RSE: Ja sam najprije pročitala vaš roman „Cirkus Kolumbija“… Ili ga vi možda ne biste nazvali romanom?
ĐIKIĆ: Mislim da to jeste neki kraći roman ili duža pripovijetka, nešto između toga. Ovi koji se više razumiju u književnost kažu da je roman, pa recimo to tako.
RSE: Znači ja sam najprije pročitala „Cirkus Kolumbija“, pa sam onda pogledala ko je ustvari autor i onda sam se nemalo iznenadila kad sam vidjela da je sedamdeset i sedmo godište. Da li vi sami sebi djelujete kao mlad pisac?
ĐIKIĆ: Ja prije svega sebi ne djelujem kao pisac. Ja sam prije svega novinar i stvarno se ne smatram piscem. A što se tiče toga da li sam mlad ili star, ja sam sebi uvijek nekako djelovao staro, imam osjećaj da nikada u životu nisam bio baš pretjerano mlad. Valjda vam se to tako u životu dogodi da ili rano ostarite ili vas neke okolnosti natjeraju da budete zapravo stariji nego što jeste. Ali kažem, prije svega se osjećam piscem, a ovo mlad ili star, to je manje bitno.
RSE: Bila sam iznenađena upravo zbog sadržaja, odnosno načina na koji je „Cirkus Kolumbija“ napisan. Nije ni čudo što ste dobili nagrade koje ste dobili, prije svega onu najznačajniju, bosanskohercegovačku, Selimovićevu. Koliko je „Cirkus Kolumbija“ zapravo autobiografska proza?
ĐIKIĆ: Ne bih rekao da je autobiografska, ali u toj knjizi ima puno mene. To je možda najpreciznija definicija koju sam do sad smislio kao odgovor na to pitanje, jer mi je to pitanje postavljeno već mnogo puta. Ima unutra puno elemenata koji su se meni dogodili u životu ili su se dogodili nekome ko je meni blizak ili nekome za koga ja znam, ali ne bih rekao da je to autobiografska knjiga. Kažem, u njoj ima puno mene, ali puno više mene na razini osjećaja, na razini poimanja svijeta, na razini doživljavanja odnosa među ljudima, doživljavanja onako svih tih loših stvari koje su nam se događale, nego onako autobiografskog u smislu da sam ja preslikavao neke događaje iz stvarnosti u roman. Tu je puno više onako mog shvaćanja života, svijeta, ljudi i svega nego nekih stvarnih događaja koje sam ja tamo u toj knjizi opisao.
RSE: Koliko je mjesto događanja, to malo mjesto, zapravo nalik Duvnu ili Tomislavgradu, vašem rodnom mjestu?
ĐIKIĆ: Mislim da je puno nalik. Bojim se da ni o čemu drugom ne znam pisati, odnosno ne bih se usudio ni o čemu drugom pisati osim o Duvnu ili malo šire o Bosni, odnosno o Hercegovini, jer Duvno nije baš ni Bosna, ni Hercegovina. Duvnjaci kažu da je Duvno ono „i“ između. Ali da sam to mjesto htio imenovati, napisao bih da se radi o Duvnu, ne bih ga skrivao. Mislim da ima puno veze s Duvnom, ali mislim da priča može biti univerzalnija, o tome kako stvari funkcioniraju u provinciji, to je neka priča o provinciji. A kažem, Duvna ima puno, jer jedino što istinski poznajem u životu i o čemu bih se usudio pisati u formi nekog romana ili nečeg ozbiljnijeg, to je apsolutno Duvno. U Zagrebu živim deset godina, ali ono o čemu bih znao na taj način pisati, to je Duvno.
RSE: Ima u romanu jedan lik koji me se posebno dojmio, dečko koji sve vrijeme posmatra kroz prozor šta se dešava. Njegova sudbina se mene osobno jako dojmila, njegov odlazak u Zagreb, njegovo propadanje, njegov povratak i tako dalje. Koliko je taj Janko Ivanda sinonim za puno mladog svijeta koji je recimo iščupan iz nekih svojih korijena i poslan u neki veliki grad za koji nije bio spreman?
ĐIKIĆ: Znam da je puno takvih slučajeva. Znam za puno takvih priča, a za one koje ne znam pretpostavljam da su još strašnije. Otići recimo iz Duvna u Zagreb nije baš tako strašan mentalitetni ili kulturološki ili ne znam kakav šok, kao recimo otići iz Duvna u Kopenhagen ili u Oslo, kao što je silom otišlo dosta mojih prijatelja, dakle iz Duvna ili iz sličnih mijesta, Livna, Čapljine, Stoca, Viteza… Otići iz takvog ambijenta, iz male bosanske kasabe u nekakav Kopenhagen, Oslo, Štokholm, Amsterdam… Samo mogu pretpostavljati koliko je to veliki šok, koliko je to onako rušenje svijeta i sve ispočetka, sve novo. Mislim da te priče mi čak ne možemo ni zamisliti. Ja mogu govoriti iz perspektive Duvno-Zagreb, ali to nije toliko velika razlika u kulturi, jeziku, mentalitetu, ljudima, svemu, kao ovo što se dogodilo hiljadama i hiljadama Bosanaca i Hercegovaca i ne samo Bosanaca i Hercegovaca nego uopšte ljudi s ovog prostora, da su završili u tako nekim subpolarnim krajevima i tamo žive već recimo po deset godina neke svoje male živote u jednom potpuno drugom ambijentu za koji nikada nisu mogli pretpostaviti da će se u njemu zateći. Tako da ja mislim da su zapravo te priče istinski strašne i mislim da bi se tim pričama trebalo baviti čak možda u nekoj formi koja je dokumentarnija od ovoga što sam ja radio. Jednostavno otići s kamerom po tim Norveškama, Švedskama ili kako se već zovu sve te zemlje i snimati priče tih mladih ljudi koji su imali petnaest, šesnaest, sedamnaest godina kada su otišli i koji sad tamo žive neki sasvim drugi život. Mislim da bi to bila jedna užasno važna stvar kad bi to neko napravio, kad bi neko pokazao danas šta se dogodilo s tim ljudima, i ne samo mladima. Znam iz svoje ulice u Duvnu da su neki ljudi koji su 1992-3 imali recimo pedeset i pet godina i nisu se cijeli život maknuli iz te naše mahale, završili recimo u Bostonu, u Torontu i tako nekim gradovima i sada tamo žive neke sasvim druge živote. Ne mogu uopće zamisliti na koji način to funkcionira. Na koji način moja komšinica koja cijeli život nije maknula iz naše ulice sad živi u Bostonu? To me užasno zanima. Kad bi mi neko dao novce da odem tamo, da budem jedno dva mjeseca po tim gradovima, da ih obilazim, učinio bi mi najveću uslugu u životu, jer me to istinski zanima, ne kao pisca ili novinara, nego me baš istinski zanima kako izgleda njihov život, užasno me to zanima.
