoko s obzirom da je zemlja ovako mala i siromašna. Međutim, teško da može puno dalje. Mislim da se na kraju, za jedno deset godina, ipak neće raditi o bosanskom filmu, već o bosanskim autorima. To nikada ne treba zaboraviti. Neki će autori stići daleko, neki neće, neke će voljeti publika, ali biće možda međunarodno priznati. Ono što je najvažnije, to je da bosanski film ima svoju publiku. Najgledaniji filmovi u bosanskim kinima, ma kako njih malo bilo, su bosanski filmovi i mislim da je to nekako najvažnije.
RSE: Šta je za jedan film presudnije, zapravo za njegovo putovanje u svijet, za njegov uspjeh u svijetu, to da li je dobar film ili koliko se para uloži u reklamu i njegov proboj na svjetsko tržište?
BAKŠIĆ-ČAMO: I jedno i drugo je presudno. U nekim slučajevima je presudnije to što je bilo para, a u nekim slučajevima je presudnije to što je bio dobar film. Ako pogledate selekciju Berlinskog festivala, tu ćete naći genijalnih filmova u koje nije uloženo tako mnogo para, naći ćete isto tako odličnih filmova u koje je uloženo jako mnogo novca, u njihovu promociju, a naći ćete i filmove koji možda nisu tako dobri, ali je jednostavno neko dobro zapakovao taj proizvod i ponudio ga. To je marketing, u marketingu ima i dobrih i loših proizvoda koji prolaze. Isto je tako, na žalost, i u filmu. Tako da nije samo kvalitet presudan.
RSE: Amerikanci su dokazali da je marketing ustvari značajnija stvar.
BAKŠIĆ-ČAMO: Ipak postoji velika razlika između evropskog i američkog tržišta. Tako da je o tome veoma teško govoriti što se tiče evropskog filma, pogotovo ako pričamo o festivalima. Ako pričamo o komercijalnom filmu, onda naravno da nema komercijalnog filma koji može biti uspješan komercijalni film ako nije uloženo mnogo u reklamu. Međutim, to nije slučaj za neki umjetnički i autorski film. S tim da je naravno i kod umjetničkog i autorskog filma, ma koliko se on činio samozatajan, velika stavka to da se radi propaganda, da se radi marketing. Na žalost nije dovoljno samo napraviti film, staviti to na tridesetpetominutsku traku i čekati publiku da dođe.
RSE: Šta je s mladim autorima u Bosni i Hercegovini? Ko se uopšte računa u mlade autore?
BAKŠIĆ-ČAMO: Mi u Bosni prvo uopće nemamo srednje generacije. Nekako smo zaboravili da to postoji. Tako da kod nas odmah iz mladog autora uđete u veterane. Ja to nekako tako vidim. Negdje do pedeset godina ste mladi, a onda vas otpišu. Tako da ne znam gdje je kod nas ta granica. Ni u svijetu to nije baš tako jednostavno. Recimo na Berlinskom festivalu, kad ga već tako često spominjemo, imate „Talent kampus“ koji je namijenjen mladim filmskim autorima. Tamo ima ljudi koji su recimo mojih godina, znači koji imaju trideset i pet. Znači, ta granica mladosti je vrlo široka. Ono što se jako često dešava, to je da filmski festivali – recimo kao jedan Roterdamski – imaju selekciju prvog i drugog filma. Oni ne kažu da pokazuju filmove mladih autora, već da pokazuju prve i druge filmove autora. Pa sad ako neko napravi prvi film u pedesetoj, to je i dalje njegov prvi film.
RSE: On je i dalje „mladi autor“.
BAKŠIĆ-ČAMO: Da, on je „mladi autor“ mada nije mlad. Tako da je to onako vrlo upitno. A što se tiče Bosne i Hercegovine i mladih autora, mi smo eto imali sreću da u zadnje vrijeme jedna generacija, koja je nakon rata završila sarajevsku Akademiju, sada snima ili je već snimila svoje prve igrane filmove i vjerovatno u narednoj godini ili dvije će još par ljudi, koji to imaju u planu, završiti taj svoj famozni prvi film. Ovim drugim generacijama koje dolaze će biti teže, jer sad već postoji neka konkurencija, postoje ljudi koji su napravili dobre filmove, tako da mlađima neće biti lakše zato što su njihove starije kolege utrle put, nego će se morati boriti, biće veća konkurencija, ali to možda znači da će filmovi biti bolji. Ako imamo trideset reditelja u Bosni i Hercegovini i ako snimamo tri filma godišnje, to znači da na vas dođe red svakih deset godina da snimite po jedan film, što ni za jednog reditelja nije dovoljno. Tako da ne znam kako će to funkcionisati, mislim da će tu veliku ulogu odigrati televizija i mogućnost proizvodnje za televiziju. Ja uvijek zastupam te neke alternativne forme. Nije film samo ono što je na trideset i pet milimetara i nije film samo ono što je bilo na Berlinu. Ljudi će vjerovatno raditi na različitim nivoima. Radiće i neke niskobudžetne, mnogo manje zahtjevne projekte, a istovremeno će raditi i velike, skupe projekte.
RSE: Kad je Danis Tanović dobio „Oskara“, onda se nekako zahuktala priča oko toga koliko to zapravo jeste bosanskohercegovački film, pa je on objašnjavao da jeste pošto je on autor, tema je bosanskohercegovačka i tako dalje, a u pitanju su u podtekstu bile finansije. Da li se nakon Tanovićevog uspjeha odnos države Bosne i Hercegovine, šta god to bilo, promijenio prema filmu u Bosni?
