Dostupni linkovi

Povratak u Gornje Bitinje


Na oko 3 km od Strpca, opstine na proplanicima Sar planine, na 3 asfaltnim putem u dosta losem stanju idemo prema selu Gornje Bitinje.

Prije poslednjeg sukoba na Kosovu ovo je bilo mesovito selo. Albanci koji su bili vecina, tokom posednjeg sukoba na Kosovu bili prinudjeni da napuste svoje kuce, do pre nekoliko meseci, iako su bili vecina u ovom selu, punih pet godina su ziveli kao raseljena lica u Urosevcu i okolini. Razlog sto se nisu vracali bio je koliko jednostavan, toliko za kosovske prilike komplikovan. Naime, Srbi koji u ovoj opstini ali i u okolnim selima cine vecinu nisu dozovoljavali svojim dojucerasnjim komsijama Albancima da se vracaju svojim kucama.u Gornjem Bitinju.

Maja prosle godine se vratilo sezdesetak mestana ovog sela.
Kada smo posetili ovo selo sve je bilo u znaku ubrzanje izgradnje i renoviranja stambenih objekata unistenih i ostecenih tokom poslednjeg sukoba na Kosovu 1999 godine.

Neke od humanitarnih organizacija pomazu ovdasnjim mestanima da obezbede uslove da tokom zime imaju krov nad glavom.

U sredini sela zaticemo Rexhepa Bislimi, predsednika odbora za obnovu stambenih objkekata. On kaze kako je do sada obnovljeno oko 60-tak kuca. Najveci problem im je skola.

Zgrada osnovne skole u selo Donje Bitinje, gde su nastavu pohadjali I ucenici iz Gornje Bitinje je sada pretvorena u srednju skolu, za nastavu na srpskom jeziku. Deca iz Gornje Bitinje nemaju gde da pohadjaju vise razrede osnovne skole, sem u privatnim kucama i neadekvatnim uslovima.
Ipak Bislimi je optimista i veruje da se sa Srbima iz ovog sela moze zajedno ziveti.

“Zemlja i put nam je zajedno, hteli ili ne mi smo zajedno, upuceni jedni na druge”.

Bislimi kaze kako su u Strpcu organizovani sastanci o saradnji i zajednickom zivotu mestana ovog sela. Dogovorena je izgradnja zdravstvenog punkta i puta koji je u dosta teskom stanju.

Murat Murati se vratio u svoje selo. Sest meseci je ziveo u satoru koji je dobio od UNHCR-a.

“Sada mi je obnovljena kuca i hvala im”, kaze Murati.

Na drugoj strain proplanka je dom porodice Simonovic, jedine od tri srpske porordice koliko ih je u ovom selu bilo prije rata.

Slavko, glava ove porodice, kaze kako ne razmislja da ode odavde, posto sa Albancima ima dobre odnose.

“Mi problema sa njima nismo imali ni pre rata ni sada. Ko god dasao ne pitali, Amerikanci”Dali zelite da se vrate”, rekli smo”neka dodju”u svako doba, svako u svoju kucu neka dodje. Nama je milo. Mi smo sa snji ziveli i se nadamo da zivimo i dalje”.

Njegova supruga Desanka je zahvalna humanitarnim organizacijama koje su im izgradili kucu, koja, istina, nije dovoljna za osmoclanu porodicu, ali I to mnogo znaci.

“Te kuce dobro napravile,sve mi smo zivele dobro, i sada nema problema. Otvaramo crkvu, smo klisali, nema problem. Idem, dodjem, nema problem”.

Komsije Albanci ih pozecuju.

“Nas komisija Raman dolazi u kucu, sed, polafi (razgovaramo) i ide kuci”.

Sedamnaestogodisnji unuk Arhandjel, ucenik drugog razreda srednje skole u Strpcu, kaze kako bi voleo da ostane ovde gde sum u zivlei otac, deda I drugi clanovi njegove porodice.

Zeleo bih da zavrsi fakultet iz oblasti turizma, posto

“… ima ovde ski centra na Brezovici, ima dosta ljudi, dolaze i stranci iz drugih zemalja. Moze da se zivi ovde, zato mislim da ostanem ovde i da otvorim neku agenciju, da ne napustam rodni kraj”.
XS
SM
MD
LG