Štrpci, Bukovica, opsada Dubrovnika,... svi ovi sramotni događaji iz bliske crnogorske prošlosti nijesu natjerali crnogorske građane da se ujedinjani suprotstave zlu i jedinstveno dignu glas protiv ratne pomame i ugnjetavanja drugih. U to vrijeme tek je šačica svijesnih bila spremna da se javno suprotstavi antihumanim projektima, dok je velika većina pacifistički angažman doživljavala kao izdaju. Društveni koncensuz u politički raspolućenoj i vrijednosno poremećenoj Crnoj Gori naizgled je postignut oko jednog ekološkog pitanja očuvanja rijeke Tare. U odbranu tog prirodnog graviteta koji se nalazi i na UNESCO-voj listi ustali su svi. Pojedini nosioci vlasti, opozicija, nevladine organizacije, obični građani. Prvi put je Vlada, namjerna da realizuje projekat Buk Bijela, na čas uzmakla pred bujicom kritike i riješenosti puka da sačuva svoje. Mladi crnogorski književnik Ognjen Spahić kaže da je akcija pokrenuta oko rijeke Tare suštinski ispravna, ali da ipak ima i drugu dimenziju i da svjedoči o licemjernosti crnogorskog društva koje je izabralo najlakši put da dokaže da nije podaničko i da ovdje postoji građanska svijest. Spahić ipak vjeruje da se u posljednjih petnaestak godina po tom pitanju slabo šta promijenilo:
“Na žalost, moram konstatovati da se u jednoj dimenziji sve svodi na isto. Prvo, giovorimo o društvu koje u bliskoj prošlosti nije uspjelo, možda nije ni pokušalo, da napravi konsenzus oko mnogo ozbiljnijih pitanja. Kada je bilo riječ o nekim mnogo ozbiljnijim, uslovno rečeno, devastacijama, kao što su zločin srpskih paravojnih formracija u Štrpcima ili pak masakar u Srebrenici”
Spahić kaže da je sarkastično to što je crnogorska svijest, navodno, proradila oko jednog ekološkog pitanja, baš kao što je, kako kaže, perverzno djelovalo proglašenje Crne Gore za ekološku državu u eri krvavog raspada bivše Jugoslavije:
“Neću reći da nije bitno to što je crnogorska javnost sada uspjela da se okupi oko ideje zaštite kanjona Tare od potapanja, ali isto tako vjerujem da kada bi se Štrpci ili Srebrenica dogodili danas, da ponovo Crna Gora, političari, nevledine organizacije ne bi uspjeli da naprave ovako širok konsensuz”.
Sociolog Srđan Vukadinović akciju oko zaštite rijeke Tare doživljava kao čisto simuliranje podizanja nivoa građanske svijesti. On napominje da je Crna Gora politički presječena na dva dijela i da veliki broj ljudi, prvenstveno opozicija i njene pristalice, daju glas Tari samo da bi se suprotstavili odluci Vlade. Vukadinović smatra da se u ovom slučaju prije može govoriti o poklapanju interesa različitih struja crnogorskog društva, nego o postizanju saglasnosti oko pitanja koje svi smatraju bitnim za budućnost države:
“Ja mislim da se ovdje ne radi o konsenzusu, nego se radi o tome da je opozicioni blok, koji čine uglavnom prosrpski orijentisane stranke, glasao protiv odluke Vlade, a ne konsenzus. Da je u pitanju konsenzus onda bi glasali za mnoge druge veoma bitne stvari koje znače biti ili ne biti Crnoj Gori”.
Komentarišući činjenicu da se i značajna broj nosioca vlasti suprotstavio potapanju Tare, Vukadinović kaže da vjeruje da se nakon osluškivanja reakcija javnog mnjenja dobar dio vladajućih funkcionera na taj potez, takođe, odlučio iz praktičnih razloga, a ne zbog intimnog osjećanja i svijesti o značaju svog postupka. S tim što su, napominje Vukadinović, takvo ponašanje sebi mogli dozvoliti jedino ljudi koji su visoko u državnom establišmentu i nijesu primorani da bespogovorno poštuju stav vodećeg političko-finansiijskog lobija:
“Kao praktikanti procijenili su da je mnogo bitnije i mnogo bolje da se priklone jednoj mnogo široj populaciji koja ne treži potapanje Tare, nego je upravo protiv toga. Tako da mislim da su i oni tu imali određeni politički interes”.
Siniša Stevović, predsjednik nevladine organizacije “Most”, aktivno uključene u akciju zaštite rijeke Tare, ima nešto drugačiji pogled. On smatra da je u ovom slučaju kulminiralo dugogodišnje nezadovoljsto naroda, pa čak i pojedinaca iz vlasti. On vjeruje da je većina građana svjesna da je dovedena na rub egzistencije i da oduzimanje Tare doživljava kao krađu posljednje šanse:
“Ljudi u Crnoj Gori nemaju ništa više drugo osim prirode. Kada se nekome kaže Tara, on se s tim ponosi. Ako bi nam i ovo uzeli bili bi totalno bezlični ljudi koji ne bi imali nikakvu budućnost. U svijetu je to naša prepoznatljivost i ona je baš jedinstvena i zbog toga. Mi ne možemo dozvoliti da izgubimo prirodne resurse. To bi bio kraj svake budućnosti ovih ljudi”.
Ognjen Spahić zaključuje da Tara ne može biti lakmus papir nivoa građanske svijesti u Crnoj Gori, jer su ljudi koji su ustali u njenu odbranu unaprijed svjesni da neće trpjeti posljedice zbog toga što su se suprotstavili odluci Vlade:
“To je da se pojavljuje neka vrsta folklora, jevtinog folklora, za koji političari neće snositi nikakve posljedice podržali ili ne tu akciju. Isto se dešava i s građanima Crne Gore, jer pitanja kanjona Tare doista lebdi u posljednjoj sferi praktičnih interesa građana Crne Gore, jer govorimo o nekom turizmu koji ćemo da razvijemo, govorimo o nekoj ekološkoj Crnoj Gori. Crna Gora nije ekološka država, niti će, smatram, ikad biti, a pitanje kanjona Tare se nameće kao jedan problem koji sve više postaje virtuelan, zar ne?
“Na žalost, moram konstatovati da se u jednoj dimenziji sve svodi na isto. Prvo, giovorimo o društvu koje u bliskoj prošlosti nije uspjelo, možda nije ni pokušalo, da napravi konsenzus oko mnogo ozbiljnijih pitanja. Kada je bilo riječ o nekim mnogo ozbiljnijim, uslovno rečeno, devastacijama, kao što su zločin srpskih paravojnih formracija u Štrpcima ili pak masakar u Srebrenici”
Spahić kaže da je sarkastično to što je crnogorska svijest, navodno, proradila oko jednog ekološkog pitanja, baš kao što je, kako kaže, perverzno djelovalo proglašenje Crne Gore za ekološku državu u eri krvavog raspada bivše Jugoslavije:
“Neću reći da nije bitno to što je crnogorska javnost sada uspjela da se okupi oko ideje zaštite kanjona Tare od potapanja, ali isto tako vjerujem da kada bi se Štrpci ili Srebrenica dogodili danas, da ponovo Crna Gora, političari, nevledine organizacije ne bi uspjeli da naprave ovako širok konsensuz”.
Sociolog Srđan Vukadinović akciju oko zaštite rijeke Tare doživljava kao čisto simuliranje podizanja nivoa građanske svijesti. On napominje da je Crna Gora politički presječena na dva dijela i da veliki broj ljudi, prvenstveno opozicija i njene pristalice, daju glas Tari samo da bi se suprotstavili odluci Vlade. Vukadinović smatra da se u ovom slučaju prije može govoriti o poklapanju interesa različitih struja crnogorskog društva, nego o postizanju saglasnosti oko pitanja koje svi smatraju bitnim za budućnost države:
“Ja mislim da se ovdje ne radi o konsenzusu, nego se radi o tome da je opozicioni blok, koji čine uglavnom prosrpski orijentisane stranke, glasao protiv odluke Vlade, a ne konsenzus. Da je u pitanju konsenzus onda bi glasali za mnoge druge veoma bitne stvari koje znače biti ili ne biti Crnoj Gori”.
Komentarišući činjenicu da se i značajna broj nosioca vlasti suprotstavio potapanju Tare, Vukadinović kaže da vjeruje da se nakon osluškivanja reakcija javnog mnjenja dobar dio vladajućih funkcionera na taj potez, takođe, odlučio iz praktičnih razloga, a ne zbog intimnog osjećanja i svijesti o značaju svog postupka. S tim što su, napominje Vukadinović, takvo ponašanje sebi mogli dozvoliti jedino ljudi koji su visoko u državnom establišmentu i nijesu primorani da bespogovorno poštuju stav vodećeg političko-finansiijskog lobija:
“Kao praktikanti procijenili su da je mnogo bitnije i mnogo bolje da se priklone jednoj mnogo široj populaciji koja ne treži potapanje Tare, nego je upravo protiv toga. Tako da mislim da su i oni tu imali određeni politički interes”.
Siniša Stevović, predsjednik nevladine organizacije “Most”, aktivno uključene u akciju zaštite rijeke Tare, ima nešto drugačiji pogled. On smatra da je u ovom slučaju kulminiralo dugogodišnje nezadovoljsto naroda, pa čak i pojedinaca iz vlasti. On vjeruje da je većina građana svjesna da je dovedena na rub egzistencije i da oduzimanje Tare doživljava kao krađu posljednje šanse:
“Ljudi u Crnoj Gori nemaju ništa više drugo osim prirode. Kada se nekome kaže Tara, on se s tim ponosi. Ako bi nam i ovo uzeli bili bi totalno bezlični ljudi koji ne bi imali nikakvu budućnost. U svijetu je to naša prepoznatljivost i ona je baš jedinstvena i zbog toga. Mi ne možemo dozvoliti da izgubimo prirodne resurse. To bi bio kraj svake budućnosti ovih ljudi”.
Ognjen Spahić zaključuje da Tara ne može biti lakmus papir nivoa građanske svijesti u Crnoj Gori, jer su ljudi koji su ustali u njenu odbranu unaprijed svjesni da neće trpjeti posljedice zbog toga što su se suprotstavili odluci Vlade:
“To je da se pojavljuje neka vrsta folklora, jevtinog folklora, za koji političari neće snositi nikakve posljedice podržali ili ne tu akciju. Isto se dešava i s građanima Crne Gore, jer pitanja kanjona Tare doista lebdi u posljednjoj sferi praktičnih interesa građana Crne Gore, jer govorimo o nekom turizmu koji ćemo da razvijemo, govorimo o nekoj ekološkoj Crnoj Gori. Crna Gora nije ekološka država, niti će, smatram, ikad biti, a pitanje kanjona Tare se nameće kao jedan problem koji sve više postaje virtuelan, zar ne?