BAKŠIĆ-ČAMO: Na državnom nivou još nema ništa vezano za film, ali Ministarstvo za kulturu Federacije BiH je osnovalo Fondaciju za kinematografiju upravo nakon Danisovog „Oskara“, tako da bar postoji Fondacija za kinematografiju na nivou Federacije. Postoji svake godine u okviru budžeta odvojen novac za film i to je jedan od glavnih razloga što možemo govoriti o tome da se ipak svake godine proizvede određene broj filmova. Vi ćete jako teško naći strane producente ili koproducente koji će uložiti novac u vaš film ako vide da vam kod kuće niko neće dati pare. Oni teško mogu da shvate da para nema ili da vam nema ko dati, nego jednostavno misle da niste dovoljno dobri i da vas zato kod kuće niko neće da podrži. Sada kada postoji ta Fondacija za kinematografiju, koliko god da je limitiran njen budžet – mislim da je njen budžet do sad milion i po maraka godišnje, potpora bosanskim filmovima koji se sada završavaju je išla do 350 hiljada maraka, znači negdje 150-175 hiljada eura, to dakle nije velika stavka u nekim budžetima od milion eura i tako dalje, ali to je ipak dobar početak. Tako da je taj Danisov poklon državi Bosni i Hercegovini i ljudima koji se bave filmom u BiH zaista veliki.
RSE: Ono što izađe van iz Bosne i Hercegovine kad je o filmu riječ, uglavnom dolazi iz Sarajeva. Šta je sa Banjalukom?
BAKŠIĆ-ČAMO: Banjaluka ima Akademiju za film, ali filmove ne proizvode. Još nije bilo dugometražnih filmova iz Banjaluke, iz više razloga. Prvo zato što dosta ljudi koji planiraju raditi film pobjegnu iz Banjaluke i odu u Beograd, zato što misle da je realnije da će ga tamo napraviti. A drugo, ja sam recimo imala priliku da radim jednu selekciju na Sarajevo film festivalu i imala sam priliku prikazivati kratke filmove iz Banjaluke, jedan autor iz Banjaluke je dobio neke međunarodne nagrade za svoj rad, ove godine je njegov kratki film bio u selekciji balkanskih kratkih filmova, gdje su bili prikazani i neki filmovi koje sam ja producirala, u okviru Roterdamskog filmskog festivala. Prošle godine je na „Talent kampu“ također bio jedan mladi autor iz Banjaluke. Tako da ta mlada generacija postoji, ali mislim da tamo ne postoji ni minimum državne potpore i da je to sasvim sigurno uzrok što nema nečega što bi se moglo nazvati scenom.
RSE: Da li uopšte postoji inicijativa recimo iz Banjaluke prema Sarajevu, u smislu da se od Sarajeva traži neka pomoć?
BAKŠIĆ-ČAMO: Mislim da ne. Ono što je trenutno zajedničko, to je Sarajevo film festival i mislim da banjalučki autori, kad recimo proizvode kratki filmove, već par godina apliciraju i prikazuju filmove u okviru regionalnog programa, dakle kao bosanskohercegovački filmovi na Sarajevo film festivalu. Mislim da je to ta tačka na kojoj trenutno to postoji. Ili zajedno sa svojim filmovima putujemo po svijetu, šaljemo neke prezentacije bosanskog filma i tako dalje. A što se tiče neke saradnje, mislim da će se to desiti na individualnom nivou. Kada pogledate bosanske filmove, nema nijednog bosanskog filma u kome ne igra makar jedan srpski ili hrvatski glumac. Tako da mislim da se u filmu saradnja jako brzo dešava i strašno je jednostavna.
RSE: Načula sam, ne znam da li je posao gotov, da se intenzivno bavite istorijom bosanskohercegovačkog filma, što bi trebalo da izađe na nekom CD-u.
BAKŠIĆ-ČAMO: To nije moj projekat, to je projekat moje kolegice koja radi zajedno sa mnom na Sarajevo film festivalu, Elme Tataragić. To je diplomski rad, njen i još jednog kolege Vedrana. Oni su na Scenskoj akademiji u Sarajevu diplomirali s temom istorije bosanskohercegovačkog filma. Radi se o praktično katalogu svih do sada snimljenih dugometražnih igranih filmova u Bosni i Hercegovini, s popratnim materijom koji ide uz taj film. Mislim da se radi o osamdeset i tri naslova.
RSE: Radite jednu alternativnu televizijsku emisiju. Čula sam da je vrlo gledana.
BAKŠIĆ-ČAMO: Pored Sarajevo film festivala, odnosno prvenstveno radim u Centru za savremenu umjetnost u Sarajevu, već godinama, u dijelu centra koji se bavi produkcijom i koji se zove „Proba“. Radili smo video radove, kratke igrane filmove i tako dalje, radili smo neke sadržaje na televiziji, i kada je krenuo PBS, znači BHT 1, dogovorili smo s njima da krenemo s polusatnom emisijom o alternativnoj kulturi. Ovo „alternativnoj“ treba shvatiti vrlo uvjetno, treba razmišljati o Bosni i Hercegovini i postaviti onda sebi pitanje šta je uopće kod nas alternativa. Tako da radimo emisiju koja je, široko uzevši, magazinskog karaktera. Napravljena je na principu od reportaže, intervjua, puštamo kratke filmove bosanskohercegovačkih autora, putujemo po svjetskim izložbama, pokazujemo šta se dešava i u svijetu i u Bosni i Hercegovini. Emisija se zove „Kuhinja“ i trudimo se da bude drugačija. E sad, koliko smo u tome uspjeli, to vam ne mogu ja reći.
