PORTRET GOSTA: Naš gost je UNESCO-v umetnik za mir sa posebnim zaduženjem da pospešuje inter-kulturni dijalog i saradnju u Jugoistočnoj Evropi, posebno među mladima. Publika ga možda neće prepoznati kao UNESCO-vog umetnika za mir, ali sigurno hoće po mnogim filmskim i pozorišnim ulogama, a i po jednom projektu sa kojim je putovao godinama po Balkanu – Teatrom u gostima. Prepoznaće ga, možda, i po jednoj javno priznatoj ljubavi – večno zaljubljen u Milenu Dravić. Naš gost je zagrebački glumac Relja Bašić, glumac koga ste mogli videti u filmovima Rondo, Ko peva - zlo ne misli, Put u raj, Valter brani Sarajevo, Ljubica, Rad na određeno vreme, Moj tata na određeno vreme, Bal na vodi, Kako se kalio čelik, glumac koji je igrao u preko tri hiljade pozorišnih predstava i u više od 120 filmova.
U tada tradicionalno ustrojenim pozorišnim institucijama, 1974. godine, unosi novinu sa svojim, tada originalnim, projektom – Teatrom u gostima, prvim privatnim teatrom na čijem čelu ostaje do penzije i gašenja pozorišta ove, 2004., godine. Sa pokretnim teatrom proputovao je mnogo puta celu bivšu Jugoslaviju i gostovao u inostranstvu petsto puta. Beogradske kolege su ga, posle ratne pauze, dočekali u velikom stilu, onako kako se dočekuje stari prijatelj koga dugo niste videli. On je, pre nedelju dana, bio u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta, zajedno sa mnogim svojim kolegama, da pozdravi dugo odsutnu beogradsku koleginicu Miru Stupicu.
RSE: Pročitala sam da pišete neku vrstu autoironične autobiografije. Zašto autoironične?
BAŠIĆ: Čini mi se da je to jedini intelektualni pristup samom sebi, ne pisati o svojim uspjesima, nego težinu prebaci na svoje neuspjehe, ili polu uspjehe, što u privatnom, što u javnom životu. Nekakav izvjesni smisao za humor i autoironiju može u ovakvoj formi doći puno bolje do izražaja. Još uvijek je to nešto što sam si upisao u svoju listu želja, pošto Teatar u gostima postoji još do kraja ove godine, nisam stigao tome da se posvetim. Mislim da ću morati početak pisanja odgoditi za ljetne ferije na moru uz tihe zvukove valova i ptica.
RSE: Živećete u nekim divnim vremenima i divnim godinama. Ne znam da li i vi tako doživljavate to vreme u koje ćete se vratiti pišući vašu autoironičnu autobiografiju?
BAŠIĆ: Mislim da bi me Bog kaznio kada ne bih bio zadovoljan sa načinom kako sam proveo život, sa količinom interesantnih ljudi koje sam upoznao po cijelom svijetu, kada ne bih vjerovao u neku, ne tako brzu, ali sretnu budućnost na ovim terenima. Moram reći da ću sa punim entuzijazmom krenuti u to. Kakve su moje literarno-spisateljske kvalitete, to ću vidjeti, jer bolje ne izdati nešto, nego izdati nešto što nije dobro.
RSE: Kakva vam je memorija?
BAŠIĆ: Memorija mi je nešto bolja nego adekvatna godinama. Posljednjih šest-sedam godina, veseleći se da ću pisati tako nešto, radio sam neke skice, spremao materijale, a sada treba napraviti selekciju, što je dosta teško. Osim mnogih živućih imena na domaćem području, volio bih autoironično pisati i o mojim susretima sa još živućim svjetski poznatim ličnostima, kolegama i kolegicama glumcima. Tu su i Ričard Barton, Lorens Olivije, Žerar Filip. Onda dolazi pseudo sentimentalna i još više pseudo zaljubljenička faza sa nekim damama koje još uvijek postoje. Nisam našao rješenje na koji način pisati a da pri tome bude jasno da se radi o nekom, da ne povrijedim, ne intimu, ali načela civiliziranog komuniciranja sa njima. Biće ironično jer ću pričati o svojim neuspjesima kod nekih, meni vrlo interesantnih i atraktivnih, dama. Mislim da su to zgodne, kratke, tro-četvero stranične priče koje će u totalu izazivati jedan blagi smiješak i nekakvu simpatiju. Radi se o nekih dama koje više nisu u prvom planu kao što je Žana Moro, Marija Šel, Klaudija Kardinale. Tu je i gro naših, domaćih imena sa područja bivše Jugoslavije s kojima sam imao, ne samo profesionalnu vezu, nego i neku brzu, često uglavnom nerealiziranu, emotivnu vezu.
RSE: Kako je to sresti jednu osobu kao što je Žana Moro?
BAŠIĆ: Na žalost, nisam igrao s njom, nego sam igrao u jednom francuskom muškom filmu u kojem je prvi put iskorišćena kamera kao vodič, kamera šeće oko društva i priča priču. Tu se ne radi o montaži pojedinih kadrova, nego su kadrovi dosta dugi. Snimali smo u Splitu. Svi su bili osobni prijatelji i radili su sa Žanom Moro koja je jednom u Splitu, zbog lošeg vremena, čekala dva dana, zajedno sa nama, avion za Zagreb, pa onda za Pariz. U ta dva dana moji prijatelji su mi htjeli namjestiti nekakvu igru, ali se pokazalo da nije bilo tako, nego je nešto malo zaiskrilo među nama na tim večerama i ručkovima.
RSE: Kada ste poslednji put, posle ovih ratova, bili u Beogradu sa predstavom, pre godinu-dve, izašao je jedan veliki naslov u beogradskim novinama - Večno zaljubljen u Milenu Dravić.
BAŠIĆ: Milena je u mojoj filmskoj karijeri odigrala jednu ključnu ulogu. Prvi film je bio Rondo u kojem je igralo nas troje glumaca: Stevo Žigon, Milena i ja. I poslije toga smo bili bračni drugovi ili ljubavnici u nekoliko filmova. Ta moja velika simpatija, koja je vjerojatno graničila i sa zaljubljenošću u nju, ostavila je među nama tragove. Neki dan me je nazvala i sa njom vrlo često komuniciram. Ostali smo veliki frendovi.