RSE: Iz ove perspektive to praktično izgleda kao naučna fantastika, da se ta vaša susjeda adaptirala u Bostonu.
ĐIKIĆ: Ja ne mogu zamisliti kako sad ta moja susjeda tamo živi, a cijeli život smo se pozdravljali, bili u istoj mahali, znam da nikad nije otišla iz te naše ulice i sad je odjednom u Bostonu. Užasno me zanima šta se događa u njezinoj glavi svih ovih godina i u glavama mnogih takvih žena. Istinski me to zanima.
RSE: Zašto se roman zove „Cirkus Kolumbija“, s tim da moram reći našim slušaocima koji nisu čitali roman da se u knjizi taj cirkus pojavljuje, ali da li je iza toga i neko skrivenije značenje?
ĐIKIĆ: Nije. Prvo, to nije moj naslov. Ja sam bio smislio drugi naslov, ali koji je vjerojatno bio glup, onako patetičan, i onda je Predrag Lucić, urednik biblioteke „Ferala“, nakon što je pročitao roman, rekao: „Ovo ti nije dobro, imam ti ja bolji naslov“ i predložio „Cirkus Kolumbija“. Činilo mi se da to nekako dobro zvuči, da ima smisla, odnosno da ima veze s knjigom, a dobro zvuči i odmah sam pristao na taj naslov. A s Kolumbijom nema nikakve veze, apsolutno nikakve, osim što se slučajno dogodilo da je fotografija na naslovnoj stranici snimljena u Kolumbiji. Našli smo tu fotografiju na Reuteru, sviđala nam se, a slučajno je ispalo da je njen autor baš Kolumbijka, međutim knjiga nikakve druge veze s Kolumbijom nema.
RSE: Recite nam nešto iz svoje biografije. Dakle, rođeni ste 1977. godine, u Duvnu, tamo završavate…
ĐIKIĆ: Tamo sam završio gimnaziju 1995. godine.
RSE: Kažu da je to bila dobra gimnazija. To sam čula od nekih mojih kolega koji su vaši sugrađani, s kojima sam nekada davno radila.
ĐIKIĆ: Ja sam išao u tu gimnaziju tokom rata. Upisao sam prvi gimnazije u jesen 1991. godine, a u Bosni je počeo rat negdje u četvrtom mjesecu 1992. godine, tako da sam ja u normalnu gimnaziju išao otprilike pola godine. Nakon toga je počeo rat i sve je to postalo onako manje važno. Nije se više toliko posvećivalo pažnje školi, neki su profesori otišli, neki su dobili otkaz, sve se to bilo ispremetalo i ja sad baš i nisam najkompetentniji da ocjenjujem kvalitet te škole. Ali mislim da nije bila loša. Bilo je nekoliko profesora koji su zbilja bili onako OK, super su bili, moglo se od njih dosta naučiti. Gimnaziju sam završio 1995. godine i u jesen te godine dolazim u Zagreb na studij novinarstva i politologije. Međutim, već prije toga, početkom rata, počeo sam pisati kao dopisnik iz Duvna za „Slobodnu Dalmaciju“, ali dopisnik tipa – koliko košta na pijaci kupus i te stvari. Kad sam došao u Zagreb, nastavio sam raditi kao dopisnik za „Slobodnu Dalmaciju“ iz Zagreba. Za njih sam radio još jedno godinu dana i onda prelazim u „Feral“ i evo do danas sam u „Feralu“, od kraja 1996. godine do sad, znači otprilike osam godina.
RSE: Smijem li pitati da li ste završili fakultet?
ĐIKIĆ: Nisam. Nije me to sram reći. Kad se uvalite u to novinarstvo, bar je kod mene tako bilo, jednostavno izgubite interes. Položio sam dvije godine i više mi se nije dalo.
RSE: Objektivno rečeno, svi oni koji su završili novinarstvo, mogu pouzdano reći da o novinarstvu na fakultetu nisu puno naučili.
ĐIKIĆ: Vjerojatno. Nije mi puno žao što nisam završio fakultet, ali se time baš nešto i ne ponosim. Možda nekad, jednog dana, šta ja znam, ali jednostavno u tom trenutku mi se to nije sviđalo, nisam imao ni volje, ni želje, ni strpljenja, ni živaca, više me zanimalo da pišem.
RSE: Da li je „Feral“ preoštar i prekritičan prema svemu što se dešava u Hrvatskoj i u regiji ili je stanje takvo da „Feral“ piše samo ono što vidi, osjeti i čuje?