RSE: Kakva je gledanost?
BAKŠIĆ-ČAMO: Ne znam ništa o tim nekim objektivnim istraživanjima gledanosti. Evo večeras ide dvadeset i prva. U početku smo morali ljudima da objašnjavamo o čemu se radi i zašto ih zovemo, sad već svi znaju i sami se javljaju. Desilo mi se čak da me nazvao čovjek iz Banjaluke i pitao: „Što vi mene zaobilazite, pa i ja se nečim bavim u Banjaluci?“. Tako da mislim da je gledanost dobra, naravno uvijek može biti bolja, ali mislim da smo nekako uspjeli da napravimo emisiju koju gledaju ljudi kojima je takav sadržaj – ipak malo drugačiji, ne intelektualistički, ali malo drugačiji, malo informativniji, dakle ne samo zabavan – nedostajao na našoj televiziji.
RSE: Kad već govorimo o televiziji, na kakav je prijem naišao Javni servis ili državna televizija BHT 1? Je li se to već ustalilo kod ljudi kao nešto što treba gledati?
BAKŠIĆ-ČAMO: Mislim da jeste. Na žalost kod nas ništa nije rezultat samo kvaliteta. Mi smo jedno „izšokirano“ društvo u kome se konstantno dešavaju nove stvari i mi se na sve navikavamo prekosutra. Ja mislim da u ponedjeljak ukinu tramvaj u Sarajevu da bi do četvrtka svi našli alternativni način prijevoza. Ali to nije zato što nam tramvaj ne treba, nego zato što smo jednostavno navikli da stvari nestaju, postaju i tako dalje. To jeste i jedan kvalitet, ali opet nije uvijek ni kvalitet. Mislim da je BHT 1 prvenstveno potrebna. Prije tri godine je za mene bilo potpuno nezamislivo raditi emisiju koja se jednako gleda u Banjaluci i Sarajevu, jer o Banjaluci nisam znala ništa. A recimo ova emisija me natjerala da o Banjaluci saznam, sad moram da pratim i alternativnu scenu u Banjaluci i šta se dešava u Banjaluci, radimo sa kolegama u Banjaluci, odemo u Brčko da snimamo prilog o Brčkom i tako dalje. Vježbamo da živimo u Bosni i Hercegovini, što mislim da je u svakom slučaju dobro.
RSE: Vježbate Bosnu i Hercegovinu.
BAKŠIĆ-ČAMO: Jeste.
RSE: Otkud uopšte vaš interes za umjetnost? Vi ste kompletno u filmu, u knjigama, u alternativi…
BAKŠIĆ-ČAMO: Ne znam. Prvo iz kuće, pretpostavljam da roditelji oblikuju dijete. To vjerovatno dolazi odatle. Ja sam sa nekih svojih šesnaest-sedamnaest godina već počela raditi u toj oblasti. Sa devetnaest sam radila na Omladinskom programu Radio Sarajeva, vodila sam neke programe iz kulture. Tako da je to toliko davno da mi je jako teško sjetiti se razloga, to mi je toliko prirodno.
RSE: Za vrijeme rata ste bili u Sloveniji. Kako se sad, iz te sarajevske perspektive, u kojoj maltene dvadeset i četiri sata radite, prisjećate tih nekih izbjegličkih dana?
BAKŠIĆ-ČAMO: Ne znam da li je ljudska psiha takva, ali moja definitivno jeste, ja sam sve ružno zaboravila, odnosno ne sjećam se ničeg ružnog. Tako da se jako lijepo sjećam te svoje Ljubljane, to je drugi grad u kome sam živjela, volim tamo otići, uspjela sam održati kontakte, kako prijateljske tako poslovne. Tako da nekako na to gledam kao na jedno mjesto gdje sam živjela.
RSE: Je li istina da su Slovenci hladni?
BAKŠIĆ-ČAMO: Nije. To su predrasude, isto kao i da su Bosanci glupi. Mi smo oni glupi u vicevima, a oni su oni hladni u vicevima i to je otprilike jednako tačno. Sve je individualno. Ima i nas glupih, ima i njih hladnih.
RSE: Osim Sarajevo film festivala, koji je očigledno vaša najveća ljubav među svim ovim poslovima kojima se bavite…
BAKŠIĆ-ČAMO: Najveća ljubav mi je proizvodnja filma. Produkcija je moja najveća ljubav. Ja se na Sarajevo film festivalu također bavim projektom „Sinelink“. To je koprodukcijski market. Dovodimo devet projekata svake godine iz Jugoistočne Evrope, pomažemo im da usavrše scenarije i na Sarajevo film festival dovodimo producente iz cijelog svijeta koji pomažu proizvodnji filma. To isto radimo u Centru za savremenu umjetnost, odnosno u „Probi“, tamo radimo na proizvodnji televizijskih emisija, filmova i tako dalje. U svakom slučaju produkcija bi bila nekako moj izbor.
RSE: Kako se danas živi u Sarajevu mimo posla i mimo nekog onog porodičnog kruga?
BAKŠIĆ-ČAMO: Ne znam šta drugo ostaje. Mimo posla i porodice ostaje onaj neki krug neposrednih prijatelja. Mislim da sam ja za to pitanje malo ostarila. Ne znam gdje se izlazi, zato što ja jako rijetko izlazim, tako da često i sama to pitanje postavljam mlađim kolegama kod mene u „Probi“, pošto tu radim s mlađim ljudima. Pitam ih da mi kažu gdje treba da izađem. Tako da zaista ne znam gdje se izlazi.
