Švedska je prva zemlja Evropske unije s kojom je Bosna i Hercegovina potpisala ugovor o dvojnom državljanstvu. Tako je omogućeno da se oko 70 hiljada bosanskohercegovačkih državljana ne mora odreći svoga matičnog državljanstva. O planovima u narednom periodu, potpisnik ugovora, ministar civilnih poslova Vijeća ministara Safet Halilović, kaže:
„Momentalno su u toku pregovori o sklapanju ugovora o dvojnom državljanstvu sa četiri zemlje. To su Hrvatska, Švicarska, Mađarska i Finska. Naravno, nastojat će se na ovom planu pregovarati i sa drugim zemljama, međutim pregovori s navedenim državama su već u toku i sa izgledima na skori uspjeh.“
Švedski ambasador u Bosni i Hercegovini, Anders Molander, ističe kako ova zemlja u Bosni i Hercegovini ima program pomoći koji godišnje iznose 30 miliona eura, a namijenjen je stvaranju boljih uslova za ekonomski razvoj zemlje:
„Poslovanje između Švedske i Bosne i Hercegovine je još uvijek neznatno, iako postoji nekoliko direktnih investicija. Ali ja vjerujem da postoji okvir za povećanje privrednih aktivnosti, ne sam zbog činjenice da veliki broj Bosanaca i Hercegovaca živi u Švedskoj, već i drugih faktora. Sporazum koji smo potpisali će omogućiti bosanskohercegovačkim građanima sa švedskim državljanstvom da održe veze sa svojom zemljom. Mnogi od njih posjeduju stručnost koja je potrebna i jednoj i drugoj zemlji, a to se može iskoristiti za jačanje poslovnih veza i inviesticija.“
Od planiranih 10 miliona konvertibilnih maraka koje je trebalo uplatiti u Fond za povratak, obavezu je izmirila samo Republika Srpska, upozorio je predsjednik Državne komisije za izbjegla i raseljena lica, Ivica Marinović:
„Republika Srpska je u potpunosti izvršila svoju obvezu – Vlada Republike Srpske je uplatila tri milijuna i trista pedeset tisuća maraka na račun Fonda za povratak. Distrikt Brčko je donio odluku, ali sredstva nisu uplaćena. Federacija je donijela odluku da uplati milijun maraka i sada u ovim aktivnostima izmjena i dopuna proračuna pokušavaju naći dva milijuna i trista pedeset tisuća maraka sredstava kako bi zatvorili tu svojubovezu.“
Od redovnosti domaćih uplata zavisiće i inostrana pomoć, izjavio je Marinović:
„Imamo potporu finansijskih institucija koje su nam izašle u susret –
Razvojna banka sa 24 milijuna KM, OPEC sa osam milijuna dolara, projekt ,Sutra‘ sa 18 milijuna KM. Također je bitno reći da je Europsko povjerenstvo izašlo sa dodatna dva milijuna eura i tražilo je od nas da odredimo područja gdje će se taj dodatni iznos sredstava realizirati. Ta područja su, kako smo odredili ovdje na povjerenstvu, područja Stoca, Berkovića, Čapljine, Sarajeva i Ilijaša. To je jedno područje i drugo područje je Bosanski Petrovac, Bugojno, Donji Vakuf i Bosansko Grahovo.“
Sve izbjeglice iz Hrvatske koje su bivši nosioci stanarskih prava, a trenutno borave u Bosni i Hercegovini, svoje zahtjeve za stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj moći će podnositi do 30. juna 2005. godine. Kako je saopšteno iz Ureda UNHCR-a u Sarajevu, do 30. juna je produžen rok i za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje statusa trajno nastanjenog stranca. To znači da izbjeglice koje su na dan 8. oktobra 1991. godine imale prijavljeno boravište u Republici Hrvatskoj, mogu taj status potvrditi pod povoljnim uslovima, ako podnesu zahtjev u roku.
* * * * *
I ovog Božića hiljade katolika iz Bosne Hercegovine još uvijek nije u prilici blagdan proslaviti i obitelji okupiti se u svom domu. Pored ogromne želje da se to ostvari, mnogo je prepreka koje onemogućavaju povratak na svoje. Upravo o tome svjedoči Filip Ključević, predsjednik Udruženja prognanih Hrvata iz šest sela župe Cer, koja se nalazi između opština Doboj i Derventa u Republici Srpskoj.
RSE: Filipe, Vi živite u Zagrebu, ali ste među prvim – čim je to situacija dozvolila – obišli Komaricu, Vaše selo.