ĐIKIĆ: Mislim da nije prekritičan. „Feral“ ima neki svoj kurs gledanja, „Feral“ se ne bavi lijepim stvarima, „Feral“ se ne bavi estradom, ne bavi se nekim trivijalnim temama koje sve više onako počinju dominirati ovim našim tranzicijskim, balkanskim društvima. „Feral“ onako nastoji biti ozbiljan list i nastoji biti dosljedan sebi, odnosno nastoji se držati tog nekog gesla da je zadaća novinarstva uglavnom da kritizira i toga se „Feral“ drži. Mi mislimo, ja osobno i ljudi s kojima radim u „Feralu“, da se jedino kritiziranjem i ukazivanjem na loše stvari može mijenjati društvo, svijet, odnosi među ljudima, odnosi u državi i odnosi generalno. Tako da možda iz neke druge perspektive jesmo prekritični, ali s druge strane naš stav je da se samo na taj način može nešto popravljati i mijenjati. Možda griješim, ali mislim da na to imamo pravo, da novinari trebaju prije svega da kritiziraju, a onda sve drugo.
RSE: Imate dosta saradnika iz regije, tretirate probleme ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini, pa djelimično i u Srbiji i Crnoj Gori. Da li se unutar „Ferala“ redakcija uopšte doživljava kao regionalna novina?
ĐIKIĆ: Da, s tim da bismo mi voljeli biti još regionalniji, ali treba nam novaca da bismo to mogli biti, a novaca baš i nemamo. Imamo Ivana Lovrenovića u Sarajevu, imamo Peru Lukovića u Beogradu, tu i tamo kad se nešto dogodi angažiramo i neke druge ljude iz tih zemalja, iz Sarajeva, iz Beograda, iz Podgorice, iz Ljubljane i tako dalje. Voljeli bismo biti još regionalnija novina, što je više moguće regionalni, ali te neke finansijske mogućnosti i sve to uvjetuje zapravo da se ipak u najvećoj mjeri bavimo Hrvatskom, što je meni osobno jako žao, jer mislim da ne samo dolazi nego da je već došlo vrijeme kad se zapravo mora početi razmišljati o toj regionalnoj kategoriji, jer sve ove naše zemlje, pogotovo Hrvatska, su po meni premala tržišta da bi se tu moglo na duže staze izdržati, baveći se pri tom ozbiljnim novinarstvom. Mislim da svaka od ovih naših zemalja ima premalo stanovnika i generalno premali krug čitalaca, dakle ljudi koji uopće čitaju novine, da bi se na konceptu ozbiljnog lista, kritičkog lista moglo na duže staze dobro živjeti od tog posla.
RSE: To je problem na koji ukazuju gotovo svi intelektualci ili ljudi od pera ako hoćete, da se u državama na Balkanu premalo čita. Šta bi se, po vašem mišljenju, moglo uraditi da ljudi počnu više čitati, jer je to evidentno problem?
ĐIKIĆ: To je jako teško pitanje, kad bih znao odgovor na to pitanje vjerojatno bih dobio neku nagradu za neki patent ili izum. Više ne vidim glavnu opasnost u tome što se premalo čita i što premalo ljude bilo šta interesira. Ne mogu govoriti o drugim zemljama na Balkanu odnosno u ovoj našoj regiji, jer nisam jako dobro upućen, ali mogu govoriti o Hrvatskoj i mogu reći da se u Hrvatskoj već dvije-tri godine događa jedan strahovit trend trivijalizacije, banalizacije društva. Ovdje se počinje događati teror lakih sadržaja – teror sapunica, teror kojekakvih šoua, teror tok-šoua, teror hostesa, manekenki, teror tabloida, teror „Big Brothera“, kojekakvih rijaliti-šoua… Mislim da će to sve više zahvaćati ove prostore i uzimati sve većeg maha u medijima, u društvu i općenito u nekoj javnoj domeni, i moram priznati da se ja tog društva i toga što dolazi zapravo užasno bojim. Mislim da ovi mladi ljudi, mlađi od mene, koji sada recimo upisuju fakultet, koji recimo završavaju srednju školu i tako dalje, mislim da te ljude zapravo ne zanimaju ozbiljne stvari, već da ih zanima isključivo laka i brza zarada, neki fini poslovi, slava, popularnost, da čitaju „Gloriju“, da vide s kim je sada Severina, da gledaju „Big Brothera“, da gledaju kako se stvaraju instant-zvijezde preko noći od ljudi koji ni po čemu ne zaslužuju biti zvijezde, jer nikakvih pretpostavki za to nemaju, a koje im postaju uzor, ti ljudi koji preko noći postaju zvijezde ni zbog čega, postaju im uzori i postaju model kako bi trebalo živjeti i kako biti uspješan. Mene je toga strah. Mene je toga strah više od svega i ne mislim da sada ljudi manje čitaju, već da čitaju krive stvari, mladi ljudi i općenito ljudi u Hrvatskoj. „Glorija“, dakle jedan tračerski tabloid i tako dalje, ima tiražu veću od sto hiljada primjeraka, što meni govori ne dakle da ljudi ne čitaju, nego da čitaju potpuno krive stvari. Ne želim omalovažavati taj žanr novinarstva, ali po meni su to krive, beznačajne stvari koje ljudi masovno čitaju, jer im one valjda stvaraju neku lažnu, šarenu sliku o stvarnosti koja zaista nije ni šarena, ni svijetla, nego je onako tmurna, depresivna i nikakva. Valjda u tim banalnim sadržajima pronalaze bijeg od te stvarnosti koja je takva kakva jeste. Mislim da je to pogrešno, ali ni ja, ni „Fereal“, niti ovo malo ozbiljnih novinara u Hrvatskoj ne možemo to promijeniti, nema šanse. Mislim da je to trend koji galopira i koji će nas u doglednoj budućnosti potpuno zgaziti.