RSE: Devedesete godine vas nisu razdvojile?
BAŠIĆ: Nisu me devedesete razdvojile sa čitavim nizom mojih kolega koje sam imao u Beogradu. Mogu da izrazim svoju ogromnu zahvalnost načinu na koji su nas dočekali, kada smo prvi put gostovali sa zlatnim dečkima, Perom Kvrgićem i Vanjom Drah, u pozorištu Slavija, 2002. godine. Došli smo sat i po prije početka predstave u teatar i tamo nas je, na klupi kod ulaska u teatar, čekala čitava ergela imena za koja nismo vjerovali da ćemo se sresti: Mira Stupica, Marija Crnogori, Seka Sabljić, Rade Marković, Ljuba Tadić, Boro Todorović. To je bilo u velikoj mjeri dirljivo. Nije to bilo organizirano, već spontano. Nadam se da je to i vaša velika, ali i moja, Mira Stupica pred dva tri dana u Zagrebu osjetila.
RSE: Postali ste UNESCO-v umetnik za mir. Da li vam se sviđa društvo u kojem se nalazite?
BAŠIĆ: Baš sam razmišljao što ću raditi kada ukinem Teatar u gostima, kojemu se navršilo 30 godina postojanja, jer je došlo do nekog zamora materijala. I mostovi i beton i željezo pucaju iz istih razloga. Iako sam znao još prije nekoliko mjeseci da se ta stvar valja, nekako sam računao na to, formalno sam nominiran tek sada u devetom mjesecu. To mi se činio kao jedan odličan izlaz iz situacije neulaženja u potpunu pasivu, u penzionersko stanje, već kao mogućnost da čovjek i dalje djeluje i to na funkciji koja ima za cilj razumijevanje među narodima, među susjedima, među različitim religijama, mirnim putem, putem kulture. Sada idem na tri dana na jedan dosta veliki skup u Tirani gdje će se održati jedan regionalni simpozij - Razvoj među etničkog i među religijskog dijaloga kao važan faktor stabilnosti i progresa u Jugoistočnoj Evropi. Biće tamo relativno vrlo visoko društvo: gospodin Koiširo Macura (Koichiro Matsuura), predsjednik Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Makedonije. To je moja prva službena posjeta gdje ću biti nekakav koreferent. Izbor među umjetnike za mir me je ispunio dosta velikim strahom, jer sam shvatio da nas ima relativno vrlo malo. Sa prostora bivše Jugoslavije nas je troje: violinista Ilija Marinković, Ivan Mirković i ja. Iz Evrope nas je također relativno malo, svega četrnaest od ukupno četrdeset. Tu su: Klaudija Kardinale, Katrin Denev, Pjer Karden, Selin Dion, Rostropovič i drugi. Jedno društvo koje me silno kosnulo i stvorilo nelagodu kod mene, jer mislim da ga nisam zaslužio. Da li sam ga zaslužio ćemo uskoro provjeriti jer bi se krajem trećeg mjeseca u Nici trebali sresti svi mi koji se bavimo kazalištem, filmom i televizijom na jednom sastanku gdje bi pokušali razgovarati na koji način pospješiti međusobne razmjene i napraviti, barem na ovom našem dijelu jugoistoka Evrope, neke pomake unaprijed.
RSE: Kada ugasite Teatar u gostima, vaša ideja je da nastane Festival u gostima.
BAŠIĆ: To je jedna od mojih, može biti naivnih, ideja koja se svidjela i našem šefu za Jugoistočnu Evropu i generalnom direktoru u Veneciji. Trebalo bi da dođe do međunarodnih festivala koji bi se odvijali u manjim mjestima. Festival bi značio gostovanje nekog manjeg likovnog umjetnika, književne večeri, grupe klasičnih glazbenika ili nekih kvalitetnih izvođača zabavne glazbe. Bile bi tu i neke manje predstave za odrasle i za djecu. Osim brige za vlastite manjine, za sada, u prvom koraku, bilo bi to upućeno i na tuđe manjine kod nas. Ako festival uspije kao pilot projekt, trebao bi se proširiti i na međunarodnoj razini u zemljama Jugoistočne Evrope. To je san koji će se možda i realizirati.
RSE: Kao UNESCO-ov umetnik za mir ste zadužen za dijalog, posebno među mladima?
BAŠIĆ: Prije nego sam imenovan umjetnikom za mir, odredio sam se za mlade, jer mislim da u našim generacijama, usprkos svih pojedinačnih kontakata, kvalitetnih evropski orijentiranih ljudi u svim državama, još uvijek postoji mnogo svježih rana. Mislim da je to moguće izbjeći jedino kod ljudi koji dolaze. Kada sam rekao mladi, mislio sam na sve ono do završetka fakulteta, i možda malo dalje, a da se zaobiđe nas koji smo bili u bilo kakvoj vezi traumatizirani ovim užasnim stvarima koje su se na našoj teritoriji dogodili.
RSE: Volite džez. Nekada ste svirali violinu.
BAŠIĆ: Potičem iz čiste muzičke obitelji. Otac je bio dirigent i direktor Opere u Zagrebu, Salzburgu, Frankfurtu. Moja mama je točno prije 75 godina, 1930. godine, osnovala prvu privatnu muzičku školu. Oni su imali jedne krive ambicije da bih se i ja trebao baviti muzikom. Živio sam u okruženju velikog broja vrhunskih tadašnjih muzičara i ubrzo sam shvatio koja ogromna količina vježbanja i rada je potrebna da se uspije. I taj uspjeh je onda najčešće na jednom relativnom nivou, jer samo najveći muzičari uspijevaju napraviti svjetsku karijeru.
RSE: Da li violinu imate kraj sebe?
