Dostupni linkovi

Pudlice će voditi slijepe


RSE: Vaš profesionalni život je vezan za pozorište, ali kada vas neko pita za profesiju, šta mu odgovarate?

PERIĆ: Ne znam, jer sam još uvijek u traženju. Mislim da je kazalište moj glavni izazov. Najbolje se osjećam kao glumac. Tada sam najsretniji. Ipak bih rekao da je moj glavni zadatak za koji sam plaćen rukovođenje kazalištem.

RSE: Možete li nam dati ličnu kartu vašega kazališta?

PERIĆ: Kazalište slijepih, Novi život, je vjerojatno poznat ljudima, makar u uhu kao termin. To je najstariji teatar slijepih u svijetu. Osnovan je 1948. godine. Na prvi dan proljeća te godine izvedena je prva predstava u Samoboru kod Zagreba. Tada je publika ostala fascinirana nečim što do tada nije viđeno. Ne mogu govoriti o umjetničkom nivou te predstave, jer sam tada bio negdje drugdje u metafizici, ali kažu svjedoci, i neki dokumenti koje imamo u svojim arhivima, da je bilo odlično. Da li je to odlično u odnosu na nulu prije toga, ili zaista odlično u današnjim mjerilima, ne mogu reći. S početka je teatar bio samo dramska sekcija, novi način da se urbanizira slobodno vrijeme slijepih osoba. Koliko je to sve imalo smisla govori 1956. godina kada se gradi današnja dvorana Vidra koja se nalazi u Draškovićevoj 80., blizu hrvatskog Saveza slijepih. Dvorana se gradi baš zbog rezultata koje je postizao tadašnji dramski studio slijepih i koji je tih godina gostovao širom bivše države, napravio nekoliko premijera. To je ljudima upalo u oči. S njima su od početka radili profesionalci, pa je to bio garant da su te izvedbe na jednom respektabilnom umjetničkom nivou. Šezdesetih i sedamdesetih godina teatar statira, pomalo pada entuzijazam i rad biva u drugom planu, pred egzistencijalnim profesijama glumaca koji su tada igrali u kazalištu. Sedamdesetih se ponovo pojavljuje entuzijazam i kreće se van granica tadašnje države. Odlazi se na jednu veliku turneju u Švicarsku i Njemačku i tada započinje međunarodna reputacija kazališta.

RSE: Da li ste bili jedino takvo kazalište u prethodnoj državi?

PERIĆ: Da. Po našim saznanjima, Dramski studio je dvadesetak godina bio jedino takvo kazalište u Evropi. Krajem sedamdesetih pojavljuju se još neki teatri. Početkom devedesetih, na našu sreću, dolazi jedna mlada redateljica, Nina Kleflin, u naše kazalište i tada kazalište dobiva na živosti. U jednom statičnom teatru dolazi do kompletne predstave. Javlja se pokret koji je vrlo dinamičan, koji je na trenutke ples i od tada počinjemo igrati neke zahtjevnije forme. Krajem devedesetih na svom repertoaru imamo Danila Ivanovića Harmsa koji je poznat u ovom regionu i koji se vrlo često igra u Srbiji. Predstava Nule i ništice postaje kultna predstava koja se igrala preko sto puta, što je u našim mjerilima jako puno. Igramo i Radovana Ivšića kao jednog od najistaknutijih hrvatskih nadrealista koji živi u Parizu. S njim smo u vrlo dobrim odnosima. On je jedan od rijetkih koji prenosi prave nadrealističke ideje beskompromisne umjetnosti koja nije podređena konvencijama, koja je slobodna i koja iskazuje ono što misli i što osjeća. Trenutno na repertoaru imamo Danila Ivanovića Harmsa i Radovana Ivšića, kao i jedan moj kratki tekst koji tretira problematiku slijepih. Zove se Tražim posao. Imamo i Hanibala podzemnog koji je moderna drama bugarskog dramatičara. Na repertoaru imamo i dramu Smrtni grijesi, austrijskog dramatičara, koju je preveo slijepa osoba Sead Muhamedagić. Na nju smo ponosni. Ona je zenit onoga što radimo i to je maksimum koji smo do sada izvukli iz sebe.