KLJUČEVIĆ: Kada se ulaz u Republiku Srpsku naplaćivao po pedeset maraka, i onda sam prolazio. Prvi put sam bio u selu Komarici 5. februara 1997. godine, u svojoj kući. Kuću je pogodila granata, samo je krov izgorio, i naravno bila je opljačkana. Poslije toga sam dolazio redovno. Bio sam i u onom autobusu u kojem je išao i gospodin Kardinal 1998. godine, kada je kamenovan. Ali sam i tada uspio doći. Znači od 5. februara 1997. godine sam stalno dole, održavam svoje imanje, ono što je ostalo. Kuću sam očistio, pripremio teren, malo sam i temelj popravio. Čistim, uređujem, borim se iz sveg srca, svom svojom dušom i svim znanjem, ali sam naišao na jedan veliki otpor.
RSE: Kako je dobila ime Vaša Udruga „Cer 92“?
KLJUČEVIĆ: Ime je simbolično – 1992. godine smo svi istjerani iz sela Komarice, bilo je to 17. juna, negdje oko šest sati uvečer. Tada je srušena i naša Crkva Krista Kralja u župi Cer. Otada, počevši od gospodina ministra Zubaka, dok je on bio ministar, tri-četiri puta smo se s njim nalazili, svi su nam obećavali, ali nam nitko ništa nije dao. Pa smo se obratili gospodinu doktoru Čoliću. Obećali su nam trideset kuća u selu Komarica. Otada sam se ja obraćao jedno deset puta, nikad ništa nisam dobio. Vlastima u Republici Srpskoj nije u interesu da se obnovi selo Komarica, odnosno župa Cer. To je župa koja podliježe pod dvije općine – pod općinu Doboj i pod općinu Derventa. Župa Cer pokriva šest sela, u 643 kuće živjelo je 6 410 stanovnika. Selo Komarica je imalo 398 kuća i bilo je čisto hrvatsko selo. Imalo je 1 294 stanovnika. U tom selu do sad je obnovljeno 15 kuća. Grad Zagreb obnovio je pet kuća, na čelu sa gospodinom Milanom Bandićem. Republika Hrvatska nam je obećala obnovu pet kuća, od toga su tri obnovljene, dvije još ne, još nisu isporučili materijal. Ministarstvo za ljudska prava Bosne i Hercegovine nam je obnovilo tri kuće. Švedska humanitarna organizacija SRSA, koja je obnavljala Foču, obnovila nam je tri kuće. Tako da je od naših 398 kuća obnovljeno petnaest. Četvrtog juna ove godine predao sam općini Doboj spisak sa popunjenim obrascima od 39 obitelji. Do današnjeg dana nismo dobili nikakav odgovor. Kada sam se obratio njihovim referentima, gospođa Vera Kojić mi je rekla da ona o tome pojma nema i ponudila mi da razgovaram s direktorom. Međutim, kad se ona njemu obratila – ne znam ni tko je ni što je – on je rekao da on neće sa mnom razgovarati, da neće razgovarati o selu Komarice. Onda sam poslao dopis ministru za ljudska prava, gospodinu Mirsadu Kebi, u kojem sam ga zamolio da pokuša da nam pomogne, jer je on ministar za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, za sve narode.
RSE: Nakon toga ste imali sastanak u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, gdje Vas je primio zamjenik ministra i predsjednik Državne komisije Ivica Marinović. Kako je protekao taj susret?
KLJUČEVIĆ: Rekao mi je da nisam zbog toga morao dolaziti iz Zagreba. Odgovorio sam mu: „Zar vi mislite da je meni zgodno dolaziti iz Zagreba?“ Kazao mi je: „Gospodine Ključeviću, koga je se moliti, nije ga se srditi. Rekao sam: „Ja vas nisam došao moliti, već upozoriti na to što su vaše obaveze – da zastupate sva tri naroda jednako, nikako pojedinačno“. Na tome je naš razgovor završio. Otada se nitko ne javlja. Čekam sad da prođu ovi blagdani i onda ću se obratiti gospodinu Ashdownu. Našao sam ovdje odvjetnika koji će mi to lijepo sastaviti i sve priložiti. Ukoliko ni to ne uspije, onda ću se obratiti Sudu za ljudska prava u Strasburu. Komarice neće ostati neobnovljene, to im garantiram, makar ja glavu izgubio. Ja sam toliko tvrdoglav, nitko mi nije dao nijedne kune, nijedne lipe, nijedne marke za taj moj rad i trud. Da dođem iz Zagreba u Sarajevo treba mi tisuću kuna. Trebam platiti jednu putarinu, drugu putarinu, gorivo, pa moram negdje i kavu popiti, moram jesti. To su ogromni troškovi, ali ja niti od koga tražim, niti koga molim, samo tražim da se vrate ljudi na svoje. Neka mi naprave moju kuću, ne mora biti onolika kolika je bila, neka bude manja, ali neka mi je naprave, da ja znam da je to moje, moja očevina, moja djedovina i da se nitko ne može tu širiti. Šume, voćnjaci, sve se to sad tamo ruši, reže, uništava, putevi su svi uništeni.