BAŠIĆ: Ne. Učio sam svirati tri-četiri instrumenta i uvijek sam pobjegao znajući da je to vrlo težak i nesiguran kruh. Isto tako sam bježao i od kazališta. Moja pred glumačka karijera liči na one banalne američke biografske podatke. Bavio sam se svim i svačim. Igrao sam košarku u prvoj ligi za riječki Kvarner. Igrao sam hokej na ledu za Medvešćak. Svirao sam po nekim ljetnim terasama šest godina za prve nadolazeće strance kod nas. Znao sam da biti prosječan glumac je jedna vrlo otužna profesija. Nekoliko puta godišnje sa lošim kritikama imaš osjećaj da si zanemaren, da je neko drugi favoriziran. Mislim da je puno lakše biti prosječan činovnik ili pravnik ili matematičar ili čak profesor, nego biti prosječan umjetnik.
RSE: Viša muzička funkcionalna školu koja nosi ime vaše majke, Eli Bašić, postoji i danas u Zagrebu.
BAŠIĆ: Da i danas ta škola postoji u Zagrebu i producirala je čitav niz umjetnika, vrlo talentiranih profesionalnih muzičara, kao i Moniku Leskovar, našu slavnu mladu čelisticu koja je danas, po meni, među prvim violončelistima na svijetu. Osnovna ideja moje majke je bila stvoriti, ne samo one koji će biti na pozornici i svirati, nego i veliku količinu publike koja će puniti dvorane na koncertima. Nastojala je stvoriti emotivnu vezu ljubavi između civiliziranog građanina i umjetnosti.
RSE: Prošle nedelje je Mira Stupica bila počasni gost u HNK na predstavi nove Glorije. Bili ste među ljudima koji su dočekali Miru. Kako je bilo?
BAŠIĆ: Doček nije bio organiziran, nego je to bio jedan pravi, istinski, spontani susret koji je nastao nakon dvije i po decenije. Bračni par Stupica je ostavio neizbrisiv trag u svojih šest godina boravka u Zagrebu, u jednom civiliziranom, evropskom Zagrebu. Bili su okruženi značajnim imenima hrvatske kulture, obitelji Krleža, obitelji Ranka Marinkovića, velikog slikara tog vremena Ostružnika. Bili su na svim nivoima najsrdačnije dočekani. Kada je Bojan došao u Zagreb, bio je pod velikim nadzorom genijalnog, ali vrlo strogog, doktora Branka Gavele. Bojan je bio boem, čarobnjak, umjetnik u koga smo svi gledali kao u Boga. Moram kazati da je njegov dolazak nama, studentima posljednje godine, mnogo značio. On me je odveo u angažman HNK. On nam je dao adrenalin koji na neki način i dan danas traje. Dao nam je adrenalin za cijeli život.
RSE: Možete li uporediti Gavelu i Stupicu?
BAŠIĆ: Gavela je silno mnogo napravio osnovavši sa sjajnim profesorima Akademiju za kazališnu umjetnost. Imao je odličan kontakt sa čitavom generacijom predratnih velikih glumaca. Bio je vrlo orijentiran na vrhunske izvedbe klasičnog kazališnog repertoara. Bojan je bio boem i imao je magičnost. Došao je sa lakšim repertoarom u Zagreb i naišao na jedno vrlo plodno tlo. Neposredno prije toga Gavela je osnovao Zagrebačko dramsko kazalište koje se zove Gavela i poveo sa sobom jednu generaciju glumaca, a mi, članovi HNK, smo ostali visiti u zraku. Bojan i Mira su došli i ostavili jedno čudesno doba koje mislim da se neće tako skoro ponoviti. U to vrijeme, gledajući probe iz dvorane u kazalištu, gledao sam i repove građana koji su čekali da kupe kartu za jednu od budućih njihovih predstava.
RSE: To su pedesete godine. Kako je to izgledalo 2004. godine?
BAŠIĆ: Mira je bila legendarna Glorija u prvoj postavi Marinkovićeve Glorije. Do bacanja latica na veliku kazališnu divu i jednog fantastičnog, ljudskog, pametnog i razumnog obraćanja, bio je susret sa kolegama u prepunom foajeu koji se odvijao na jednom visoko-etički dostojanstvenom nivou. Mira je bila jasno uzbuđena, kao i mi svi. Pušten je jedan četrdeseto minutni dokumentarni film o njihovom boravku u Zagrebu. To je bilo prekrasno i svi smo se sa suzama razišli do na večer kada je bila predstava.
RSE: Da li verujete da će zajednički filmski i pozorišni projekti, kao i gostovanja u kulturnoj sferi, ponovo povezati umetnike?
BAŠIĆ: Gotovo sam siguran. Dugo sam vremena bio naivan i mislio sam da će međusobno razumijevanje krenuti kao nekada putem sporta. Sport je danas, na žalost, u toj mjeri politiziran i komercijaliziran da dolazi uvijek do nekakvih incidenata. Jedino gdje nema incidenata su gostovanja umjetnika. Kao što su beogradski glumci u tri navrata u Zagrebu igrali predstave i bili sjajno dočekani od publike, isto tako smo i mi naišli na publiku koja nas se sjećala prije rata. Još uvijek se vrte neki filmovi i neke starije TV serije, pa nismo anonimni, poznaju nas na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, iako je za vrijeme tih godina bilo odigrano u prosjeku 220 predstava godišnje, u vremenu rata smo igrali 68 predstava godišnje.
RSE: Koliko godina je istok bio ''zatvoren'' za vaš Teatar u gostima?
BAŠIĆ: Nije bio zatvoren. Bili su strahovi, iako sam imao sve vrijeme odlične kontakte sa dosta velikim brojem beogradskih kolega, iako su kod mene, u Teatru u gostima, stalno gostovali Seka Sabljić i drugi beogradski glumci. Duška Kovačevića smo igrali 148 puta. Na neki način je gostovanje, zbog ratnih situacija, opasnosti, nemogućnosti putovanja, bilo svedeno na male krugove oko Zagreba, Istre i Dalmacije.
RSE: Koliko dugo niste bili u Beogradu?