RSE: Da li ste i dalje ostali jedino takvo pozorište u regionu?

PERIĆ: Po našim saznanjima, jesmo. U Ljubljani se devedesetih godina pojavljuje teatar Na smeh koji se na žalost ugasio. U Makedoniji, u Skoplju, postoji jedan teatar koji je nedavno počeo sa radom i napravio je svoju prvu predstavu. Pozvao sam ih na naš festival. Obećali su doći. Nismo više usamljeni, ali ne mogu komparirati. U Sarajevu, u Školi za slijepe i slabovidne, postoji jedna dramska sekcija koju smo voljni pozvati na festival. Ne garantiram da će učestvovati na festivalu, jer želimo održati jedan nivo koji smo zacrtali i koji smo postigli na prethodnom festivalu.

RSE: Da li vaše pozorište ima status profesionalnog?

PERIĆ: Na žalost, nema. Kada govorimo o statusu našeg kazališta u Zagrebu morao bih zagrebati po dnu statusa slijepog pojedinca općenito. Govorim u svoje ime, jer nisam određen da ispred institucije Saveza slijepih govorim bilo što. Kao što slijepa osoba kao pojedinac ima atribut slijep kao primarni, a sve drugo je sekundarno, tako je, na žalost, i sa našim kazalištem. Ne možemo se registrirati kao kazalište jer smo slijepi. Registrirani smo kao udruga. Ne znam da li u svijetu postoji neka organizacija koja se pedeset i nešto godina bavi kazalištem, a da je registrirana kao humanitarna udruga. Nadam se da će uskoro biti kraj našim mukama.

RSE: Da li svuda u svetu takva pozorišta imaju status pozorišta?

PERIĆ: Britansko kazalište, koje postoji nekih desetak godina i koje iza sebe nema niti jedan kazališni projekt, u smislu cjelovečernjeg programa, u Londonu egzistira kao profesionalno. Svi glumci su zaposleni i profesionalno rade svoj posao. Istražuju teatar. U nedavnom razgovoru sa njihovom direktoricom sam se zapanjio kada mi je rekla da za svoj projekt dobivaju 200 tisuća eura. Ja bih s tim novcem za pet godina bio jako zadovoljan.

RSE: Koliki je vaš ansambl?

PERIĆ: Imamo petnaestak glumaca na koje uvijek možemo računati. To su ljudi svih generacija. Oni žive od nekog drugog posla, a nakon posla dolaze u kazalište urbanizirati svoje slobodno vrijeme. To je jako naporno. Nakon osam sati rada, ovdje provedu još četiri sata na probama, što je za nepovjerovati. Zbog toga i nemamo veliki broj novih ljudi, jer ovako raditi morate biti doista zaljubljen u kazalište. Ono što je bitno i što umjetnost svima poručuje kada se inficirate njome je to da ste tu. Zato ćemo na jednoj audiciji, koju ćemo upriličiti u trećem mjesecu, sigurno dobiti troje novih ljudi, što nam je dovoljno da produžimo tradiciju i da kazalište opstane.

RSE: Da li nam možete predstaviti nekoliko vaših glumaca.

PERIĆ: Od samih početaka u Kazalištu slijepih u Zagrebu rade profesionalci. To su: pokojni Tom Durbešić, Mirko Merle, Vladimir Gerić, Nina Kleflin, Mario Kovač, Snježana Banović, Zoran Mužić. Kada ta imena pročitate ispod predstave ne možete reći da se radi o amaterskoj predstavi. Ta imena garantiraju kvalitetu izvedbe. S nama su uvijek renomirani scenografi i kostimografi.

Anita Matković je naša prvakinja. Predstavlja srednju generaciju na sceni. Glumi od devedesete godine skoro u svim projektima i vrlo je dominantan glas na sceni, jedan pokret koji je na rubu plesnog. Ima ostatke vida tako da joj nije problematično kretanje na sceni.

