Postoje naznake da će nogometaši prelaziti i iz Hrvatske u Srbiju i obratno. Direktor Hajduka Igor Štimac poziva u svoj klub najboljeg igrača Crvene Zvezde Nikolu Žigića. Istovremeno, prije nekoliko dana jedan mladi Zvezdin navijač je pretučen u Vukovaru samo zato što je imao šal tog nogometnog kluba. Na prigovore da je i stoga rano za dolazak igrača iz Beograda, Štimac u svojoj novoj retorici kaže da mu je važno kakav je tko nogometaš, a ne u koju crkvu ide. Direktor Hajduka je prošlog mjeseca izveo i donedavno nezamisliv transfer – najbolji igrač Dinama Niko Kranjčar je prešao u Split. Sve je to bio povod Goranu Vežiću da s bivšim nogmetašima Vladimirom Bearom, Draganom Holcerom i Sulejmanom Repcom porazgovara o tome kako su prelasci iz kluba u klub izgledali prije pedeset i četrdeset godina.
Kad se spominje slavna Hajdukova momčad iz pedesetih godina prošlog stoljeća, onda se uvijek ističe da je njen najbolji nogometaš došao iz Zagreba, a najveći veseljak i boem iz Mostara. Prvi je Bernard Vukas, a drugi je Sulejman Rebac, tada odlično desno krilo. Rebac danas živi rodnom Mostaru i uvijek se rado sjeća dana u Hajduku:
„Ipak je to Hajduk. Imao sam s njim jako finih trenutaka.“
Prije točno pedeset godina, nakon osvojenog prvenstva, tadašnji Repčev suigrač, golman Hajduka i reprezentacije svijeta, Vladimir Beara, morao je otići u Crvenu Zvezdu i taj transfer koji je potresao Split ni dan danas nije zaboravljen:
„Ne, to se nije zaboravilo, niti će se zaboraviti. Dok god ja ne odem na groblje, to se neće zaboraviti. Takvo ponašanje se pamti iz generacije u generaciju. Evo i nakon pedeset godina ja još imam teret na leđima zbog onog što sam otišao. Ali razlika između mog i Kranjčarevog odlaska je ogromna. Kranjčar je dobio dozvolu da može otići, a mene su iz Hajduka istjerali.“
Beara kaže da novci nisu bili u pitanju:
„Ja sam u svojoj igračkoj karijeri od deset godina u Hajduku dobio deset hiljada dinara kad sam se ženio. Za to sam mogao kupiti jedno pečeno janje i ništa više. Ne znam iz kojih razloga, ne znam to ni danas, pitao sam i ljude koji se tim sportom bave, zbog čega, svi su mišljenja da je to bila velika zloba, velika ljubomora na mene.“
I najboljem golmanu na svijetu nije bilo oprošteno to što je iz Splita otišao baš u Crvenu zvezdu:
„Ja sam u Zvezdi bio pristojno primljen, nikad ružnu riječ nisam čuo. Ali šta je bio problem? Ja sam bio neobično vrijedan za te klubove. Ja sam im donosio prvenstva, kupove, i mene izgubiti je značilo izgubiti pola tima. I kad sam najavio da želim otići iz Zvezde, onda je nastao pakao i u Zvezdi, samo ćutke. Ovdje je nastao pakao naglas, i s uvredama i s pričama i s čudom božjim, a oni su to napravili na drugi način – otišao sam iz Zvezde kao siromašak, bez kite cvijeća.“
Beara je htio u Njemačku, za što nije dobivao dozvolu:
„Ja sam si onda rekao da ću tražiti angažman na drugi način. Tražio sam dozvolu za odlazak u inostranstvo, dobio sam je, dao mi je lično Tito.“
Veliki Vladimir, kako ga je nazivao svjetski tisak, u domovinu i u Hajduk vratio tek 1971. godine, kad mu je bio trener vratara:
„Prije šesnaest godina, kada sam ja otišao, bili smo prvaci, kad sam ponovo došao, ponovo smo bili prvaci.“
U toj šampionskoj momčadi kapetan je bio Dragan Holcer:
„To je bilo prvenstvo 1971. godine. Kad smo se vratili iz Beograda, doček je bio, mogu reći, fenomenalan, fantastičan doček. Nismo mogli pristati u luci koliko je svijeta bilo. Ali to u Splitu traje jedan dan i jednu noć, a onda sutra ako nisi više taj koji si bio, nema te nigdje.“
Holcer je kao reprezentativac Jugoslavije 1967. godine u Split došao iz Niša. Jesu li mu zamjerili tamošnji navijači Radničkog, Zvezde ili Partizana? Kako su ga dočekivali kad bi gostovao s Hajdukom?
„Nisu me nikad nazivali niti izdajicom, niti, što Beara govori, ,kupljenim mesom‘ i tako dalje.“
Da li ste se možda bojali da će Niko Kranjčar doživljavati scene koje je doživljavao Beara u Splitu prije pedeset godina?
„Mislim da hoće u Zagrebu. Međutim, ja mislim da je Niko pametan momak i da će to sve uspjeti stoički izdržati i da će se orijentirati i koncentrirati samo na ono što najbolje zna, a to je nogomet.“
Je li to prokleta sudbina nogometnih profesionalaca, a i drugih sportaša, da se publika identificira s njima, i kad oni po zovu posla i po zovu drugih okolnosti napuštaju klub, da od idola budu srozani na grubu riječ – izdajice?
„To je publika. Njoj ja uopće ne bih zamjerio, zamjeram samo ekstremima.“
Radi te žestoke publike, ali i radi sebe, Beara nikad u Splitu nije branio u Zvezdinom dresu:
„Ljudi misle da ja nisam hajdukovac. Ja sam hajdukovac veći od onih što se tuku u prsi pa kažu – mi smo hajdukovci, mi smo ovakvi, mi smo onakvi…“
I Holcer je, kao i Beara, igrao u Njemačkoj, a onda se skrasio u Splitu:
„Mene je srce ipak vuklo na jug.“
Odete li danas u Niš?
„Nisam bio od početka rata, ali nadam se da ću uskoro otići.“
Vladimir Beara ne održava veze sa Zvezdom, ali Zvezda je s njim:
„Čestitke uvijek dobivam, redovito. Ali ja ne odgovaram.“
Bitna je razlika između Holcera i Beare. Dok mlađi Holcer nema baš mnogo za čim žaliti za propuštenim u karijeri u materijalnom pogledu, dotle je Beari – kad su novci u pitanju – žao što se nije rodio dvadeset godina kasnije:
„Kad Kahn može dobiti 250 miliona, onda bih ja trebao dobiti pola milijarde. A meni bi bilo dosta i milion.“
Beara je imao i bogatu trenersku karijeru:
„Ovu reprezentaciju Kameruna ja sam stvarao.“
Veliki Vladimir je svoj sportski vijek, i svoje drame, opisao u knjizi za koju traži izdavača. Danas mu je jedina veza s nogometom staro društvo iz Hajduka:
„Odemo kod mene na selo malo zapjevati, pojesti, na čist zrak. Kad je dobro pojest i popit, svi dođu, tako da ih nije teško skupiti, samo to treba organizirati.“
Holcer je danas potpredsjednik Pionirskog kluba „Dalmatinac“. I on i Beara su puni uspomena na uspjehe, ali i na neuspjehe. Vladimir Beara se sjeća olimpijskog finala u Helsinkiju:
„Da smo malo zapeli protiv Mađara, mogli smo i Mađare tući. One velike Mađare.“
Holceru je žao što Hajduk svojevremeno nije napravio više u Europi:
„Nekako smo doma bili jaki, ali kad smo izašli vani, već u Austriji, kad smo prešli ondašnju jugoslavensku granicu, bilo je sve gotovo. Valjda malo i neiskustva, malo i sudci, malo i peha, malo svega, a kad se sve to skupi, vani smo malo napravili koliko smo mogli.“
Sve vrijeme ste bili velika zvijezda u Splitu. Šta to znači biti zvijezda u Splitu?
„Ništa. Danas jesi, sutra nisi. Ali moram reći da Splićani poštuju, ali ne obadaju.“
Kad se spominje slavna Hajdukova momčad iz pedesetih godina prošlog stoljeća, onda se uvijek ističe da je njen najbolji nogometaš došao iz Zagreba, a najveći veseljak i boem iz Mostara. Prvi je Bernard Vukas, a drugi je Sulejman Rebac, tada odlično desno krilo. Rebac danas živi rodnom Mostaru i uvijek se rado sjeća dana u Hajduku:
„Ipak je to Hajduk. Imao sam s njim jako finih trenutaka.“
Prije točno pedeset godina, nakon osvojenog prvenstva, tadašnji Repčev suigrač, golman Hajduka i reprezentacije svijeta, Vladimir Beara, morao je otići u Crvenu Zvezdu i taj transfer koji je potresao Split ni dan danas nije zaboravljen:
„Ne, to se nije zaboravilo, niti će se zaboraviti. Dok god ja ne odem na groblje, to se neće zaboraviti. Takvo ponašanje se pamti iz generacije u generaciju. Evo i nakon pedeset godina ja još imam teret na leđima zbog onog što sam otišao. Ali razlika između mog i Kranjčarevog odlaska je ogromna. Kranjčar je dobio dozvolu da može otići, a mene su iz Hajduka istjerali.“
Beara kaže da novci nisu bili u pitanju:
„Ja sam u svojoj igračkoj karijeri od deset godina u Hajduku dobio deset hiljada dinara kad sam se ženio. Za to sam mogao kupiti jedno pečeno janje i ništa više. Ne znam iz kojih razloga, ne znam to ni danas, pitao sam i ljude koji se tim sportom bave, zbog čega, svi su mišljenja da je to bila velika zloba, velika ljubomora na mene.“
I najboljem golmanu na svijetu nije bilo oprošteno to što je iz Splita otišao baš u Crvenu zvezdu:
„Ja sam u Zvezdi bio pristojno primljen, nikad ružnu riječ nisam čuo. Ali šta je bio problem? Ja sam bio neobično vrijedan za te klubove. Ja sam im donosio prvenstva, kupove, i mene izgubiti je značilo izgubiti pola tima. I kad sam najavio da želim otići iz Zvezde, onda je nastao pakao i u Zvezdi, samo ćutke. Ovdje je nastao pakao naglas, i s uvredama i s pričama i s čudom božjim, a oni su to napravili na drugi način – otišao sam iz Zvezde kao siromašak, bez kite cvijeća.“
Beara je htio u Njemačku, za što nije dobivao dozvolu:
„Ja sam si onda rekao da ću tražiti angažman na drugi način. Tražio sam dozvolu za odlazak u inostranstvo, dobio sam je, dao mi je lično Tito.“
Veliki Vladimir, kako ga je nazivao svjetski tisak, u domovinu i u Hajduk vratio tek 1971. godine, kad mu je bio trener vratara:
„Prije šesnaest godina, kada sam ja otišao, bili smo prvaci, kad sam ponovo došao, ponovo smo bili prvaci.“
U toj šampionskoj momčadi kapetan je bio Dragan Holcer:
„To je bilo prvenstvo 1971. godine. Kad smo se vratili iz Beograda, doček je bio, mogu reći, fenomenalan, fantastičan doček. Nismo mogli pristati u luci koliko je svijeta bilo. Ali to u Splitu traje jedan dan i jednu noć, a onda sutra ako nisi više taj koji si bio, nema te nigdje.“
Holcer je kao reprezentativac Jugoslavije 1967. godine u Split došao iz Niša. Jesu li mu zamjerili tamošnji navijači Radničkog, Zvezde ili Partizana? Kako su ga dočekivali kad bi gostovao s Hajdukom?
„Nisu me nikad nazivali niti izdajicom, niti, što Beara govori, ,kupljenim mesom‘ i tako dalje.“
Da li ste se možda bojali da će Niko Kranjčar doživljavati scene koje je doživljavao Beara u Splitu prije pedeset godina?
„Mislim da hoće u Zagrebu. Međutim, ja mislim da je Niko pametan momak i da će to sve uspjeti stoički izdržati i da će se orijentirati i koncentrirati samo na ono što najbolje zna, a to je nogomet.“
Je li to prokleta sudbina nogometnih profesionalaca, a i drugih sportaša, da se publika identificira s njima, i kad oni po zovu posla i po zovu drugih okolnosti napuštaju klub, da od idola budu srozani na grubu riječ – izdajice?
„To je publika. Njoj ja uopće ne bih zamjerio, zamjeram samo ekstremima.“
Radi te žestoke publike, ali i radi sebe, Beara nikad u Splitu nije branio u Zvezdinom dresu:
„Ljudi misle da ja nisam hajdukovac. Ja sam hajdukovac veći od onih što se tuku u prsi pa kažu – mi smo hajdukovci, mi smo ovakvi, mi smo onakvi…“
I Holcer je, kao i Beara, igrao u Njemačkoj, a onda se skrasio u Splitu:
„Mene je srce ipak vuklo na jug.“
Odete li danas u Niš?
„Nisam bio od početka rata, ali nadam se da ću uskoro otići.“
Vladimir Beara ne održava veze sa Zvezdom, ali Zvezda je s njim:
„Čestitke uvijek dobivam, redovito. Ali ja ne odgovaram.“
Bitna je razlika između Holcera i Beare. Dok mlađi Holcer nema baš mnogo za čim žaliti za propuštenim u karijeri u materijalnom pogledu, dotle je Beari – kad su novci u pitanju – žao što se nije rodio dvadeset godina kasnije:
„Kad Kahn može dobiti 250 miliona, onda bih ja trebao dobiti pola milijarde. A meni bi bilo dosta i milion.“
Beara je imao i bogatu trenersku karijeru:
„Ovu reprezentaciju Kameruna ja sam stvarao.“
Veliki Vladimir je svoj sportski vijek, i svoje drame, opisao u knjizi za koju traži izdavača. Danas mu je jedina veza s nogometom staro društvo iz Hajduka:
„Odemo kod mene na selo malo zapjevati, pojesti, na čist zrak. Kad je dobro pojest i popit, svi dođu, tako da ih nije teško skupiti, samo to treba organizirati.“
Holcer je danas potpredsjednik Pionirskog kluba „Dalmatinac“. I on i Beara su puni uspomena na uspjehe, ali i na neuspjehe. Vladimir Beara se sjeća olimpijskog finala u Helsinkiju:
„Da smo malo zapeli protiv Mađara, mogli smo i Mađare tući. One velike Mađare.“
Holceru je žao što Hajduk svojevremeno nije napravio više u Europi:
„Nekako smo doma bili jaki, ali kad smo izašli vani, već u Austriji, kad smo prešli ondašnju jugoslavensku granicu, bilo je sve gotovo. Valjda malo i neiskustva, malo i sudci, malo i peha, malo svega, a kad se sve to skupi, vani smo malo napravili koliko smo mogli.“
Sve vrijeme ste bili velika zvijezda u Splitu. Šta to znači biti zvijezda u Splitu?
„Ništa. Danas jesi, sutra nisi. Ali moram reći da Splićani poštuju, ali ne obadaju.“