BAŠIĆ: Nisam bio u Beogradu do 2001. godine. Tada sam privatno došao. Četiri predstave smo odigrali 2002. i 2003. godine. Žao mi je što ću ove godine zatvoriti teatar a to neće biti povezano sa još jednim gostovanjem u Srbiji.
RSE: Ima i drugačijih primera uspostavljanja veza između umetnika. Jedan od njih je nedavni pokušaj uspostavljanja ponovnog kontakta između Borisa Dvornika i Bate Živojinovića.
BAŠIĆ: Bio sam dosta šokiran javnošću uspostavljanja ponovnog kontakta između dvoje ljudi koji su u svome životu, svaki na svoj način i svaki na svome terenu, dosta toga ružnoga govorili. Mislim da je stvar intimnog odnosa između ljudi da se pomire i da se shvate. Oni su od toga napravili jedan šou koji nema veze sa civilizacijskim pomirenjima.
RSE: Kako procenjujete ulogu umetnika, posebno pozorišnih i filmskih, u devedesetim godinama?
BAŠIĆ: Mislim da smo svi bili hendikepirani za jednu relativno količinski pristojnu filmsku produkciju u kojoj smo svi igrali, u svim republikama, pa do uskraćivanja mogućnosti kazališnih razmjera. Mislim da su nam televizije ipak pomogle da shvatimo i da pratimo ono što se događa sa našim kolegama. Točno smo znali mi u Zagrebu, a vjerojatno i obrnuto, kako se tko držao u ovih zadnjih petnaestak godina.
RSE: Da li je bilo više razočarenja?
BAŠIĆ: Rekao bih da je prevladavala tuga što smo bili spriječeni da i dalje surađujemo. Količina pozitivnog držanja prema tim teškim vremenima u Zagrebu je bila toliko značajna da nam je svima ostavljala tračak nade da kada se sve to završi da će se sve ponovno polagano vratiti jer je kultura ta koja će nas prva povezati.
RSE: Jedna je stvar povezivanje ljudi koji su već u godinama i koji su se poznavali i pre toga, ali druga priča je mnogo zanimljivija. Koliki interes postoji među mladim umetnicima da saznaju više o svojim susedima, da zajedno rade sa njima? Nova Glorija, Olga Pakalović, je rekla da nikada nije bila u Beogradu i da bi volela tamo igrati i upoznati ga.
BAŠIĆ: Meni se čini da je to samo pitanje vremena. To ništa ne može spriječiti. Mnoge rane su još previše svježe da bi to bila jedna masovna pojava. Duboko vjerujem da je potpuno idiotski da mi koji govorimo istim ili sličnim jezicima ne komuniciramo na tako malom teritoriju kao što je bivši prostor Jugoslavije. Zahvaljujući nekadašnjoj televiziji nas razumiju i Slovenci i Makedonci i pitanje je vremena kada će ta suradnja krenuti. Siguran sam da će to iz godine u godinu ići na bolje. Postoji još toliko neriješenih pitanja oko manjina, oko ratnih trauma. Mislim da se sve to mora paralelno rješavati, ali vjerujem da će ipak biti umjetnici, filmski i teatarski, oni koji će prvi probiti te barijere.
RSE: Da li u tom smislu vidite kao ohrabrenje činjenicu da postoje već neke koprodukcije koje se rade na delovima prostora bivše Jugoslavije?
BAŠIĆ: Mislim da da. Mislim da je ovo vrijeme učinilo nekoliko jako loših stvari što se tiče komunikacija. Govorim uvijek sa aspekta Teatra u gostima koji je nastao u želji da širi umjetnost izvan centara kazališne umjetnosti, da ide u mjesta koja su zakinuta za vlastite gradske ili nacionalne kuće. Nas su vrlo brzo lokalne snage zamijenili sa nekakvim izmišljenim festivalima koji su se zvali Čipka ili Kulen. I sada kada gledamo televiziju vidimo da prevladava sve više kič. Ti novi serijali su rađeni na jednom vrlo primitivnom nivou. Mislim da svi moramo sazreti da bi to postalo u onoj mjeri kvalitetno kao što je nekada bilo.
RSE: Da li bi bilo teže ugasiti Teatar u gostima da on ima publiku i otvoren prostor, mnogo veći nego je imao poslednjih godina?
BAŠIĆ: Imamo iza sebe 30 godina intenzivnog putovanja, 4213 predstava, jedan naslov u prosjeku smo igrali 130 puta, imamo 472 predstave u inozemstvu u 340 gradova i gradića, mjesta i zaseoka ili vatrogasnih domova. Gledalo nas je preko dva milijuna gledatelja. Naših je 165 predstava u Srbiji i Crnoj Gori. Samo u Beogradu smo igrali 47 predstava. Mislim da je to ostavilo takvog traga da u budućnosti imamo velike šanse da se postupno vratimo na međusobnu razmjenu i na međusobno razumijevanje.
RSE: Ali zašto onda nije bilo naslednika za jedan tako uspešan projekt?
BAŠIĆ: Bio sam u velikoj dilemi. Razgovarao sam sa svojim kolegama koji su, na žalost, moja generacija, s kojima sam napravio taj teatar. Osnivači teatra su bili Fabijan Šovagović, Ivo Serdar, Ana Karić, Marija Kon. Kod nas je došlo do zamora materijala. Htio sam jedan teatar koji je maksimalno racionalno jeftino organiziran, sa smanjenom tehnikom, koji nikada nije imao suflera, garderobijera, šminkera, rekvizitera. Bila je to mogućnost da se onim umjetnicima koji sudjeluju u predstavi plaćaju puno bolji honorari, tako da su naši glumci imali do četiri puta veće honorare nego što su ih imali prvaci nacionalnih kuća. Gostovali smo u Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Rusije, Švedskoj, Švicarskoj. Tražio sam nekoga tko bi to mogao naslijediti. Kontaktirao sam sa trojicu mladih glumaca, od kojih je svako imao svoje drugačije ambicije. Jedan je htio biti profesor na akademiji, drugi je imao druge aspiracije i nema nikakav talent za ekonomsko-finansijsko vođenje kazališta. Čak su i neke druge kazališne kuće htjele kupiti Teatar u gostima, počev od namještaja, rasvjete, pa do imena, ali su najavljivali da bi igrali lakši repertoar. Ipak je period od 30 godina dosta dug period. Ima mnogo pokušaja mladih ljudi koji su prestali tražiti zaborav u kazališnim bifeima i počeli se okupljati. Nastaju nove male grupe. Neka se neko pojavi i neka istraje koliko smo i mi istrajali.