Kristina Šporčić, Dajana Bjondić, Ružica Drenski i Ružica Domić su mlade djevojke koje većinom studiraju. Ružice rade u telefonskoj centrali. Od Kristine i Dajane očekujemo puno. Jedna studira psihologiju, a druga književnost. Očekujemo da će nositi, ne samo umjetnički, već i organizacijski dio kazališta u budućnosti.

RSE: Da li to znači da slep čovek ne može da se upiše na akademiju?

PERIĆ: Naravno da znači. Par puta smo pregovarali sa Akademijom za kazalište u Zagrebu. Imaju razumijevanja. I mi slijepi moramo shvatiti neke stvari. Afirmacija i naša integracija ne ide preko noći. To je proces koji se vrlo sporo odvija. On je pun razbijanja predrasuda, pun je obostranih kontakata i razmišljanja. Nadam se da nije daleko vrijeme kada ćemo upisati prvog slijepog ili slabovidnog glumca u Zagrebu na akademiju. Sa slijepom osobom, pogotovo na satima pokreta i plesa, se mora raditi individualno. Razumijem nespremnost akademije za takvo što. Potreba se pojavila, kontakti sa akademijom postoje. Gospodin Zupa je bio vrlo zainteresiran za to, pun razumijevanja. Surađujemo sa akademijom. Kod nas rade profesori sa akademije. Profesorica koja tamo predaje pokret radi to i kod nas. Ljudi koji tamo predaju govor rade to isto i kod nas. Mislim da smo stručni tim praktično oformili, ali to nema službenu formu. Nitko od naših glumaca nije diplomirao akademiju, ali svi imamo dosta iskustva. Imao sam čast da me prime u Društvo dramskih umjetnika Hrvatske i to društvo nam daje punu potporu kao teatru. Stvari se pomiču.

RSE: Glumci su slabovidni ili slepi, a ostali članovi ansambla?

PERIĆ: Svi drugi su profesionalci. Imena koja sam spomenuo su vrlo renomirana imena hrvatskog kazališta. Nina Kleflin je kod nas režirala osam predstava. Režira i u drugim profesionalnim kazalištima. Ona je umjetnički voditelj dječjeg kazališta Trešnja u Zagrebu. Vladimir Gerić je jedan od najpoznatijih prevoditelja dramskih dijela i potpisao je puno dobrih režija u profesionalnim teatrima. Snježana Banović je poznata i mislim da je nedavno režirala u jednom kazalištu u Beogradu. Zoran Mužić je redatelj koji radi u profesionalnim kazalištima širom Hrvatske. Ksenija Zec ili Blaženka Kovač Starić su osobe koje kod nas rade pokret. Uskoro ćemo raditi i plesnu predstavu s njima. One su profesorice na akademiji i rade u svim profesionalnim teatrima. Scenografi koji rade kod nas, rade i na televiziji. Mario Kovač je kod nas radio predzadnje dvije predstave. Vrlo je poznat hrvatski redatelj i njegove predstave se igraju širom svijeta. Sada je otišao u Argentinu. To sve su ljudi bez predrasuda. Mario Kovač je moj prijatelj i kada pričam sa njim nemam osjećaj da ne vidim. Nema nikakve razlike u njegovom pristupu prema meni i prema nekom drugom profesionalnom glumcu.

RSE: Ko je vaša publika?

PERIĆ: Publika bira nas. Publika su svi oni koji vole kazalište, svi oni kojima je kazalište izazov, kojima je kazalište jedna iluzija u koju bi htjeli propasti, u koju bi htjeli utopiti neko svoje vrijeme. Ne mogu govoriti da je to tako kada gostujemo. Kada gostujemo, vrlo često smo po prvi put u nekom mjestu pa smo atrakcija koja kaže da dolazi kazalište slijepih. Prva reakcija je - hajmo vidjeti hoće li tko pasti sa scene, hajmo vidjeti što oni mogu, možda sjede za stolom i čitaju. U Zagrebu nije tako. Publika su ljudi koji već dugo godina dolaze na naše predstave. To je školska mladež, učenici kojima nudimo predstave da bi sutra prema slijepim postupali drugačije, i ne samo prema slijepima, već prema svakoj drugčijosti. Ljudi vas promatraju sa strahom od samoga sebe, od svog pristupa k vama. Mi smo tu da afirmiramo mogućnosti slijepih i da kažemo da nije tako već ovako i da to naše ovako ima svoju kvalitetu i vrijednost i da ima razloga da nas se pogleda kada dođemo negdje.

