Devedesetih godina bili su na suprotnim, zaraćenim stranama, iza oroza. Sada za istim stolom u zajedničkoj priči, a Novosađanin Miloš Gagić kaže:
“I kao domaćin da vam poželim dobrodošlicu.”
Zašto su išli u rat? Ivo Petrič, postao je dobrovoljac u Šibenku:
“Ne smatram se osobno izmanipuliranim, ali smatram da je cijeli rat politički izmanipuliran. Znači dogovor Miloševića, Tuđamana pa kasnije i Alije Izetbegovića. U svakom slučaju, govoriti danas o odgovornosti iz tog vremena je možda čak i apsurdno, ali govoriti o budućnosti, postaviti temelje za neku buduću odgovornost, o tome bi se dalo razgovarati. Jer mi danas nailazimo, recimo, na različitost mišljenja između Bošnjaka, Hrvata i Srba, o omjeru broja žrtava, što je takođe apsrudno jer žrtve sa svih strana, bez obzira na njihov broj, imaju svoje ime i prezime. Prema tome, govoriti o omjeru 150 ili deset je bezobzirno. Ali govoriti o budućnosti, znači da te žrtve koje su pale sa svih strana, govoriti na taj način da se one ne zaborave za neku budućnost, o tome valja razgovarat i u tom pravcu bi trebali ići.”
Aleksandar Dragišić iz Beograda kaže da je kao dobrovoljac Srpske radikalne stranke bio na više ratišta:
“Devedesete, devedeset i prve je bila histerija u celoj Srbiji. Mediji, svi, ali svi mediji su stalno pričali od jutra do sutra o ugroženosti naroda srpskog i u Hrvatskoj i u Bosni, i svi smo podlegli toj histeriji. Ko je započeo rat? Ne zna se ko je započeo rat. Sada shvatam da su rat započeli predsednici i rat vode ljudi koji se dobro poznaju, koji sede i piju viski zajedno, a ubijaju se ljudi koji se nikada nisu videli.”
Da li se ovi mladi ljudi danas osećaju odgovornim? Miloš Gagić:
“Kažem da se osećam odgovornim, ali ne kao vojnik, nego sam odgovoran isto koliko i vi koji sedite tu. Zar nismo mogli to da zaustavimo na vreme?’”
Odaziv na mobilizaciju bio je tada obaveza i dužnost, kaže Novosađanin Srba Gajicki:
“Sad, posle toliko vremena ne da se ne bih odazvao, nego bi gledao da se suprotstavim na bilo koji način.”
Arijentin Abduli, vratio se 1999. iz Londona i prijavio u Oslobodilačku vojsku Kosova.
“Gledam kao i drugi što su rekli da je to bila moralna obaveza da dođem da branim svoju zemlju, svoj narod, svoj grad.”
Vladimir Voljanović danas vodi Udrugu razvojačanih hrvatskih branitelja koja se zalaže za saradnju svih boraca Balkana za, kaže, otvaranje istine o svim našim ratovima.
“Mi smo udruga koja normalno javno izađe sa tim razmišljanjem da je rat dogovoren. Zato ima čitav niz argumenata i dokaza. Od trgovine naftom za vreme rata sa sve tri strane, od trgovine područjima, od nameštenih akcija, od naoružanja, prodaje, šverca droge, itd. pa čak bih mogao reći ovom prilikom da je bio šverc ljudskim organima poginulih boraca, nebitno koje nacionalnosti. Sve su to strašne stvari koje vrlo malo izlaze u medijima sve tri zemlje i za koje će ovaj narod morati još dugo tražiti istinu, ne samo u medijima u javnosti, nego i u samom sebi.”
I dok su i posle toliko vremena podele svuda oko nas, Arijentin je ovoga puta Miroslavljev gost u Novom Sadu, a Srđan iz Vukovara, dobrovoljac na dubrovačkom ratištu, kaže:
“S moje tačke gledišta, s obzirom da sam ja prije nepunih osam meseci oženio Srpkinju, mislim da meni ne bi predstavljao problem da moje dijete bilo koga oženi danas-sutra.”
“I kao domaćin da vam poželim dobrodošlicu.”
Zašto su išli u rat? Ivo Petrič, postao je dobrovoljac u Šibenku:
“Ne smatram se osobno izmanipuliranim, ali smatram da je cijeli rat politički izmanipuliran. Znači dogovor Miloševića, Tuđamana pa kasnije i Alije Izetbegovića. U svakom slučaju, govoriti danas o odgovornosti iz tog vremena je možda čak i apsurdno, ali govoriti o budućnosti, postaviti temelje za neku buduću odgovornost, o tome bi se dalo razgovarati. Jer mi danas nailazimo, recimo, na različitost mišljenja između Bošnjaka, Hrvata i Srba, o omjeru broja žrtava, što je takođe apsrudno jer žrtve sa svih strana, bez obzira na njihov broj, imaju svoje ime i prezime. Prema tome, govoriti o omjeru 150 ili deset je bezobzirno. Ali govoriti o budućnosti, znači da te žrtve koje su pale sa svih strana, govoriti na taj način da se one ne zaborave za neku budućnost, o tome valja razgovarat i u tom pravcu bi trebali ići.”
Aleksandar Dragišić iz Beograda kaže da je kao dobrovoljac Srpske radikalne stranke bio na više ratišta:
“Devedesete, devedeset i prve je bila histerija u celoj Srbiji. Mediji, svi, ali svi mediji su stalno pričali od jutra do sutra o ugroženosti naroda srpskog i u Hrvatskoj i u Bosni, i svi smo podlegli toj histeriji. Ko je započeo rat? Ne zna se ko je započeo rat. Sada shvatam da su rat započeli predsednici i rat vode ljudi koji se dobro poznaju, koji sede i piju viski zajedno, a ubijaju se ljudi koji se nikada nisu videli.”
Da li se ovi mladi ljudi danas osećaju odgovornim? Miloš Gagić:
“Kažem da se osećam odgovornim, ali ne kao vojnik, nego sam odgovoran isto koliko i vi koji sedite tu. Zar nismo mogli to da zaustavimo na vreme?’”
Odaziv na mobilizaciju bio je tada obaveza i dužnost, kaže Novosađanin Srba Gajicki:
“Sad, posle toliko vremena ne da se ne bih odazvao, nego bi gledao da se suprotstavim na bilo koji način.”
Arijentin Abduli, vratio se 1999. iz Londona i prijavio u Oslobodilačku vojsku Kosova.
“Gledam kao i drugi što su rekli da je to bila moralna obaveza da dođem da branim svoju zemlju, svoj narod, svoj grad.”
Vladimir Voljanović danas vodi Udrugu razvojačanih hrvatskih branitelja koja se zalaže za saradnju svih boraca Balkana za, kaže, otvaranje istine o svim našim ratovima.
“Mi smo udruga koja normalno javno izađe sa tim razmišljanjem da je rat dogovoren. Zato ima čitav niz argumenata i dokaza. Od trgovine naftom za vreme rata sa sve tri strane, od trgovine područjima, od nameštenih akcija, od naoružanja, prodaje, šverca droge, itd. pa čak bih mogao reći ovom prilikom da je bio šverc ljudskim organima poginulih boraca, nebitno koje nacionalnosti. Sve su to strašne stvari koje vrlo malo izlaze u medijima sve tri zemlje i za koje će ovaj narod morati još dugo tražiti istinu, ne samo u medijima u javnosti, nego i u samom sebi.”
I dok su i posle toliko vremena podele svuda oko nas, Arijentin je ovoga puta Miroslavljev gost u Novom Sadu, a Srđan iz Vukovara, dobrovoljac na dubrovačkom ratištu, kaže:
“S moje tačke gledišta, s obzirom da sam ja prije nepunih osam meseci oženio Srpkinju, mislim da meni ne bi predstavljao problem da moje dijete bilo koga oženi danas-sutra.”