U tada tradicionalno ustrojenim pozorišnim institucijama, 1974. godine, unosi novinu sa svojim, tada originalnim, projektom – Teatrom u gostima, prvim privatnim teatrom na čijem čelu ostaje do penzije i gašenja pozorišta ove, 2004., godine. Sa pokretnim teatrom proputovao je mnogo puta celu bivšu Jugoslaviju i gostovao u inostranstvu petsto puta. Beogradske kolege su ga, posle ratne pauze, dočekali u velikom stilu, onako kako se dočekuje stari prijatelj koga dugo niste videli. On je, pre nedelju dana, bio u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta, zajedno sa mnogim svojim kolegama, da pozdravi dugo odsutnu beogradsku koleginicu Miru Stupicu.
RSE: Pročitala sam da pišete neku vrstu autoironične autobiografije. Zašto autoironične?
BAŠIĆ: Čini mi se da je to jedini intelektualni pristup samom sebi, ne pisati o svojim uspjesima, nego težinu prebaci na svoje neuspjehe, ili polu uspjehe, što u privatnom, što u javnom životu. Nekakav izvjesni smisao za humor i autoironiju može u ovakvoj formi doći puno bolje do izražaja. Još uvijek je to nešto što sam si upisao u svoju listu želja, pošto Teatar u gostima postoji još do kraja ove godine, nisam stigao tome da se posvetim. Mislim da ću morati početak pisanja odgoditi za ljetne ferije na moru uz tihe zvukove valova i ptica.
RSE: Živećete u nekim divnim vremenima i divnim godinama. Ne znam da li i vi tako doživljavate to vreme u koje ćete se vratiti pišući vašu autoironičnu autobiografiju?
BAŠIĆ: Mislim da bi me Bog kaznio kada ne bih bio zadovoljan sa načinom kako sam proveo život, sa količinom interesantnih ljudi koje sam upoznao po cijelom svijetu, kada ne bih vjerovao u neku, ne tako brzu, ali sretnu budućnost na ovim terenima. Moram reći da ću sa punim entuzijazmom krenuti u to. Kakve su moje literarno-spisateljske kvalitete, to ću vidjeti, jer bolje ne izdati nešto, nego izdati nešto što nije dobro.
RSE: Kakva vam je memorija?
BAŠIĆ: Memorija mi je nešto bolja nego adekvatna godinama. Posljednjih šest-sedam godina, veseleći se da ću pisati tako nešto, radio sam neke skice, spremao materijale, a sada treba napraviti selekciju, što je dosta teško. Osim mnogih živućih imena na domaćem području, volio bih autoironično pisati i o mojim susretima sa još živućim svjetski poznatim ličnostima, kolegama i kolegicama glumcima. Tu su i Ričard Barton, Lorens Olivije, Žerar Filip. Onda dolazi pseudo sentimentalna i još više pseudo zaljubljenička faza sa nekim damama koje još uvijek postoje. Nisam našao rješenje na koji način pisati a da pri tome bude jasno da se radi o nekom, da ne povrijedim, ne intimu, ali načela civiliziranog komuniciranja sa njima. Biće ironično jer ću pričati o svojim neuspjesima kod nekih, meni vrlo interesantnih i atraktivnih, dama. Mislim da su to zgodne, kratke, tro-četvero stranične priče koje će u totalu izazivati jedan blagi smiješak i nekakvu simpatiju. Radi se o nekih dama koje više nisu u prvom planu kao što je Žana Moro, Marija Šel, Klaudija Kardinale. Tu je i gro naših, domaćih imena sa područja bivše Jugoslavije s kojima sam imao, ne samo profesionalnu vezu, nego i neku brzu, često uglavnom nerealiziranu, emotivnu vezu.
RSE: Kako je to sresti jednu osobu kao što je Žana Moro?
BAŠIĆ: Na žalost, nisam igrao s njom, nego sam igrao u jednom francuskom muškom filmu u kojem je prvi put iskorišćena kamera kao vodič, kamera šeće oko društva i priča priču. Tu se ne radi o montaži pojedinih kadrova, nego su kadrovi dosta dugi. Snimali smo u Splitu. Svi su bili osobni prijatelji i radili su sa Žanom Moro koja je jednom u Splitu, zbog lošeg vremena, čekala dva dana, zajedno sa nama, avion za Zagreb, pa onda za Pariz. U ta dva dana moji prijatelji su mi htjeli namjestiti nekakvu igru, ali se pokazalo da nije bilo tako, nego je nešto malo zaiskrilo među nama na tim večerama i ručkovima.
RSE: Kada ste poslednji put, posle ovih ratova, bili u Beogradu sa predstavom, pre godinu-dve, izašao je jedan veliki naslov u beogradskim novinama - Večno zaljubljen u Milenu Dravić.
BAŠIĆ: Milena je u mojoj filmskoj karijeri odigrala jednu ključnu ulogu. Prvi film je bio Rondo u kojem je igralo nas troje glumaca: Stevo Žigon, Milena i ja. I poslije toga smo bili bračni drugovi ili ljubavnici u nekoliko filmova. Ta moja velika simpatija, koja je vjerojatno graničila i sa zaljubljenošću u nju, ostavila je među nama tragove. Neki dan me je nazvala i sa njom vrlo često komuniciram. Ostali smo veliki frendovi.
RSE: Devedesete godine vas nisu razdvojile?