RSE: Šta vam najviše smeta u svakodnevnoj komunikaciji?

PERIĆ: Ja sam osoba kompromisa. Sve ono što me smeta ne mora biti presudno za moj kontakt s nekim. Idem ulicom i naiđem na loše parkirano auto koje je skroz uz zid i ja ne mogu proći. Ne mogu lupati po tom autu, iako mi smeta, i nemam pravo reagirati bučno, jer taj čovjek nije mogao razmišljati o jednoj maloj populaciji. Tom ulicom može u tjedan dana da prođe jedan puta netko tko je slijep. Naša reakcija mora biti afirmativna. Moramo od svakoga tko nam priđe, i kada ne treba, prihvatiti njegovu pozitivnu reakciju. Ta želja nekoga da vam pomogne zna biti i frustrirajući. Moju kolegicu su par puta ubacili krivo u tramvaj. Mene ne mogu jer sam malo teži. Nitko vas ništa ne pita. Ta pomoć mora biti suptilna i mora imati svoj razlog. Osoba koja pomaže slijepom mora stupiti u kontakt sa njim. Ne može pomoći samo zato što joj se pomaže. Osoba koja pokušava pomoći ima frustraciju, kao i slijepa.

RSE: Vi ste te svakodnevne nesporazume o kojima pričate preveli na pozorišni jezik sa puno komičnih scena.

PERIĆ: To je moja predstava Tražim posao, na koju sam ponosan, ali ne zato što ima neke kazališne kvalitete. Ona ima za cilj nasmijati publiku i ima za cilj progovoriti iznutra, iz mene, reći što doživljavam, što mi smeta, što mi je smiješno. Htio sam nasmijati publiku na mjestima gdje je htjela plakati i sažalijevati. Sažalijevanje je nešto što je najgore za onoga koga se sažalijeva. Onaj koji sažalijeva misli da iz sebe istače jednu pozitivnu energiju, ali ne, jer sažalijevanje je procjena nekoga da je drugorazredan, da je niži od vas. U čovjeku koga sažalijevate pobuđujete jednu reakciju da vam dokažem da niste u pravu, ali u nekome i reakciju da još više padne.

RSE: Možemo uputiti poziv svima da vas pogledaju sa vašim odlomkom iz predstave.

PERIĆ: Ne samo to, to je poziv svima da nas pozovu u svoje mjesto, bilo gdje da jesu, da dođemo i da igramo.

RSE: U Srbiji i Crnoj Gori nikada niste bili?

PERIĆ: Ne, nikada nisam igrao tamo. Naš ansambl je tamo gostovao sedamdesetih, a ja sam u ansamblu tek od osamdesete. Volio bih tamo igrati.

Stojim jutros na tramvajskoj stanici i čekam. Pet minuta ništa. Deset minuta ništa. Kažem - ZET opet štrajka, kada iza leđa ženski glas:

- Dobro jutro.

Jutro, kažem ja.

- Čekate tramvaj?
- Očito gospođo.
- Koji broj?
- Dva, šest.
- Dvadeset i šest je noćni.
- Ne, čekam dnevni dva ili dnevni šest.
- Ja čekam šest, možda ćemo zajedno. Dopustite da se predstavim. Ja sam Jagoda.

