Dostupni linkovi

Trideset godina za obnovu Lukavca


Vlada Federacije BiH podržala je Prijedlog izmjena Sporazuma o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, koji je potpisan između Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske. S obzirom na to da je Komisija, iz objektivnih razloga, počela raditi 1. novembra prošle godine, umjesto u roku predviđenom Sporazumom, ocijenjeno je neophodnim da nastavi s radom do 31. decembra ove godine. Da bi se pristupilo potpisivanju izmjena Sporazuma i time omogućio nastavak rada Komisije, neophodna je saglasnost entitetskih vlada, kaže se u saopštenju.

Registracija izbjeglica iz zemalja bivše Jugoslavije biće produžena do 25. januara, najavio je komesar za izbjeglice Srbije Dragiša Dabetić. On je rekao da će registracija, čiji je krajnji rok prvobitno bio 13. januar, biti produžena, jer je posljednjih dana pojačano interesovanje izbjeglica. Prema njegovim riječima, veoma je važno da sva lica koja žele da zadrže status izbjeglica moraju da se registruju do tog roka. Onima koji su izgubili taj status uzimanjem državljanstva Srbije i Crne Gore, trebalo bi da se pomogne u integraciji, ocijenio je komesar. Dabetić je rekao i da će 31. januara u Sarajevu biti održana trilateralna konferencija o izbjeglicama, na kojoj će učestvovati predstavnici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije i Crne Gore, kao i predstavnici Evropske komisije, OSCE-a i UNHCR-a. Na toj konferenciji će biti riječi o mjerama koje bi trebalo da se preduzmu u naredne dvije godine kako bi se, kazao je Dabetić, pitanje izbjeglica konačno riješilo.

* * * * *

Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini objavio je Izvještaj o stanju ljudskih prava u BiH u prošloj godini. U posebnom poglavlju se obrađuje ostvarivanje Aneksa VII, odnosno povratak izbjeglih i raseljenih. O osnovnim ocjenama iz izvještaja za naš program govori Muhamed Džemidžić, izvršni direktor Helsinškog komiteta za ljudska prava:

RSE: U vašem godišnjem izvještaju krećete od podataka, odnosno od zvanične statistike i stvarnog povratka.

DŽEMIDŽIĆ: Najprije bi trebalo pomenuti zvanične podatke. Kad kažem zvanične podatke, mislim na podatke koje su iznijeli i predstavnici međunarodne zajednice, prije svega UNHCR, a potom i Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica. Dakle, negdje u novembru 2004. godine je rečeno da se u Bosnu i Hercegovinu vratio milioniti stanovnik koji je tokom rata izbjegao ili je bio raseljen. To bi značilo da se po tim podacima u devet godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma vratilo nešto manje od pedeset posto stanovništva, ako uzmemo u obzir činjenicu da je dva miliona i dvjesto hiljada ljudi pomjereno tokom rata sa svojih ognjišta. Međutim, po našim saznanjima, koja prije svega temeljimo na obilasku većeg broja lokalnih zajednica, razgovorima sa predstavnicima udruženja izbjeglih i raseljenih, razgovorima sa predstavnicima lokalnih vlasti, došli smo do zaključka da je ta zvanična brojka, koju pominju međunarodna zajednica i ministarstva, daleko od realne. Postavlja se pitanje kako je došlo do tako drastičnih razlika? Mi cijenimo da svega nekih trideset posto od tih pominjanih milion danas živi na svojim predratnim adresama. Činjenica je da zvaničnici, oni koji su zaduženi za provedbu Aneksa VII, poistovjećuju broj riješenih imovinskih zahtjeva – a znamo da su tu još tokom 2003. godine postignuti zapaženi rezultati, da su imovinski procesi završeni u procentu od 96 posto, a negdje i 100 posto – sa zahtjevima za povratak povratkom. Tako dolazi do apsolutno različitih podataka.

RSE: Kako ste došli do ove procjene?

DŽEMIDŽIĆ: Nije potrebno praviti neka velika istraživanja. Mislim da je u svim sredinama, i u velikim gradovima i u manjim mjestima, lako uočiti da postoji veliki broj ljudi koji uđu u posjed svog stana i svoje kuće i onda u nekom kratkom vremenu tu kuću ili prodaju ili zamijene. U novije vrijeme, pošto je potražnja za kupovinom stanova ili kuća opala, sada imate pojavu da u nekim sredinama obnovljene kuće ljudi koriste povremeno kao vikendice ili ih iznajmljuju i tako dalje. Helsinški komitet je u svom godišnjem izvještaju naveo podatke i primjere, recimo Srebrenicu, u koju se po službenim podacima vratilo ukupno četiri hiljade izbjeglica, a u praksi više od šezdeset posto njih tu boravi samo povremeno.

RSE: Navodite i neke druge upečatljive primjere.

DŽEMIDŽIĆ: Naveli smo i primjere manjih mjesta. Recimo u selu Moračići pored Zvornika je tokom 2004. godine obnovljeno šezdeset bošnjačkih kuća i zvuči nevjerovatno da se do početka novembra prošle godine u te kuće niko nije uselio. Vratio bih se na podatak o milion povratnika. Taj podatak je teško prihvatiti ako znamo da je u Republici Srpskoj prija rata živjelo 220 hiljada Hrvata, a danas ih tu nema ni 15 hiljada. Imate čitave gradove, mi pominjemo u svom izvještaju Derventu koja je imala dvadesetak hiljada stanovnika hrvatske nacionalnosti prije rata, a danas ih je tek nekih 250. Možemo reći da je u Federaciji možda nešto bolja situacija. Pomenuli smo Bugojno, u kojem je prije rata živjelo 17 hiljada Hrvata, a danas ih je nešto ispod 13 hiljada i to po zvaničnim podacima, ali prema saznanjima Helsinškog komiteta ih nema više od sedam hiljada. Ovdje bi trebalo pomenuti i činjenicu da mnogi povratnici, odnosno ljudi koji su ušli u posjed svoje predratne imovine, koriste zakonsku regulativu. Oni se čak i prijave na svojim predratnim adresama, izvade lične karte i dokumente i opet se nakon toga vraćaju u svoja nova prebivališta.

RSE: Moram se vratiti ovoj vašoj pretpostavci da se definitivno ili zaista vratilo trideset posto ljudi od milion koliko ih bilježi zvanična statistika. Kakav je to rezultat ako bi se poredio s nekim drugim zemljama visoke migracije?

DŽEMIDŽIĆ: Možda kad bismo to poredili sa nekim svjetskim standardima, odnosno nekim prosjekom kada se radi o sličnim situacijama kakva je bila u Bosni i Hercegovini, mada je teško naći zemlje s kojima bismo se mogli porediti, ali obično je u svijetu tako da se izbjegli i raseljeni vraćaju u tom procentu koji smo i mi naveli kao realan. Dakle, da se u ovih devet godina vratilo možda nekih dvjesto, najviše tristo hiljada ljudi.

RSE: Vi ste komentarisali i podatke o takozvanom manjinskom povratku. Šta možete izdvojiti iz izvještaja?

DŽEMIDŽIĆ: Tokom 2004. godine, opet pominjem zvaničnu statistiku, vratilo se 16 500 lica, a od toga je 12 hiljada onih čija etnička grupa predstavlja manjinu u područjima na koja su se vratili. Ali tu treba također biti obazriv. Tragom zvanične statistike za 2004. godinu, Zvornik, Bratunac, Kotor Varoš, Doboj, Prijedor i Milići u Republici Srpskoj, a u Federaciji Kanton Sarajevo, Konjic, Mostar, Sapna, Jajce, to su mjesta koja se pominju kao ona gdje je zabilježen najveći broj takozvanih manjinskih povrataka. Ali realno gledajući, na primjer na područje općine Konjic se do oktobra 2004. godine vratilo 290 osoba, međutim treba reći da je u istom periodu općinu napustilo 77 lica. Među povratnicima, u ovih 290, najviše je Bošnjaka – 150, zatim Hrvata i 28 Srba, dok su dvije osobe iz reda ostalih. Dakle, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do oktobra 2004. godine, vratile su se ukupno 3 034 osobe.