RSE: Pričali smo dosta o tome kako je danas medijski pokrivena evo recimo Hrvatska, vi ste se na to ograničili. Po jednom istraživanju koje je proveo jedan od okruglih stolova Pakta stabilnosti konkretno u Hrvatskoj, od stotinu djevojaka ili djevojčica, ne znam kako bi ih nazvala, između četrnaest i sedamnaest godina, njih osamdeset i tri je odgovorilo da bi željele da budu manekenke, a među dječacima u istim godinama ili mladićima, njih šezdeset je odgovorilo da bi željeli biti nogometaši. Ja već dugo ne živim na tim područjima i ne znam kako to izgleda u stvarnosti, u kafiću, na ulici. Da li zaista ovo istraživanje odgovara toj nekoj slici, toj nekoj stvarnosti?
ĐIKIĆ: Nemam baš detaljan uvid, ali mislim da je to tu negdje. To je ono o čemu sam maloprije govorio. Mislim da mlade ljude ovdje počinje ne zanimati ništa, osim naći neki dobar i lagan posao, zarađivati puno novaca i živjeti na visokoj nozi. Na to se svode želje mladih ljudi u ovoj zemlji. Naravno, uvijek ima izuzetaka koji potvrđuju pravilo, uvijek je nekoliko posto onih koji vam ulijevaju nadu da nije baš sve tako crno. Ima pametnih mladih ljudi, jako obrazovanih, jako ozbiljnih, ali mislim da je taj dominantni, prevladavajući trend katastrofalan, porazan i tragičan. Kažem, ne očekujem ništa dobro, da će se to promijeniti, očekujem da će to samo biti gore. Zaista to očekujem i mislim da je to nekakav danak tranziciji, danak onome kroz šta ove zemlje prolaze od tog rata, poraća, pa sad do tog nekog kapitalizma koji je potpuno sulud, surov i nekontroliran, koji doslovce melje ljudsko meso, pogotovo meso ljudi koji nisu na to spremni, a ja bih se recimo u takve ubrojio.
RSE: Koliko imate kontakta s Bosnom i Hercegovinom?
ĐIKIĆ: Dosta. Fizičkog koliko stignem, a stignem u pola godine otići na par dana, ali svakog drugog kontakta imam jako puno, i sa Duvnom i sa puno ljudi na cijelom području Bosne. Imam dosta prijatelja u Bosni, poznanika, prijatelja, kolega. Tako da zapravo jako pratim šta se događa u Bosni, pogotovo pratim ono što se piše u Bosni. Novine se mogu pratiti preko Interneta, a inače se ne mogu kupiti, što mislim da je apsurd, dakle da se recimo „Dani“ ili „Slobodna Bosna“ ne mogu kupiti u Hrvatskoj. Ja ne mogu zamisliti šta je tu problem, ali je tako, jednostavno se ne može kupiti bosanski list u Zagrebu, što je užasno. Ali knjige nekako dolaze, dugo putuju, ali ako i zakasne tri mjeseca nije problem, jer knjiga je knjiga. Tako da mogu reći da imam dosta detaljan uvid u bosansku književnost, u ono što se sad piše, što sad izlazi, što sad nastaje.
RSE: I šta biste od toga izvukli na površinu?
ĐIKIĆ: Recimo jako volim pjesme Faruka Šehića. Sad je objavio i knjigu priča, to je također super knjiga. Volim dakle Faruka Šehića i mislim da će biti velika faca u književnosti ovih naroda. Volim pjesme Ahmeda Burića. Volim naravno ove stare, Milu Stojića, Lovrenovića, Nenada Veličkovića… Zaboraviću sigurno nekoga ko mi je važan. Mustafu Zidića recimo jako volim.
RSE: Gorana Samardžića, pretpostavljam.
ĐIKIĆ: Da, „Šumski duh“.
RSE: Interesantno je da ste na prva dva mjesta stavili pjesnike, a vi se bavite prozom i novinarstvom.
ĐIKIĆ: Moram priznati da se ne usuđujem pisati poeziju, ali mi je poezija oduvijek bila puno bliža nego proza. Kad je poezija dobra, onda mi je jedna pjesma veća od jednog romana i puno više volim poeziju nego prozu, ali se nikad ne bih usudio pisati poeziju, mislim da nemam taj dar.
RSE: Hoće li ipak u jednom trenutku, u nekoj bliskoj budućnosti, od novinara postati književnik, koji će se ostaviti novinarstva, jer kako ste opisali neku budućnost novinarstva u Hrvatskoj, to će na kraju balade biti ćorav posao?
ĐIKIĆ: Teško mi je predviđati čak i vlastitu budućnost, ali moram priznati da bih htio biti novinar zauvijek. Mene novinarstvo zaista uzbuđuje, zaista ga volim, obožavam taj miris friško odštampane novine, volim vidjeti svoje ime ispod nekog teksta. Novinarstvo mi je baš onako fetiš, književnost toliko nije, moram priznati. I ako se bude moglo, htio bih uvijek biti novinar, i to u „Feralu“ ako također ikako može. Ako ne bude moglo tako, ako se dogode sve ove crne slutnje u koje ja zaista vjerujem, mislim da ja uopće nisam nešto jako pesimističan, mislim da sam prilično realan, kažem ako nešto takvo ne bude išlo, onda ću pokušati smisliti nešto drugo. Hoće li to biti književnost ili ću otvoriti birtiju, sve su opcije u igri. Ali, kažem, volio bih biti novinar, i to u „Feralu“, ako se to ikako može realizirati.
RSE: Zamolila bih vas, kao štovalac vašeg književnog djela, da ipak ponekad nađete vremena da nešto napišete.