Mislim se kako bi smo mogli izmiješati neki multivitaminski džus, ali ona nastavlja:

- Čitala sam bonton za slijepe i druge invalide. Tamo piše - Kada priđeš slijepcu ti se predstavi. Eto, ja sam Jagoda. A kamo tako rano?
- Na posao, kamo bih.
- Kako na posao kada ne vidite.
- Lijepo. Zašto?
- Kako radite kada ne vidite?
- Na slijepo.
- Kako to - na slijepo?
- Lijepo, radiš a ne gledaš što radiš.
- E, nisam to znala. Jel' dugo ne vidite?
- Dosta dugo.
- Jel' od rođenja?
- Još prije.
- Kako prije?
- Od začeća.
- Kako to od začeća?
-Nisam gledao šta su radili.
- Ne razumijem se ja u to. Gledala sam ja one vaše.
- Koje naše?
- Slijepe. Bogami se oni kreću po cesti skoro kao ljudi. A zašto nemate onog psa vodiča?
- Imam mali stan pa ga nemam gdje strpati.
- Imate vi pravo moj gospodine. Sjećate se prije par godina koliki su bili mobiteli. Sada su tako mali. Za par godina će pudlice voditi slijepe.

Oni se penju u tramvaj i u tramvaju nastaje tek totalna panika - tko će pasti, tko će sjesti, tko će ustati. Kada dođete u tramvaj, ili bilo gdje u ured, s nekim, uvijek njega pitaju što ja trebam. Naprosto ne postojite za sugovornika. Par puta sam ušao sa svojom suprugom u tramvaj, a nju pitaju hoću li sjesti. Ona kaže: ''Pitajte njega. Što me briga hoće li sjesti''. To je česta pojava. Na medijima je da taj proces poguramo. Televizija još uvijek snima činjenicu da slijepa osoba može preći ulicu. Novinari koji prave reportaže moraju drugačije percipirati slijepu osobu, ili neku drugu sa drugim nedostatkom, i reći - Hajmo snimiti kako slijepa osoba piše pjesmu, kako radi na kompjuteru, kako se bavi prevođenjem. Onda ćemo dobiti rezultate da će takva osoba prvo biti pjesnik, a ako tko primijeti i slijepa, a ne prvo slijepa, a tek onda, ako tko pročita, pjesnik.

RSE: Da li imate ikakve kontakte sa pripadnicima drugih manjinskih grupa?

PERIĆ: Manjinske grupe po nekim drugim linijama imaju predrasude prema slijepim. Da im pristupim kao osoba iz populacije slijepih i kažem da smo zajedno ugroženi i hajmo se udružiti pa vidjeti što nam je zajedničko, da svoju drugčijost afirmiramo, to ne bi išlo. Mi smo populacija koja je gurnuta na marginu, ne zato što je to netko htio, ili propisao zakonom, već zato što su nas predrasude gurnule na opću marginu. Odatle se možemo pomaknuti samo svojim stavovima, svojom upornošću i nametanjem nekih svojih kvaliteta. To kazalište u Zagrebu i radi. Tu svoju drugčijost prihvaćamo. Nitko od nas ne kaže da nije slijep i ide voziti auto. Mi kažemo da slijepa osoba može to i to i može na taj način. Shvatite to i prihvatite. Bilo je dvojbi u Ministarstvu kulture u Hrvatskoj da li mi pripadamo Ministarstvu kulture ili Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi. Meni je to smiješno. Imamo pravo bavljenja kulturom. Ako postižemo određene rezultate, imamo pravo na mrvice od onog kolača koji porezni obveznici plaćaju za kulturu. Mi imamo pravo na mrvice kolača, neću reći na komad. Nedavno je jedan bivši ministar kulture izjavio kako je jednom pomogao slijepcima da gostuju negdje sa svojim kazalištem. Slijepa osoba nije slijepac. To je riječ o kojoj možemo malo diskutirati što znači u narodu. On je bio dužan dati te mrvice za kulturu slijepih. Nemojte stalno slijepima pomagati. Slijepi imaju pravo na nešto. To pravo će iskoristiti kad-tad, kada taj proces protekne i kada integracija postane najnormalnija stvar, kao što već jeste u Engleskoj, Njemačkoj i na Zapadu.