RSE: Pitam vas to zato što mi jedan prijatelj vaših godina rekao da ustvari ljudi iz te generacije žive kampanjski, znači kampanjski i izlaze, od događaja do događaja.
BAKŠIĆ-ČAMO: Mislim da je to tačno. Mi smo postali – što nije prigovor festivalima, već prigovor nečem drugom – festivalska kultura. Tako da sedam dana godišnje slušamo džez, pa onda jedanaest dana godišnje idemo u pozorište i devet dana godišnje idemo u kino. I kad nema MESS-a, kad nema džez festivala i tako dalje, onda ne konzumiramo kulturu, a onda i ne izlazimo, jer je to konzumiranje kulture jedini razlog da se izađe. Što ne znam šta o nama govori, ali sasvim sigurno govori da smo kampanjci, čekamo da nešto dođe, ne moramo puno razmišljati. Jedino što treba da uradimo je da kupimo propusnicu na festival ili da kupimo komplet karata i onda se tako nekoliko dana godišnje bavimo recimo džezom. Vjerovatno se i tu nešto promijenilo, jer u vrijeme kad smo bili mlađi, recimo ja mogu reći prije rata, postojao je neki konstantni život Sarajeva.
RSE: Zvučite jako energično.
BAKŠIĆ-ČAMO: Kažu da jesam.
RSE: A šta biste vi rekli?
BAKŠIĆ-ČAMO: Ja volim jako da spavam. Kad sam budna jesam energična.
BAKŠIĆ-ČAMO: Kad se bavite poslom kojim se ja bavim, a koji je nekako više vezan za proizvodnju nego za prezentaciju filma, kad se vratite s festivala na kojem ste imali priliku da vidite recimo 450 filmova, a vidjeli ste samo pet, onda nikad niste zadovoljni, čini vam se da ste mogli da vidite više. Ali po danu su sastanci, onda se naveče eventualno ode na neku projekciju, tako da, na žalost, na tim filmskim festivalima za filmske profesionalce ima najmanje filma, što je nekako tužno.
RSE: Je li Berlin uspio u namjeri da postavi svoj festival na jedno vrlo visoko, svjetsko mjesto? Kakav je vaš dojam?
BAKŠIĆ-ČAMO: Sasvim sigurno jeste. Imala sam priliku da vidim par svjetskih festivala. Svaki festival je po nečem poseban i ta neka odrednica – A festival, B festival i tako dalje, to je vrlo subjektivno. Nekad čovjeku mnogo više legne neki manji i manje popularan festival, nego recimo najpoznatiji i najpopularniji festivali. Što se Berlina tiče, zaista je ogroman. Najviše od svih festivala u Evropi je okrenut filmskoj industriji, pored Kana. Fascinantan je i zaista, ako se bavite filmom, morate otići tamo. Oni su uspjeli u tome – ako niste bili u Berlinu, u nekoj filmskoj Evropi se zapravo ne bavite filmom, što je stvarno veliki uspjeh. E sad je drugo pitanje na koliko kompromisa morate pristupiti da biste bili na svim vijestima, da bi vas svi prikazali. Vjerovatno morate dovesti holivudske zvijezde. Onda su uvijek u tim glavnim programima te neke čudne kombinacije holivudskih filmova i alternativnih evropskih, japanskih, kineskih umjetničkih filmskih ostvarenja. Vrlo često se postavlja pitanje šta ti filmovi rade skupa u zvaničnoj konkurenciji. Ali to su sve pitanja koja jedan festival takve vrste mora vjerovatno i sam sebi da postavi, mora da donese neke pomalo i kontradiktorne odluke, da bi dakle imao i crveni tepih i glamur, a i kvalitet.
RSE: Komercijalne njemačke televizije koje su izvještavale s Berlinskog festivala, stalno su pominjale jednu te istu stvar – crveni tepih. Dakle, vjerovatno preslikavaju ono što vide na dodjeli „Oskara“ i „Zlatnog globusa“ ili tako nečega. Koliko zapravo glamur na filmskim festivalima smeta dobrim poznavaocima filma?
BAKŠIĆ-ČAMO: Ja kada bih birala, od svih festivala bih izabrala – pored mog Sarajevskog festivala – vjerovatno Roterdamski, kao festival na koji ću ići svake godine. Na Roterdamu nema ni traga glamuru. Na Roterdamu nema ni crvenog tepiha, niti ičeg sličnog. Ali s druge strane, kad ste filmski reditelj, kad ste glumac, producent i tako dalje, i kad tri godine svog života uložite u jedan film i vjerovatno nekoliko puta dođete na rub živaca zbog nedostatka novca, nedostatka uslova i tako dalje, onda je možda lijepo da se u jednom trenutku nađete pred nekim reflektorima, da vas neko slika, da hodate crvenim tepihom, da obučete lijepu haljinu poslije svih onih prljavih koje ste tri godine nosili. Tako da ne mislim da od toga treba bježati. Tako je recimo i kod otvaranja izložbi. Svaka umjetnost ima tu neku mogućnost prezentacije, koja jeste možda pomalo šminkerska, ali bože moj. Kada jednog dana možda budem imala svoj film, voljela bih prošetati crvenim tepihom, ne bi mi smetalo.
RSE: Jedan od programa Berlinskog festivala bio je i Forum. Tamo je prikazan i omnibus na kojem je jedan od dijelova radila Jasmila Žbanić. Jeste li gledali to?
BAKŠIĆ-ČAMO: Od cijelog tog omnibusa sam gledala samo Jasmilin dio, tako da nisam u mogućnosti da dadnem bilo kakav objektivan osvrt na taj film. Mi smo došli u Berlin nakon što su sve projekcije Jasmilinog filma već bile gotove. Ali dosta mojih poznanika iz svijeta filma je radilo na tom njenom filmu, ne samo iz Sarajeva nego i iz Beograda, Bugarske, Njemačke i tako dalje, i mislim da je ostavio prilično dobar dojam na publiku, imali su pune projekcije, imali su dobar pres, tako da vjerujem da nije prošao neopažen.
RSE: U jednom od naših programa Miro Purivatra je jednom rekao za Sarajevo film festival da je to festival B kategorije.
BAKŠIĆ-ČAMO: Postoji neka svjetska organizacija filmskih festivala koja se zove FIAPF, i ta organizacija filmskih festivala, koje možete da budete član, a i ne morate, ako organizujete međunarodni filmski festival, ima vrlo striktna pravila oko toga šta je A, a šta B festival. Po njima postoji dvanaest A festivala, što ne znači da je Sarajevo film festival lošiji od tih dvanaest, međutim mi nemamo internacionalni takmičarski program, već regionalni, ne prikazujemo premijere u tom programu i tako dalje. Sarajevo sasvim sigurno nije Berlin, niti će ikad biti, Sarajevo sasvim sigurno nije Kan, niti će ikad biti, sasvim sigurno nije Venecija, niti će ikad biti. Nekakav naš utisak je, poslije ovih putovanja i predstavljanja Sarajevo film festivala po svijetu, da Sarajevo ima jedno svoje vrlo visoko mjesto na ljestvici evropskih festivala. Sarajevo film festival je specifičan upravo zato što pokazuje regionalne filmove i radi na ostvarenju novih projekata recimo iz Jugoistočne Evrope. Recimo ove godine u Berlinu, pored filma „Lost in Sound“, koji je bio omnibus iz Jugoistočne Evrope (iako je tu bio i jedan film koji nije vezan za Jugoistočnu Evropi), u Forumu je bio još samo jedan film hrvatskog reditelja Ognjena Sviličića...
RSE: „Oprosti za kung-fu“.
BAKŠIĆ-ČAMO: Jeste. Možda je bio još jedan rumunski film i tu negdje spisak prestaje. Znači na cijelom Berlinale, koji ima stotinu naslova, iz Jugoistočne Evrope tamo stignu dva filma.
RSE: Kao jedan od ljudi koji su direktno uključeni u organizaciju Sarajevo film festivala, šta mislite o ideji – kad već pominjemo glamur i crveni tepih – da Sarajevo film festival ima bosanski ćilim umjesto crvenog tepiha?
BAKŠIĆ-ČAMO: Pa mi imamo bosanski ćilim. Ne znam kako je to ljudima promaklo. Prve godine smo imali najobičniji crveni tepih, a prošle godine smo stavili bosanski ćilim. Samo su nam šare bile vrlo diskretne. Ne možete staviti baš puno šaren tepih, jer se onda neće vidjeti haljine koje ljudi obuku. Ali osnovni uzorak tkanja našeg sarajevskog tepiha je bosanski, međutim mora se malo bolje pogledati jer se radi o nekim nijansama crvene, ali bosanski je ćilim.
RSE: Gdje je bosanskohercegovački film u odnosu na evropski i svjetski?
BAKŠIĆ-ČAMO: U odnosu na to gdje je Bosna i Hercegovina kao država, bosanskohercegovački film je jako visoko. Međutim, to je mala kinematografija. Ono što čini jednu kinematografiju nije samo dobar film, nego i mogućnost da se taj film prezentuje, mogućnost da se dobaci do nekog velikog festivala. Mi nemamo nekih posebnih veza, mi ne možemo završiti film, nazvati selektora jednog kanskog programa i reći – mi se trudimo da to ostvarimo i na tome sada radi Sarajevo film festival – ali jako je teško nazvati i reći – ja imam novi film, poslaću ti. Bosanskohercegovački autori imaju sreću da je recimo direktor Venecije, Marko Miler, jedan od ljudi koji je pokrenuo Sarajevo film festival, pa sad možete da kažete – aha, znam ja direktora Venecije. Za nas je prije pet godina bilo potpuno neshvatljivo da poznajemo direktora Venecijanskog film festivala. Bosanski film je visoko s obzirom da je zemlja ovako mala i siromašna. Međutim, teško da može puno dalje. Mislim da se na kraju, za jedno deset godina, ipak neće raditi o bosanskom filmu, već o bosanskim autorima. To nikada ne treba zaboraviti. Neki će autori stići daleko, neki neće, neke će voljeti publika, ali biće možda međunarodno priznati. Ono što je najvažnije, to je da bosanski film ima svoju publiku. Najgledaniji filmovi u bosanskim kinima, ma kako njih malo bilo, su bosanski filmovi i mislim da je to nekako najvažnije.
RSE: Šta je za jedan film presudnije, zapravo za njegovo putovanje u svijet, za njegov uspjeh u svijetu, to da li je dobar film ili koliko se para uloži u reklamu i njegov proboj na svjetsko tržište?
BAKŠIĆ-ČAMO: I jedno i drugo je presudno. U nekim slučajevima je presudnije to što je bilo para, a u nekim slučajevima je presudnije to što je bio dobar film. Ako pogledate selekciju Berlinskog festivala, tu ćete naći genijalnih filmova u koje nije uloženo tako mnogo para, naći ćete isto tako odličnih filmova u koje je uloženo jako mnogo novca, u njihovu promociju, a naći ćete i filmove koji možda nisu tako dobri, ali je jednostavno neko dobro zapakovao taj proizvod i ponudio ga. To je marketing, u marketingu ima i dobrih i loših proizvoda koji prolaze. Isto je tako, na žalost, i u filmu. Tako da nije samo kvalitet presudan.