ĐIKIĆ: Trudiću se. Neću ništa obećavati, ali trudiću se.
ĐIKIĆ: Mislim da to jeste neki kraći roman ili duža pripovijetka, nešto između toga. Ovi koji se više razumiju u književnost kažu da je roman, pa recimo to tako.
RSE: Znači ja sam najprije pročitala „Cirkus Kolumbija“, pa sam onda pogledala ko je ustvari autor i onda sam se nemalo iznenadila kad sam vidjela da je sedamdeset i sedmo godište. Da li vi sami sebi djelujete kao mlad pisac?
ĐIKIĆ: Ja prije svega sebi ne djelujem kao pisac. Ja sam prije svega novinar i stvarno se ne smatram piscem. A što se tiče toga da li sam mlad ili star, ja sam sebi uvijek nekako djelovao staro, imam osjećaj da nikada u životu nisam bio baš pretjerano mlad. Valjda vam se to tako u životu dogodi da ili rano ostarite ili vas neke okolnosti natjeraju da budete zapravo stariji nego što jeste. Ali kažem, prije svega se osjećam piscem, a ovo mlad ili star, to je manje bitno.
RSE: Bila sam iznenađena upravo zbog sadržaja, odnosno načina na koji je „Cirkus Kolumbija“ napisan. Nije ni čudo što ste dobili nagrade koje ste dobili, prije svega onu najznačajniju, bosanskohercegovačku, Selimovićevu. Koliko je „Cirkus Kolumbija“ zapravo autobiografska proza?
ĐIKIĆ: Ne bih rekao da je autobiografska, ali u toj knjizi ima puno mene. To je možda najpreciznija definicija koju sam do sad smislio kao odgovor na to pitanje, jer mi je to pitanje postavljeno već mnogo puta. Ima unutra puno elemenata koji su se meni dogodili u životu ili su se dogodili nekome ko je meni blizak ili nekome za koga ja znam, ali ne bih rekao da je to autobiografska knjiga. Kažem, u njoj ima puno mene, ali puno više mene na razini osjećaja, na razini poimanja svijeta, na razini doživljavanja odnosa među ljudima, doživljavanja onako svih tih loših stvari koje su nam se događale, nego onako autobiografskog u smislu da sam ja preslikavao neke događaje iz stvarnosti u roman. Tu je puno više onako mog shvaćanja života, svijeta, ljudi i svega nego nekih stvarnih događaja koje sam ja tamo u toj knjizi opisao.
RSE: Koliko je mjesto događanja, to malo mjesto, zapravo nalik Duvnu ili Tomislavgradu, vašem rodnom mjestu?
ĐIKIĆ: Mislim da je puno nalik. Bojim se da ni o čemu drugom ne znam pisati, odnosno ne bih se usudio ni o čemu drugom pisati osim o Duvnu ili malo šire o Bosni, odnosno o Hercegovini, jer Duvno nije baš ni Bosna, ni Hercegovina. Duvnjaci kažu da je Duvno ono „i“ između. Ali da sam to mjesto htio imenovati, napisao bih da se radi o Duvnu, ne bih ga skrivao. Mislim da ima puno veze s Duvnom, ali mislim da priča može biti univerzalnija, o tome kako stvari funkcioniraju u provinciji, to je neka priča o provinciji. A kažem, Duvna ima puno, jer jedino što istinski poznajem u životu i o čemu bih se usudio pisati u formi nekog romana ili nečeg ozbiljnijeg, to je apsolutno Duvno. U Zagrebu živim deset godina, ali ono o čemu bih znao na taj način pisati, to je Duvno.
RSE: Ima u romanu jedan lik koji me se posebno dojmio, dečko koji sve vrijeme posmatra kroz prozor šta se dešava. Njegova sudbina se mene osobno jako dojmila, njegov odlazak u Zagreb, njegovo propadanje, njegov povratak i tako dalje. Koliko je taj Janko Ivanda sinonim za puno mladog svijeta koji je recimo iščupan iz nekih svojih korijena i poslan u neki veliki grad za koji nije bio spreman?
ĐIKIĆ: Znam da je puno takvih slučajeva. Znam za puno takvih priča, a za one koje ne znam pretpostavljam da su još strašnije. Otići recimo iz Duvna u Zagreb nije baš tako strašan mentalitetni ili kulturološki ili ne znam kakav šok, kao recimo otići iz Duvna u Kopenhagen ili u Oslo, kao što je silom otišlo dosta mojih prijatelja, dakle iz Duvna ili iz sličnih mijesta, Livna, Čapljine, Stoca, Viteza… Otići iz takvog ambijenta, iz male bosanske kasabe u nekakav Kopenhagen, Oslo, Štokholm, Amsterdam… Samo mogu pretpostavljati koliko je to veliki šok, koliko je to onako rušenje svijeta i sve ispočetka, sve novo. Mislim da te priče mi čak ne možemo ni zamisliti. Ja mogu govoriti iz perspektive Duvno-Zagreb, ali to nije toliko velika razlika u kulturi, jeziku, mentalitetu, ljudima, svemu, kao ovo što se dogodilo hiljadama i hiljadama Bosanaca i Hercegovaca i ne samo Bosanaca i Hercegovaca nego uopšte ljudi s ovog prostora, da su završili u tako nekim subpolarnim krajevima i tamo žive već recimo po deset godina neke svoje male živote u jednom potpuno drugom ambijentu za koji nikada nisu mogli pretpostaviti da će se u njemu zateći. Tako da ja mislim da su zapravo te priče istinski strašne i mislim da bi se tim pričama trebalo baviti čak možda u nekoj formi koja je dokumentarnija od ovoga što sam ja radio. Jednostavno otići s kamerom po tim Norveškama, Švedskama ili kako se već zovu sve te zemlje i snimati priče tih mladih ljudi koji su imali petnaest, šesnaest, sedamnaest godina kada su otišli i koji sad tamo žive neki sasvim drugi život. Mislim da bi to bila jedna užasno važna stvar kad bi to neko napravio, kad bi neko pokazao danas šta se dogodilo s tim ljudima, i ne samo mladima. Znam iz svoje ulice u Duvnu da su neki ljudi koji su 1992-3 imali recimo pedeset i pet godina i nisu se cijeli život maknuli iz te naše mahale, završili recimo u Bostonu, u Torontu i tako nekim gradovima i sada tamo žive neke sasvim druge živote. Ne mogu uopće zamisliti na koji način to funkcionira. Na koji način moja komšinica koja cijeli život nije maknula iz naše ulice sad živi u Bostonu? To me užasno zanima. Kad bi mi neko dao novce da odem tamo, da budem jedno dva mjeseca po tim gradovima, da ih obilazim, učinio bi mi najveću uslugu u životu, jer me to istinski zanima, ne kao pisca ili novinara, nego me baš istinski zanima kako izgleda njihov život, užasno me to zanima.