RSE: Vi ste vrlo obdaren čovek. Imam utisak da sve to zašta ste obdareni ostvarujete. Bavite se glumom, pišete tekstove, pišete pesme. Koliko je vaš život odredila činjenica da ste slep? Koliko ste omeđeni u ostvarivanju vaših talenata činjenicom da ne vidite?

PERIĆ: Teško mi je to reći. Da sam vidio i da sam ostao u okruženju u kojem sam se rodio kao dijete, tko zna što bi bilo. Taj grad i ta zemlja doživjeli su jednu kataklizmu. Tko zna koji bi ja bio kotačić u tom mehanizmu. Tko zna u što bi se pretvorio moj život. Ne žalim zbog svoje situacije. Vrlo sam sretan, vrlo sam, ispunjen, vrlo sam zadovoljan čovjek.

RSE: Koliko ste omeđeni činjenicom da živite u zemlji u kojoj živite? Pitam vas zbog evropskih standarda koji su još daleko od vaše zemlje, iako je Hrvatska pred vratima Evrope. Pretpostavljam da i u tom smislu ima neke posebne obaveze prema manjinskim grupama.

PERIĆ: Uvijek sam u životu pokušao biti zahvalan. Svu suvislost koju imam, u različitim formama, meni je dao Zagreb i Hrvatska. Ovdje sam naučio pisati i naučio biti slijep. To je jako bitno. Ovdje sam stekao bezbroj prijatelja i obitelj. Možda bi bilo isplativije otići u Englesku i možda bi to imalo drugu dimenziju, ali ja nemam takvih želja. Jako sam zadovoljan svojim okruženjem. Radim mnogo i to je prenaporno. Domu dolazim uvečer oko 22 sata. Željan sam obitelji. Da me obitelj ne razumije, ne znam koliko bih se mogao baviti ovim poslom. Jako sam sretan u ovom okruženju. Nemam osiguranu egzistenciju, veliki stan i da kažem da mi je sada sa svih strana dobro. Ja sam u situaciji da se borim, da kreiram svoj dan, da sutra napravim nešto novo, da pokušam srediti veći stan. Kada znam da je ispred mene perspektiva u kojoj mogu nešto napraviti, onda mi je dobro. I pored standarda ne bih se mijenjao za neke zapadne pravce. Može zvučati prepatetično, ali ja sam zadovoljan.

RSE: Meni ne zvuči čudno, jer iz vas to izbija od početka. Ne razgovaram baš često sa ljudima koji su srećni.

PERIĆ: Možda ja imam različitu definiciju sreće. Možda je netko sretan kada ostvari sve što je mislio i kada mu je servirano na tanjuru sve što hoće. Mene čini zainteresiranim budućnost u kojoj mogu djelovati i gdje nema zida.

RSE: Pozorište je, pored vašeg doma, centar vašega sveta. U pozorištu ste upoznali i vašu suprugu.

PERIĆ: Jesam. U pozorište je došla kao netko tko će raditi u predstavi sve što treba: donositi, prikupljati, puštati glazbu i slično. Zamolio sam je da mi malo uredi život, preneseno rečeno, i uspjelo je. Anja me potpuno promijenila. Kada se rodila, bilo je neko čudno jutro, niti sunčano, niti oblačno. Ništa nisam znao. Išao sam tramvajem na posao. Zvao sam, jer sam bio zabrinut, da vidim šta se događa. Rekli su mi da se rodila. Stajao sam u tramvaju, suze su mi tekle i osjećao sam kako prelazim neku granicu i ulazim u potpuno novi prostor. To traje i danas. To je još jedan horizont za koji ima smisla raditi.

RSE: Sa pozorištem dosta putujete.

