Vojislav Koštunica smatra da je Crna Gora isuviše mala, tek četvrtina Beograda i da zato ne može biti nezavisna država. Zbog teritorijalne i populacione nesrezmjere, srpski premijer sumnja da se Srbija i Crna Gora uopšte mogu razdružiti po češkoslovačkom modelu. Slično razmišljaju i Koštuničini koalicioni partneri. Član predsjedništva G 17 Čedomir Antić tvrdi da crnogorska država izvodi neku avnojevsku igru ravnopravnosti, iako, kako tvrdi Antić, prihoduje manje čak i od beogradske opštine Stari Grad.
Ovakve izjave izazvale su puno nervoze i gorčine u Podgorici, kao da crnogorska vlast nije očekivala tako otvoreni politički šamar. Portparol DPS-a Predrag Sekulić je čak upozorio da sve ovo podsjeća na ponavljanje opasne nacionalne retorike koja je u Miloševićevo doba dovela do balkanskih ratova. Međutim, zvanična Podgorica je sebe navela na krivi trag. Rata nema na vidiku, niti pored tolikog broja stranih vojnika postoje realni izgledi da bi iko na Balkanu mogao izazvati nove sukobe. Ovdje se, ustvari, drugo klupko odmotava. Riječ je o čitanju budućnosti Srbije i Crne Gore, nakon isteka važenja Beogradskog sporazuma.
Ustvari, zvaničnici u Podgorici bi trebalo da budu zahvalni srpskom premijeru. Koštunica je, prije najavljenog sastanka srpsko-crnogorskih zvaničnika o budućnosti zajedničke države, potpuno otvorio karte. Za njega nema pregovora o češkoslovačkom modelu, on ne želi bilo kakve razgovore o crnogorskoj samostalnosti. Preciznije rečeno, Đukanović sa Koštunicom neće imati o čemu da razgovara. Pozicija koju zastupa srpski premijer je kristalno jasna. Kao istinski srpski nacionalista Koštunica ne može da dozvoli da Crna Gora bude išta više osim srpskog izlaza na more. Drugim riječima, zajednica sa Srbijom je moguća samo ako prethodno Crna Gora pristane na neravnopravnost.
U svemu tome srpskom premijeru bi se jedino moglo zamjeriti na neiskrenosti. Navodna nezainteresovanost za crnogorsko pitanje je samo loše odglumljena neutralnost. Koštunica i njegovi istomišljenici dobro znaju: Crna Gora možda jeste brojčano gledano tek četvrti dio Beograda, ali je Crna Gora politički mnogo više. Ona je kamen temeljac sna o velikoj Srbiji. Bez Crne Gore nema priče o savezu srpskih država, bez Crne Gore velikodržavni snovi padaju u vodu, kao i najava o prisajedinjenju Republike Srpske ili zadržavanju Kosova.
Uostalom, nije svojevremeno Milošević bio veliki idealista, nego čisti pragmata. Njemu je Crna Gora poslužila za razbijanje Jugoslavije i za održanje sna o velikoj srpskoj državi na Balkanu. Sada kada Jugoslavije nema, zajednička država Srbije i Crne Gore, sklepana Beogradskim sporazumom, samo je posljednja šansa velikosrpskog sna. Zato sa Koštunicom, srpskim radikalima i drugim zagovornicima tog projekta ne može biti iskrenog dogovora o ravnopravnosti.
A kada se sve to zna, onda je i problem lakše locirati. Samo, nije u zvaničnom Beogradu, koji otvoreno pokazuje svoje imperijalne namjere i ciljeve. Ključni problem je i dalje u crnogorskoj vlasti koja uporno odgađa da kaže hoće li i kada biti crnogorskog referenduma. Nije valjda nepristojno tražiti da jednom i za promjenu crnogorski građani odluče o crnogorskoj budućnosti, ma kakva ta odluka bila.
Ovakve izjave izazvale su puno nervoze i gorčine u Podgorici, kao da crnogorska vlast nije očekivala tako otvoreni politički šamar. Portparol DPS-a Predrag Sekulić je čak upozorio da sve ovo podsjeća na ponavljanje opasne nacionalne retorike koja je u Miloševićevo doba dovela do balkanskih ratova. Međutim, zvanična Podgorica je sebe navela na krivi trag. Rata nema na vidiku, niti pored tolikog broja stranih vojnika postoje realni izgledi da bi iko na Balkanu mogao izazvati nove sukobe. Ovdje se, ustvari, drugo klupko odmotava. Riječ je o čitanju budućnosti Srbije i Crne Gore, nakon isteka važenja Beogradskog sporazuma.
Ustvari, zvaničnici u Podgorici bi trebalo da budu zahvalni srpskom premijeru. Koštunica je, prije najavljenog sastanka srpsko-crnogorskih zvaničnika o budućnosti zajedničke države, potpuno otvorio karte. Za njega nema pregovora o češkoslovačkom modelu, on ne želi bilo kakve razgovore o crnogorskoj samostalnosti. Preciznije rečeno, Đukanović sa Koštunicom neće imati o čemu da razgovara. Pozicija koju zastupa srpski premijer je kristalno jasna. Kao istinski srpski nacionalista Koštunica ne može da dozvoli da Crna Gora bude išta više osim srpskog izlaza na more. Drugim riječima, zajednica sa Srbijom je moguća samo ako prethodno Crna Gora pristane na neravnopravnost.
U svemu tome srpskom premijeru bi se jedino moglo zamjeriti na neiskrenosti. Navodna nezainteresovanost za crnogorsko pitanje je samo loše odglumljena neutralnost. Koštunica i njegovi istomišljenici dobro znaju: Crna Gora možda jeste brojčano gledano tek četvrti dio Beograda, ali je Crna Gora politički mnogo više. Ona je kamen temeljac sna o velikoj Srbiji. Bez Crne Gore nema priče o savezu srpskih država, bez Crne Gore velikodržavni snovi padaju u vodu, kao i najava o prisajedinjenju Republike Srpske ili zadržavanju Kosova.
Uostalom, nije svojevremeno Milošević bio veliki idealista, nego čisti pragmata. Njemu je Crna Gora poslužila za razbijanje Jugoslavije i za održanje sna o velikoj srpskoj državi na Balkanu. Sada kada Jugoslavije nema, zajednička država Srbije i Crne Gore, sklepana Beogradskim sporazumom, samo je posljednja šansa velikosrpskog sna. Zato sa Koštunicom, srpskim radikalima i drugim zagovornicima tog projekta ne može biti iskrenog dogovora o ravnopravnosti.
A kada se sve to zna, onda je i problem lakše locirati. Samo, nije u zvaničnom Beogradu, koji otvoreno pokazuje svoje imperijalne namjere i ciljeve. Ključni problem je i dalje u crnogorskoj vlasti koja uporno odgađa da kaže hoće li i kada biti crnogorskog referenduma. Nije valjda nepristojno tražiti da jednom i za promjenu crnogorski građani odluče o crnogorskoj budućnosti, ma kakva ta odluka bila.