BAŠIĆ: Nisu me devedesete razdvojile sa čitavim nizom mojih kolega koje sam imao u Beogradu. Mogu da izrazim svoju ogromnu zahvalnost načinu na koji su nas dočekali, kada smo prvi put gostovali sa zlatnim dečkima, Perom Kvrgićem i Vanjom Drah, u pozorištu Slavija, 2002. godine. Došli smo sat i po prije početka predstave u teatar i tamo nas je, na klupi kod ulaska u teatar, čekala čitava ergela imena za koja nismo vjerovali da ćemo se sresti: Mira Stupica, Marija Crnogori, Seka Sabljić, Rade Marković, Ljuba Tadić, Boro Todorović. To je bilo u velikoj mjeri dirljivo. Nije to bilo organizirano, već spontano. Nadam se da je to i vaša velika, ali i moja, Mira Stupica pred dva tri dana u Zagrebu osjetila.
RSE: Postali ste UNESCO-v umetnik za mir. Da li vam se sviđa društvo u kojem se nalazite?
BAŠIĆ: Baš sam razmišljao što ću raditi kada ukinem Teatar u gostima, kojemu se navršilo 30 godina postojanja, jer je došlo do nekog zamora materijala. I mostovi i beton i željezo pucaju iz istih razloga. Iako sam znao još prije nekoliko mjeseci da se ta stvar valja, nekako sam računao na to, formalno sam nominiran tek sada u devetom mjesecu. To mi se činio kao jedan odličan izlaz iz situacije neulaženja u potpunu pasivu, u penzionersko stanje, već kao mogućnost da čovjek i dalje djeluje i to na funkciji koja ima za cilj razumijevanje među narodima, među susjedima, među različitim religijama, mirnim putem, putem kulture. Sada idem na tri dana na jedan dosta veliki skup u Tirani gdje će se održati jedan regionalni simpozij - Razvoj među etničkog i među religijskog dijaloga kao važan faktor stabilnosti i progresa u Jugoistočnoj Evropi. Biće tamo relativno vrlo visoko društvo: gospodin Koiširo Macura (Koichiro Matsuura), predsjednik Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Hrvatske, Makedonije. To je moja prva službena posjeta gdje ću biti nekakav koreferent. Izbor među umjetnike za mir me je ispunio dosta velikim strahom, jer sam shvatio da nas ima relativno vrlo malo. Sa prostora bivše Jugoslavije nas je troje: violinista Ilija Marinković, Ivan Mirković i ja. Iz Evrope nas je također relativno malo, svega četrnaest od ukupno četrdeset. Tu su: Klaudija Kardinale, Katrin Denev, Pjer Karden, Selin Dion, Rostropovič i drugi. Jedno društvo koje me silno kosnulo i stvorilo nelagodu kod mene, jer mislim da ga nisam zaslužio. Da li sam ga zaslužio ćemo uskoro provjeriti jer bi se krajem trećeg mjeseca u Nici trebali sresti svi mi koji se bavimo kazalištem, filmom i televizijom na jednom sastanku gdje bi pokušali razgovarati na koji način pospješiti međusobne razmjene i napraviti, barem na ovom našem dijelu jugoistoka Evrope, neke pomake unaprijed.
RSE: Kada ugasite Teatar u gostima, vaša ideja je da nastane Festival u gostima.
BAŠIĆ: To je jedna od mojih, može biti naivnih, ideja koja se svidjela i našem šefu za Jugoistočnu Evropu i generalnom direktoru u Veneciji. Trebalo bi da dođe do međunarodnih festivala koji bi se odvijali u manjim mjestima. Festival bi značio gostovanje nekog manjeg likovnog umjetnika, književne večeri, grupe klasičnih glazbenika ili nekih kvalitetnih izvođača zabavne glazbe. Bile bi tu i neke manje predstave za odrasle i za djecu. Osim brige za vlastite manjine, za sada, u prvom koraku, bilo bi to upućeno i na tuđe manjine kod nas. Ako festival uspije kao pilot projekt, trebao bi se proširiti i na međunarodnoj razini u zemljama Jugoistočne Evrope. To je san koji će se možda i realizirati.
RSE: Kao UNESCO-ov umetnik za mir ste zadužen za dijalog, posebno među mladima?
BAŠIĆ: Prije nego sam imenovan umjetnikom za mir, odredio sam se za mlade, jer mislim da u našim generacijama, usprkos svih pojedinačnih kontakata, kvalitetnih evropski orijentiranih ljudi u svim državama, još uvijek postoji mnogo svježih rana. Mislim da je to moguće izbjeći jedino kod ljudi koji dolaze. Kada sam rekao mladi, mislio sam na sve ono do završetka fakulteta, i možda malo dalje, a da se zaobiđe nas koji smo bili u bilo kakvoj vezi traumatizirani ovim užasnim stvarima koje su se na našoj teritoriji dogodili.
RSE: Volite džez. Nekada ste svirali violinu.
BAŠIĆ: Potičem iz čiste muzičke obitelji. Otac je bio dirigent i direktor Opere u Zagrebu, Salzburgu, Frankfurtu. Moja mama je točno prije 75 godina, 1930. godine, osnovala prvu privatnu muzičku školu. Oni su imali jedne krive ambicije da bih se i ja trebao baviti muzikom. Živio sam u okruženju velikog broja vrhunskih tadašnjih muzičara i ubrzo sam shvatio koja ogromna količina vježbanja i rada je potrebna da se uspije. I taj uspjeh je onda najčešće na jednom relativnom nivou, jer samo najveći muzičari uspijevaju napraviti svjetsku karijeru.
RSE: Da li violinu imate kraj sebe?
BAŠIĆ: Ne. Učio sam svirati tri-četiri instrumenta i uvijek sam pobjegao znajući da je to vrlo težak i nesiguran kruh. Isto tako sam bježao i od kazališta. Moja pred glumačka karijera liči na one banalne američke biografske podatke. Bavio sam se svim i svačim. Igrao sam košarku u prvoj ligi za riječki Kvarner. Igrao sam hokej na ledu za Medvešćak. Svirao sam po nekim ljetnim terasama šest godina za prve nadolazeće strance kod nas. Znao sam da biti prosječan glumac je jedna vrlo otužna profesija. Nekoliko puta godišnje sa lošim kritikama imaš osjećaj da si zanemaren, da je neko drugi favoriziran. Mislim da je puno lakše biti prosječan činovnik ili pravnik ili matematičar ili čak profesor, nego biti prosječan umjetnik.