RSE: Amerikanci su dokazali da je marketing ustvari značajnija stvar.
BAKŠIĆ-ČAMO: Ipak postoji velika razlika između evropskog i američkog tržišta. Tako da je o tome veoma teško govoriti što se tiče evropskog filma, pogotovo ako pričamo o festivalima. Ako pričamo o komercijalnom filmu, onda naravno da nema komercijalnog filma koji može biti uspješan komercijalni film ako nije uloženo mnogo u reklamu. Međutim, to nije slučaj za neki umjetnički i autorski film. S tim da je naravno i kod umjetničkog i autorskog filma, ma koliko se on činio samozatajan, velika stavka to da se radi propaganda, da se radi marketing. Na žalost nije dovoljno samo napraviti film, staviti to na tridesetpetominutsku traku i čekati publiku da dođe.
RSE: Šta je s mladim autorima u Bosni i Hercegovini? Ko se uopšte računa u mlade autore?
BAKŠIĆ-ČAMO: Mi u Bosni prvo uopće nemamo srednje generacije. Nekako smo zaboravili da to postoji. Tako da kod nas odmah iz mladog autora uđete u veterane. Ja to nekako tako vidim. Negdje do pedeset godina ste mladi, a onda vas otpišu. Tako da ne znam gdje je kod nas ta granica. Ni u svijetu to nije baš tako jednostavno. Recimo na Berlinskom festivalu, kad ga već tako često spominjemo, imate „Talent kampus“ koji je namijenjen mladim filmskim autorima. Tamo ima ljudi koji su recimo mojih godina, znači koji imaju trideset i pet. Znači, ta granica mladosti je vrlo široka. Ono što se jako često dešava, to je da filmski festivali – recimo kao jedan Roterdamski – imaju selekciju prvog i drugog filma. Oni ne kažu da pokazuju filmove mladih autora, već da pokazuju prve i druge filmove autora. Pa sad ako neko napravi prvi film u pedesetoj, to je i dalje njegov prvi film.
RSE: On je i dalje „mladi autor“.
BAKŠIĆ-ČAMO: Da, on je „mladi autor“ mada nije mlad. Tako da je to onako vrlo upitno. A što se tiče Bosne i Hercegovine i mladih autora, mi smo eto imali sreću da u zadnje vrijeme jedna generacija, koja je nakon rata završila sarajevsku Akademiju, sada snima ili je već snimila svoje prve igrane filmove i vjerovatno u narednoj godini ili dvije će još par ljudi, koji to imaju u planu, završiti taj svoj famozni prvi film. Ovim drugim generacijama koje dolaze će biti teže, jer sad već postoji neka konkurencija, postoje ljudi koji su napravili dobre filmove, tako da mlađima neće biti lakše zato što su njihove starije kolege utrle put, nego će se morati boriti, biće veća konkurencija, ali to možda znači da će filmovi biti bolji. Ako imamo trideset reditelja u Bosni i Hercegovini i ako snimamo tri filma godišnje, to znači da na vas dođe red svakih deset godina da snimite po jedan film, što ni za jednog reditelja nije dovoljno. Tako da ne znam kako će to funkcionisati, mislim da će tu veliku ulogu odigrati televizija i mogućnost proizvodnje za televiziju. Ja uvijek zastupam te neke alternativne forme. Nije film samo ono što je na trideset i pet milimetara i nije film samo ono što je bilo na Berlinu. Ljudi će vjerovatno raditi na različitim nivoima. Radiće i neke niskobudžetne, mnogo manje zahtjevne projekte, a istovremeno će raditi i velike, skupe projekte.
RSE: Kad je Danis Tanović dobio „Oskara“, onda se nekako zahuktala priča oko toga koliko to zapravo jeste bosanskohercegovački film, pa je on objašnjavao da jeste pošto je on autor, tema je bosanskohercegovačka i tako dalje, a u pitanju su u podtekstu bile finansije. Da li se nakon Tanovićevog uspjeha odnos države Bosne i Hercegovine, šta god to bilo, promijenio prema filmu u Bosni?
BAKŠIĆ-ČAMO: Na državnom nivou još nema ništa vezano za film, ali Ministarstvo za kulturu Federacije BiH je osnovalo Fondaciju za kinematografiju upravo nakon Danisovog „Oskara“, tako da bar postoji Fondacija za kinematografiju na nivou Federacije. Postoji svake godine u okviru budžeta odvojen novac za film i to je jedan od glavnih razloga što možemo govoriti o tome da se ipak svake godine proizvede određene broj filmova. Vi ćete jako teško naći strane producente ili koproducente koji će uložiti novac u vaš film ako vide da vam kod kuće niko neće dati pare. Oni teško mogu da shvate da para nema ili da vam nema ko dati, nego jednostavno misle da niste dovoljno dobri i da vas zato kod kuće niko neće da podrži. Sada kada postoji ta Fondacija za kinematografiju, koliko god da je limitiran njen budžet – mislim da je njen budžet do sad milion i po maraka godišnje, potpora bosanskim filmovima koji se sada završavaju je išla do 350 hiljada maraka, znači negdje 150-175 hiljada eura, to dakle nije velika stavka u nekim budžetima od milion eura i tako dalje, ali to je ipak dobar početak. Tako da je taj Danisov poklon državi Bosni i Hercegovini i ljudima koji se bave filmom u BiH zaista veliki.