RSE: Iz ove perspektive to praktično izgleda kao naučna fantastika, da se ta vaša susjeda adaptirala u Bostonu.
ĐIKIĆ: Ja ne mogu zamisliti kako sad ta moja susjeda tamo živi, a cijeli život smo se pozdravljali, bili u istoj mahali, znam da nikad nije otišla iz te naše ulice i sad je odjednom u Bostonu. Užasno me zanima šta se događa u njezinoj glavi svih ovih godina i u glavama mnogih takvih žena. Istinski me to zanima.
RSE: Zašto se roman zove „Cirkus Kolumbija“, s tim da moram reći našim slušaocima koji nisu čitali roman da se u knjizi taj cirkus pojavljuje, ali da li je iza toga i neko skrivenije značenje?
ĐIKIĆ: Nije. Prvo, to nije moj naslov. Ja sam bio smislio drugi naslov, ali koji je vjerojatno bio glup, onako patetičan, i onda je Predrag Lucić, urednik biblioteke „Ferala“, nakon što je pročitao roman, rekao: „Ovo ti nije dobro, imam ti ja bolji naslov“ i predložio „Cirkus Kolumbija“. Činilo mi se da to nekako dobro zvuči, da ima smisla, odnosno da ima veze s knjigom, a dobro zvuči i odmah sam pristao na taj naslov. A s Kolumbijom nema nikakve veze, apsolutno nikakve, osim što se slučajno dogodilo da je fotografija na naslovnoj stranici snimljena u Kolumbiji. Našli smo tu fotografiju na Reuteru, sviđala nam se, a slučajno je ispalo da je njen autor baš Kolumbijka, međutim knjiga nikakve druge veze s Kolumbijom nema.
RSE: Recite nam nešto iz svoje biografije. Dakle, rođeni ste 1977. godine, u Duvnu, tamo završavate…
ĐIKIĆ: Tamo sam završio gimnaziju 1995. godine.
RSE: Kažu da je to bila dobra gimnazija. To sam čula od nekih mojih kolega koji su vaši sugrađani, s kojima sam nekada davno radila.
ĐIKIĆ: Ja sam išao u tu gimnaziju tokom rata. Upisao sam prvi gimnazije u jesen 1991. godine, a u Bosni je počeo rat negdje u četvrtom mjesecu 1992. godine, tako da sam ja u normalnu gimnaziju išao otprilike pola godine. Nakon toga je počeo rat i sve je to postalo onako manje važno. Nije se više toliko posvećivalo pažnje školi, neki su profesori otišli, neki su dobili otkaz, sve se to bilo ispremetalo i ja sad baš i nisam najkompetentniji da ocjenjujem kvalitet te škole. Ali mislim da nije bila loša. Bilo je nekoliko profesora koji su zbilja bili onako OK, super su bili, moglo se od njih dosta naučiti. Gimnaziju sam završio 1995. godine i u jesen te godine dolazim u Zagreb na studij novinarstva i politologije. Međutim, već prije toga, početkom rata, počeo sam pisati kao dopisnik iz Duvna za „Slobodnu Dalmaciju“, ali dopisnik tipa – koliko košta na pijaci kupus i te stvari. Kad sam došao u Zagreb, nastavio sam raditi kao dopisnik za „Slobodnu Dalmaciju“ iz Zagreba. Za njih sam radio još jedno godinu dana i onda prelazim u „Feral“ i evo do danas sam u „Feralu“, od kraja 1996. godine do sad, znači otprilike osam godina.
RSE: Smijem li pitati da li ste završili fakultet?
ĐIKIĆ: Nisam. Nije me to sram reći. Kad se uvalite u to novinarstvo, bar je kod mene tako bilo, jednostavno izgubite interes. Položio sam dvije godine i više mi se nije dalo.
RSE: Objektivno rečeno, svi oni koji su završili novinarstvo, mogu pouzdano reći da o novinarstvu na fakultetu nisu puno naučili.
ĐIKIĆ: Vjerojatno. Nije mi puno žao što nisam završio fakultet, ali se time baš nešto i ne ponosim. Možda nekad, jednog dana, šta ja znam, ali jednostavno u tom trenutku mi se to nije sviđalo, nisam imao ni volje, ni želje, ni strpljenja, ni živaca, više me zanimalo da pišem.
RSE: Da li je „Feral“ preoštar i prekritičan prema svemu što se dešava u Hrvatskoj i u regiji ili je stanje takvo da „Feral“ piše samo ono što vidi, osjeti i čuje?
