Dostupni linkovi

Češće da dolazi predsednik


Tokom svoje dvodnevne blic posete srpskim enklavama na Kosovu predsednik Srbije Boris Tadić posetio je petnaestak sela, gradova i naselja. Doček je svuda bio isti:

Deco koga čekate?

“Borisa Tadića.”

Ko je on?

“Predsednik Srbije.”

Hoćete nešto da mu poručite?

“Da donese slobodu. Da bude zdravo sve mirno.”

Život srpskog stanovništva najteži je u mešovitim sredinama, poput Cernice, Orahovca ili Lipljana, gde im je kretanje ograničeno na par stotina metara. Na kraju Orahovca, skoncentrisano u dve ulice, živi pet stotina preostalih Srba. Oni ne napuštaju svoje kuće i stanove, nigde ne rade, žive od socijale i retke materijalne pomoći. Do pravoslavnog groblja udaljenog 400 metara ne mogu da odu već punih šest godina, tako da mrtve sahranjuju u porti crkve.Od težine grobova počeli su pucaju potporni stubovi crkvenog dvorišta. O životu lišenom svake perspektive svedoči jedna od stanovnica grada koji se dičio epitetom najvećeg proizvođača vina u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji:

“Bunar bez dna. Niti tonemo niti izlazimo na površinu.”

Nekada su srpske porodice u Orahovcu posedovale i do 20 hektara vinograda. Do njih već godinama ne mogu da dođu. Neke su zaposele komšije Albanci, a drugi su propali. Od vekovne tradicije ostala je pesma devojčica koju su sa suzama u očima slušali i njihovi roditelji i predsednik Srbije:

“Tu se peva svako veče,
kao reka vino teče,
rodni kraju ružo majska,
Orahovcu bašto rajska.”

Manastir Visoki Dečani nalazi se u potpunom albanskom okruženju. Čuvaju ga italijanski vojnici raspoređeni u brojnim bunkerima koji ne dozvoljavaju nikom nepozvanom da priđe jednom od najlepših spomenika srpske kulture.
Monasi manastira Visoki Dečani, njih više od trideset, pomolili su se za zdravlje predsednika Srbije i poklonili mu ikonu Hrista Pantokratora:

Otac Sava Janjić ukazuje da su crkve najčešće meta napada komšija i da bezbednost ni izbliza nije onakva kakvom je žele predstaviti pojedini kosovski i svetski mediji. O tome šta očekuje u godini kada se najavljuje početak razgovora o konačnom statusu Kosova, otac Sava kaže:

“Kad recimo u ovoj opštini vidimo da normalno mogu Srbi da putuju, da dođu, da se vrate, da ostvare pravo na svoju imovinu, to će pokazati da su standardi ostvareni, a ne zvanične neke izjave koje govore da eto Srbi mogu da se vrate, a oni neće.

U Dečanima i okolini, van manastirskih zidina, danas nema nijedne srpske duše, a psovke, grudve, kamenice i jaja koje su brojni građani ove metohijske varoši upućivali novinarima u autobusu beogradske “Laste” kao da nagoveštavaju da do povratka njihovih nekadašnjih srpskih komšija neće doći ni lako, ni brzo.

U Batusu i Prilužju, selima koja su već puna dva meseca bez struje meštani su se požalili predsedniku Srbije da se od njih traži da plaćaju električnu energiju, iako su masovno izgubili svoja radna mesta u elektroprivredi, govore o nebezbednosti u kojoj žive i nasrtajima na nihov život i imovinu. U najgoroj situaciji su oni koji žive na obodu enklave, poput Miroslave Savić:

“Jedanaest puta sam sinko krađena, a bezbroj puta napadnuta. Ukrali su mi prvo petrosonovo sito, nakon mesec dana ukrali mi traktor. Posle traktora napadali me, gađali me sa kamenjem. Lepo sam upozorila policiju - pazite, neće da bude za kratko vreme i te dve krave će da mi ukradu. Kažu – ne smeju. Nakon 21 dan ukrali mi i dve krave.”

U Kosovskom Pomoravlju, u četrdesetak sela živi gotovo isto toliko hiljada preostalih Srba.

“Nema, ni Albanci ne rade ništa.”

Od čega se živi? Od čega žive Srbi, od čega Albanci?

“Mi živimo uglavnom od poljoprivrede. Obrađujemo zemlju.”

“Albanci od šverca.”

“Od minimalca živimo i dečijih dodataka.”

“Postoje neki kontakti oko trgovine, tu se ljudi nađu na toj relaciji.”

Nekada je u Kosovskom Pomoravlju bilo dosta relaksiranije nego u drugim delovima Kosova. Kako to sada izgleda?

“Pa i sad je malo bolje nego što je u drugim opštinama, sigurno bolje.”

Šta bi trebalo uraditi da bi se poboljšao život ovog življa ovde?

“Industrija da se pokrene, neki pogon. Znači rad, samo rad i biće bolje sigurno.”

“Da se zaposle ljudi i da manje razmišljaju.”

“Češće da dolazi predsednik.”

Oni kosovski Srbi koji imaju sreće da žive u većim enklavama i u okruženju srpskih sela, poput stanovnika Gračanice, deluju samouverenije i opuštenije. Neki među njima rade u Kosovskoj policijskoj službi, trgovine su mnogo bolje snabdevene, a u restoranima i kafićima pripadnici međunarodnih snaga česti su gosti. Ipak, njihova očekivanja ne razlikuju se od želja ostalih sunarodnika sa Kosova. Forumuliše ih je predsednik SNV, vladika Raškoprizrenski Artemije:

“Dobro ste došli na sveto srpsko Kosovo i Metohiju. U vašem licu došla je danas ovde Srbija. Ovaj narod šest godina čeka ovaj momenat i vaš dolazak na Kosovo i Metohiju jeste i jedna velika poruka celome svetu da je ovo Srbija bila, jeste i biće.”
XS
SM
MD
LG