RSE: Ono što izađe van iz Bosne i Hercegovine kad je o filmu riječ, uglavnom dolazi iz Sarajeva. Šta je sa Banjalukom?
BAKŠIĆ-ČAMO: Banjaluka ima Akademiju za film, ali filmove ne proizvode. Još nije bilo dugometražnih filmova iz Banjaluke, iz više razloga. Prvo zato što dosta ljudi koji planiraju raditi film pobjegnu iz Banjaluke i odu u Beograd, zato što misle da je realnije da će ga tamo napraviti. A drugo, ja sam recimo imala priliku da radim jednu selekciju na Sarajevo film festivalu i imala sam priliku prikazivati kratke filmove iz Banjaluke, jedan autor iz Banjaluke je dobio neke međunarodne nagrade za svoj rad, ove godine je njegov kratki film bio u selekciji balkanskih kratkih filmova, gdje su bili prikazani i neki filmovi koje sam ja producirala, u okviru Roterdamskog filmskog festivala. Prošle godine je na „Talent kampu“ također bio jedan mladi autor iz Banjaluke. Tako da ta mlada generacija postoji, ali mislim da tamo ne postoji ni minimum državne potpore i da je to sasvim sigurno uzrok što nema nečega što bi se moglo nazvati scenom.
RSE: Da li uopšte postoji inicijativa recimo iz Banjaluke prema Sarajevu, u smislu da se od Sarajeva traži neka pomoć?
BAKŠIĆ-ČAMO: Mislim da ne. Ono što je trenutno zajedničko, to je Sarajevo film festival i mislim da banjalučki autori, kad recimo proizvode kratki filmove, već par godina apliciraju i prikazuju filmove u okviru regionalnog programa, dakle kao bosanskohercegovački filmovi na Sarajevo film festivalu. Mislim da je to ta tačka na kojoj trenutno to postoji. Ili zajedno sa svojim filmovima putujemo po svijetu, šaljemo neke prezentacije bosanskog filma i tako dalje. A što se tiče neke saradnje, mislim da će se to desiti na individualnom nivou. Kada pogledate bosanske filmove, nema nijednog bosanskog filma u kome ne igra makar jedan srpski ili hrvatski glumac. Tako da mislim da se u filmu saradnja jako brzo dešava i strašno je jednostavna.
RSE: Načula sam, ne znam da li je posao gotov, da se intenzivno bavite istorijom bosanskohercegovačkog filma, što bi trebalo da izađe na nekom CD-u.
BAKŠIĆ-ČAMO: To nije moj projekat, to je projekat moje kolegice koja radi zajedno sa mnom na Sarajevo film festivalu, Elme Tataragić. To je diplomski rad, njen i još jednog kolege Vedrana. Oni su na Scenskoj akademiji u Sarajevu diplomirali s temom istorije bosanskohercegovačkog filma. Radi se o praktično katalogu svih do sada snimljenih dugometražnih igranih filmova u Bosni i Hercegovini, s popratnim materijom koji ide uz taj film. Mislim da se radi o osamdeset i tri naslova.
RSE: Radite jednu alternativnu televizijsku emisiju. Čula sam da je vrlo gledana.
BAKŠIĆ-ČAMO: Pored Sarajevo film festivala, odnosno prvenstveno radim u Centru za savremenu umjetnost u Sarajevu, već godinama, u dijelu centra koji se bavi produkcijom i koji se zove „Proba“. Radili smo video radove, kratke igrane filmove i tako dalje, radili smo neke sadržaje na televiziji, i kada je krenuo PBS, znači BHT 1, dogovorili smo s njima da krenemo s polusatnom emisijom o alternativnoj kulturi. Ovo „alternativnoj“ treba shvatiti vrlo uvjetno, treba razmišljati o Bosni i Hercegovini i postaviti onda sebi pitanje šta je uopće kod nas alternativa. Tako da radimo emisiju koja je, široko uzevši, magazinskog karaktera. Napravljena je na principu od reportaže, intervjua, puštamo kratke filmove bosanskohercegovačkih autora, putujemo po svjetskim izložbama, pokazujemo šta se dešava i u svijetu i u Bosni i Hercegovini. Emisija se zove „Kuhinja“ i trudimo se da bude drugačija. E sad, koliko smo u tome uspjeli, to vam ne mogu ja reći.
RSE: Kakva je gledanost?
BAKŠIĆ-ČAMO: Ne znam ništa o tim nekim objektivnim istraživanjima gledanosti. Evo večeras ide dvadeset i prva. U početku smo morali ljudima da objašnjavamo o čemu se radi i zašto ih zovemo, sad već svi znaju i sami se javljaju. Desilo mi se čak da me nazvao čovjek iz Banjaluke i pitao: „Što vi mene zaobilazite, pa i ja se nečim bavim u Banjaluci?“. Tako da mislim da je gledanost dobra, naravno uvijek može biti bolja, ali mislim da smo nekako uspjeli da napravimo emisiju koju gledaju ljudi kojima je takav sadržaj – ipak malo drugačiji, ne intelektualistički, ali malo drugačiji, malo informativniji, dakle ne samo zabavan – nedostajao na našoj televiziji.
RSE: Kad već govorimo o televiziji, na kakav je prijem naišao Javni servis ili državna televizija BHT 1? Je li se to već ustalilo kod ljudi kao nešto što treba gledati?
BAKŠIĆ-ČAMO: Mislim da jeste. Na žalost kod nas ništa nije rezultat samo kvaliteta. Mi smo jedno „izšokirano“ društvo u kome se konstantno dešavaju nove stvari i mi se na sve navikavamo prekosutra. Ja mislim da u ponedjeljak ukinu tramvaj u Sarajevu da bi do četvrtka svi našli alternativni način prijevoza. Ali to nije zato što nam tramvaj ne treba, nego zato što smo jednostavno navikli da stvari nestaju, postaju i tako dalje. To jeste i jedan kvalitet, ali opet nije uvijek ni kvalitet. Mislim da je BHT 1 prvenstveno potrebna. Prije tri godine je za mene bilo potpuno nezamislivo raditi emisiju koja se jednako gleda u Banjaluci i Sarajevu, jer o Banjaluci nisam znala ništa. A recimo ova emisija me natjerala da o Banjaluci saznam, sad moram da pratim i alternativnu scenu u Banjaluci i šta se dešava u Banjaluci, radimo sa kolegama u Banjaluci, odemo u Brčko da snimamo prilog o Brčkom i tako dalje. Vježbamo da živimo u Bosni i Hercegovini, što mislim da je u svakom slučaju dobro.
RSE: Vježbate Bosnu i Hercegovinu.
BAKŠIĆ-ČAMO: Jeste.
RSE: Otkud uopšte vaš interes za umjetnost? Vi ste kompletno u filmu, u knjigama, u alternativi…
BAKŠIĆ-ČAMO: Ne znam. Prvo iz kuće, pretpostavljam da roditelji oblikuju dijete. To vjerovatno dolazi odatle. Ja sam sa nekih svojih šesnaest-sedamnaest godina već počela raditi u toj oblasti. Sa devetnaest sam radila na Omladinskom programu Radio Sarajeva, vodila sam neke programe iz kulture. Tako da je to toliko davno da mi je jako teško sjetiti se razloga, to mi je toliko prirodno.
RSE: Za vrijeme rata ste bili u Sloveniji. Kako se sad, iz te sarajevske perspektive, u kojoj maltene dvadeset i četiri sata radite, prisjećate tih nekih izbjegličkih dana?
BAKŠIĆ-ČAMO: Ne znam da li je ljudska psiha takva, ali moja definitivno jeste, ja sam sve ružno zaboravila, odnosno ne sjećam se ničeg ružnog. Tako da se jako lijepo sjećam te svoje Ljubljane, to je drugi grad u kome sam živjela, volim tamo otići, uspjela sam održati kontakte, kako prijateljske tako poslovne. Tako da nekako na to gledam kao na jedno mjesto gdje sam živjela.
RSE: Je li istina da su Slovenci hladni?
BAKŠIĆ-ČAMO: Nije. To su predrasude, isto kao i da su Bosanci glupi. Mi smo oni glupi u vicevima, a oni su oni hladni u vicevima i to je otprilike jednako tačno. Sve je individualno. Ima i nas glupih, ima i njih hladnih.
RSE: Osim Sarajevo film festivala, koji je očigledno vaša najveća ljubav među svim ovim poslovima kojima se bavite…
BAKŠIĆ-ČAMO: Najveća ljubav mi je proizvodnja filma. Produkcija je moja najveća ljubav. Ja se na Sarajevo film festivalu također bavim projektom „Sinelink“. To je koprodukcijski market. Dovodimo devet projekata svake godine iz Jugoistočne Evrope, pomažemo im da usavrše scenarije i na Sarajevo film festival dovodimo producente iz cijelog svijeta koji pomažu proizvodnji filma. To isto radimo u Centru za savremenu umjetnost, odnosno u „Probi“, tamo radimo na proizvodnji televizijskih emisija, filmova i tako dalje. U svakom slučaju produkcija bi bila nekako moj izbor.
RSE: Kako se danas živi u Sarajevu mimo posla i mimo nekog onog porodičnog kruga?
BAKŠIĆ-ČAMO: Ne znam šta drugo ostaje. Mimo posla i porodice ostaje onaj neki krug neposrednih prijatelja. Mislim da sam ja za to pitanje malo ostarila. Ne znam gdje se izlazi, zato što ja jako rijetko izlazim, tako da često i sama to pitanje postavljam mlađim kolegama kod mene u „Probi“, pošto tu radim s mlađim ljudima. Pitam ih da mi kažu gdje treba da izađem. Tako da zaista ne znam gdje se izlazi.
RSE: Pitam vas to zato što mi jedan prijatelj vaših godina rekao da ustvari ljudi iz te generacije žive kampanjski, znači kampanjski i izlaze, od događaja do događaja.
BAKŠIĆ-ČAMO: Mislim da je to tačno. Mi smo postali – što nije prigovor festivalima, već prigovor nečem drugom – festivalska kultura. Tako da sedam dana godišnje slušamo džez, pa onda jedanaest dana godišnje idemo u pozorište i devet dana godišnje idemo u kino. I kad nema MESS-a, kad nema džez festivala i tako dalje, onda ne konzumiramo kulturu, a onda i ne izlazimo, jer je to konzumiranje kulture jedini razlog da se izađe. Što ne znam šta o nama govori, ali sasvim sigurno govori da smo kampanjci, čekamo da nešto dođe, ne moramo puno razmišljati. Jedino što treba da uradimo je da kupimo propusnicu na festival ili da kupimo komplet karata i onda se tako nekoliko dana godišnje bavimo recimo džezom. Vjerovatno se i tu nešto promijenilo, jer u vrijeme kad smo bili mlađi, recimo ja mogu reći prije rata, postojao je neki konstantni život Sarajeva.
RSE: Zvučite jako energično.
BAKŠIĆ-ČAMO: Kažu da jesam.
RSE: A šta biste vi rekli?
BAKŠIĆ-ČAMO: Ja volim jako da spavam. Kad sam budna jesam energična.