RSE: I šta sada?
KLJUČEVIĆ: Našao sam ovdje jednog odvjetnika koji će mi sve to lijepo složiti, priložit ću dokumenta i sve. Sad su nam opet dali neke najnovije obrasce i rok od 15 dana da ih popunimo, a treba nam tri mjeseca da sve to izganjamo. Navodno je švedska humanitarna organizacija SIDA obećala 60 kuća za općinu Doboj. Ali pazite, to je za općinu Doboj. Srpska demokratska stranka je na vlasti u Doboju i oni će naravno to dati svojima, tko šiša Hrvate povratnike. Jednom prilikom me je u Banjaluci jedan novinar pitao da li mogu Srbi i Hrvati živjeti skupa, odgovorio sam da mogu, ali da više nema bratstva i jedinstva i da nam bratstvo i jedinstvo i ne treba, već da nam trebaju sloga i suživot. Svako na svom i svako o svom. Ne treba on meni biti kućni prijatelj, ali može biti dobar komšija. Da mi ne stvara probleme, kao i da ja ne stvaram njemu. Samo u tom smislu mi možemo živjeti zajedno, dakle da nitko nikom ne smeta.
* * * * *
Naš pravni savjetnik Milan Račić, Američki komitet za izbjeglice – Kancelarija u Podgorici, govori o ugovorima porodičnog i nasljednog prava.
UGOVORI PORODIČNOG PRAVA
Sporazum o diobi zajedničke imovine bračnih drugova
Zajedničkom imovinom bračnih drugova smatra se imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku bračne zajednice.
Zajedničku imovinu bračnih drugova čine sva stvarna i tražbena prava, uključujući i prihode sa posebne imovine koji su ostvareni radom bračnih drugova.
Bračni drugovi u toku braka zajednički i sporazumno upravljaju i raspolažu zajedničkom imovinom.
Ako zajednička imovina nije podijeljena između bračnih drugova, bračni drug ne može svojim dijelom u nepodijeljenoj zajedničkoj imovini raspolagati niti ga može opteretiti pravnim poslom među živima.
Bračni drugovi mogu u svako doba da sporazumno izvrše diobu zajedničke imovine. Sporazum o diobi zajedničke imovine bračnih drugova mora da bude sačinjen u pismenoj formi.
Bračni drugovi mogu da izvrše diobu zajedničke imovine i na taj način da odrede dijelove svakog od njih u zajedničkoj imovini, tako da na toj imovini postaju suvlasnici na određene dijelove.
Ugovor o regulisanju međusobnih imovinskih odnosa članova porodične zajednice
Pod zajedničkom imovinom članova porodične zajednice podrazumijeva se imovina koja je stečena tokom trajanja porodične zajednice: zajedničkim radom na poljoprivrednom imanju, zajedničkim vršenjem druge djelatnosti ili zajedničkim privređivanjem na drugi način. Nosioci imovinskih prava su svi članovi porodične zajednice koji su učestvovali u sticanju imovine.
Porodičnu zajednicu, u smislu sticanja zajedničke imovine, čine bračni drugovi, odnosno vanbračni drugovi sa kojima žive njihova djeca i drugi srodnici.
Članovi porodične zajednice zajednički i sporazumno upravljaju i raspolažu zajedničkom imovinom.
Na imovinske odnose članova porodične zajednice shodno se primjenjuju odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima o imovinskim odnosima bračnih drugova, osim ako istim zakonom nije drukčije određeno.
Članovi porodične zajednice mogu ugovorom na drugi način da urede međusobne imovinske odnose. Ugovor mora da bude sačinjen u pismenom obliku, da obuhvati sve članove porodične zajednice koji svojim radom učestvuju u sticanju imovine i da bude ovjeren od strane suda. Prilikom ovjere ugovora, sudija je dužan da pročita ugovor i upozori ugovorne strane na posljedice ugovora.
Ugovori nasljednog prava
Zakon o nasljeđivanju uređuju dva ugovora u nasljednom pravu:
a) ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života;
b) ugovor o doživotnom izdržavanju.
Pored navedenih ugovora, zakonodavac je predvidio i mogućnost zaključenja ugovora o prenosu nasljednog dijela prije diobe, kao i ugovora o diobi nasljedstva, odnosno razvrgnuću nasljedničke zajednice.
Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života
Zakonodavac je opredijelio pravo pretka da ugovorom svojim potomcima ustupi i razdjeli imovinu za života.
Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života je punovažan samo ako su se sa ustupanjem i raspodjelom saglasili svi potomci koji će po zakonu biti pozvani da ga naslijede. Ako neki potomak nije dao saglasnost za ustupanje i raspodjelu pretkove imovine za života, saglasnost može dati i naknadno.
Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života mora da bude sačinjen u pismenoj formi i ovjeren od sudije. Sudija je dužan da ugovor prije ovjere pročita strankama i naročito da ih upozori da ustupljena imovina ne ulazi u zaostavštinu, kao i da se ustupljenom imovinom ne mogu namiriti nužni nasljednici. Sudija je takođe dužan da na samom ugovoru potvrdi da su navedene radnje učinjene.
Predak može ugovorom da ustupi i raspodjeli, u cjelini ili djelimično, samo imovinu koja postoji u času ustupanja i raspodjele.
Kada ustupilac umre, njegovu zaostavštinu čine dobra koja nisu obuhvaćena ugovorom o ustupanju i raspodjeli za života, kao i dobra koja je naknadno stekao.
Ugovorom o ustupanju i raspodjeli imovine za života, ustupilac može za sebe ili svog bračnog druga, ili za oboje, ili za bilo koje drugo lice, da zadrži pravo uživanja na svim ili nekim ustupljenim dobrima, kao što može da ugovori doživotnu rentu u stvarima ili novcu, doživotno izdržavanje ili kakvu drugu naknadu.
Ugovorom o ustupanju i raspodjeli imovine za života ustupilac može da obuhvati i svog bračnog druga. Ako se bračni drug saglasi, tada on ima isti položaj kao i potomci. Kada bračni drug nije obuhvaćen ugovorom o ustupanju i raspodjeli imovine, njegovo pravo na nužni dio ostaje nedirnuto, a dijelovi imovine ustupioca, koji su ustupljeni i razdijeljeni njegovim potomcima, smatraju poklonima, dok ugovor između ustupioca i potomaka ostaje na snazi.
U narednoj emisiji govorićemo o ugovoru o doživotnom izdržavanju.
* * * * *
Provjeravamo kako je 2004. godine tekao povratak u Tuzlanski kanton.
Iako je prošlo vrijeme masovnog povratka i 2004. godinu možemo nazvati godinom povratka, zato što se u Tuzlanski kanton vratilo oko hiljadu osoba, ističe pomoćnica ministra za povratak i repatrijaciju u Vladi Tuzlanskog kantona, Indira Huskić:
„Moram istaći da se na područje općine Lukavac vratilo najviše povratnika – 566, znači više od polovine od ukupnog broja povratnika u kanton. Slijede općine Tuzla, Kalesija i Gradačac. Od 1996. do 2004. godine se u kanton vratilo 16 910 osoba. Što se tiče povratka u Republiku Srpsku, odnosno tih općina koje participiraju u našem kantonu, za prvih deset mjeseci 2004. godine se vratilo 8 112 ljudi. Naš je plan bio deset hiljada i mi se nadamo da će on biti ispunjen. U ove općine koje participiraju u našem kantonu i čija većina izbjeglica boravi u našem kantonu, od 1996. do 2004. godine se vratilo 63 647 osoba.“
U godini na izmaku, Ministarstvo za obnovu, razvoj i povratak je povratnicima pomoglo sa dva miliona konvertibilnih maraka. Indira Huskić:
„Ta sredstva su raspoređena namjenski. Prije svega za sanaciju stambenih objekata povratnika, kako na području Tuzlanskog kantona, tako i u ovim općinama Republike Srpske. Zatim imamo sanaciju putnih komunikacija, određenih dijelova infrastrukture. Imamo sredstva za održivi povratak, gdje se podrazumijevaju prije svega određena izdvajanja za poboljšanje uslova života povratnika. Zatim imamo i ove programe proljetne i jesenje sjetve, pomoć u hrani, sredstvima za higijenu. Uglavnom, mi smo ta sredstva koristili prema odobrenim namjenama i iznosima i ja mislim da su ta sredstva već skoro u potpunosti i utrošena. „
Prve radosti nakon povratka brzo prođu, ističe Indira Huskić:
„Pored obnove stambenih jedinica, ocjena je našeg Ministarstva da bi trebalo daleko više sredstava ulagati i u oblast održivog povratka. Znači u infrastrukturu, puteve, škole, ambulante. Zatim u stimulisanje, ako ne nekakvih velikih proizvodnih kapaciteta, onda u stimulisanje malog biznisa, na primjer otvaranje zanatskih radnji i uzgajanje određenog bilja i stoke. Jer, teški su uslovi za život tih povratnika. Ako povratniku saniramo kuću – u većini slučajeva se teži da se obezbijedi i putna komunikacija – ne možemo misliti da smo mu stvorili uslove za život. Život je težak i ovim zaposlenim.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
„Momentalno su u toku pregovori o sklapanju ugovora o dvojnom državljanstvu sa četiri zemlje. To su Hrvatska, Švicarska, Mađarska i Finska. Naravno, nastojat će se na ovom planu pregovarati i sa drugim zemljama, međutim pregovori s navedenim državama su već u toku i sa izgledima na skori uspjeh.“
Švedski ambasador u Bosni i Hercegovini, Anders Molander, ističe kako ova zemlja u Bosni i Hercegovini ima program pomoći koji godišnje iznose 30 miliona eura, a namijenjen je stvaranju boljih uslova za ekonomski razvoj zemlje:
„Poslovanje između Švedske i Bosne i Hercegovine je još uvijek neznatno, iako postoji nekoliko direktnih investicija. Ali ja vjerujem da postoji okvir za povećanje privrednih aktivnosti, ne sam zbog činjenice da veliki broj Bosanaca i Hercegovaca živi u Švedskoj, već i drugih faktora. Sporazum koji smo potpisali će omogućiti bosanskohercegovačkim građanima sa švedskim državljanstvom da održe veze sa svojom zemljom. Mnogi od njih posjeduju stručnost koja je potrebna i jednoj i drugoj zemlji, a to se može iskoristiti za jačanje poslovnih veza i inviesticija.“
Od planiranih 10 miliona konvertibilnih maraka koje je trebalo uplatiti u Fond za povratak, obavezu je izmirila samo Republika Srpska, upozorio je predsjednik Državne komisije za izbjegla i raseljena lica, Ivica Marinović:
„Republika Srpska je u potpunosti izvršila svoju obvezu – Vlada Republike Srpske je uplatila tri milijuna i trista pedeset tisuća maraka na račun Fonda za povratak. Distrikt Brčko je donio odluku, ali sredstva nisu uplaćena. Federacija je donijela odluku da uplati milijun maraka i sada u ovim aktivnostima izmjena i dopuna proračuna pokušavaju naći dva milijuna i trista pedeset tisuća maraka sredstava kako bi zatvorili tu svojubovezu.“
Od redovnosti domaćih uplata zavisiće i inostrana pomoć, izjavio je Marinović:
„Imamo potporu finansijskih institucija koje su nam izašle u susret –
Razvojna banka sa 24 milijuna KM, OPEC sa osam milijuna dolara, projekt ,Sutra‘ sa 18 milijuna KM. Također je bitno reći da je Europsko povjerenstvo izašlo sa dodatna dva milijuna eura i tražilo je od nas da odredimo područja gdje će se taj dodatni iznos sredstava realizirati. Ta područja su, kako smo odredili ovdje na povjerenstvu, područja Stoca, Berkovića, Čapljine, Sarajeva i Ilijaša. To je jedno područje i drugo područje je Bosanski Petrovac, Bugojno, Donji Vakuf i Bosansko Grahovo.“
Sve izbjeglice iz Hrvatske koje su bivši nosioci stanarskih prava, a trenutno borave u Bosni i Hercegovini, svoje zahtjeve za stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj moći će podnositi do 30. juna 2005. godine. Kako je saopšteno iz Ureda UNHCR-a u Sarajevu, do 30. juna je produžen rok i za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje statusa trajno nastanjenog stranca. To znači da izbjeglice koje su na dan 8. oktobra 1991. godine imale prijavljeno boravište u Republici Hrvatskoj, mogu taj status potvrditi pod povoljnim uslovima, ako podnesu zahtjev u roku.
* * * * *
I ovog Božića hiljade katolika iz Bosne Hercegovine još uvijek nije u prilici blagdan proslaviti i obitelji okupiti se u svom domu. Pored ogromne želje da se to ostvari, mnogo je prepreka koje onemogućavaju povratak na svoje. Upravo o tome svjedoči Filip Ključević, predsjednik Udruženja prognanih Hrvata iz šest sela župe Cer, koja se nalazi između opština Doboj i Derventa u Republici Srpskoj.
RSE: Filipe, Vi živite u Zagrebu, ali ste među prvim – čim je to situacija dozvolila – obišli Komaricu, Vaše selo.