ĐIKIĆ: Mislim da nije prekritičan. „Feral“ ima neki svoj kurs gledanja, „Feral“ se ne bavi lijepim stvarima, „Feral“ se ne bavi estradom, ne bavi se nekim trivijalnim temama koje sve više onako počinju dominirati ovim našim tranzicijskim, balkanskim društvima. „Feral“ onako nastoji biti ozbiljan list i nastoji biti dosljedan sebi, odnosno nastoji se držati tog nekog gesla da je zadaća novinarstva uglavnom da kritizira i toga se „Feral“ drži. Mi mislimo, ja osobno i ljudi s kojima radim u „Feralu“, da se jedino kritiziranjem i ukazivanjem na loše stvari može mijenjati društvo, svijet, odnosi među ljudima, odnosi u državi i odnosi generalno. Tako da možda iz neke druge perspektive jesmo prekritični, ali s druge strane naš stav je da se samo na taj način može nešto popravljati i mijenjati. Možda griješim, ali mislim da na to imamo pravo, da novinari trebaju prije svega da kritiziraju, a onda sve drugo.
RSE: Imate dosta saradnika iz regije, tretirate probleme ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini, pa djelimično i u Srbiji i Crnoj Gori. Da li se unutar „Ferala“ redakcija uopšte doživljava kao regionalna novina?
ĐIKIĆ: Da, s tim da bismo mi voljeli biti još regionalniji, ali treba nam novaca da bismo to mogli biti, a novaca baš i nemamo. Imamo Ivana Lovrenovića u Sarajevu, imamo Peru Lukovića u Beogradu, tu i tamo kad se nešto dogodi angažiramo i neke druge ljude iz tih zemalja, iz Sarajeva, iz Beograda, iz Podgorice, iz Ljubljane i tako dalje. Voljeli bismo biti još regionalnija novina, što je više moguće regionalni, ali te neke finansijske mogućnosti i sve to uvjetuje zapravo da se ipak u najvećoj mjeri bavimo Hrvatskom, što je meni osobno jako žao, jer mislim da ne samo dolazi nego da je već došlo vrijeme kad se zapravo mora početi razmišljati o toj regionalnoj kategoriji, jer sve ove naše zemlje, pogotovo Hrvatska, su po meni premala tržišta da bi se tu moglo na duže staze izdržati, baveći se pri tom ozbiljnim novinarstvom. Mislim da svaka od ovih naših zemalja ima premalo stanovnika i generalno premali krug čitalaca, dakle ljudi koji uopće čitaju novine, da bi se na konceptu ozbiljnog lista, kritičkog lista moglo na duže staze dobro živjeti od tog posla.
RSE: To je problem na koji ukazuju gotovo svi intelektualci ili ljudi od pera ako hoćete, da se u državama na Balkanu premalo čita. Šta bi se, po vašem mišljenju, moglo uraditi da ljudi počnu više čitati, jer je to evidentno problem?
ĐIKIĆ: To je jako teško pitanje, kad bih znao odgovor na to pitanje vjerojatno bih dobio neku nagradu za neki patent ili izum. Više ne vidim glavnu opasnost u tome što se premalo čita i što premalo ljude bilo šta interesira. Ne mogu govoriti o drugim zemljama na Balkanu odnosno u ovoj našoj regiji, jer nisam jako dobro upućen, ali mogu govoriti o Hrvatskoj i mogu reći da se u Hrvatskoj već dvije-tri godine događa jedan strahovit trend trivijalizacije, banalizacije društva. Ovdje se počinje događati teror lakih sadržaja – teror sapunica, teror kojekakvih šoua, teror tok-šoua, teror hostesa, manekenki, teror tabloida, teror „Big Brothera“, kojekakvih rijaliti-šoua… Mislim da će to sve više zahvaćati ove prostore i uzimati sve većeg maha u medijima, u društvu i općenito u nekoj javnoj domeni, i moram priznati da se ja tog društva i toga što dolazi zapravo užasno bojim. Mislim da ovi mladi ljudi, mlađi od mene, koji sada recimo upisuju fakultet, koji recimo završavaju srednju školu i tako dalje, mislim da te ljude zapravo ne zanimaju ozbiljne stvari, već da ih zanima isključivo laka i brza zarada, neki fini poslovi, slava, popularnost, da čitaju „Gloriju“, da vide s kim je sada Severina, da gledaju „Big Brothera“, da gledaju kako se stvaraju instant-zvijezde preko noći od ljudi koji ni po čemu ne zaslužuju biti zvijezde, jer nikakvih pretpostavki za to nemaju, a koje im postaju uzor, ti ljudi koji preko noći postaju zvijezde ni zbog čega, postaju im uzori i postaju model kako bi trebalo živjeti i kako biti uspješan. Mene je toga strah. Mene je toga strah više od svega i ne mislim da sada ljudi manje čitaju, već da čitaju krive stvari, mladi ljudi i općenito ljudi u Hrvatskoj. „Glorija“, dakle jedan tračerski tabloid i tako dalje, ima tiražu veću od sto hiljada primjeraka, što meni govori ne dakle da ljudi ne čitaju, nego da čitaju potpuno krive stvari. Ne želim omalovažavati taj žanr novinarstva, ali po meni su to krive, beznačajne stvari koje ljudi masovno čitaju, jer im one valjda stvaraju neku lažnu, šarenu sliku o stvarnosti koja zaista nije ni šarena, ni svijetla, nego je onako tmurna, depresivna i nikakva. Valjda u tim banalnim sadržajima pronalaze bijeg od te stvarnosti koja je takva kakva jeste. Mislim da je to pogrešno, ali ni ja, ni „Fereal“, niti ovo malo ozbiljnih novinara u Hrvatskoj ne možemo to promijeniti, nema šanse. Mislim da je to trend koji galopira i koji će nas u doglednoj budućnosti potpuno zgaziti.