RSE: Viša muzička funkcionalna školu koja nosi ime vaše majke, Eli Bašić, postoji i danas u Zagrebu.
BAŠIĆ: Da i danas ta škola postoji u Zagrebu i producirala je čitav niz umjetnika, vrlo talentiranih profesionalnih muzičara, kao i Moniku Leskovar, našu slavnu mladu čelisticu koja je danas, po meni, među prvim violončelistima na svijetu. Osnovna ideja moje majke je bila stvoriti, ne samo one koji će biti na pozornici i svirati, nego i veliku količinu publike koja će puniti dvorane na koncertima. Nastojala je stvoriti emotivnu vezu ljubavi između civiliziranog građanina i umjetnosti.
RSE: Prošle nedelje je Mira Stupica bila počasni gost u HNK na predstavi nove Glorije. Bili ste među ljudima koji su dočekali Miru. Kako je bilo?
BAŠIĆ: Doček nije bio organiziran, nego je to bio jedan pravi, istinski, spontani susret koji je nastao nakon dvije i po decenije. Bračni par Stupica je ostavio neizbrisiv trag u svojih šest godina boravka u Zagrebu, u jednom civiliziranom, evropskom Zagrebu. Bili su okruženi značajnim imenima hrvatske kulture, obitelji Krleža, obitelji Ranka Marinkovića, velikog slikara tog vremena Ostružnika. Bili su na svim nivoima najsrdačnije dočekani. Kada je Bojan došao u Zagreb, bio je pod velikim nadzorom genijalnog, ali vrlo strogog, doktora Branka Gavele. Bojan je bio boem, čarobnjak, umjetnik u koga smo svi gledali kao u Boga. Moram kazati da je njegov dolazak nama, studentima posljednje godine, mnogo značio. On me je odveo u angažman HNK. On nam je dao adrenalin koji na neki način i dan danas traje. Dao nam je adrenalin za cijeli život.
RSE: Možete li uporediti Gavelu i Stupicu?
BAŠIĆ: Gavela je silno mnogo napravio osnovavši sa sjajnim profesorima Akademiju za kazališnu umjetnost. Imao je odličan kontakt sa čitavom generacijom predratnih velikih glumaca. Bio je vrlo orijentiran na vrhunske izvedbe klasičnog kazališnog repertoara. Bojan je bio boem i imao je magičnost. Došao je sa lakšim repertoarom u Zagreb i naišao na jedno vrlo plodno tlo. Neposredno prije toga Gavela je osnovao Zagrebačko dramsko kazalište koje se zove Gavela i poveo sa sobom jednu generaciju glumaca, a mi, članovi HNK, smo ostali visiti u zraku. Bojan i Mira su došli i ostavili jedno čudesno doba koje mislim da se neće tako skoro ponoviti. U to vrijeme, gledajući probe iz dvorane u kazalištu, gledao sam i repove građana koji su čekali da kupe kartu za jednu od budućih njihovih predstava.
RSE: To su pedesete godine. Kako je to izgledalo 2004. godine?
BAŠIĆ: Mira je bila legendarna Glorija u prvoj postavi Marinkovićeve Glorije. Do bacanja latica na veliku kazališnu divu i jednog fantastičnog, ljudskog, pametnog i razumnog obraćanja, bio je susret sa kolegama u prepunom foajeu koji se odvijao na jednom visoko-etički dostojanstvenom nivou. Mira je bila jasno uzbuđena, kao i mi svi. Pušten je jedan četrdeseto minutni dokumentarni film o njihovom boravku u Zagrebu. To je bilo prekrasno i svi smo se sa suzama razišli do na večer kada je bila predstava.
RSE: Da li verujete da će zajednički filmski i pozorišni projekti, kao i gostovanja u kulturnoj sferi, ponovo povezati umetnike?
BAŠIĆ: Gotovo sam siguran. Dugo sam vremena bio naivan i mislio sam da će međusobno razumijevanje krenuti kao nekada putem sporta. Sport je danas, na žalost, u toj mjeri politiziran i komercijaliziran da dolazi uvijek do nekakvih incidenata. Jedino gdje nema incidenata su gostovanja umjetnika. Kao što su beogradski glumci u tri navrata u Zagrebu igrali predstave i bili sjajno dočekani od publike, isto tako smo i mi naišli na publiku koja nas se sjećala prije rata. Još uvijek se vrte neki filmovi i neke starije TV serije, pa nismo anonimni, poznaju nas na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, iako je za vrijeme tih godina bilo odigrano u prosjeku 220 predstava godišnje, u vremenu rata smo igrali 68 predstava godišnje.
RSE: Koliko godina je istok bio ''zatvoren'' za vaš Teatar u gostima?
BAŠIĆ: Nije bio zatvoren. Bili su strahovi, iako sam imao sve vrijeme odlične kontakte sa dosta velikim brojem beogradskih kolega, iako su kod mene, u Teatru u gostima, stalno gostovali Seka Sabljić i drugi beogradski glumci. Duška Kovačevića smo igrali 148 puta. Na neki način je gostovanje, zbog ratnih situacija, opasnosti, nemogućnosti putovanja, bilo svedeno na male krugove oko Zagreba, Istre i Dalmacije.
RSE: Koliko dugo niste bili u Beogradu?
BAŠIĆ: Nisam bio u Beogradu do 2001. godine. Tada sam privatno došao. Četiri predstave smo odigrali 2002. i 2003. godine. Žao mi je što ću ove godine zatvoriti teatar a to neće biti povezano sa još jednim gostovanjem u Srbiji.
RSE: Ima i drugačijih primera uspostavljanja veza između umetnika. Jedan od njih je nedavni pokušaj uspostavljanja ponovnog kontakta između Borisa Dvornika i Bate Živojinovića.
BAŠIĆ: Bio sam dosta šokiran javnošću uspostavljanja ponovnog kontakta između dvoje ljudi koji su u svome životu, svaki na svoj način i svaki na svome terenu, dosta toga ružnoga govorili. Mislim da je stvar intimnog odnosa između ljudi da se pomire i da se shvate. Oni su od toga napravili jedan šou koji nema veze sa civilizacijskim pomirenjima.
RSE: Kako procenjujete ulogu umetnika, posebno pozorišnih i filmskih, u devedesetim godinama?
BAŠIĆ: Mislim da smo svi bili hendikepirani za jednu relativno količinski pristojnu filmsku produkciju u kojoj smo svi igrali, u svim republikama, pa do uskraćivanja mogućnosti kazališnih razmjera. Mislim da su nam televizije ipak pomogle da shvatimo i da pratimo ono što se događa sa našim kolegama. Točno smo znali mi u Zagrebu, a vjerojatno i obrnuto, kako se tko držao u ovih zadnjih petnaestak godina.
RSE: Da li je bilo više razočarenja?
BAŠIĆ: Rekao bih da je prevladavala tuga što smo bili spriječeni da i dalje surađujemo. Količina pozitivnog držanja prema tim teškim vremenima u Zagrebu je bila toliko značajna da nam je svima ostavljala tračak nade da kada se sve to završi da će se sve ponovno polagano vratiti jer je kultura ta koja će nas prva povezati.
RSE: Jedna je stvar povezivanje ljudi koji su već u godinama i koji su se poznavali i pre toga, ali druga priča je mnogo zanimljivija. Koliki interes postoji među mladim umetnicima da saznaju više o svojim susedima, da zajedno rade sa njima? Nova Glorija, Olga Pakalović, je rekla da nikada nije bila u Beogradu i da bi volela tamo igrati i upoznati ga.
BAŠIĆ: Meni se čini da je to samo pitanje vremena. To ništa ne može spriječiti. Mnoge rane su još previše svježe da bi to bila jedna masovna pojava. Duboko vjerujem da je potpuno idiotski da mi koji govorimo istim ili sličnim jezicima ne komuniciramo na tako malom teritoriju kao što je bivši prostor Jugoslavije. Zahvaljujući nekadašnjoj televiziji nas razumiju i Slovenci i Makedonci i pitanje je vremena kada će ta suradnja krenuti. Siguran sam da će to iz godine u godinu ići na bolje. Postoji još toliko neriješenih pitanja oko manjina, oko ratnih trauma. Mislim da se sve to mora paralelno rješavati, ali vjerujem da će ipak biti umjetnici, filmski i teatarski, oni koji će prvi probiti te barijere.
RSE: Da li u tom smislu vidite kao ohrabrenje činjenicu da postoje već neke koprodukcije koje se rade na delovima prostora bivše Jugoslavije?
BAŠIĆ: Mislim da da. Mislim da je ovo vrijeme učinilo nekoliko jako loših stvari što se tiče komunikacija. Govorim uvijek sa aspekta Teatra u gostima koji je nastao u želji da širi umjetnost izvan centara kazališne umjetnosti, da ide u mjesta koja su zakinuta za vlastite gradske ili nacionalne kuće. Nas su vrlo brzo lokalne snage zamijenili sa nekakvim izmišljenim festivalima koji su se zvali Čipka ili Kulen. I sada kada gledamo televiziju vidimo da prevladava sve više kič. Ti novi serijali su rađeni na jednom vrlo primitivnom nivou. Mislim da svi moramo sazreti da bi to postalo u onoj mjeri kvalitetno kao što je nekada bilo.
RSE: Da li bi bilo teže ugasiti Teatar u gostima da on ima publiku i otvoren prostor, mnogo veći nego je imao poslednjih godina?
BAŠIĆ: Imamo iza sebe 30 godina intenzivnog putovanja, 4213 predstava, jedan naslov u prosjeku smo igrali 130 puta, imamo 472 predstave u inozemstvu u 340 gradova i gradića, mjesta i zaseoka ili vatrogasnih domova. Gledalo nas je preko dva milijuna gledatelja. Naših je 165 predstava u Srbiji i Crnoj Gori. Samo u Beogradu smo igrali 47 predstava. Mislim da je to ostavilo takvog traga da u budućnosti imamo velike šanse da se postupno vratimo na međusobnu razmjenu i na međusobno razumijevanje.
RSE: Ali zašto onda nije bilo naslednika za jedan tako uspešan projekt?
BAŠIĆ: Bio sam u velikoj dilemi. Razgovarao sam sa svojim kolegama koji su, na žalost, moja generacija, s kojima sam napravio taj teatar. Osnivači teatra su bili Fabijan Šovagović, Ivo Serdar, Ana Karić, Marija Kon. Kod nas je došlo do zamora materijala. Htio sam jedan teatar koji je maksimalno racionalno jeftino organiziran, sa smanjenom tehnikom, koji nikada nije imao suflera, garderobijera, šminkera, rekvizitera. Bila je to mogućnost da se onim umjetnicima koji sudjeluju u predstavi plaćaju puno bolji honorari, tako da su naši glumci imali do četiri puta veće honorare nego što su ih imali prvaci nacionalnih kuća. Gostovali smo u Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Rusije, Švedskoj, Švicarskoj. Tražio sam nekoga tko bi to mogao naslijediti. Kontaktirao sam sa trojicu mladih glumaca, od kojih je svako imao svoje drugačije ambicije. Jedan je htio biti profesor na akademiji, drugi je imao druge aspiracije i nema nikakav talent za ekonomsko-finansijsko vođenje kazališta. Čak su i neke druge kazališne kuće htjele kupiti Teatar u gostima, počev od namještaja, rasvjete, pa do imena, ali su najavljivali da bi igrali lakši repertoar. Ipak je period od 30 godina dosta dug period. Ima mnogo pokušaja mladih ljudi koji su prestali tražiti zaborav u kazališnim bifeima i počeli se okupljati. Nastaju nove male grupe. Neka se neko pojavi i neka istraje koliko smo i mi istrajali.