Godina 2004. je godina u kojoj je Haaški tribunal svakako opravdao svoj godišnji budžet u visini od oko 120 miliona dolara. Izrečeno je deset, što prvostepenih, što pravosnažnih presuda, svakodnevno je u različitim fazama vođeno po šest procesa u petnaestak predmeta, a tim Carle del Ponte je kraj 2004. godine imao kao krajnji rok za podizanje i posljednjih optužnica koje će se procesuirati pred ovim sudom. Ipak, ako je po izboru ovog novinara, najznačajniji događaj u 2004. godini je prva pravosnažna presuda koja je izrečena za genocid u Srebrenici. General vojske bosanskih Srba, Radislav Krstić, osuđen je, naime, u aprilu na 35 godina zatvora za pomaganje i saučestvovanje u srebreničkom genocidu. Predsjednik Tribunala, ujedno i prvi čovjek Apelacionog vijeća koje je Krstiću izreklo konačnu presudu, Theodor Meron, američki sudac poljskog porijekla, koji je na svojoj koži osjetio užase nacističkog logora Bergen-Belsen, kazao je da je ovom presudom “genocid konačno dobio svoje ime i prezime”:
MERON: Izopačena brutalnost i okrutnost kojom je Vojska Republike Srpske, vojska bosanskih Srba, postupala sa nevinim žiteljima ove zaštićene zone, sada su dobro poznate i dokumentovane. Bošnjačke žene, djeca i stariji ljudi odvedeni su iz enklave, dok je 7000-8000 muškaraca, bosanskih muslimana, sistematski ubijeno. Pretresno veće je ubijanje vojno sposobnih muškaraca smatralo dokazom na osnovu kojeg je izvelo zaključak da su Radislav Krstić i neki pripadnici Glavnog štaba Vojske Republike Srpske imali potrebnu namjeru da unište sve bosanske muslimane iz Srebrenice, jedini dio zaštićene grupe, koji je relevantan za analizu, u smislu Člana 4. Glavni dokaz na kojem počiva zaključak Pretresnog vijeća da su snage Vojske Republike Srpske namjeravale da eliminišu sve bosanske muslimane iz Srebrenice, bio je masakr svih vojno sposobnih muškaraca iz te zajednice.
Prilikom pogubljenja zarobljenih bosanskih muslimana, Vojska Republike Srpske nije pravila razliku između vojnih lica i civila. Sam termin „vojno sposobni muškarci“ je pogrešan, jer su u grupi koju je Vojska Republike Srpske lišila života bili i dječaci i stariji muškarci, za koje se obično smatra da ne spadaju u vojno sposobne. Činjenične okolnosti, kakvim ih je utvrdilo Pretresno vijeće, dozvoljavaju zaključak da je ubijanje muškaraca, bosanskih muslimana, izvršeno sa genocidnom namjerom. Razmjere tog ubijanja, zajedno sa činjenicom da je Glavni štab Vojske Republike Srpske bio svjestan negativnih posljedica koje će one imati po zajednicu bosanskih muslimana u Srebrenici i zajedno sa drugim koracima koje je Glavni štab preduzeo da osigura fizičko uništenje te zajednice, predstavljaju dovoljnu činjeničnu osnovu za zaključak da je postojala konkretna genocidna namjera.
Među teškim zločinima, koje ovaj Međunarodni sud ima obavezu da kazni, zločin genocida se izdvaja jer zaslužuje posebnu osudu i zgražanje. Ovaj zločin je strahovit po svojim razmerama. Njegovi počinitelji identifikuju čitave grupe ljudi za istrjebljenje. Oni koji smišljaju i realizuju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogatstva koje mu pridaju nacionalnosti, rase, etničke grupe i vjere. To je zločin protiv cijelog čovječanstva, jer škodi ne samo grupi koja je na meti uništenja, nego i cijelom čovječanstvu.
RSE: Još jedan događaj iz haaških sudnica svakako zaslužuje da ga se zabilježi zbog značaja koji je imao i u budućnosti će vjerovatno tek imati. Naime, jedan od čelnika pobunjenih hrvatskih Srba, Milan Babić, koji je krajem 2003. godine dao vrlo značajno insajdersko svjedočenje u procesu Slobodanu Miloševiću, osuđen je u junu na 13 godina zatvora. Prilikom izricanja presude, Babić je zamolio za dozvolu da se obrati javnosti:
BABIĆ: Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojim moram živjeti ostatak života.
Ovi zločini i moje učešće u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada treba da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za uticaj moga grijeha na druge. Mogu samo da se nadam da iznoseći istinu, priznavanjem krivice i izražavanjem mog kajanja, mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana.
Samo istina može dati mogućnost srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili.
Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti, gdje će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam učestvovao.
* * * * *
„Proces stoljeća“, kako suđenje Slobodanu Miloševiću i dalje nazivaju svjetski mediji, 2004. godine je na jedvite jade prešao u svoju drugu fazu. U februaru je, naime, tužba okončala iznošenje svoga dokaznog postupka, a faza odbrane je praktično otpočela tek krajem godine. Nekadašnji srbijanski i jugoslovenski predsjednik se više mjeseci borio da mu se da što više vremena za pripremu odbrane, kao i da mu se, imenovanjem službenog branioca oduzeto, vrati pravo da sam vodi svoju odbranu.
Među posljednjim svjedocima tužbe bili su francuski general Philippe Morillon i bliski saradnik Franje Tuđmana Hrvoje Šarinić, koji je kazao da su se optuženi i tadašnji predsjednik Hrvatske u Karađorđevu 1991. godine dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine. Jedno od najznačajnijih svjedočenja je dao diplomata iz Venezuele, Diego Arria, koji je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio ambasador u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih Nacija. Arria je Svjetsku organizaciju i njenog tadašnjeg prvog čovjeka Boutrosa Ghalija optužio za masovnu zavjeru prikrivanja činjenica o zločinima u Bosni i Hercegovini, posebno o genocidu 1995. godine u Srebrenici:
ARRIA: Ja sam uvijek smatrao da je postojala jedna kultura u Ujedinjenim nacijama. Uzmite samo kad su vozili potpredsjednika Vlade, gospodina Turajlića, na aerodrom u Sarajevu i kada su morali otvoriti vrata oklopnog automobila i potpredsjednik Vlade je ubijen ispred očiju patrole Ujedinjenih nacija i nitko u vezi s tim nije prstom pomaknuo. Ukoliko možete, uz zaštitu Ujedinjenih nacija, ubiti potpredsjednika najnovije članice Ujedinjenih nacija, onda je jasno da možete ubiti koga god hoćete i to su upravo oni i učinili.
Ja sam smatrao da je to zvanično bila najveća operacija prikrivanja istine od strane Ujedinjenih nacija, zato što se toliko informacija krilo od članova Vijeća sigurnosti na osnovu kojih je trebalo preduzeti korake i mjere. Dakle, zvanično, Vijeće je bilo veoma loše obaviješteno, ali to ne znači da članovi Vijeća nisu imali pristup informacijama.
RSE: Ove teške optužbe na račun Ujedinjenih nacija potkrijepio je za naš program i jedan češki novinar, Michal Šulc, koji je devedesetih izvještavao sa balkanskih ratišta, svojom vrlo zanimljivom pričom o još uvijek neuhvatljivim bjeguncima od međunarodne pravde:
ŠULC: Nedavno sam imao mogućnost da govorim s jednim savezničkim oficirom, kojeg ne bih bliže identifikovao. Ispričao mi je zanimljivu priču iz 1995. godine, kad je služio u Bosni, na Igmanu. Jednom je dobio zadatak da preveze Ratka Mladića na nekakve razgovore. Prevozio ga je autom, veoma iznenađen da vozi baš njega, odnosno da je dobio zadatak da štiti čovjeka koji je već tada bio optužen od strane Haaškog tribunala. Kasnije su se našli u kancelariji, Ratko Mladić je stajao pored slike ljudi optuženih od strane Tribunala, a on nije mogao da ga uhapsi. Rekao mi je: „Od tog vremena ne volim Ujedinjene nacije, jer nisu sposobne ništa da urade“. To je samo jedna od sličnih priča.
To su mi govorili, kako humanitarni radnici, tako i neki vojnici, kao i drugi ljudi. Postojala je sumnja da međunarodne snage u principu i nisu baš previše zainteresovane da uhapse Ratka Mladića ili Radovana Karadžića. Naravno, hapse zločince na nižim nivoima, ali postojao je strah dodirnuti vrhušku, zbog opasnosti izazivanja nemira, zbog mogućnosti pogoršanja situacije i tako dalje. Mi smo bili na Palama i naravno da je tamo Karadžić veoma često dolazio, tamo mu je kuća, porodica. Svi su to znali, ali ga niko nije hapsio.
RSE: Nakon što je Tužilaštvo u februaru okončalo svoj dokazni postupak, čule su se brojne procjene i ocjene koliko je uspiješno tužba uradila svoj dio posla u ovome procesu. Ugledni beogradski advokat Srđa Popović je za naš program dao svoju procjenu:
POPOVIĆ: Ja mislim da je optužnica protiv Miloševića uglavnom dokazana već sada, bez obzira u kom pravcu se bude kretala njegova odbrana i kakve protivdokaze on nudio. Ja mislim da su u ovom suđenju, ipak, najznačajniji bili svedoci, jer on nije ostavljao pisane tragove.
Razlikujem nekoliko grupa svedoka. Prva su one stotine žrtava, sa Kosova, iz Bosne, iz Hrvatske, a koje su dosta podrobno opisivale kako su ti zločini izvedeni. Ja mislim da su oni dokazali mnogo toga i da je možda najznačajnije to što su oni saglasni oko metoda kojim su ti zločini činjeni. I drugo, što je njihova brojnost velika. Druga grupa svedoka, od kojih su neki zaštićeni, su svedoci koji su se borili na srpskoj strani. Oni ustvari potvrđuju ono što govore žrtve, ali oni doprinose još nečemu. Oni ukazuju na dejstvo srpske policije, srpske Udbe i JNA. I oni pokazuju da su ustvari sve te snage, uključujući i paravojne, uključujući i vojsku Republike Srpske, sadejstvovale i da je to bila jedna velika operacija u kojoj su sve te jedinice i sve te grupe imale određene zadatke. Onda imate, po meni, najznačajniju grupu, počev od priznanja Biljane Plavšić, pa do svedočenja ljudi koji su imali uvide u takozvanu „veliku sliku“, a to su Mesić, Ante Marković, Kučan, i tako dalje. Oni su u znatnoj meri opisali kako je do sukoba došlo.
Među tim svedocima je, po meni, najznačajniji Jović. Najznačajniji je zato što je neoprezno napisao jednu knjigu, negde 1995-96. godine, u kojoj se upravo hvalio kako su on i Milošević rasturili Jugoslaviju.
RSE: Predsjedavajući Miloševićevog sudskog vijeća, Britanac Richard May, u proljeće je napustio Tribunal, da bi nekoliko mjeseci kasnije i umro. Analitičari su utvrdili da su suci odlučili da u drugom poluvremenu procesa stvari malo snažnije drže pod kontrolom. Judith Armatta, iz Međunarodne koalicije za pravdu:
ARMATTA: Mislim da su suci shvatili da je balansiranje u ovom procesu prilično poremećeno. Kad je suđenje počelo, optuženi je rekao da želi sam da vodi svoju obranu, ali i da on ne priznaje legitimitet ovog suda, što je prilično kontradiktorna pozicija. Suci su željeli da on sudjeluje u procesu, pa su pristali da mu daju više vremena, jer Milošević nije profesionalni advokat. Moram reći da bi problem ovakve obrane bio jednako krupan čak i kad bi Miloševićevo zdravlje bilo dobro. Znači, dvije i pol godine nakon početka procesa, balans se za sud preokrenuo. U ovom momentu suci moraju nešto učiniti kako bi se suđenje vodilo k završetku. Alternativa je da se proces nikada ne završi, što ne odgovara nikome. Tribunal je, kao i promatrače, sasvim sigurno šokirala i dodatno osvijestila smrt suca Richarda Maya koji je dvije i pol godine vodio ovaj proces. Sucima je očigledno zazvonilo na uzbunu. U ovom suđenju stvari se definitivno moraju snažnije držati pod kontrolom.
RSE: U julu je Milošević održao svoje uvodno slovo, u kojem se gotovo uopšte nije bavio konkretnim inkriminacijama kojima ga tužba tereti, nego urotom Zapada protiv njegove zemlje i režima kojem je bio na čelu:
MILOŠEVIĆ: Što se Sjedinjenih Država tiče, one imaju pre svega svoje vlastite interese na prostoru jugoistočne Evrope, pa i bivše Jugoslavije. Zato nije nikakvo čudo što su Sjedinjene Države poradile ne tome da se uspostavi ovo jadno stanje u kome se nalazi većina balkanskih državica. Uz to, nakon raspada Istočnog bloka, neka vrsta hladnog rata je nastavljena u tom kontekstu sprečavanja na svaki način opstanka nekog društva koje bi moglo da posluži kao primer uspešne alternative ovom aktuelnom, prostom kalemljenju kapitalističkog modela, i samog u problemima. U tom smislu Jugoslavija nije smjela da nadživi Varšavski pakt, jer bi istočnoevropskim zemljama pružala nezgodan primer nezavisnog razvoja i alternativu bespogovornom prihvatanju vrednosti Zapada, čime bi ostala prepreka na putu novog svetskog poretka kao sveta uređenog od strane Sjedinjenih Država kao jedine preostale supersile u svetu, odnosno transformacije sveta u korporacijsko društvo pod vodstvom njujorških banaka, pri čemu je pljačka glavni motiv.
RSE: Judith Armatta iz Međunarodne koalicije za pravdu je za naš program prokomentirala Miloševićevu uvodnu izjavu:
ARMATTA: Miloševićeva uvodna riječ nije predstavljala nikakvo iznenađenje, jer je ona manje-više nagoviještena u njegovim prvim obraćanjem Tribunalu na samom početku suđenja u februaru 2002. godine. On, dakle, nastavlja da za političku bitku za svoje mjesto u historiji koristi Tribunal kao forum, uopšte se ne obazirući na teške optužbe koje je protiv njega podigla tužba. Govorio je o povijesti, o historijskoj zavjeri Vatikana i Njemačke, kojima se kasnije pridružila i Amerika, čiji je cilj bio stvaranje „velike Njemačke“, što je po njemu kontinuitet nacističkog režima. Po ovoj Miloševićevoj teoriji zavjere, Zapad je kriv za ono što se dešavalo u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Iako je nešto malo govorio o Kosovu, dakle jednom od sastavnih dijelova optužnice, ni riječ nije rekao o svojoj ulozi u seriji ratova. On nastavlja da brani Srbiju i srpski narod, iako je cilj suđenja da se krivična odgovornost individualizira.
* * * * *
RSE: U julu je u Bagdadu najavljen proces bivšem iračkom diktatoru Sadamu Huseinu. O razlikama i sličnostima ovoga procesa sa onim Slobodanu Miloševiću za naš je program govorio Richard Dicker, direktor za međunarodnu pravdu u organizaciji Human Rights Watch:
DICKER: Mislim da oba tribunala imaju i svoje prednosti i svoje slabosti. Vjerujem da će se jednog dana uočiti da je prednost ako se suđenje organizira u zemlji gdje su zločini počinjeni, jer bi na taj način žrtve zločina bile neposrednije uključene u proces djelovanja pravde. To je, znači, prednost iračkog tribunala, što je istovremeno mana tribunala za bivšu Jugoslaviju, koji je od Bosne, Hrvatske i Srbije udaljen na hiljade kilometara.
Tribunal u Haagu nije savršen, tamo se također ponekad povuku pogrešni potezi, međutim taj sud raspolaže sa dovoljno instrumenata koji obezbjeđuju pošteno i objektivno suđenje. Mislim da će se i u Bagdadu prepoznati nužnost osiguravanja fer suđenja, jer samo takva suđenja omogućuju djelovanje pravde.
Ono što se sa sigurnošću može reći za oba procesa je to da je riječ o kompliciranim i teškim pravnim iskušenjima. Zločini su isti kod obojice – tu su genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini – a te je inkriminacije izuzetno teško dokazivati u sudnici.
Mislim da je najvažnije i u Haagu i u Bagdadu da žrtve kroz ove procese dođu do pravde. Taj će faktor, mislim, biti najvažnija osnova da se ova suđenja nazovu uspješnim ili neuspješnim.
* * * * *
U 2004. godini su započeli neki procesi koji su izazvali vrlo značajnu pažnju javnosti. Među takve spada predmet Limaj i ostali, u kojem bivši pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova Fatmir Limaj, Haradin Bala i Isak Musliu odgovaraju za ratne zločine počinjene nad zatočenicima logora Lapušnik. Takođe, veliku pažnju javnosti izazvao je i proces Orić. Tužilac Jan Wubben optužio je zapovjednika srebreničke odbrane Nasera Orića da je činjenjem i nečinjenjem omogućio ratne zločine nad zarobljenim Srbima:
WUBEN: Da li je Naser Orić znao da stražari u zatvoru tuku i muče zatvorenike? Dokazi Tužilaštva će pokazati da je Naser Orić vidio premlaćene, mučene zatvorenike i odabrao da ne zaustavi premlaćivanje. On je znao za nasilno ponašanje svojih vojnika. Da li je znao za okrutno ponašanje i smrti u zatvoru? Orić je razgovarao sa zatvorenicima o mrtvim zatvorenicima koji se više ne mogu koristiti za razmjenu. Razljućeni Naser Orić, okružen svojim stražarima u zatvoru, čak je udarao nogama i rukama zatvorenike.
Orić se nije poslužio sredstvima koja su mu stajala na raspolaganju godine 1992, 1993, 1994, niti 1995 da se kazne odgovorni za zločine za koje se tereti u ovoj optužnici.
RSE: Orićev Branilac, John Jones, svoje uvodno izlaganje je počeo upozorenjem sucima da nikako ne smiju izgubiti širu sliku i kontekst u kojima su se desili zločini obuhvaćeni optužnicom:
JONES: Počet ćemo izvođenje dokaza tako što ćemo vam predstaviti sliku Srebrenice, i to ćemo uraditi koristeći četiri riječi. Prva riječ je genocid, riječ koja će uvijek biti povezana sa Srebrenicom. Cijeli svijet zna za Srebrenicu i uništavanje njenih stanovnika, bosanskih muslimana, od strane Srba u julu 1995. godine. Ali genocid u Srebrenici počeo je prije toga, sa etničkim čišćenjem koje su počinili Srbi početkom 1992. godine, širom istočne Bosne, i nastavili kroz period koji pokriva ova optužnica. Puno prije konačnog ishoda krvnik je stavio omču Srebrenici oko vrata. Ono što je uslijedilo bio je najgori masakr koji se desio u Evropi od Drugog svjetskog rata. Sedam hiljada ili više nezaštićenih civila odvedeno je na gubilišta, gdje su ubijeni na kukavički i podao način, vezanih očiju, u njih je pucano s leđa i zakopani su anonimno u masovnim grobnicama. Genocid.
RSE: Ostale tri riječi koje sudsko vijeće treba imati na umu, kazao je Orićev branilac Jones, su: opsada, izgladnjivanje i bolest, kojima su se nadmoćne srpske snage u okruženju Srebrenice služile kako bi ovo područje jednog dana pripojile „velikoj Srbiji“.
JONES: Da li vas to Tužilaštvo u ovom slučaju vodi u “dvoranu ogledala”, gdje će od vas tražiti da vjerujete u suprotno od onoga što nam svi ostali slučajevi govore o bosanskom sukobu? Da li se od vas traži da vjerujete u svijet Alise u zemlji čuda, gdje je crno bijelo, a bijelo crno, gdje napadači tvrde da su napadnuti, a oni koji drže opsadu tvrde da su u opsadi.?
* * * * *
RSE: Nakon više odgađanja i sa gotovo godinu zakašnjenja, u februaru 2004. godine započeo je proces jednom od političkih čelnika bosanskih Srba, Momčilu Krajišniku, koga optužnica tereti za genocid i ratne zločine. Otvarajući ovaj predmet, tužilac Mark Harmon je kazao da se svih osam tačaka optužnice odnose na udruženi zločinački poduhvat progona i djelomičnog uništenja Bošnjaka i bosanskih Hrvata na velikom dijelu Bosne i Hercegovine, koji bi kasnije bio pripojen novoj državi pod srpskom dominacijom. Krajišnik je, po riječima tužioca, uz Radovana Karadžića, kao „lukav i proračunat“ političar, imao ključnu ulogu u sprovodjenju „politike nacionalne separacije“ koja je „patnju i krv protivnika shvatala kao nužnost na putu ka ostvarenju cilja – uspostavljanju separatne srpske države u Bosni i Hercegovini“.
Brojni su značajni svjedoci dali svoj iskaz u ovom procesu. Nekadašnji član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Stjepan Kljuić, svjedočio je o uvjetima koji su prethodili kasnijem ratu u Bosni i Hercegovini:
KLJUIĆ: Karadžić ništa nije prihvaćao osim Jugoslavenske narodne armije. Za nas Hrvate i golemu većinu Muslimana (Bošnjaka, op. a.), ta armija je bila potpuno kompromitirana. Morate znati da je prije toga ona počinila zločine u Dubrovniku i Vukovaru i drugim dijelovima Hrvatske i narod je imao punu odbojnost prema toj vojsci koja je izgubila onaj jugoslavenski smisao pod Josipom Brozom – da je narodna i multinacionalna. Na primjer, 24. decembra iste godine, u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine došla je najviša delegacija JNA, predvođena ministrom obrane Veljkom Kadijevićem. U sastavu od 14 vodećih generala, bio je samo jedan slovenski admiral, ali niti jedan Hrvat, niti Musliman. Tada sam upitao Kadijevića: „Kako vi mislite da Hrvati“, jer ja sam bio lider Hrvata, „prihvate tu armiju, a niste našli za shodno u ovim razgovorima da nam predstavite bar jednog Hrvata, visokog oficira u JNA?“ On mi je brutalno odgovorio da će armiju svi slušati.“
RSE: Jedno od svakako najpotresnijih svjedočanstava je dao Elvir Jahić, koji je svjedočio o poznatom Ahatovićkom masakru – u maju 1992. godine preko pedeset mještana Ahatovića kod Sarajeva, među kojima je bio i svjedokov sin, pobili su pripadnici srpskih snaga. Na pitanje tužioca kakav mu je život kad nije u stanju niti identificirati posmrtne ostatke svoga sina, Jahić je odgovorio:
JAHIĆ: To je vrlo teško pitanje, ali pokušat ću vam na to odgovoriti. U mojoj kući ne postoji radio, nemam ga. Ne sluša se muzika, to je izbrisano. Svaki vjerski praznik, kada treba porodica da se okupi, kod mene je dan plača, svaka svadba je dan plača. Trebao bih se igrati s unučićima u ovim mojim godinama. Preko puta kuće, gdje živimo supruga i ja, živi moja osamdesetogodišnja majka kojoj treba uvijek nešto pomoći. Kad god odem njoj, očekujem da me djeca moje sestre zovnu daidžom, međutim tog glasa nema. Takav mi je život...
* * * * *
RSE: Krajem godine su predsjednik i glavna tužiteljica Tribunala podnijeli svoje redovne godišnje izvještaje Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Pored očekivanih kritika na račun Srbije, Hrvatske i Republike Srpske, čije će se diplomatske posljedice osjećati mjesecima poslije tog 23. novembra, Meron i Delponteova su najavili i prebacivanje nekih predmeta nižeg i srednjeg nivoa nacionalnim balkanskim pravosuđima.
Carla del Ponte je u svom obraćanju Vijeću sigurnosti istakla značaj 2005. godine:
DEL PONTE: To je godina u kojoj se obilježava deset godina od tri ključna događaja – genocida u Srebrenici, potpisivanja Dejtonskog sporazuma i podizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića. Ukoliko međunarodna zajednica nije mogla spriječiti genocid, onda bar ne bi trebala dozvoliti da ovaj i drugi najteži zločini ostanu nekažnjeni.
* * * * *
Za kraj, kažimo i da je desetogodišnji spor između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde ušao u svoju završnu fazu. Sredinom godine pravni zastupnici Sarajeva i Beograda dogovorili su u Haagu da se posljednja etapa spora – usmeno iznošenje argumenata – održi početkom 2006. godine.
Susret u Haagu su, naravno, ponovo pratila nagađanja o mogućoj vansudskoj nagodbi. Tibor Varady, šef pravnog tima Srbije i Crne Gore:
VARADY: Od samog početka Jugoslavija, to jest nakon toga Srbija i Crna Gora, uvek je pokazivala spremnost da se bilo kada sastane i da ozbiljno razgovara o mogućnostima vansudskog rešavanja spora. Ta spremnost je postojala, ta spremnost postoji i dalje, ali do sada nije bilo spremnosti druge strane da do tih razgovora dođe. Ako se to promeni, onda će doći do razgovora i onda će verovatno biti formulisani predlozi. Nikakvih predloga nema, jer za sada nema saglasnosti o razgovorima. Ali ne menja se politika naše zemlje u tome da je spremna na ozbiljne razgovore o vansudskom rešavanju spora.
RSE: Sulejman Tihić, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine kao pokretača tužbe za genocid i agresiju, rezolutno je odbio mogućnost vanraspravnog dogovora:
TIHIĆ: Bosna i Hercegovina neće pristati na bilo kakvu vansudsku nagodbu kada je u pitanju tužba protiv državne zajednice Srbije i Crne Gore. U ovoj fazi postupka sud treba da kaže da li je došlo do kršenja Konvencije o sprječavanju genocida od strane tužene države ili ne. Tek nakon što sud donese odluku o meritumu tužbenog zahtjeva, znači o genocidu i eventualno agresiji, može se razgovarati o pitanju naknade štete. A naknada štete je stvar o kojoj se može, ako postoji potrebna volja i s jedne i s druge strane, razgovarati i dogovarati. Ali u ovoj fazi postupka jedino sud može da kaže da li je došlo do kršenja Konvencije o sprječavanju genocida ili ne, ili pak da tužena strana prizna. Najvažnija je odluka kojom će se utvrditi i potvrditi istina, kojom će se pokušati zadovoljiti pravda, a to je da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, odnosno da je počinjen genocid.
MERON: Izopačena brutalnost i okrutnost kojom je Vojska Republike Srpske, vojska bosanskih Srba, postupala sa nevinim žiteljima ove zaštićene zone, sada su dobro poznate i dokumentovane. Bošnjačke žene, djeca i stariji ljudi odvedeni su iz enklave, dok je 7000-8000 muškaraca, bosanskih muslimana, sistematski ubijeno. Pretresno veće je ubijanje vojno sposobnih muškaraca smatralo dokazom na osnovu kojeg je izvelo zaključak da su Radislav Krstić i neki pripadnici Glavnog štaba Vojske Republike Srpske imali potrebnu namjeru da unište sve bosanske muslimane iz Srebrenice, jedini dio zaštićene grupe, koji je relevantan za analizu, u smislu Člana 4. Glavni dokaz na kojem počiva zaključak Pretresnog vijeća da su snage Vojske Republike Srpske namjeravale da eliminišu sve bosanske muslimane iz Srebrenice, bio je masakr svih vojno sposobnih muškaraca iz te zajednice.
Prilikom pogubljenja zarobljenih bosanskih muslimana, Vojska Republike Srpske nije pravila razliku između vojnih lica i civila. Sam termin „vojno sposobni muškarci“ je pogrešan, jer su u grupi koju je Vojska Republike Srpske lišila života bili i dječaci i stariji muškarci, za koje se obično smatra da ne spadaju u vojno sposobne. Činjenične okolnosti, kakvim ih je utvrdilo Pretresno vijeće, dozvoljavaju zaključak da je ubijanje muškaraca, bosanskih muslimana, izvršeno sa genocidnom namjerom. Razmjere tog ubijanja, zajedno sa činjenicom da je Glavni štab Vojske Republike Srpske bio svjestan negativnih posljedica koje će one imati po zajednicu bosanskih muslimana u Srebrenici i zajedno sa drugim koracima koje je Glavni štab preduzeo da osigura fizičko uništenje te zajednice, predstavljaju dovoljnu činjeničnu osnovu za zaključak da je postojala konkretna genocidna namjera.
Među teškim zločinima, koje ovaj Međunarodni sud ima obavezu da kazni, zločin genocida se izdvaja jer zaslužuje posebnu osudu i zgražanje. Ovaj zločin je strahovit po svojim razmerama. Njegovi počinitelji identifikuju čitave grupe ljudi za istrjebljenje. Oni koji smišljaju i realizuju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogatstva koje mu pridaju nacionalnosti, rase, etničke grupe i vjere. To je zločin protiv cijelog čovječanstva, jer škodi ne samo grupi koja je na meti uništenja, nego i cijelom čovječanstvu.
RSE: Još jedan događaj iz haaških sudnica svakako zaslužuje da ga se zabilježi zbog značaja koji je imao i u budućnosti će vjerovatno tek imati. Naime, jedan od čelnika pobunjenih hrvatskih Srba, Milan Babić, koji je krajem 2003. godine dao vrlo značajno insajdersko svjedočenje u procesu Slobodanu Miloševiću, osuđen je u junu na 13 godina zatvora. Prilikom izricanja presude, Babić je zamolio za dozvolu da se obrati javnosti:
BABIĆ: Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojim moram živjeti ostatak života.
Ovi zločini i moje učešće u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada treba da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za uticaj moga grijeha na druge. Mogu samo da se nadam da iznoseći istinu, priznavanjem krivice i izražavanjem mog kajanja, mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana.
Samo istina može dati mogućnost srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili.
Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti, gdje će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam učestvovao.
* * * * *
„Proces stoljeća“, kako suđenje Slobodanu Miloševiću i dalje nazivaju svjetski mediji, 2004. godine je na jedvite jade prešao u svoju drugu fazu. U februaru je, naime, tužba okončala iznošenje svoga dokaznog postupka, a faza odbrane je praktično otpočela tek krajem godine. Nekadašnji srbijanski i jugoslovenski predsjednik se više mjeseci borio da mu se da što više vremena za pripremu odbrane, kao i da mu se, imenovanjem službenog branioca oduzeto, vrati pravo da sam vodi svoju odbranu.
Među posljednjim svjedocima tužbe bili su francuski general Philippe Morillon i bliski saradnik Franje Tuđmana Hrvoje Šarinić, koji je kazao da su se optuženi i tadašnji predsjednik Hrvatske u Karađorđevu 1991. godine dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine. Jedno od najznačajnijih svjedočenja je dao diplomata iz Venezuele, Diego Arria, koji je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bio ambasador u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih Nacija. Arria je Svjetsku organizaciju i njenog tadašnjeg prvog čovjeka Boutrosa Ghalija optužio za masovnu zavjeru prikrivanja činjenica o zločinima u Bosni i Hercegovini, posebno o genocidu 1995. godine u Srebrenici:
ARRIA: Ja sam uvijek smatrao da je postojala jedna kultura u Ujedinjenim nacijama. Uzmite samo kad su vozili potpredsjednika Vlade, gospodina Turajlića, na aerodrom u Sarajevu i kada su morali otvoriti vrata oklopnog automobila i potpredsjednik Vlade je ubijen ispred očiju patrole Ujedinjenih nacija i nitko u vezi s tim nije prstom pomaknuo. Ukoliko možete, uz zaštitu Ujedinjenih nacija, ubiti potpredsjednika najnovije članice Ujedinjenih nacija, onda je jasno da možete ubiti koga god hoćete i to su upravo oni i učinili.
Ja sam smatrao da je to zvanično bila najveća operacija prikrivanja istine od strane Ujedinjenih nacija, zato što se toliko informacija krilo od članova Vijeća sigurnosti na osnovu kojih je trebalo preduzeti korake i mjere. Dakle, zvanično, Vijeće je bilo veoma loše obaviješteno, ali to ne znači da članovi Vijeća nisu imali pristup informacijama.
RSE: Ove teške optužbe na račun Ujedinjenih nacija potkrijepio je za naš program i jedan češki novinar, Michal Šulc, koji je devedesetih izvještavao sa balkanskih ratišta, svojom vrlo zanimljivom pričom o još uvijek neuhvatljivim bjeguncima od međunarodne pravde:
ŠULC: Nedavno sam imao mogućnost da govorim s jednim savezničkim oficirom, kojeg ne bih bliže identifikovao. Ispričao mi je zanimljivu priču iz 1995. godine, kad je služio u Bosni, na Igmanu. Jednom je dobio zadatak da preveze Ratka Mladića na nekakve razgovore. Prevozio ga je autom, veoma iznenađen da vozi baš njega, odnosno da je dobio zadatak da štiti čovjeka koji je već tada bio optužen od strane Haaškog tribunala. Kasnije su se našli u kancelariji, Ratko Mladić je stajao pored slike ljudi optuženih od strane Tribunala, a on nije mogao da ga uhapsi. Rekao mi je: „Od tog vremena ne volim Ujedinjene nacije, jer nisu sposobne ništa da urade“. To je samo jedna od sličnih priča.
To su mi govorili, kako humanitarni radnici, tako i neki vojnici, kao i drugi ljudi. Postojala je sumnja da međunarodne snage u principu i nisu baš previše zainteresovane da uhapse Ratka Mladića ili Radovana Karadžića. Naravno, hapse zločince na nižim nivoima, ali postojao je strah dodirnuti vrhušku, zbog opasnosti izazivanja nemira, zbog mogućnosti pogoršanja situacije i tako dalje. Mi smo bili na Palama i naravno da je tamo Karadžić veoma često dolazio, tamo mu je kuća, porodica. Svi su to znali, ali ga niko nije hapsio.
RSE: Nakon što je Tužilaštvo u februaru okončalo svoj dokazni postupak, čule su se brojne procjene i ocjene koliko je uspiješno tužba uradila svoj dio posla u ovome procesu. Ugledni beogradski advokat Srđa Popović je za naš program dao svoju procjenu:
POPOVIĆ: Ja mislim da je optužnica protiv Miloševića uglavnom dokazana već sada, bez obzira u kom pravcu se bude kretala njegova odbrana i kakve protivdokaze on nudio. Ja mislim da su u ovom suđenju, ipak, najznačajniji bili svedoci, jer on nije ostavljao pisane tragove.
Razlikujem nekoliko grupa svedoka. Prva su one stotine žrtava, sa Kosova, iz Bosne, iz Hrvatske, a koje su dosta podrobno opisivale kako su ti zločini izvedeni. Ja mislim da su oni dokazali mnogo toga i da je možda najznačajnije to što su oni saglasni oko metoda kojim su ti zločini činjeni. I drugo, što je njihova brojnost velika. Druga grupa svedoka, od kojih su neki zaštićeni, su svedoci koji su se borili na srpskoj strani. Oni ustvari potvrđuju ono što govore žrtve, ali oni doprinose još nečemu. Oni ukazuju na dejstvo srpske policije, srpske Udbe i JNA. I oni pokazuju da su ustvari sve te snage, uključujući i paravojne, uključujući i vojsku Republike Srpske, sadejstvovale i da je to bila jedna velika operacija u kojoj su sve te jedinice i sve te grupe imale određene zadatke. Onda imate, po meni, najznačajniju grupu, počev od priznanja Biljane Plavšić, pa do svedočenja ljudi koji su imali uvide u takozvanu „veliku sliku“, a to su Mesić, Ante Marković, Kučan, i tako dalje. Oni su u znatnoj meri opisali kako je do sukoba došlo.
Među tim svedocima je, po meni, najznačajniji Jović. Najznačajniji je zato što je neoprezno napisao jednu knjigu, negde 1995-96. godine, u kojoj se upravo hvalio kako su on i Milošević rasturili Jugoslaviju.
RSE: Predsjedavajući Miloševićevog sudskog vijeća, Britanac Richard May, u proljeće je napustio Tribunal, da bi nekoliko mjeseci kasnije i umro. Analitičari su utvrdili da su suci odlučili da u drugom poluvremenu procesa stvari malo snažnije drže pod kontrolom. Judith Armatta, iz Međunarodne koalicije za pravdu:
ARMATTA: Mislim da su suci shvatili da je balansiranje u ovom procesu prilično poremećeno. Kad je suđenje počelo, optuženi je rekao da želi sam da vodi svoju obranu, ali i da on ne priznaje legitimitet ovog suda, što je prilično kontradiktorna pozicija. Suci su željeli da on sudjeluje u procesu, pa su pristali da mu daju više vremena, jer Milošević nije profesionalni advokat. Moram reći da bi problem ovakve obrane bio jednako krupan čak i kad bi Miloševićevo zdravlje bilo dobro. Znači, dvije i pol godine nakon početka procesa, balans se za sud preokrenuo. U ovom momentu suci moraju nešto učiniti kako bi se suđenje vodilo k završetku. Alternativa je da se proces nikada ne završi, što ne odgovara nikome. Tribunal je, kao i promatrače, sasvim sigurno šokirala i dodatno osvijestila smrt suca Richarda Maya koji je dvije i pol godine vodio ovaj proces. Sucima je očigledno zazvonilo na uzbunu. U ovom suđenju stvari se definitivno moraju snažnije držati pod kontrolom.
RSE: U julu je Milošević održao svoje uvodno slovo, u kojem se gotovo uopšte nije bavio konkretnim inkriminacijama kojima ga tužba tereti, nego urotom Zapada protiv njegove zemlje i režima kojem je bio na čelu:
MILOŠEVIĆ: Što se Sjedinjenih Država tiče, one imaju pre svega svoje vlastite interese na prostoru jugoistočne Evrope, pa i bivše Jugoslavije. Zato nije nikakvo čudo što su Sjedinjene Države poradile ne tome da se uspostavi ovo jadno stanje u kome se nalazi većina balkanskih državica. Uz to, nakon raspada Istočnog bloka, neka vrsta hladnog rata je nastavljena u tom kontekstu sprečavanja na svaki način opstanka nekog društva koje bi moglo da posluži kao primer uspešne alternative ovom aktuelnom, prostom kalemljenju kapitalističkog modela, i samog u problemima. U tom smislu Jugoslavija nije smjela da nadživi Varšavski pakt, jer bi istočnoevropskim zemljama pružala nezgodan primer nezavisnog razvoja i alternativu bespogovornom prihvatanju vrednosti Zapada, čime bi ostala prepreka na putu novog svetskog poretka kao sveta uređenog od strane Sjedinjenih Država kao jedine preostale supersile u svetu, odnosno transformacije sveta u korporacijsko društvo pod vodstvom njujorških banaka, pri čemu je pljačka glavni motiv.
RSE: Judith Armatta iz Međunarodne koalicije za pravdu je za naš program prokomentirala Miloševićevu uvodnu izjavu:
ARMATTA: Miloševićeva uvodna riječ nije predstavljala nikakvo iznenađenje, jer je ona manje-više nagoviještena u njegovim prvim obraćanjem Tribunalu na samom početku suđenja u februaru 2002. godine. On, dakle, nastavlja da za političku bitku za svoje mjesto u historiji koristi Tribunal kao forum, uopšte se ne obazirući na teške optužbe koje je protiv njega podigla tužba. Govorio je o povijesti, o historijskoj zavjeri Vatikana i Njemačke, kojima se kasnije pridružila i Amerika, čiji je cilj bio stvaranje „velike Njemačke“, što je po njemu kontinuitet nacističkog režima. Po ovoj Miloševićevoj teoriji zavjere, Zapad je kriv za ono što se dešavalo u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Iako je nešto malo govorio o Kosovu, dakle jednom od sastavnih dijelova optužnice, ni riječ nije rekao o svojoj ulozi u seriji ratova. On nastavlja da brani Srbiju i srpski narod, iako je cilj suđenja da se krivična odgovornost individualizira.
* * * * *
RSE: U julu je u Bagdadu najavljen proces bivšem iračkom diktatoru Sadamu Huseinu. O razlikama i sličnostima ovoga procesa sa onim Slobodanu Miloševiću za naš je program govorio Richard Dicker, direktor za međunarodnu pravdu u organizaciji Human Rights Watch:
DICKER: Mislim da oba tribunala imaju i svoje prednosti i svoje slabosti. Vjerujem da će se jednog dana uočiti da je prednost ako se suđenje organizira u zemlji gdje su zločini počinjeni, jer bi na taj način žrtve zločina bile neposrednije uključene u proces djelovanja pravde. To je, znači, prednost iračkog tribunala, što je istovremeno mana tribunala za bivšu Jugoslaviju, koji je od Bosne, Hrvatske i Srbije udaljen na hiljade kilometara.
Tribunal u Haagu nije savršen, tamo se također ponekad povuku pogrešni potezi, međutim taj sud raspolaže sa dovoljno instrumenata koji obezbjeđuju pošteno i objektivno suđenje. Mislim da će se i u Bagdadu prepoznati nužnost osiguravanja fer suđenja, jer samo takva suđenja omogućuju djelovanje pravde.
Ono što se sa sigurnošću može reći za oba procesa je to da je riječ o kompliciranim i teškim pravnim iskušenjima. Zločini su isti kod obojice – tu su genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini – a te je inkriminacije izuzetno teško dokazivati u sudnici.
Mislim da je najvažnije i u Haagu i u Bagdadu da žrtve kroz ove procese dođu do pravde. Taj će faktor, mislim, biti najvažnija osnova da se ova suđenja nazovu uspješnim ili neuspješnim.
* * * * *
U 2004. godini su započeli neki procesi koji su izazvali vrlo značajnu pažnju javnosti. Među takve spada predmet Limaj i ostali, u kojem bivši pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova Fatmir Limaj, Haradin Bala i Isak Musliu odgovaraju za ratne zločine počinjene nad zatočenicima logora Lapušnik. Takođe, veliku pažnju javnosti izazvao je i proces Orić. Tužilac Jan Wubben optužio je zapovjednika srebreničke odbrane Nasera Orića da je činjenjem i nečinjenjem omogućio ratne zločine nad zarobljenim Srbima:
WUBEN: Da li je Naser Orić znao da stražari u zatvoru tuku i muče zatvorenike? Dokazi Tužilaštva će pokazati da je Naser Orić vidio premlaćene, mučene zatvorenike i odabrao da ne zaustavi premlaćivanje. On je znao za nasilno ponašanje svojih vojnika. Da li je znao za okrutno ponašanje i smrti u zatvoru? Orić je razgovarao sa zatvorenicima o mrtvim zatvorenicima koji se više ne mogu koristiti za razmjenu. Razljućeni Naser Orić, okružen svojim stražarima u zatvoru, čak je udarao nogama i rukama zatvorenike.
Orić se nije poslužio sredstvima koja su mu stajala na raspolaganju godine 1992, 1993, 1994, niti 1995 da se kazne odgovorni za zločine za koje se tereti u ovoj optužnici.
RSE: Orićev Branilac, John Jones, svoje uvodno izlaganje je počeo upozorenjem sucima da nikako ne smiju izgubiti širu sliku i kontekst u kojima su se desili zločini obuhvaćeni optužnicom:
JONES: Počet ćemo izvođenje dokaza tako što ćemo vam predstaviti sliku Srebrenice, i to ćemo uraditi koristeći četiri riječi. Prva riječ je genocid, riječ koja će uvijek biti povezana sa Srebrenicom. Cijeli svijet zna za Srebrenicu i uništavanje njenih stanovnika, bosanskih muslimana, od strane Srba u julu 1995. godine. Ali genocid u Srebrenici počeo je prije toga, sa etničkim čišćenjem koje su počinili Srbi početkom 1992. godine, širom istočne Bosne, i nastavili kroz period koji pokriva ova optužnica. Puno prije konačnog ishoda krvnik je stavio omču Srebrenici oko vrata. Ono što je uslijedilo bio je najgori masakr koji se desio u Evropi od Drugog svjetskog rata. Sedam hiljada ili više nezaštićenih civila odvedeno je na gubilišta, gdje su ubijeni na kukavički i podao način, vezanih očiju, u njih je pucano s leđa i zakopani su anonimno u masovnim grobnicama. Genocid.
RSE: Ostale tri riječi koje sudsko vijeće treba imati na umu, kazao je Orićev branilac Jones, su: opsada, izgladnjivanje i bolest, kojima su se nadmoćne srpske snage u okruženju Srebrenice služile kako bi ovo područje jednog dana pripojile „velikoj Srbiji“.
JONES: Da li vas to Tužilaštvo u ovom slučaju vodi u “dvoranu ogledala”, gdje će od vas tražiti da vjerujete u suprotno od onoga što nam svi ostali slučajevi govore o bosanskom sukobu? Da li se od vas traži da vjerujete u svijet Alise u zemlji čuda, gdje je crno bijelo, a bijelo crno, gdje napadači tvrde da su napadnuti, a oni koji drže opsadu tvrde da su u opsadi.?
* * * * *
RSE: Nakon više odgađanja i sa gotovo godinu zakašnjenja, u februaru 2004. godine započeo je proces jednom od političkih čelnika bosanskih Srba, Momčilu Krajišniku, koga optužnica tereti za genocid i ratne zločine. Otvarajući ovaj predmet, tužilac Mark Harmon je kazao da se svih osam tačaka optužnice odnose na udruženi zločinački poduhvat progona i djelomičnog uništenja Bošnjaka i bosanskih Hrvata na velikom dijelu Bosne i Hercegovine, koji bi kasnije bio pripojen novoj državi pod srpskom dominacijom. Krajišnik je, po riječima tužioca, uz Radovana Karadžića, kao „lukav i proračunat“ političar, imao ključnu ulogu u sprovodjenju „politike nacionalne separacije“ koja je „patnju i krv protivnika shvatala kao nužnost na putu ka ostvarenju cilja – uspostavljanju separatne srpske države u Bosni i Hercegovini“.
Brojni su značajni svjedoci dali svoj iskaz u ovom procesu. Nekadašnji član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Stjepan Kljuić, svjedočio je o uvjetima koji su prethodili kasnijem ratu u Bosni i Hercegovini:
KLJUIĆ: Karadžić ništa nije prihvaćao osim Jugoslavenske narodne armije. Za nas Hrvate i golemu većinu Muslimana (Bošnjaka, op. a.), ta armija je bila potpuno kompromitirana. Morate znati da je prije toga ona počinila zločine u Dubrovniku i Vukovaru i drugim dijelovima Hrvatske i narod je imao punu odbojnost prema toj vojsci koja je izgubila onaj jugoslavenski smisao pod Josipom Brozom – da je narodna i multinacionalna. Na primjer, 24. decembra iste godine, u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine došla je najviša delegacija JNA, predvođena ministrom obrane Veljkom Kadijevićem. U sastavu od 14 vodećih generala, bio je samo jedan slovenski admiral, ali niti jedan Hrvat, niti Musliman. Tada sam upitao Kadijevića: „Kako vi mislite da Hrvati“, jer ja sam bio lider Hrvata, „prihvate tu armiju, a niste našli za shodno u ovim razgovorima da nam predstavite bar jednog Hrvata, visokog oficira u JNA?“ On mi je brutalno odgovorio da će armiju svi slušati.“
RSE: Jedno od svakako najpotresnijih svjedočanstava je dao Elvir Jahić, koji je svjedočio o poznatom Ahatovićkom masakru – u maju 1992. godine preko pedeset mještana Ahatovića kod Sarajeva, među kojima je bio i svjedokov sin, pobili su pripadnici srpskih snaga. Na pitanje tužioca kakav mu je život kad nije u stanju niti identificirati posmrtne ostatke svoga sina, Jahić je odgovorio:
JAHIĆ: To je vrlo teško pitanje, ali pokušat ću vam na to odgovoriti. U mojoj kući ne postoji radio, nemam ga. Ne sluša se muzika, to je izbrisano. Svaki vjerski praznik, kada treba porodica da se okupi, kod mene je dan plača, svaka svadba je dan plača. Trebao bih se igrati s unučićima u ovim mojim godinama. Preko puta kuće, gdje živimo supruga i ja, živi moja osamdesetogodišnja majka kojoj treba uvijek nešto pomoći. Kad god odem njoj, očekujem da me djeca moje sestre zovnu daidžom, međutim tog glasa nema. Takav mi je život...
* * * * *
RSE: Krajem godine su predsjednik i glavna tužiteljica Tribunala podnijeli svoje redovne godišnje izvještaje Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Pored očekivanih kritika na račun Srbije, Hrvatske i Republike Srpske, čije će se diplomatske posljedice osjećati mjesecima poslije tog 23. novembra, Meron i Delponteova su najavili i prebacivanje nekih predmeta nižeg i srednjeg nivoa nacionalnim balkanskim pravosuđima.
Carla del Ponte je u svom obraćanju Vijeću sigurnosti istakla značaj 2005. godine:
DEL PONTE: To je godina u kojoj se obilježava deset godina od tri ključna događaja – genocida u Srebrenici, potpisivanja Dejtonskog sporazuma i podizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića. Ukoliko međunarodna zajednica nije mogla spriječiti genocid, onda bar ne bi trebala dozvoliti da ovaj i drugi najteži zločini ostanu nekažnjeni.
* * * * *
Za kraj, kažimo i da je desetogodišnji spor između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde ušao u svoju završnu fazu. Sredinom godine pravni zastupnici Sarajeva i Beograda dogovorili su u Haagu da se posljednja etapa spora – usmeno iznošenje argumenata – održi početkom 2006. godine.
Susret u Haagu su, naravno, ponovo pratila nagađanja o mogućoj vansudskoj nagodbi. Tibor Varady, šef pravnog tima Srbije i Crne Gore:
VARADY: Od samog početka Jugoslavija, to jest nakon toga Srbija i Crna Gora, uvek je pokazivala spremnost da se bilo kada sastane i da ozbiljno razgovara o mogućnostima vansudskog rešavanja spora. Ta spremnost je postojala, ta spremnost postoji i dalje, ali do sada nije bilo spremnosti druge strane da do tih razgovora dođe. Ako se to promeni, onda će doći do razgovora i onda će verovatno biti formulisani predlozi. Nikakvih predloga nema, jer za sada nema saglasnosti o razgovorima. Ali ne menja se politika naše zemlje u tome da je spremna na ozbiljne razgovore o vansudskom rešavanju spora.
RSE: Sulejman Tihić, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine kao pokretača tužbe za genocid i agresiju, rezolutno je odbio mogućnost vanraspravnog dogovora:
TIHIĆ: Bosna i Hercegovina neće pristati na bilo kakvu vansudsku nagodbu kada je u pitanju tužba protiv državne zajednice Srbije i Crne Gore. U ovoj fazi postupka sud treba da kaže da li je došlo do kršenja Konvencije o sprječavanju genocida od strane tužene države ili ne. Tek nakon što sud donese odluku o meritumu tužbenog zahtjeva, znači o genocidu i eventualno agresiji, može se razgovarati o pitanju naknade štete. A naknada štete je stvar o kojoj se može, ako postoji potrebna volja i s jedne i s druge strane, razgovarati i dogovarati. Ali u ovoj fazi postupka jedino sud može da kaže da li je došlo do kršenja Konvencije o sprječavanju genocida ili ne, ili pak da tužena strana prizna. Najvažnija je odluka kojom će se utvrditi i potvrditi istina, kojom će se pokušati zadovoljiti pravda, a to je da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, odnosno da je počinjen genocid.