RSE: Analiza Helsinškog komiteta pokazuje da ni dobri primjeri nisu baš tako dobri.

DŽEMIDŽIĆ: Kada se govori o takozvanim „dobrim“ rezultatima povratka, Bratunac se često ističe kao izuzetan primjer. A treba znati da se tamo do novembra vratilo oko 4 500 Bošnjaka od ukupno 21 500 koliko ih je bilo prije rata, dakle ni blizu pedeset posto, dakle ako je to primjer dobrog povratka, kako navodi zvanična statistika, dakle tih nekih tridesetak posto, kakvo je onda stanje u drugim mjestima. U Lušku Palanku pored Sanskog Mosta do početka oktobra vratilo se oko hiljadu Srba povratnika, što čini manje od jedne trećine prijeratnog stanovništva, a za tu regiju se kaže da je to najveće povratničko mjesto u cijeloj regiji. Imate u našim izvještajima i drastične podatke koji govore ne samo o malo broju povrataka, nego i o strukturi povratnika. Tako je u školskoj 2004/2005 godini na području Bijeljine upisano 64 novih učenika povratnika, ukupan broj učenika povratnika se tako popeo na 180, a to nije ni desetina predratnog broja učenika bošnjačke nacionalnosti. Dakle, čak i da pratite samo podatke koje iznosi zvanična statistika, dolazite do poražavajućih podataka, s obzirom da govorimo o periodu od devet godina nakon Dejtonskog sporazuma, i na žalost teško je očekivati da će se situacija u narednim godinama ili u narednoj godini popraviti. Tim prije što je većina od milion i dvjesto hiljada ljudi, koji su još vani, donijela definitivnu odluku da se neće vratiti, dakle da će ostati na nekim novim adresama izvan Bosne ili unutar same države.

* * * * *

Mitar Mihajlović je sekretar Udruženja za održivi povratak u Tuzlanski kanton. Ovo Udruženje je osnovano u novembru 2003. godine, s namjerom da pruži pomoć povratnicima u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i interesa. O tome na kojem području djeluje udruženje, Mitar Mihajlović kaže:

MIHAJLOVIĆ: Udruženje djeluje na području devet opština kroz devet formiranih podružnica, u opštinama Tuzla, Čelić, Kalesija, Lukavac, Gradačac, Živinice, Gračanica, Teočak, Srebrenik. Kroz podružnice okupljamo 752 aktivna člana. Udruženje koordinira aktivnost 3 125 povratnika kroz 42 mjesna udruženja u navedenim opštinama kroz podružnice na području opština.

RSE: Radi se o povratnicima Srbima.

MIHAJLOVIĆ: Uglavnom. Mada su u članstvu Udruženja i povratnici iz druga dva naroda, Bošnjaci i Hrvati. Udruženje je multietničko.

RSE: Na koji način Udruženje može pomoći povratnicima, odnosno na koji način pomaže?

MIHAJLOVIĆ: Udruženje kroz podružnice prvo povratnike upoznaje, educira ih po pitanjima ostvarenja njihovih prava, kod aplikacija za obnovu kuća, ostvarenje prava na zdravstvenu, socijalnu zaštitu i tako dalje, obučava i po pitanju ostvarenja prava kod zapošljavanja, što je osnovni problem.

RSE: Zapošljavanja zapravo i nema, pretpostavljam.

MIHAJLOVIĆ: Zvaničnici lokalnih organa vlasti, pa i kantona, još nisu ni počeli sa izradom provedbenih propisa, a pogotovo programa zapošljavanja povratnika u skladu sa ustavnim amandmanima o konstitutivnosti naroda i u skladu sa Članom 2 Zakona o državnoj službi, tako da zapošljavanja povratnika nema. Na poslovima koordinacije povratka rade lica koja nisu povratnici, a jako malo ih je zaposleno u organima uprave, osim policije i pravosuđa, i to zahvaljujući uticaju Visokog predstavnika. Ali da se vratimo na ovo pitanje obnove. Područje opštine Lukavac i kanton su u izrazitom teškom stanju što se tiče povratka, jer je na području opštine srušeno 10 816 kuća pripadnika srpskog naroda, i to u periodu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do sada. Tako da je čitav problem skoro u tome da se prizna da je to tako. Na području opštine Lukavac su problemi obnove i povratka najteži, iz te opštine je u egzodus otišao 12 491 stanovnik, iza sebe ostavio 3 350 kuća, od kojih je obnovljeno samo 17 posto, s tim da 85 posto obnovljenih kuća pripada većinskom narodu. Diskriminacija se vrši i kod zapošljavanja, o povratnicima se i ne razmišlja, s izuzetkom Lukavca, koji je u posljednje vrijeme pristao da radi program za zapošljavanje povratnika.

RSE: Koji su još problemi prisutni?

MIHAJLOVIĆ: To što se još uvijek ni parlamentarci, ni zvaničnici, ni na kantonalnom, ni na opštinskom nivou, nisu u dovoljnoj mjeri upustili u probleme povratka uopšte, a posebno ne održivog. Smatramo da bi na nivou države i međunarodnih institucija trebalo uvesti praksu da se i programi rada tih organa, a posebno ocjena rezultata njihovog rada, između ostalog vrši i na bazi njihovih rezultata na ostvarenju održivog povratka.

RSE: Kako bi se stvorili minimalni uslovi za zapošljavanje povratnika, Udruženje je prije godinu dana formiralo opštu zadrugu „Povratak“, kako bi se kroz otkup ljekobilja i šumskih plodova pomoglo povratnicima. Ima li rezultata?

MIHAJLOVIĆ: Ni po tom pitanju, dakle po pitanje materijalne podrške te zadruge, nema onog što je potrebno da bi se povratnici i sa svojim imanjima i kroz kooperantske odnose sa zadrugom mogli uključivati.

RSE: Kako članovi vašeg Udruženja gledaju na probleme i da li neki od njih žele da se vrate u mjesta u kojim su bili tokom rata?

MIHAJLOVIĆ: Udruženje i zadruga su okupili oko trideset visokostručnih kadrova koji su se odlučili da u periodu do kraja 2006. godine učine što je moguće više da bi se stvorili minimalni uslovi za održivi povratak. Međutim, situacija pokazuje da jednostavno rezultati izostaju, pa smo imali situaciju da nam se značajan broj tih kadrova već demoralisao, došlo se do zaključka da uspjeh nije moguć, vraćaju se u svoja privremena mjesta prebivališta, sa konstatacijom da ne mogu postići ništa. Konstatujemo da do kraja 2006. godine više nećemo imati te kadrove i da će proces povratka da stagnira.

RSE: Koliko se ljudi vratilo na područje ovih opština koje pokriva vaše Udruženje?

MIHAJLOVIĆ: Po našim podacima, dobivenim preko podružnica, od 131 618, vratilo se osam hiljada, dakle ispod deset posto za deset godina.

RSE: Podaci o povratu imovine i povratku ljudi su dakle različiti.

MIHAJLOVIĆ: Povratak imovine je nešto drugo. Na području opštine Lukavac je 3 350 kuća, ali to su u devedeset posto samo temelji, dakle to nije vraćena imovina, to su vraćena mjesta gdje su bile kuće. A obnova ide tako loše, tako se sporo ostvaruje, da ljudi gube svaku nadu da će od obnove biti išta i da će biti išta biti od održivog povratka. Na području opštine Lukavac 2 793 kuće su još neobnovljene. Ako se nastavi ovim tempom, obnova će trajati još minimalno trideset godina. Ovo što je uradila država, odnosno ministarstvo, dakle uvelo jednu ipak čvrstu organizaciju, jedan red u poslove povratka, to ipak obećava. Ali ako se nastavi ovim tempom, Udruženje i organi Udruženja procjenjuju da neće biti opšte reintegracije.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG