RSE: Upravo ste on-line odgovarali na pitanja na web sajtu Radija Slobodna Evropa. Da li Vam je neko pitanje bilo posebno interesantno?
PEJAKOVIĆ: Sva pitanja se mogu podvesti pod jedno pitanje – ima li nade za Bosnu i Hercegovinu? Dakle, imam osjećaj da se svi problemi koje mi ovdje imamo u Bosni i Hercegovini umnožavaju, odnosno usložnjavaju u dijaspori, u tom svijetu koji je, na žalost, ne svojom voljom formiran izvan Bosne i Hercegovine. Njegova zabrinutost je puno veća nego što su zabrinuti ljudi u Bosni i Hercegovini. Utoliko više što su se u Bosni i Hercegovini mnogi pomirili sa svojom sudbinom. Ja nisam taj i pokušavam na neki način odgovoriti na ta pitanja.
Ono što generalno mogu prihvatiti kao najbolje, to je da me niko nije pitao kao glumca, da su oni stvarno povjerovali da je moja uloga alternativnog Visokog predstavnika potrebna Bosni i Hercegovini i kroz ova pitanja u cijelosti mogu shvatiti da me je i dijaspora podržala u mojim nastojanjima da nešto promijenimo u Bosni i Hercegovini i da onim svim ljudima koji vole Bosnu i Hercegovinu omogućimo skori povratak, pogotovo onima koji su potpuno izgubili nadu da u Bosni i Hercegovini više mogu živjeti.
RSE: Josip Pejaković, glumac ili alternativni Visoki predstavnik, kada bi morali da birate između jednog od to dvoje, šta biste izabrali?
PEJAKOVIĆ: Pa ja sam i u toj poziciji ustvari glumac i uloga alternativnog Visokog predstavnika je uloga. Samo je pitanje da li ću tu ulogu odigrati dobro, loše, prosječno ili odlično. Ko zna, možda će ovo biti moja najbolja uloga u životu. Dakle, sve je postalo u ovom svijetu teatar, pa i moja uloga alternativnog Visokog predstavnika.
RSE: Šta mislite kako ste je do sada igrali, kako će to biti u budućnosti i kako su uopšte ljudi prihvatili tu ulogu, kako je nazivate?
PEJAKOVIĆ: Sama činjenica da sam maloprije došao sa sastanka, gdje sam primio vrlo visoku delegaciju Ureda Visokog predstavnika (OHR), na njihov zahtjev, što nije prvi put, sama činjenica da sam se sa gospodinom Paddyjem Ashdownom po tom pitanju sastao dva puta, zvanično dva puta, a nezvanično ko zna koliko puta, sama činjenica da mladi ljudi iz OHR-a, naši sugrađani, dakle naši sunarodnjaci koji su zaposleni u OHR-u, itekako žele da čuju moje mišljenje povodom mnogih pitanja koje postavlja OHR pred vlast i izvršenje u Bosni i Hercegovini, govori da bih i ja sam trebao više cijeniti ovu poziciju u kojoj se nalazim, nego što je istinski cijenim.
RSE: Čini se da je na web sajtu najmanje pitanja bilo o Josipu Pejakoviću kao glumcu. Bilo je jedno pitanje koga bi birali kao reditelja, Danisa Tanovića ili Emira Kusturicu i bio je izvod iz nekog Vašeg intervjua da ste rekli da biste voljeli raditi s Kusturicom. Kako to komentarišete?
PEJAKOVIĆ: Meni više zdravlje ne dozvoljava nešto previše kad je u pitanju gluma. Ono što sam ostao dužan, ostao sam dužan Emiru Kusturici da igram u jednom od njegovih filmova. Trebao sam igrati u ovom posljednjem filmu, nisam igrao, ne znam zašto. Postojali su neki drugi razlozi. Danisu Tanoviću ipak prepuštam da se bavi malo mlađim ljudima, odnosno onima s kojima on želi raditi, jer se izjasnio vrlo jasno da u Bosni i Hercegovini ne postoje glumci tako zanimljivi za njegove projekte, osim onih koje će on ubiti u prvom kadru, što je u „Ničijoj zemlji“ i radio s glumcima iz Bosne i Hercegovine. S tim što se Branko Đurić ne može smatrati bosanskohercegovačkim glumcem, on je već odavno slovenački glumac.
RSE: Bilo je još jedno interesantno pitanje, ja ću ga ponoviti – da li ste učestvovali na izborima za hrvatski Sabor, i drugo pitanje – čiji pasoš imate? Da li ste odgovarali na ta pitanja?
PEJAKOVIĆ: Nisam odgovorio na prvo, jer ga nisam pročitao. Posjedujem i bosanski i hrvatski pasoš. To je konačno moje neopozivo pravo kao Josipa Pejakovića građanina ove države. Time nisam manje Bosanac ili bosanski nastrojen. Moje bosanstvo ne treba dovoditi u pitanje ni u jednoj mogućoj varijanti, ukoliko kažem da sam Hrvat po rođenju. Što kao takav mogu ostvariti u ovoj zemlji, ostvarit ću, za dobrobit i ispunjenje svojih ličnih stavova, a ne taštine drugih koji će me provokativno pitati, pa ću ja sada ako kažem da imam samo bosanskohercegovački pasoš, a Hrvat sam, biti veći rodoljub ili domoljub u ovoj zemlji. Ne, ja sam praktičan čovjek do boli, ne želim da stojim u redovima da bih bio time veći Bosanac, želim da brže prelazim granice. Konačno, za to nam ubrzo neće trebati ni bosanski, ni hrvatski pasoš. Što se tiče mog učešća u hrvatskom Saboru, ja sam zadovoljan, jer sam onemogućio radikale i ekstremiste da uđu u hrvatski Sabor. Ako ništa, pobijedili smo njih. Znali su vrlo dobro da sam ja u toj borbi za hrvatski Sabor više puta pomenuo Bosnu i Hercegovinu nego ambasador Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj za to kratko vrijeme u tri nastupa na televiziji. Svi koji me poznaju znaju da bi se ja i u hrvatskom Saboru zalagao za Bosnu i Hercegovinu i za što bolje odnose Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom. Ja se jako teško odričem svih dijelova bivše Jugoslavije, to znaju oni koji me poznaju od ranije, i još uvijek sam u jednom magnovenju, ne vjerujem da se dogodilo da Makarska više nije moja, a i da recimo Valjevo nije moje ili Tolmin ili Triglav ili Đevđelija, sasvim je svedno, ili crnogorsko primorje koje mi se jednostavno sviđa. Ja nisam jugonostalgičar tipa koji se ljudima ne dopada, nego onaj koji je rođen u Jugoslaviji i želio je kao takav ostati upamćen drugima. Jer, konačno, svi oni koji me pamte, pamte me iz Jugoslavije. Mnogo njih me ne pamti kao nekog tko je iz Travnika ili iz Sarajeva ili iz Bosne i Hercegovine.
RSE: Za kraj ću Vas zamoliti za jedan kratak odlomak iz Vaše monodrame „On meni nema Bosne“.
PEJAKOVIĆ: Kako bolan nema Bosne a Neretva huči, kako bolan nema Bosne a Miljacka teče, kako bolan nema Bosne a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, jašta Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva. Sve one ide, a ti đe ćeš? Nemaš kud. Ide bolan i Ugar, u njega utiče Lonska, tu riba ima. Tu si ti treb‘o ribe fatati, a ne moju kuću rušit. Ti si treb‘o otić‘ na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati „Ah, meraka u večeri rane“, a ne se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo.
PEJAKOVIĆ: Sva pitanja se mogu podvesti pod jedno pitanje – ima li nade za Bosnu i Hercegovinu? Dakle, imam osjećaj da se svi problemi koje mi ovdje imamo u Bosni i Hercegovini umnožavaju, odnosno usložnjavaju u dijaspori, u tom svijetu koji je, na žalost, ne svojom voljom formiran izvan Bosne i Hercegovine. Njegova zabrinutost je puno veća nego što su zabrinuti ljudi u Bosni i Hercegovini. Utoliko više što su se u Bosni i Hercegovini mnogi pomirili sa svojom sudbinom. Ja nisam taj i pokušavam na neki način odgovoriti na ta pitanja.
Ono što generalno mogu prihvatiti kao najbolje, to je da me niko nije pitao kao glumca, da su oni stvarno povjerovali da je moja uloga alternativnog Visokog predstavnika potrebna Bosni i Hercegovini i kroz ova pitanja u cijelosti mogu shvatiti da me je i dijaspora podržala u mojim nastojanjima da nešto promijenimo u Bosni i Hercegovini i da onim svim ljudima koji vole Bosnu i Hercegovinu omogućimo skori povratak, pogotovo onima koji su potpuno izgubili nadu da u Bosni i Hercegovini više mogu živjeti.
RSE: Josip Pejaković, glumac ili alternativni Visoki predstavnik, kada bi morali da birate između jednog od to dvoje, šta biste izabrali?
PEJAKOVIĆ: Pa ja sam i u toj poziciji ustvari glumac i uloga alternativnog Visokog predstavnika je uloga. Samo je pitanje da li ću tu ulogu odigrati dobro, loše, prosječno ili odlično. Ko zna, možda će ovo biti moja najbolja uloga u životu. Dakle, sve je postalo u ovom svijetu teatar, pa i moja uloga alternativnog Visokog predstavnika.
RSE: Šta mislite kako ste je do sada igrali, kako će to biti u budućnosti i kako su uopšte ljudi prihvatili tu ulogu, kako je nazivate?
PEJAKOVIĆ: Sama činjenica da sam maloprije došao sa sastanka, gdje sam primio vrlo visoku delegaciju Ureda Visokog predstavnika (OHR), na njihov zahtjev, što nije prvi put, sama činjenica da sam se sa gospodinom Paddyjem Ashdownom po tom pitanju sastao dva puta, zvanično dva puta, a nezvanično ko zna koliko puta, sama činjenica da mladi ljudi iz OHR-a, naši sugrađani, dakle naši sunarodnjaci koji su zaposleni u OHR-u, itekako žele da čuju moje mišljenje povodom mnogih pitanja koje postavlja OHR pred vlast i izvršenje u Bosni i Hercegovini, govori da bih i ja sam trebao više cijeniti ovu poziciju u kojoj se nalazim, nego što je istinski cijenim.
RSE: Čini se da je na web sajtu najmanje pitanja bilo o Josipu Pejakoviću kao glumcu. Bilo je jedno pitanje koga bi birali kao reditelja, Danisa Tanovića ili Emira Kusturicu i bio je izvod iz nekog Vašeg intervjua da ste rekli da biste voljeli raditi s Kusturicom. Kako to komentarišete?
PEJAKOVIĆ: Meni više zdravlje ne dozvoljava nešto previše kad je u pitanju gluma. Ono što sam ostao dužan, ostao sam dužan Emiru Kusturici da igram u jednom od njegovih filmova. Trebao sam igrati u ovom posljednjem filmu, nisam igrao, ne znam zašto. Postojali su neki drugi razlozi. Danisu Tanoviću ipak prepuštam da se bavi malo mlađim ljudima, odnosno onima s kojima on želi raditi, jer se izjasnio vrlo jasno da u Bosni i Hercegovini ne postoje glumci tako zanimljivi za njegove projekte, osim onih koje će on ubiti u prvom kadru, što je u „Ničijoj zemlji“ i radio s glumcima iz Bosne i Hercegovine. S tim što se Branko Đurić ne može smatrati bosanskohercegovačkim glumcem, on je već odavno slovenački glumac.
RSE: Bilo je još jedno interesantno pitanje, ja ću ga ponoviti – da li ste učestvovali na izborima za hrvatski Sabor, i drugo pitanje – čiji pasoš imate? Da li ste odgovarali na ta pitanja?
PEJAKOVIĆ: Nisam odgovorio na prvo, jer ga nisam pročitao. Posjedujem i bosanski i hrvatski pasoš. To je konačno moje neopozivo pravo kao Josipa Pejakovića građanina ove države. Time nisam manje Bosanac ili bosanski nastrojen. Moje bosanstvo ne treba dovoditi u pitanje ni u jednoj mogućoj varijanti, ukoliko kažem da sam Hrvat po rođenju. Što kao takav mogu ostvariti u ovoj zemlji, ostvarit ću, za dobrobit i ispunjenje svojih ličnih stavova, a ne taštine drugih koji će me provokativno pitati, pa ću ja sada ako kažem da imam samo bosanskohercegovački pasoš, a Hrvat sam, biti veći rodoljub ili domoljub u ovoj zemlji. Ne, ja sam praktičan čovjek do boli, ne želim da stojim u redovima da bih bio time veći Bosanac, želim da brže prelazim granice. Konačno, za to nam ubrzo neće trebati ni bosanski, ni hrvatski pasoš. Što se tiče mog učešća u hrvatskom Saboru, ja sam zadovoljan, jer sam onemogućio radikale i ekstremiste da uđu u hrvatski Sabor. Ako ništa, pobijedili smo njih. Znali su vrlo dobro da sam ja u toj borbi za hrvatski Sabor više puta pomenuo Bosnu i Hercegovinu nego ambasador Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj za to kratko vrijeme u tri nastupa na televiziji. Svi koji me poznaju znaju da bi se ja i u hrvatskom Saboru zalagao za Bosnu i Hercegovinu i za što bolje odnose Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom. Ja se jako teško odričem svih dijelova bivše Jugoslavije, to znaju oni koji me poznaju od ranije, i još uvijek sam u jednom magnovenju, ne vjerujem da se dogodilo da Makarska više nije moja, a i da recimo Valjevo nije moje ili Tolmin ili Triglav ili Đevđelija, sasvim je svedno, ili crnogorsko primorje koje mi se jednostavno sviđa. Ja nisam jugonostalgičar tipa koji se ljudima ne dopada, nego onaj koji je rođen u Jugoslaviji i želio je kao takav ostati upamćen drugima. Jer, konačno, svi oni koji me pamte, pamte me iz Jugoslavije. Mnogo njih me ne pamti kao nekog tko je iz Travnika ili iz Sarajeva ili iz Bosne i Hercegovine.
RSE: Za kraj ću Vas zamoliti za jedan kratak odlomak iz Vaše monodrame „On meni nema Bosne“.
PEJAKOVIĆ: Kako bolan nema Bosne a Neretva huči, kako bolan nema Bosne a Miljacka teče, kako bolan nema Bosne a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, jašta Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva. Sve one ide, a ti đe ćeš? Nemaš kud. Ide bolan i Ugar, u njega utiče Lonska, tu riba ima. Tu si ti treb‘o ribe fatati, a ne moju kuću rušit. Ti si treb‘o otić‘ na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati „Ah, meraka u večeri rane“, a ne se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo.