PERIĆ: Teško mi je reći gdje smo sve gostovali. Mislim da nema evropske zemlje u kojoj nismo bili. Planiramo ići u Bugarsku, jer tamo još nismo bili. Moji su gostovali u svim državama bivše Jugoslavije. Bili smo u Austriji, Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Portugalu, na trotjednoj turneji u Velikoj Britaniji. Tada je direktor jednog renomiranog londonskog teatra rekao da je Hrvatska 50 godina ispred Velike Britanije po ovom tipu teatra, po onome što smo vidjeli. Kada smo se vratili ovdje, nitko nije pisao ništa o tome, nitko nas nije zvao. Tamo smo bili ushićeni, a ovdje, na neki način jadni, jer nitko tome nije posvetio niti jednu ozbiljnu stranicu teksta.

RSE: Vi ste domaćin Svetskog pozorišnog festivala slepih.

PERIĆ: To je festival BIT (Blind In Theatre). Uzeli smo tu riječ jer je višeznačna u mnogim jezicima. Od 7. do 14. desetog bi trebao biti četvrti BIT na kojem će se pojaviti svi relevantni teatri slijepih i slabovidnih iz svijeta. Očekujemo teatre iz Ohaja, Njujorka, Los Anđelesa, Velike Britanije, Italije, Finske, Danske i Belgije. Volio bih da dođe teatar iz Makedonije. Slovenija se ugasila. To mi je žao, jer smo s njima jako dobro surađivali. Vidjeti ću što rade u Sarajevu, u Školi za slijepu i slabovidnu djecu. Mislim da ćemo napraviti dobru feštu u Zagrebu tih tjedan dana, gdje ćemo raditi i neke radionice. To će biti stručni dio festivala. Pokušati ćemo ponovno osnovati Međunarodno udruženje kazališta slijepih i slabovidnih. Posvetiti ćemo jedno večer debatnom teatru gdje ćemo pokušati tretirati neke probleme slijepih i pokušati ih riješiti kroz kazalište.

RSE: Da li sarađujete sa savezima slepih iz država u regionu? Pozorišta nema, ali da li sarađujete na neki drugi način i da li su neke veze, pokidane devedesetih, ponovo uspostavljene?

PERIĆ: Ja sam u Izvršnom odboru Udruge slijepih Zagreb i znam da zagrebačka organizacija dosta surađuje sa Ljubljanom. Znam da je Hrvatski savez slijepih stupio u kontakte sa Savezom slijepih Vojvodine oko odličnog govornog softvera za slijepe. Ponovno se javljaju suradnje. Što se tiče mojih, privatnih veza, ja sam se, dok sam bio mlađi, bavio sportom i često smo se susretali i u Novom Sadu i u Beogradu i u Sarajevu, Kranju. Te veze nisu pucale. Tko je ostao prijatelj, ostao je. Mislim da je u svemu tako.

Malo sam lagao i zbog toga se ispričavam jednom čovjeku u Podgorici koji je organizirao nekoliko predstava u kojima sam igrao. To su bila fenomenalna gostovanja osamdesetih. Već je bilo nekih laganih kontakata da tamo ponovno dođemo. Nadam da ćemo tamo uskoro gostovati.

RSE: Obećali ste nam vašu pesmu Kako miriše nebo.

PERIĆ: Napisao sam je u trenutku i nikada nisam mislio da će biti zapažena. Ljudi koji se bave poezijom, prevođenjem i literaturom su je primijetili i stalno je potenciraju po različitim radio emisijama kada analiziraju neke stvari, kada govore o bitku, o životu, o smislu, obično citiraju tu pjesmu. Ne mogu reći da mi nije drago.

Kako miriše nebo

Miris neba je opor i gorak,
Sličan nekom ljekovitom čaju.
Udahneš svjetlo, napraviš korak i
Čuješ kako vječnosti traju.

Igra plaveti na dnu očiju
Rastvara sumnju u beskraj žića.
Upregni misao u zlatnu kočiju i
Lutaj prostranstvom vlastitog bića.

Čim takneš nebo šačicom znanja,
Pokušaš u prapočetak šuma
Naći ćeš se zbunjen u hrpi sanja
Gdje visiš o tankoj niti uma.

Uzalud nastojiš preko granica.
Oko nas ciklus pravila vrti.
Svi smo mi samo mozaik stanica,
A ostalo je poslije smrti.
XS
SM
MD
LG