RSE: Pričali smo dosta o tome kako je danas medijski pokrivena evo recimo Hrvatska, vi ste se na to ograničili. Po jednom istraživanju koje je proveo jedan od okruglih stolova Pakta stabilnosti konkretno u Hrvatskoj, od stotinu djevojaka ili djevojčica, ne znam kako bi ih nazvala, između četrnaest i sedamnaest godina, njih osamdeset i tri je odgovorilo da bi željele da budu manekenke, a među dječacima u istim godinama ili mladićima, njih šezdeset je odgovorilo da bi željeli biti nogometaši. Ja već dugo ne živim na tim područjima i ne znam kako to izgleda u stvarnosti, u kafiću, na ulici. Da li zaista ovo istraživanje odgovara toj nekoj slici, toj nekoj stvarnosti?
ĐIKIĆ: Nemam baš detaljan uvid, ali mislim da je to tu negdje. To je ono o čemu sam maloprije govorio. Mislim da mlade ljude ovdje počinje ne zanimati ništa, osim naći neki dobar i lagan posao, zarađivati puno novaca i živjeti na visokoj nozi. Na to se svode želje mladih ljudi u ovoj zemlji. Naravno, uvijek ima izuzetaka koji potvrđuju pravilo, uvijek je nekoliko posto onih koji vam ulijevaju nadu da nije baš sve tako crno. Ima pametnih mladih ljudi, jako obrazovanih, jako ozbiljnih, ali mislim da je taj dominantni, prevladavajući trend katastrofalan, porazan i tragičan. Kažem, ne očekujem ništa dobro, da će se to promijeniti, očekujem da će to samo biti gore. Zaista to očekujem i mislim da je to nekakav danak tranziciji, danak onome kroz šta ove zemlje prolaze od tog rata, poraća, pa sad do tog nekog kapitalizma koji je potpuno sulud, surov i nekontroliran, koji doslovce melje ljudsko meso, pogotovo meso ljudi koji nisu na to spremni, a ja bih se recimo u takve ubrojio.
RSE: Koliko imate kontakta s Bosnom i Hercegovinom?
ĐIKIĆ: Dosta. Fizičkog koliko stignem, a stignem u pola godine otići na par dana, ali svakog drugog kontakta imam jako puno, i sa Duvnom i sa puno ljudi na cijelom području Bosne. Imam dosta prijatelja u Bosni, poznanika, prijatelja, kolega. Tako da zapravo jako pratim šta se događa u Bosni, pogotovo pratim ono što se piše u Bosni. Novine se mogu pratiti preko Interneta, a inače se ne mogu kupiti, što mislim da je apsurd, dakle da se recimo „Dani“ ili „Slobodna Bosna“ ne mogu kupiti u Hrvatskoj. Ja ne mogu zamisliti šta je tu problem, ali je tako, jednostavno se ne može kupiti bosanski list u Zagrebu, što je užasno. Ali knjige nekako dolaze, dugo putuju, ali ako i zakasne tri mjeseca nije problem, jer knjiga je knjiga. Tako da mogu reći da imam dosta detaljan uvid u bosansku književnost, u ono što se sad piše, što sad izlazi, što sad nastaje.
RSE: I šta biste od toga izvukli na površinu?
ĐIKIĆ: Recimo jako volim pjesme Faruka Šehića. Sad je objavio i knjigu priča, to je također super knjiga. Volim dakle Faruka Šehića i mislim da će biti velika faca u književnosti ovih naroda. Volim pjesme Ahmeda Burića. Volim naravno ove stare, Milu Stojića, Lovrenovića, Nenada Veličkovića… Zaboraviću sigurno nekoga ko mi je važan. Mustafu Zidića recimo jako volim.
RSE: Gorana Samardžića, pretpostavljam.
ĐIKIĆ: Da, „Šumski duh“.
RSE: Interesantno je da ste na prva dva mjesta stavili pjesnike, a vi se bavite prozom i novinarstvom.
ĐIKIĆ: Moram priznati da se ne usuđujem pisati poeziju, ali mi je poezija oduvijek bila puno bliža nego proza. Kad je poezija dobra, onda mi je jedna pjesma veća od jednog romana i puno više volim poeziju nego prozu, ali se nikad ne bih usudio pisati poeziju, mislim da nemam taj dar.
RSE: Hoće li ipak u jednom trenutku, u nekoj bliskoj budućnosti, od novinara postati književnik, koji će se ostaviti novinarstva, jer kako ste opisali neku budućnost novinarstva u Hrvatskoj, to će na kraju balade biti ćorav posao?
ĐIKIĆ: Teško mi je predviđati čak i vlastitu budućnost, ali moram priznati da bih htio biti novinar zauvijek. Mene novinarstvo zaista uzbuđuje, zaista ga volim, obožavam taj miris friško odštampane novine, volim vidjeti svoje ime ispod nekog teksta. Novinarstvo mi je baš onako fetiš, književnost toliko nije, moram priznati. I ako se bude moglo, htio bih uvijek biti novinar, i to u „Feralu“ ako također ikako može. Ako ne bude moglo tako, ako se dogode sve ove crne slutnje u koje ja zaista vjerujem, mislim da ja uopće nisam nešto jako pesimističan, mislim da sam prilično realan, kažem ako nešto takvo ne bude išlo, onda ću pokušati smisliti nešto drugo. Hoće li to biti književnost ili ću otvoriti birtiju, sve su opcije u igri. Ali, kažem, volio bih biti novinar, i to u „Feralu“, ako se to ikako može realizirati.
RSE: Zamolila bih vas, kao štovalac vašeg književnog djela, da ipak ponekad nađete vremena da nešto napišete.
ĐIKIĆ: Trudiću se. Neću ništa obećavati, ali trudiću se.