ČEJOVIĆ: Rođen sam 1959. godine u Titogradu, završio sam Pravni fakultet u istom gradu, pravosudni ispit sam položio u Novom Sadu. Od 1986. do 1992. godine bio sam sudija u opštinskom sudu u Podgorici, sudu za prekršaje u Podgorici. Nakon toga sam otvorio advokaturu. Do 1998. godine sam se bavio advokaturom, kada sam ušao u Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore. Bio sam jedan od osnivača lista „Monitor“, dao sam osnivačku ulog 1990. godine da bi se formirao taj list, da bi se i ona druga strana medalje objavila i da bi se znalo da u Crnoj Gori postoje neki ljudi koji drugačije misle. Bio sam član Izvršnog odbora Demokratske alternative koju je formirao Miško Perović, koja je praktično začetak nekog višestranačja u Crnoj Gori. Trudim se i smatram da treba postupati u skladu sa zakonom, da zakoni Crne Gore koje sada donosi Parlament trebaju da budu u skladu sa pravilima i zakonodarstvom Evropske unije, smatram da to može brže da ide, smatram da na projektu evropskih integracija treba da se okupi kompletna Crna Gora. Mišljenja sam da Crnu Goru čine narodi sve tri vjere i sve tri nacije i pokušavam da živim u nekoj harmoniji i sa sredinom i sa ljudima koji me okružuju, da pružim dobro, a ne nikako zlo.
RSE: Sve tri funkcije koje ste između ostalog zabilježili u svojoj karijeri su bile jako važne, a sve su završene ostavkama. Zašto?
ČEJOVIĆ: Na mjesto pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Crne Gore imenovan sam u septembru mjesecu 1998. godine. U julu mjesecu 2001. godine napustio sam to radno mjesto i nastavio sam da se bavim funkcijom nacionalnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima. Do 30. aprila 2003. godine bio sam nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima, a nakon toga sam vratio mandat premijeru Crne Gore i imenovan od strane Ministarstva unutrašnjih poslova za načelnika Odjeljenja za saradnju sa Interpolom i Europolom. Trideset i prvog decembra 2003. godine sam podnio ostavku na to mjesto i od 1. januara ove godine vratio sam se advokaturi. Zašto sam vratio mandat premijeru Crne Gore i zašto sam napustio mjesto načelnika Odjeljenja za saradnju sa Interpolom i Europolom? Ovo prvo zbog toga što sam smatrao da je čuveni slučaj „SČ“ potpuno ispolitizovan i da nije završio tamo gdje takvi slučajevi treba da završe – na sudu, odnosno da će se nastaviti ovo što se nastavilo nakon odustanka tužioca od podizanja optužnice ili nekog drugog načina završetka tog postupka. Znači, postupak nije završen i nije utvrđeno činjenično stanje kako treba da bude utvrđeno, kako sam ja smatrao da treba da bude utvrđeno i kako sam više puta izjavljivao – da se istina može utvrditi samo u sudskom postupku, nego se odustankom tužioca završio taj predmet i evo i dan danas vidimo da povodom tog slučaja imamo raznorazne komentare, raznorazne izjave, tako da je pitanje kako će i da li će se ikada znati bilo kakva istina o tom slučaju.
RSE: Da li je tačno da ste vi znali tu izvjesnu Moldavku SČ, da ste joj nudili da izađe iz zemlje i da ste imali kontakte s njom?
ČEJOVIĆ: O tim špekulacijama koje su objavljene u listu „Pobjeda“ sam jedno vrijeme ćutao, ali svoju potpunu izjavu sam dao u sudu, gdje sam i dalje ćutao jer nisam mogao reći šta je tačno, šta nije tačno, jer je iz određenih razloga, ja ne znam zašto, taj slučaj proglašen tajnim postupkom, tako da sam poštovao tajnost sudskog postupka. Da sam bilo što izjavio o tome što je objavljene u tom listu, mogao sam krivično odgovarati zbog odavanja sudske tajne. Inače, što se tiče tih špekulacija, one su potpuno neistinite. Nikad u svom životu osobu SČ nisam vidio, nikad nisam bio u bilo kakvom dodiru sa njom. Sve u vezi tog predmeta sam radio sa Projektnim odborom. Taj Projektni odbor, koji je tada postojao, više puta je dao svoja saopštenja i to je sve što ja lično o njoj znam.
RSE: Kakva je uloga nevladinih organizacija, a kakva vlasti u ovoj aferi sex traffickinga?
ČEJOVIĆ: Projektni odbor bio je sačinjen od predstavnika Vlade. U tom Projektnom odboru sam ja, kao nacionalni koordinator, bio predstavnik Vlade. Bio je predstavnik Ministarstva unutrašnjih poslova, bio je predstavnik Ministarstva za rad i socijalna pitanja, bili su predstavnici nevladinih organizacija – Sigurna ženska kuća i S.O.S telefon, i bili su predstavnici svih međunarodnih organizacija koje su u tom trenutku nešto značile u Crnoj Gori, znači OEBS, Savjet Evrope, UNICEF, tu je bila i britanska nevladina organizacija Save the Children, i praktično sve strateške odluke su donošene na tom Projektnom odboru, tu se sve raspravljalo i nakon toga je o svemu obavještavana Vlada. Znači nijedan postupak praktično nije mogao biti nekoordinirano izveden. U samom slučaju SČ, i pored onoga što je Projektni odbor dva puta izlazio u javnost sa saopštenjima, posebno sa prvim saopštenjem koje je, po mom mišljenju najbitnije saopštenje koje je Projektni odbor dao, znači da postoji ravnoteža između žrtve trgovine ljudima i da postoji ravnoteža u presumpciji nevinosti okrivljenih. Tada je poslata i poruka medijima da paze što rade, što pišu, kako pišu, kako izvještavaju povodom tog slučaja. Mislim da kompletna javnost i Crne Gore, pa i šire, zna da se praktično niko tu nije pridržavao niti stavova Projektnog odbora, niti nekih pravila koja su zapisana i koja postoje u dijelu vođenja postupaka u borbi protiv trgovine ljudima.
RSE: Ima li istine u tome da je dio vrha crnogorske vlasti umiješan u ovu aferu?
ČEJOVIĆ: Osim onoga što je objavljeno u medijima, onih špekulacija, nemam nikakvih informacija ko je umiješan i što je umiješan. Znam da je pokrenuta istraga protiv četiri lica od strane tužioca, da su ta četiri lica bila u pritvoru, da je vođen krivični postupak protiv njih, da je puno svjedoka tu saslušano, da su neka imena objavljivana u medijima, da su ti ljudi saslušavani u svojstvu svjedoka, neki ljudi nisu saslušavani u svojstvu svjedoka, odnosno saslušavani su tajno i javno, ko je tu sve saslušan nemam pojma, jer nisam imao priliku niti da dođem do sudskog predmeta, niti da ga pročitam, znamo samo ono što je objavljeno u medijima i što je praktično bio predmet špekulacija svih ovih godina.
RSE: Zašto ste odustali?
ČEJOVIĆ: Ja sam smatrao, i iskreno i dan danas smatram, da je projekat borbe protiv trgovine ljudima započet na jedan potpuno ispravan način i na jedan način kako je, po mom nekom mišljenju, malo što započeto u Crnoj Gori. Znači uključeni su svi relevantni faktori: bila je uključena Vlada Crne Gore, onda nevladine organizacije i međunarodne organizacije koje su bile u izvjesnoj mjeri donatori. U jednom trenutku, umjesto da se nastavi sa onim kako je to trebalo da ide, znači kako je zapisano, kako smo do tada radili, kod određenih ljudi je došlo do iskakanja iz onoga kolosijeka koji smo trasirali kada smo formirali Projektni odbor. Da li radi lične koristi, da li radi reklamerstva, ovoga ili onoga, stvarno ne bih zalazio u sve to, ali mislim da je kompletan predmet, čitav slučaj, toliko ispolitizovan da je on praktično, po nekom mom mišljenju, pokazao da institucije sistema u Crnoj Gori ne postoje. Ovakvi slučajevi u državama vladavine prava, gdje postoje i funkcionišu institucije sistema, zadržavaju se na određenim nivoima, na određenim nivoima se utvrđuje potpuna istina. A kod nas se praktično kroz institucije sistema prošlo kao kroz švajcarski sir. Nije zadržano ni u policiji, nije zadržano ni u određenim medijima, nije zadržano ni na nivou osnovnog suda ili osnovnog tužilaštva, nego se praktično udarilo u temelje države. Dok sam mogao otprilike u jednom dijelu kontrolisati i voditi računa o svemu tome, bio sam tu. U jednom trenutku sam smatrao i procijenio da to vodi u jednom pravcu u kojem ja lično nisam bio spreman da vodim tu ideju i taj projekat, nisam imao podršku određenih ljudi i vratio sam mandat. Da uzmemo projekat borbe protiv narkomanije koji je počeo u Crnoj Goru prije dvije-tri godine. Narkomanija je već bila problem u Crnoj Gori i zbog toga se i počelo boriti protiv narkomanije. Ali trgovina ljudima je bio jedan potpuno novi projekat, jedan potpuno novi problem kojeg je svjetska zajednica postala svjesna praktično tek 2000. godine potpisivanjem Deklaracije u Palermu. I primjenom svih pravila borbe protiv trgovine ljudima, koje smo praktično tada preslikali iz Palerma u Crnu Goru, to smo započeli i imali smo kompletnu podršku međunarodne zajednice u svemu tome. Međutim, u jednom trenutku, zbog jednog jedinog slučaja, koji po mom mišljenju nije ni veći ni manji od bilo kojeg drugog – to što su u ovom konkretnom slučaju određeni ljudi bili funkcionieri državne vlasti, konkretno mislim na gospodina Piperovića koji je bio zamjenik državnog tužioca, po mom mišljenju ne znači ništa – desilo se to što se desilo, a moglo se desiti ovako na ovaj način zbog toga što ovdje, kao što sam rekao, nisu funkcionisale institucije sistema.
RSE: Otišli ste i sa mjesta načelnika Odjeljenja MUP-a Crne Gore za saradnju sa Interpolom i bili ste veoma ljuti i davali jako oštre izjave. Zašto?
ČEJOVIĆ: Smatrao sam da je pitanje Interpola i dolaska Interpola u Crnu Goru par ekselans državno pitanje Crne Gore i da o tome treba donijeti odluku na najvećem državnom nivou, jer biti član Interpol asocijacije znači praktično imati saradnju sa policijama čitavog svijeta. Prije nego što sam došao na to mjesto, vođena je određena politička borba da se dođe do pozicije da Interpol dođe u Crnu Goru, ali očigledno da ta politička borba nije dala određene rezultate. Ja sam smatrao da se ne može ići samo na taj način, znači insistirati da Interpol dođe u Crnu Goru, nego da treba ići na dva kolosijeka – voditi jednu političku, državničku borbu da Interpol dođe u Crnu Goru, a na drugom kolosijeku tražiti od Srbije, odnosno d MUP-a Srbije, da se praktično zaključi jedan međudržavni ugovor između Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, gdje bi Centralni nacionalni biro Interpola, koji se nalazi u Beogradu i koji je u sastavu i funkcioniše u sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, postao praktično Centralni nacionalni biro Srbije i Crne Gore na način što bi postojala dva direktora, znači direktor za Srbiju i direktor za Crnu Goru. Time bismo razriješili više problema. Prvi i osnovni problem jeste taj da bi informacije koje putuju do Crne Gore više vremena, znači dugo, bile brze i jednostavne i Crna Gora bi imala sve informacije koje posjeduje Centralni nacionalni biro Interpola u Beogradu. Drugo, obučili bismo ljude u Beogradu da rade u tom velikom sistemu i da jednog dana, kada Crna Gora dobije Centralni nacionalni biro Interpola, imamo obučene ljude. I treća stvar, na taj način, pošto se u Beogradu nalaze praktično svi inspektori Interpola određenih država svijeta, imali bismo i jednu podršku, lobirali bismo i imali bismo direktne kontakte sa ljudima koji praktično odlučuju o sudbini Interpola. U ovom drugom kolosijeku ja nisam našao podršku. Tvrdio sam, i dan danas tvrdim, da bismo tako nešto mogli lako da dobijemo, zbog toga što Centralni nacionalni biro Interpola u Sarajevu ima tri direktora, direktora Bošnjaka, direktora Hrvata i direktora iz Republike Srpske, i nijedan akt ne može izaći iz Centralnog nacionalnog biroa Interpola u Sarajevu dok ga sva tri direktora tog biroa ne potpišu. To bi moglo da se uradi i u Beogradu, međutim ja tu nisam našao podršku od strane određenih ljudi u Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore.
RSE: Gdje je, po Vama, uzrok odbijanja takvog konkretnog prijedloga?
ČEJOVIĆ: Ja ne znam gdje je uzrok odbijanja takvog konkretnog prijedloga, znam da sam to poslao prema nadležnim ljudima u Ministarstvu unutrašnjih poslova, da sam o toj svojoj ideji govorio, nisam našao podršku, a ja kad nemam podršku za neka svoja razmišljanja, za neke svoje planove, ne želim učestvovati ni u čemu. Evo i dan danas, ovo je 2005. godina, sjećate se da smo 2003. godine bombastično objavili da ćemo dovesti Interpol u Crnu Goru, od toga praktično još uvijek nema ništa. Ali što je najbitnije, mi još uvijek nemamo obučene ljude da funkcionišu i da rade po tom velikom sistemu Interpola.
RSE: Pročitala sam negdje da ste u jednom interesantnom timu koji brani novinare.
ČEJOVIĆ: Da. UNEM (Udruženje nezavisnih medija) je formiralo jednu grupu od pet advokata iz Crne Gore.
RSE: Stručni tim advokata predstavljaju: doktor Radomir Prelević, Nikola Martinović, moj gost Vladimir Čejović, Tamara Durutović i Periša Perović.
ČEJOVIĆ: Da. Ti advokati imaju dužnost i obavezu da pruže advokatske usluge svim novinarima koji su napadnuti od strane kako države, tako i određenih ljudi, u dijelu slobode izražavanja koju propisuje Evropska deklaracija o ljudskim pravima i slobodama i medijski zakoni. Znači, kada procijenimo da je novinar radio u skladu sa Evropskom deklaracijom o ljudskim pravima i slobodama i kada procijenimo da je radio u skladu sa pravima koje mu medijski zakoni daju, a da je od strane ili državnih organa, države ili bilo kog trećeg lica krivično gonjen, parnično gonjen ili na neki drugi način, onda on ima besplatne usluge od ovog tima advokata. Ja za sada nemam nijedan predmet, ali moje kolege su već dobile par predmeta i to je zaživjelo u praksi.
RSE: Moj gost je bio gospodin Vladimir Čejović. Želim Vam sretan Božić, slavite ga?
ČEJOVIĆ: Ne idem na masovne skupove, već u porodičnom krugu. To je nešto što je postala tradicija. Ukoliko to ne uradim, osjećam veliku prazninu.
RSE: Sve tri funkcije koje ste između ostalog zabilježili u svojoj karijeri su bile jako važne, a sve su završene ostavkama. Zašto?
ČEJOVIĆ: Na mjesto pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Crne Gore imenovan sam u septembru mjesecu 1998. godine. U julu mjesecu 2001. godine napustio sam to radno mjesto i nastavio sam da se bavim funkcijom nacionalnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima. Do 30. aprila 2003. godine bio sam nacionalni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima, a nakon toga sam vratio mandat premijeru Crne Gore i imenovan od strane Ministarstva unutrašnjih poslova za načelnika Odjeljenja za saradnju sa Interpolom i Europolom. Trideset i prvog decembra 2003. godine sam podnio ostavku na to mjesto i od 1. januara ove godine vratio sam se advokaturi. Zašto sam vratio mandat premijeru Crne Gore i zašto sam napustio mjesto načelnika Odjeljenja za saradnju sa Interpolom i Europolom? Ovo prvo zbog toga što sam smatrao da je čuveni slučaj „SČ“ potpuno ispolitizovan i da nije završio tamo gdje takvi slučajevi treba da završe – na sudu, odnosno da će se nastaviti ovo što se nastavilo nakon odustanka tužioca od podizanja optužnice ili nekog drugog načina završetka tog postupka. Znači, postupak nije završen i nije utvrđeno činjenično stanje kako treba da bude utvrđeno, kako sam ja smatrao da treba da bude utvrđeno i kako sam više puta izjavljivao – da se istina može utvrditi samo u sudskom postupku, nego se odustankom tužioca završio taj predmet i evo i dan danas vidimo da povodom tog slučaja imamo raznorazne komentare, raznorazne izjave, tako da je pitanje kako će i da li će se ikada znati bilo kakva istina o tom slučaju.
RSE: Da li je tačno da ste vi znali tu izvjesnu Moldavku SČ, da ste joj nudili da izađe iz zemlje i da ste imali kontakte s njom?
ČEJOVIĆ: O tim špekulacijama koje su objavljene u listu „Pobjeda“ sam jedno vrijeme ćutao, ali svoju potpunu izjavu sam dao u sudu, gdje sam i dalje ćutao jer nisam mogao reći šta je tačno, šta nije tačno, jer je iz određenih razloga, ja ne znam zašto, taj slučaj proglašen tajnim postupkom, tako da sam poštovao tajnost sudskog postupka. Da sam bilo što izjavio o tome što je objavljene u tom listu, mogao sam krivično odgovarati zbog odavanja sudske tajne. Inače, što se tiče tih špekulacija, one su potpuno neistinite. Nikad u svom životu osobu SČ nisam vidio, nikad nisam bio u bilo kakvom dodiru sa njom. Sve u vezi tog predmeta sam radio sa Projektnim odborom. Taj Projektni odbor, koji je tada postojao, više puta je dao svoja saopštenja i to je sve što ja lično o njoj znam.
RSE: Kakva je uloga nevladinih organizacija, a kakva vlasti u ovoj aferi sex traffickinga?
ČEJOVIĆ: Projektni odbor bio je sačinjen od predstavnika Vlade. U tom Projektnom odboru sam ja, kao nacionalni koordinator, bio predstavnik Vlade. Bio je predstavnik Ministarstva unutrašnjih poslova, bio je predstavnik Ministarstva za rad i socijalna pitanja, bili su predstavnici nevladinih organizacija – Sigurna ženska kuća i S.O.S telefon, i bili su predstavnici svih međunarodnih organizacija koje su u tom trenutku nešto značile u Crnoj Gori, znači OEBS, Savjet Evrope, UNICEF, tu je bila i britanska nevladina organizacija Save the Children, i praktično sve strateške odluke su donošene na tom Projektnom odboru, tu se sve raspravljalo i nakon toga je o svemu obavještavana Vlada. Znači nijedan postupak praktično nije mogao biti nekoordinirano izveden. U samom slučaju SČ, i pored onoga što je Projektni odbor dva puta izlazio u javnost sa saopštenjima, posebno sa prvim saopštenjem koje je, po mom mišljenju najbitnije saopštenje koje je Projektni odbor dao, znači da postoji ravnoteža između žrtve trgovine ljudima i da postoji ravnoteža u presumpciji nevinosti okrivljenih. Tada je poslata i poruka medijima da paze što rade, što pišu, kako pišu, kako izvještavaju povodom tog slučaja. Mislim da kompletna javnost i Crne Gore, pa i šire, zna da se praktično niko tu nije pridržavao niti stavova Projektnog odbora, niti nekih pravila koja su zapisana i koja postoje u dijelu vođenja postupaka u borbi protiv trgovine ljudima.
RSE: Ima li istine u tome da je dio vrha crnogorske vlasti umiješan u ovu aferu?
ČEJOVIĆ: Osim onoga što je objavljeno u medijima, onih špekulacija, nemam nikakvih informacija ko je umiješan i što je umiješan. Znam da je pokrenuta istraga protiv četiri lica od strane tužioca, da su ta četiri lica bila u pritvoru, da je vođen krivični postupak protiv njih, da je puno svjedoka tu saslušano, da su neka imena objavljivana u medijima, da su ti ljudi saslušavani u svojstvu svjedoka, neki ljudi nisu saslušavani u svojstvu svjedoka, odnosno saslušavani su tajno i javno, ko je tu sve saslušan nemam pojma, jer nisam imao priliku niti da dođem do sudskog predmeta, niti da ga pročitam, znamo samo ono što je objavljeno u medijima i što je praktično bio predmet špekulacija svih ovih godina.
RSE: Zašto ste odustali?
ČEJOVIĆ: Ja sam smatrao, i iskreno i dan danas smatram, da je projekat borbe protiv trgovine ljudima započet na jedan potpuno ispravan način i na jedan način kako je, po mom nekom mišljenju, malo što započeto u Crnoj Gori. Znači uključeni su svi relevantni faktori: bila je uključena Vlada Crne Gore, onda nevladine organizacije i međunarodne organizacije koje su bile u izvjesnoj mjeri donatori. U jednom trenutku, umjesto da se nastavi sa onim kako je to trebalo da ide, znači kako je zapisano, kako smo do tada radili, kod određenih ljudi je došlo do iskakanja iz onoga kolosijeka koji smo trasirali kada smo formirali Projektni odbor. Da li radi lične koristi, da li radi reklamerstva, ovoga ili onoga, stvarno ne bih zalazio u sve to, ali mislim da je kompletan predmet, čitav slučaj, toliko ispolitizovan da je on praktično, po nekom mom mišljenju, pokazao da institucije sistema u Crnoj Gori ne postoje. Ovakvi slučajevi u državama vladavine prava, gdje postoje i funkcionišu institucije sistema, zadržavaju se na određenim nivoima, na određenim nivoima se utvrđuje potpuna istina. A kod nas se praktično kroz institucije sistema prošlo kao kroz švajcarski sir. Nije zadržano ni u policiji, nije zadržano ni u određenim medijima, nije zadržano ni na nivou osnovnog suda ili osnovnog tužilaštva, nego se praktično udarilo u temelje države. Dok sam mogao otprilike u jednom dijelu kontrolisati i voditi računa o svemu tome, bio sam tu. U jednom trenutku sam smatrao i procijenio da to vodi u jednom pravcu u kojem ja lično nisam bio spreman da vodim tu ideju i taj projekat, nisam imao podršku određenih ljudi i vratio sam mandat. Da uzmemo projekat borbe protiv narkomanije koji je počeo u Crnoj Goru prije dvije-tri godine. Narkomanija je već bila problem u Crnoj Gori i zbog toga se i počelo boriti protiv narkomanije. Ali trgovina ljudima je bio jedan potpuno novi projekat, jedan potpuno novi problem kojeg je svjetska zajednica postala svjesna praktično tek 2000. godine potpisivanjem Deklaracije u Palermu. I primjenom svih pravila borbe protiv trgovine ljudima, koje smo praktično tada preslikali iz Palerma u Crnu Goru, to smo započeli i imali smo kompletnu podršku međunarodne zajednice u svemu tome. Međutim, u jednom trenutku, zbog jednog jedinog slučaja, koji po mom mišljenju nije ni veći ni manji od bilo kojeg drugog – to što su u ovom konkretnom slučaju određeni ljudi bili funkcionieri državne vlasti, konkretno mislim na gospodina Piperovića koji je bio zamjenik državnog tužioca, po mom mišljenju ne znači ništa – desilo se to što se desilo, a moglo se desiti ovako na ovaj način zbog toga što ovdje, kao što sam rekao, nisu funkcionisale institucije sistema.
RSE: Otišli ste i sa mjesta načelnika Odjeljenja MUP-a Crne Gore za saradnju sa Interpolom i bili ste veoma ljuti i davali jako oštre izjave. Zašto?
ČEJOVIĆ: Smatrao sam da je pitanje Interpola i dolaska Interpola u Crnu Goru par ekselans državno pitanje Crne Gore i da o tome treba donijeti odluku na najvećem državnom nivou, jer biti član Interpol asocijacije znači praktično imati saradnju sa policijama čitavog svijeta. Prije nego što sam došao na to mjesto, vođena je određena politička borba da se dođe do pozicije da Interpol dođe u Crnu Goru, ali očigledno da ta politička borba nije dala određene rezultate. Ja sam smatrao da se ne može ići samo na taj način, znači insistirati da Interpol dođe u Crnu Goru, nego da treba ići na dva kolosijeka – voditi jednu političku, državničku borbu da Interpol dođe u Crnu Goru, a na drugom kolosijeku tražiti od Srbije, odnosno d MUP-a Srbije, da se praktično zaključi jedan međudržavni ugovor između Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, gdje bi Centralni nacionalni biro Interpola, koji se nalazi u Beogradu i koji je u sastavu i funkcioniše u sastavu Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, postao praktično Centralni nacionalni biro Srbije i Crne Gore na način što bi postojala dva direktora, znači direktor za Srbiju i direktor za Crnu Goru. Time bismo razriješili više problema. Prvi i osnovni problem jeste taj da bi informacije koje putuju do Crne Gore više vremena, znači dugo, bile brze i jednostavne i Crna Gora bi imala sve informacije koje posjeduje Centralni nacionalni biro Interpola u Beogradu. Drugo, obučili bismo ljude u Beogradu da rade u tom velikom sistemu i da jednog dana, kada Crna Gora dobije Centralni nacionalni biro Interpola, imamo obučene ljude. I treća stvar, na taj način, pošto se u Beogradu nalaze praktično svi inspektori Interpola određenih država svijeta, imali bismo i jednu podršku, lobirali bismo i imali bismo direktne kontakte sa ljudima koji praktično odlučuju o sudbini Interpola. U ovom drugom kolosijeku ja nisam našao podršku. Tvrdio sam, i dan danas tvrdim, da bismo tako nešto mogli lako da dobijemo, zbog toga što Centralni nacionalni biro Interpola u Sarajevu ima tri direktora, direktora Bošnjaka, direktora Hrvata i direktora iz Republike Srpske, i nijedan akt ne može izaći iz Centralnog nacionalnog biroa Interpola u Sarajevu dok ga sva tri direktora tog biroa ne potpišu. To bi moglo da se uradi i u Beogradu, međutim ja tu nisam našao podršku od strane određenih ljudi u Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore.
RSE: Gdje je, po Vama, uzrok odbijanja takvog konkretnog prijedloga?
ČEJOVIĆ: Ja ne znam gdje je uzrok odbijanja takvog konkretnog prijedloga, znam da sam to poslao prema nadležnim ljudima u Ministarstvu unutrašnjih poslova, da sam o toj svojoj ideji govorio, nisam našao podršku, a ja kad nemam podršku za neka svoja razmišljanja, za neke svoje planove, ne želim učestvovati ni u čemu. Evo i dan danas, ovo je 2005. godina, sjećate se da smo 2003. godine bombastično objavili da ćemo dovesti Interpol u Crnu Goru, od toga praktično još uvijek nema ništa. Ali što je najbitnije, mi još uvijek nemamo obučene ljude da funkcionišu i da rade po tom velikom sistemu Interpola.
RSE: Pročitala sam negdje da ste u jednom interesantnom timu koji brani novinare.
ČEJOVIĆ: Da. UNEM (Udruženje nezavisnih medija) je formiralo jednu grupu od pet advokata iz Crne Gore.
RSE: Stručni tim advokata predstavljaju: doktor Radomir Prelević, Nikola Martinović, moj gost Vladimir Čejović, Tamara Durutović i Periša Perović.
ČEJOVIĆ: Da. Ti advokati imaju dužnost i obavezu da pruže advokatske usluge svim novinarima koji su napadnuti od strane kako države, tako i određenih ljudi, u dijelu slobode izražavanja koju propisuje Evropska deklaracija o ljudskim pravima i slobodama i medijski zakoni. Znači, kada procijenimo da je novinar radio u skladu sa Evropskom deklaracijom o ljudskim pravima i slobodama i kada procijenimo da je radio u skladu sa pravima koje mu medijski zakoni daju, a da je od strane ili državnih organa, države ili bilo kog trećeg lica krivično gonjen, parnično gonjen ili na neki drugi način, onda on ima besplatne usluge od ovog tima advokata. Ja za sada nemam nijedan predmet, ali moje kolege su već dobile par predmeta i to je zaživjelo u praksi.
RSE: Moj gost je bio gospodin Vladimir Čejović. Želim Vam sretan Božić, slavite ga?
ČEJOVIĆ: Ne idem na masovne skupove, već u porodičnom krugu. To je nešto što je postala tradicija. Ukoliko to ne uradim, osjećam veliku prazninu.