KLJUČEVIĆ: Kada se ulaz u Republiku Srpsku naplaćivao po pedeset maraka, i onda sam prolazio. Prvi put sam bio u selu Komarici 5. februara 1997. godine, u svojoj kući. Kuću je pogodila granata, samo je krov izgorio, i naravno bila je opljačkana. Poslije toga sam dolazio redovno. Bio sam i u onom autobusu u kojem je išao i gospodin Kardinal 1998. godine, kada je kamenovan. Ali sam i tada uspio doći. Znači od 5. februara 1997. godine sam stalno dole, održavam svoje imanje, ono što je ostalo. Kuću sam očistio, pripremio teren, malo sam i temelj popravio. Čistim, uređujem, borim se iz sveg srca, svom svojom dušom i svim znanjem, ali sam naišao na jedan veliki otpor.
RSE: Kako je dobila ime Vaša Udruga „Cer 92“?
KLJUČEVIĆ: Ime je simbolično – 1992. godine smo svi istjerani iz sela Komarice, bilo je to 17. juna, negdje oko šest sati uvečer. Tada je srušena i naša Crkva Krista Kralja u župi Cer. Otada, počevši od gospodina ministra Zubaka, dok je on bio ministar, tri-četiri puta smo se s njim nalazili, svi su nam obećavali, ali nam nitko ništa nije dao. Pa smo se obratili gospodinu doktoru Čoliću. Obećali su nam trideset kuća u selu Komarica. Otada sam se ja obraćao jedno deset puta, nikad ništa nisam dobio. Vlastima u Republici Srpskoj nije u interesu da se obnovi selo Komarica, odnosno župa Cer. To je župa koja podliježe pod dvije općine – pod općinu Doboj i pod općinu Derventa. Župa Cer pokriva šest sela, u 643 kuće živjelo je 6 410 stanovnika. Selo Komarica je imalo 398 kuća i bilo je čisto hrvatsko selo. Imalo je 1 294 stanovnika. U tom selu do sad je obnovljeno 15 kuća. Grad Zagreb obnovio je pet kuća, na čelu sa gospodinom Milanom Bandićem. Republika Hrvatska nam je obećala obnovu pet kuća, od toga su tri obnovljene, dvije još ne, još nisu isporučili materijal. Ministarstvo za ljudska prava Bosne i Hercegovine nam je obnovilo tri kuće. Švedska humanitarna organizacija SRSA, koja je obnavljala Foču, obnovila nam je tri kuće. Tako da je od naših 398 kuća obnovljeno petnaest. Četvrtog juna ove godine predao sam općini Doboj spisak sa popunjenim obrascima od 39 obitelji. Do današnjeg dana nismo dobili nikakav odgovor. Kada sam se obratio njihovim referentima, gospođa Vera Kojić mi je rekla da ona o tome pojma nema i ponudila mi da razgovaram s direktorom. Međutim, kad se ona njemu obratila – ne znam ni tko je ni što je – on je rekao da on neće sa mnom razgovarati, da neće razgovarati o selu Komarice. Onda sam poslao dopis ministru za ljudska prava, gospodinu Mirsadu Kebi, u kojem sam ga zamolio da pokuša da nam pomogne, jer je on ministar za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, za sve narode.
RSE: Nakon toga ste imali sastanak u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice, gdje Vas je primio zamjenik ministra i predsjednik Državne komisije Ivica Marinović. Kako je protekao taj susret?
KLJUČEVIĆ: Rekao mi je da nisam zbog toga morao dolaziti iz Zagreba. Odgovorio sam mu: „Zar vi mislite da je meni zgodno dolaziti iz Zagreba?“ Kazao mi je: „Gospodine Ključeviću, koga je se moliti, nije ga se srditi. Rekao sam: „Ja vas nisam došao moliti, već upozoriti na to što su vaše obaveze – da zastupate sva tri naroda jednako, nikako pojedinačno“. Na tome je naš razgovor završio. Otada se nitko ne javlja. Čekam sad da prođu ovi blagdani i onda ću se obratiti gospodinu Ashdownu. Našao sam ovdje odvjetnika koji će mi to lijepo sastaviti i sve priložiti. Ukoliko ni to ne uspije, onda ću se obratiti Sudu za ljudska prava u Strasburu. Komarice neće ostati neobnovljene, to im garantiram, makar ja glavu izgubio. Ja sam toliko tvrdoglav, nitko mi nije dao nijedne kune, nijedne lipe, nijedne marke za taj moj rad i trud. Da dođem iz Zagreba u Sarajevo treba mi tisuću kuna. Trebam platiti jednu putarinu, drugu putarinu, gorivo, pa moram negdje i kavu popiti, moram jesti. To su ogromni troškovi, ali ja niti od koga tražim, niti koga molim, samo tražim da se vrate ljudi na svoje. Neka mi naprave moju kuću, ne mora biti onolika kolika je bila, neka bude manja, ali neka mi je naprave, da ja znam da je to moje, moja očevina, moja djedovina i da se nitko ne može tu širiti. Šume, voćnjaci, sve se to sad tamo ruši, reže, uništava, putevi su svi uništeni.
RSE: I šta sada?
KLJUČEVIĆ: Našao sam ovdje jednog odvjetnika koji će mi sve to lijepo složiti, priložit ću dokumenta i sve. Sad su nam opet dali neke najnovije obrasce i rok od 15 dana da ih popunimo, a treba nam tri mjeseca da sve to izganjamo. Navodno je švedska humanitarna organizacija SIDA obećala 60 kuća za općinu Doboj. Ali pazite, to je za općinu Doboj. Srpska demokratska stranka je na vlasti u Doboju i oni će naravno to dati svojima, tko šiša Hrvate povratnike. Jednom prilikom me je u Banjaluci jedan novinar pitao da li mogu Srbi i Hrvati živjeti skupa, odgovorio sam da mogu, ali da više nema bratstva i jedinstva i da nam bratstvo i jedinstvo i ne treba, već da nam trebaju sloga i suživot. Svako na svom i svako o svom. Ne treba on meni biti kućni prijatelj, ali može biti dobar komšija. Da mi ne stvara probleme, kao i da ja ne stvaram njemu. Samo u tom smislu mi možemo živjeti zajedno, dakle da nitko nikom ne smeta.
* * * * *
Naš pravni savjetnik Milan Račić, Američki komitet za izbjeglice – Kancelarija u Podgorici, govori o ugovorima porodičnog i nasljednog prava.
UGOVORI PORODIČNOG PRAVA
Sporazum o diobi zajedničke imovine bračnih drugova
Zajedničkom imovinom bračnih drugova smatra se imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku bračne zajednice.
Zajedničku imovinu bračnih drugova čine sva stvarna i tražbena prava, uključujući i prihode sa posebne imovine koji su ostvareni radom bračnih drugova.
Bračni drugovi u toku braka zajednički i sporazumno upravljaju i raspolažu zajedničkom imovinom.
Ako zajednička imovina nije podijeljena između bračnih drugova, bračni drug ne može svojim dijelom u nepodijeljenoj zajedničkoj imovini raspolagati niti ga može opteretiti pravnim poslom među živima.
Bračni drugovi mogu u svako doba da sporazumno izvrše diobu zajedničke imovine. Sporazum o diobi zajedničke imovine bračnih drugova mora da bude sačinjen u pismenoj formi.
Bračni drugovi mogu da izvrše diobu zajedničke imovine i na taj način da odrede dijelove svakog od njih u zajedničkoj imovini, tako da na toj imovini postaju suvlasnici na određene dijelove.
Ugovor o regulisanju međusobnih imovinskih odnosa članova porodične zajednice
Pod zajedničkom imovinom članova porodične zajednice podrazumijeva se imovina koja je stečena tokom trajanja porodične zajednice: zajedničkim radom na poljoprivrednom imanju, zajedničkim vršenjem druge djelatnosti ili zajedničkim privređivanjem na drugi način. Nosioci imovinskih prava su svi članovi porodične zajednice koji su učestvovali u sticanju imovine.
Porodičnu zajednicu, u smislu sticanja zajedničke imovine, čine bračni drugovi, odnosno vanbračni drugovi sa kojima žive njihova djeca i drugi srodnici.
Članovi porodične zajednice zajednički i sporazumno upravljaju i raspolažu zajedničkom imovinom.
Na imovinske odnose članova porodične zajednice shodno se primjenjuju odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima o imovinskim odnosima bračnih drugova, osim ako istim zakonom nije drukčije određeno.
Članovi porodične zajednice mogu ugovorom na drugi način da urede međusobne imovinske odnose. Ugovor mora da bude sačinjen u pismenom obliku, da obuhvati sve članove porodične zajednice koji svojim radom učestvuju u sticanju imovine i da bude ovjeren od strane suda. Prilikom ovjere ugovora, sudija je dužan da pročita ugovor i upozori ugovorne strane na posljedice ugovora.
Ugovori nasljednog prava
Zakon o nasljeđivanju uređuju dva ugovora u nasljednom pravu:
a) ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života;
b) ugovor o doživotnom izdržavanju.
Pored navedenih ugovora, zakonodavac je predvidio i mogućnost zaključenja ugovora o prenosu nasljednog dijela prije diobe, kao i ugovora o diobi nasljedstva, odnosno razvrgnuću nasljedničke zajednice.
Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života
Zakonodavac je opredijelio pravo pretka da ugovorom svojim potomcima ustupi i razdjeli imovinu za života.
Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života je punovažan samo ako su se sa ustupanjem i raspodjelom saglasili svi potomci koji će po zakonu biti pozvani da ga naslijede. Ako neki potomak nije dao saglasnost za ustupanje i raspodjelu pretkove imovine za života, saglasnost može dati i naknadno.
Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života mora da bude sačinjen u pismenoj formi i ovjeren od sudije. Sudija je dužan da ugovor prije ovjere pročita strankama i naročito da ih upozori da ustupljena imovina ne ulazi u zaostavštinu, kao i da se ustupljenom imovinom ne mogu namiriti nužni nasljednici. Sudija je takođe dužan da na samom ugovoru potvrdi da su navedene radnje učinjene.
Predak može ugovorom da ustupi i raspodjeli, u cjelini ili djelimično, samo imovinu koja postoji u času ustupanja i raspodjele.
Kada ustupilac umre, njegovu zaostavštinu čine dobra koja nisu obuhvaćena ugovorom o ustupanju i raspodjeli za života, kao i dobra koja je naknadno stekao.
Ugovorom o ustupanju i raspodjeli imovine za života, ustupilac može za sebe ili svog bračnog druga, ili za oboje, ili za bilo koje drugo lice, da zadrži pravo uživanja na svim ili nekim ustupljenim dobrima, kao što može da ugovori doživotnu rentu u stvarima ili novcu, doživotno izdržavanje ili kakvu drugu naknadu.
Ugovorom o ustupanju i raspodjeli imovine za života ustupilac može da obuhvati i svog bračnog druga. Ako se bračni drug saglasi, tada on ima isti položaj kao i potomci. Kada bračni drug nije obuhvaćen ugovorom o ustupanju i raspodjeli imovine, njegovo pravo na nužni dio ostaje nedirnuto, a dijelovi imovine ustupioca, koji su ustupljeni i razdijeljeni njegovim potomcima, smatraju poklonima, dok ugovor između ustupioca i potomaka ostaje na snazi.
U narednoj emisiji govorićemo o ugovoru o doživotnom izdržavanju.
* * * * *
Provjeravamo kako je 2004. godine tekao povratak u Tuzlanski kanton.
Iako je prošlo vrijeme masovnog povratka i 2004. godinu možemo nazvati godinom povratka, zato što se u Tuzlanski kanton vratilo oko hiljadu osoba, ističe pomoćnica ministra za povratak i repatrijaciju u Vladi Tuzlanskog kantona, Indira Huskić:
„Moram istaći da se na područje općine Lukavac vratilo najviše povratnika – 566, znači više od polovine od ukupnog broja povratnika u kanton. Slijede općine Tuzla, Kalesija i Gradačac. Od 1996. do 2004. godine se u kanton vratilo 16 910 osoba. Što se tiče povratka u Republiku Srpsku, odnosno tih općina koje participiraju u našem kantonu, za prvih deset mjeseci 2004. godine se vratilo 8 112 ljudi. Naš je plan bio deset hiljada i mi se nadamo da će on biti ispunjen. U ove općine koje participiraju u našem kantonu i čija većina izbjeglica boravi u našem kantonu, od 1996. do 2004. godine se vratilo 63 647 osoba.“
U godini na izmaku, Ministarstvo za obnovu, razvoj i povratak je povratnicima pomoglo sa dva miliona konvertibilnih maraka. Indira Huskić:
„Ta sredstva su raspoređena namjenski. Prije svega za sanaciju stambenih objekata povratnika, kako na području Tuzlanskog kantona, tako i u ovim općinama Republike Srpske. Zatim imamo sanaciju putnih komunikacija, određenih dijelova infrastrukture. Imamo sredstva za održivi povratak, gdje se podrazumijevaju prije svega određena izdvajanja za poboljšanje uslova života povratnika. Zatim imamo i ove programe proljetne i jesenje sjetve, pomoć u hrani, sredstvima za higijenu. Uglavnom, mi smo ta sredstva koristili prema odobrenim namjenama i iznosima i ja mislim da su ta sredstva već skoro u potpunosti i utrošena. „
Prve radosti nakon povratka brzo prođu, ističe Indira Huskić:
„Pored obnove stambenih jedinica, ocjena je našeg Ministarstva da bi trebalo daleko više sredstava ulagati i u oblast održivog povratka. Znači u infrastrukturu, puteve, škole, ambulante. Zatim u stimulisanje, ako ne nekakvih velikih proizvodnih kapaciteta, onda u stimulisanje malog biznisa, na primjer otvaranje zanatskih radnji i uzgajanje određenog bilja i stoke. Jer, teški su uslovi za život tih povratnika. Ako povratniku saniramo kuću – u većini slučajeva se teži da se obezbijedi i putna komunikacija – ne možemo misliti da smo mu stvorili uslove za život. Život je težak i ovim zaposlenim.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba