Kotradiktorni srpski prijedlozi izazvali su različite reakcije u Crnoj Gori. Opozicija je odmah zaprijetila bojkotom referenduma, a crnogorska vlast da će, u tom slučaju, ukinuti cenzus da je za uspjeh referenduma potrebno da glasa 50 odsto plus jedan upisani birač.
I tako, dan za danom - ako ne bude ovo, onda će biti ono; ređaju se novi prijedlozi i nude se spasonosni dogovori, iako svi dobro znaju da sporazum nije na vidiku. Za sada je jedino izvjesno da 5. februara - kako je bilo predviđeno Ustavnom poveljom – neće biti neposrednih izbora za parlament državne zajednice.
Iako pod pritiskom Beograda i Brisela, vlast u Podgorici ima jednostavan mehanizam da izbjegava izbore: vladajuća većina u crnogorskom parlamentu može u nedogled da odagađa usvajanje Zakona o neposrednim izborima. Na taj način se Svetozaru Maroviću omogućava pozicija koju on prosto obožava: da se vječito poziva na Ustavnu povelju ali i da istovremeno ima dobar izgovor što krši Ustavnu povelju.
Samo, odgađanje rješenja nije rješenje. Crnogorska vlast mora da shvati: čekanje dogovora sa Beogradom je potraga za izgubljenim vremenom: očito je da se većina u Srbiji ne želi tek tako odreći izlaza na more. U godini koja dolazi Đukanović mora da odgovori na pitanje koje je do sada izbjegavao: kako doći do kompromisa unutar Crne Gore?
Tu već u startu ne može računati na bilo kakvu pogodbu sa Šoćem, Bojovićem ili Mandićem. Lideri srpskih partija svoje pozicije izgradili su negirajući postojanje crnogorske nacije i prava na crnogorsku samostalnost. Pristanak na referendum za njih bi bio sličan pristanku na sopstvenu političku eutanaziju.
Zato se Đukanović, Marović i ekipa iz vlasti moraju okrenuti dogovoru sa najjačim opozicionom faktorom - Socijalističkom narodnom partijom. Unutar stranke Predraga Bulatovića postoji energija za stvaranje konsenzusa i zato je crnogorska vlast dužna da prva pokrene razgovor o rasplitanju crnogorskog Gordijevog čvora. I ne samo to: Đukanovićeva stranka dužna je , zato što je na vlasti, da ponudi najviše - osim fer uslova za referednum, moraju sami otvoriti i pitanja zakonitosti privatizacije, pranja prljavog novca, korupcije... Tek nakon toga imaju pravo da kažu - pokušali smo sve, opozicija nije pristala i mi idemo na referendum...
U suštini, uzaludno je prijetiti referendumom ili opstankom države. Valjalo bi svi u Crnoj Gori konačno da razumiju: rješenje mora biti domaći proizvod, plod saglasnosti - makar oko pravila igre. To je jedini uslov da rezultat može opstati duže i biti poštovan od svih.
U suprotnom, opet će Solana preuzeti stvari u svoje ruke. Trogodišnje iskustvo života u državnoj zajednici trebalo bi da bude opomena svima: ako domaći ne nađu dovoljno dobro rješenje, stranci će već naći dovoljno loše.
I tako, dan za danom - ako ne bude ovo, onda će biti ono; ređaju se novi prijedlozi i nude se spasonosni dogovori, iako svi dobro znaju da sporazum nije na vidiku. Za sada je jedino izvjesno da 5. februara - kako je bilo predviđeno Ustavnom poveljom – neće biti neposrednih izbora za parlament državne zajednice.
Iako pod pritiskom Beograda i Brisela, vlast u Podgorici ima jednostavan mehanizam da izbjegava izbore: vladajuća većina u crnogorskom parlamentu može u nedogled da odagađa usvajanje Zakona o neposrednim izborima. Na taj način se Svetozaru Maroviću omogućava pozicija koju on prosto obožava: da se vječito poziva na Ustavnu povelju ali i da istovremeno ima dobar izgovor što krši Ustavnu povelju.
Samo, odgađanje rješenja nije rješenje. Crnogorska vlast mora da shvati: čekanje dogovora sa Beogradom je potraga za izgubljenim vremenom: očito je da se većina u Srbiji ne želi tek tako odreći izlaza na more. U godini koja dolazi Đukanović mora da odgovori na pitanje koje je do sada izbjegavao: kako doći do kompromisa unutar Crne Gore?
Tu već u startu ne može računati na bilo kakvu pogodbu sa Šoćem, Bojovićem ili Mandićem. Lideri srpskih partija svoje pozicije izgradili su negirajući postojanje crnogorske nacije i prava na crnogorsku samostalnost. Pristanak na referendum za njih bi bio sličan pristanku na sopstvenu političku eutanaziju.
Zato se Đukanović, Marović i ekipa iz vlasti moraju okrenuti dogovoru sa najjačim opozicionom faktorom - Socijalističkom narodnom partijom. Unutar stranke Predraga Bulatovića postoji energija za stvaranje konsenzusa i zato je crnogorska vlast dužna da prva pokrene razgovor o rasplitanju crnogorskog Gordijevog čvora. I ne samo to: Đukanovićeva stranka dužna je , zato što je na vlasti, da ponudi najviše - osim fer uslova za referednum, moraju sami otvoriti i pitanja zakonitosti privatizacije, pranja prljavog novca, korupcije... Tek nakon toga imaju pravo da kažu - pokušali smo sve, opozicija nije pristala i mi idemo na referendum...
U suštini, uzaludno je prijetiti referendumom ili opstankom države. Valjalo bi svi u Crnoj Gori konačno da razumiju: rješenje mora biti domaći proizvod, plod saglasnosti - makar oko pravila igre. To je jedini uslov da rezultat može opstati duže i biti poštovan od svih.
U suprotnom, opet će Solana preuzeti stvari u svoje ruke. Trogodišnje iskustvo života u državnoj zajednici trebalo bi da bude opomena svima: ako domaći ne nađu dovoljno dobro rješenje, stranci će već naći dovoljno loše.
