Dostupni linkovi

Spašavanje Ujkićevih kvadrata


Da bi stigli do kuće Ujkića, katoličkih Albanaca, Malisora, na dvadeset pet kilometara od Podgorice, idući putem uz rijeku Cijevnu, valja proći kontrolnu rampu crnogorske policije koja od skoro kontroliše državnu granicu. Uokvirena vrletnim planinama, koje je dvadeset dana u godini zaklananju čak i od direktnih sunčevih zraka, ovo staro zdanje ima zanimljivu priču kako je ostalo na crnogorskoj teritoriji. Balkanski ratovi tek se završili i došla međunarodna komisija da postavlja granicu. Braća Nikola i Sokolj Ujkić, barjaktar i kapetan u crnogorskoj vojsci, prišli strancima da vide što to rade. Ostalo nam na istom mjestu, uz talase rijeke, priča Nikolin unuk Toma, inspektor u podgoričkom Centru bezbijednosti:

''Oni su dolazili kod komisije. Pitali su ih kuda će ova granica dalje. Oni su pokazali rukom da će granica da presječe rijeku i nastavlja prema Zatrjepču. Moj je đed pitao ko je predsjednik komisije. Prevodilac mu je govorio da je Francuz predsjednik komisije. On je pokazao rukom da njihova kuća mora ostati u Crnoj Gori, jer je to kuća crnogorskih oficira. On je izvadio iz kolta tri metka i pokazao ovom predsjedniku komisije. Rekao mu je: ''Ukoliko naša kuća ostane pod Albanijom dva je za Vas, a jedan za mene''.

Ovaj nevjerovatni gest imao je efekta:

''Komisija prekinula rad. Poslije dva dana su ponovo došli s kartom i okrenuli su granicu maticom rijeke šesto metara odatle''.

RSE: Praktično, Crna Gora je, zahvaljujći Vašem đedu i njegovom bratu, dobila još šesto metara uzvodno od Cijevne?

UJKIĆ: Pričalo se i priča o našoj kući, u našoj kući, uvijek o toj granici kako je pomjerena granica i kako su naši pomjerili granicu.

Toma dobro pamti đeda Nikolu koji je dugo poživio i bio izuzetno ugledan čovjek u ovom kraju. Sada u porodičnoj kući živi samo Tomina majka Drena, sedamdesetšestogodišnja krepka starica. Uz samo imanje Ujkića i danas stoji kamen graničar i vojna karaula. Djetinjstvo Tomino, ne samo sa dva brata i sestrom, već u velikoj porodičnoj zadruzi koja je brojala i preko trideset članova, provedeno je znači pod puščanim cijevima jugoslovenskih i albanskih graničara:

''Pa, ništa. Sve je za nas bilo normalno, osim što smo znali da je to druga država, da je zabran, naučeni od roditelja da se ne smijemo primaći granici. Jedino je moj đed i moj otac su bili ovlašćeni od oficira Vojne bezbijednosti u slučaju, ako nekome iz sela prelazi stoka na albansku teritoriju, da mogu pokazati rukom đe je ta stoka ili nešto tako. Vojnici su se viđeli na njihovim osmatračnicama''.

RSE: Jeste li se ikada dozivali s ljudima s one strane koji bi tamo prolazili?

UJKIĆ: Ne. Nijesmo u ranijim vremenima nikad.

Majka Drena je prije nekoliko mjeseci ostala udovica. Neke članke kojima je štampa obilježila smrt njenog muža Kolje, Nikolinog sina, Toma je uokvirio. Drenina majka bila je Crnogorka udata za Malisora. Drena, čije je kršteno ime bilo Zora, udala se sa osamnaest godina i u ovom kanjonu na granici provodi svoju pedesetšestu zimu. Ne krije koliko joj muž nedostaje:

RSE: Jeste li ga voljeli?

DRENA UJKIĆ: Kolju? Pa, kao nikoga. Bio je dobar i pametan. Viđi kako je bio zgodan.

Do prve prodavnice nekada se putovalo i po tri sata pješke za so, šećer i brašno. Struja je uvedena prije petnaest godina. Telefonske linije nema, ali srećom ima dometa za mobilni telefon.

DRENA UJKIĆ. Ljepše no u grad. Što će mi grad mene sad. Ništa.

RSE: Jeste li neku školu završili?

DRENA UJKIĆ. Ne, ne, ne. Ni korak u školu.

RSE: Znate li slova?

DRENA UJKIĆ: Znam. Čitam pomalo. Sad mi je unuk Nikola šiljao...evo misli na babu! I ja na njega. Više no na Tomu kad je pošao u vojsku.

Nikola je Tomin osamnaestogodišnji sin, koji je prije par mjeseci otišao u Ameriku kod rođaka da tamo završi srednju školu i možda nastavi dalje. Zidove, pored raznih porodičnih fotografija i goblena, krasi i njegova fotografija sa Milom Đukanovićem.

UJKIĆ. Nikola je imao trinaest godina kada je pošao sa mnom i sa stricem u Bečiće. Milo je sa svojim društvom igrao košarku u odmaralište. Nikola je, inače, košarkaš. Trenurao je košarku sa Milovim sinom i on se uključio u ekipu da igra košarku. I onda se slikao sa predsjednikom države.

RSE: Čak ste uokvirili sliku.

DRENA UJKIĆ: Mi volimo Mila. Kome pravo, kome je krivo.

U ovom kraju nema porodice, a da iz nje nije neko pošao u Ameriku. I Drena tamo ima dvije sestre i brata. Stigla je ona i do Nju Jorka i Detroita, ali najdraži joj je ovaj kanjon:

DRENA UJKIĆ: Neću od prag od kuće nigdje više.
XS
SM
MD
LG