Dostupni linkovi

Turistu ushićuje drukčije, emigranta ono što je “isto”


RSE: Pošto je Darko porijeklom iz Ploča, dozvolite da upitam na početku da li ste tu našli mrvu Mediterana?

D. DAMIĆ: Sigurno da jesam. Iako sam ja uvijek govorio da sam ja bosanski Dalmatinac, jer je ustvari moj otac rodom iz Ploča, a ja sam rođen u Sarajevu. I kroz njegovu propagandu, da tako kažem, sigurno sam uvijek želio da budem bliže moru i želja mi se konačno, nakon Sarajeva i onih sarajevskih zima i sivog neba, ostvarila. U Sidneju je zaista nebo vedro, plavo, divno. S te strane, što se tiče vremena, stvarno je prekrasno.

RSE: Šta je još jedinstveno za taj grad? Mnogi kažu da je to jedan od najljepših gradova na planeti.

D. DAMIĆ: Ja kao arhitekta, sad već bivši, mogu reći da Sidnej i nije toliko lijep kao grad u smislu zgrada i toga, ali što se tiče položaja, dosta sam putovao i ne znam grad koji je ljepše smješten. Toliko divnih zaljeva, obala je izuzetno razuđena, vile su praktično na svakom mjestu u tim zaljevima. Prosto je nemoguće ići gradom, a zaobići more. Neko je napravio paralelu da je to kao paukova mreža tih kanala, tih morskih zaljeva. Zaista nešto prekrasno. I vrijeme i priroda su prekrasni. Klima je dosta vlažna, znači ima puno zelenila. Zaista prekrasno.

RSE: Da u razgovor uključimo i Sanju i da je zamolim da kaže kako je došlo do odlaska u Australiju? Pretpostavljam da vas izbjeglička staza nije odmah odvela u tu daleku zemlju, nego da je bilo i nekih međustanica.

S. DAMIĆ: Moja djeca i ja smo se odlučili da idemo prvo u Trpanj, gdje su moji roditelji imali vikendicu. To nije bila kuća za stanovanje, niti je bila tako građena, niti planirana, ali mi smo ipak našli način da nekoliko godina provedemo tamo. To su te ratne godine. Mi smo veoma rano izašli iz Sarajeva, u maju 1992. godine. Dvije i po godine smo proveli u Trpnju. To je jedno malo selo na Pelješcu. Bilo je jako pusto, samo su bile izbjeglice i mještani, selo od četiri stotine stanovnika koje naravno ne pruža ništa. Mi smo bili u toj vikendici i čekali da prestane rat u Sarajevu, a rat nije prestajao. Mislili smo, kao i sve Sarajlije, da će trajati par mjeseci, svijet neće dozvoliti, Evropa neće dozvoliti, ali bilo je što je bilo, i u tom isčekivanju se dogodilo da je moj stariji sin napunio osamnaest godina, maturirao u Pločama i trebalo je razmišljati šta sada da radimo, jer je prijetila opasnost da bude mobilisan i da ide u vojsku, a mi zaista nismo željeli da naša djeca idu u vojsku, niti smo željeli da mi uzmemo učešće u tim stranama na bilo koji način, jer smo mi rođeni Jugosloveni, formirali se kao Jugosloveni, ostali Jugosloveni na neki način i zaista nismo mogli da nađemo gdje bismo se priklonili. Svaka strana je mogla da bude u pravu, da ne bude u pravu, znali smo ko je neprijatelj u jednom momentu, u drugom momentu to je mogao da bude i neko drugi, jednostavno nismo željeli da se time bavimo. A naravno, ja kao majka pogotovo nisam željela da moja djeca uzmu učešća u tome. Onda smo razmišljali šta dalje. Nije se nudilo previše, mi nismo bili specijalno ni sposobni da nešto pronađemo zato što smo na neki način sebe otpisali, ja razmišljajući o sebi kao o nekom ko se bavi jezikom i za koga je jako teško da nađe posao na tom jeziku, a u krajnjoj liniji i moj muž i ja smo bili u godinama dovoljno ozbiljnim za bilo kakav početak na Zapadu. Međutim, sasvim slučajno, sticajem okolnosti, doznali smo da Australija daje povoljne uslove i predložila sam mužu da mi to ipak pokušamo, dakle da apliciramo za Australiju, da bismo Marka sklonili, da bismo Marka spasili vojske, jer ništa ne možemo izgubiti. Veoma brzo smo dobili pozitivan odgovor i onda je trebalo odlučiti šta dalje. Tad su još uvijek moji roditelji bili u Sarajevu, brat i snaha su bili u Beogradu u izbjeglištvu, ja sam bila u Hrvatskoj, nismo imali nikakvu mogućnost komunikacije, ali smo zbog djece odlučili da idemo u Australiju. Ja sam nekako uvijek umirivala moje – ako nam se ne bude dopalo, kad stane rat, uvijek se možemo vratiti. Tako je to krenulo, to je bio taj neki međuprostor i pauza između jednog i drugog života na duge staze.

RSE: Kako se u novom svijetu snašla porodica Damić? Sidnej i Australija su toliko različiti po svemu od onoga što ste ostavili u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

S. DAMIĆ: Ja vrlo često kažem da smo mi oni ljudi koji se nismo snašli, pri tom mislim da smo imali veoma mnogo godina kad smo otišli, zato što u Australiji ljudi koji imaju preko recimo četrdeset godina već razmišljaju o tome da se u svojim pedesetim penzionišu. Oni su sve postigli do tih svojih četrdeset godina, a ja sam tada kad smo došli imala četrdeset i šest, što je zaista previše godina za neki početak. Osim toga nismo znali jezik. Ono što smo znali, to je da je to fantastična zemlja koja će dati divne mogućnosti našoj djeci. Ono što također nisam znala o Australiji, to je da Australija ima predivne ljude. Ja sam se zaista na prvi pogled zaljubila u te ljude, oni su toliko jednostavni. Kada već moraš da napustiš svoju zemlju, a nije nam bilo drago što smo morali napustiti svoju zemlju, a opet smo morali, utoliko što smo mi u miješanom braku, moj muž i ja nismo iste nacije, prema tome, uvijek bi se neko u drugoj zemlji u novonastalim sredinama osjećao loše. Da se niko od nas ne bi osjećao loše i da bi mogli da sačuvamo sebe i svoj način razmišljanja i našu djecu, da budu ono što jesu, ili da ne budu ništa ili da izaberu šta će da budu ili da se jednostavno time ne bave, kao što se ni mi nismo bavili, mi smo odlučili da idemo dalje. Ono što želim da kažem, to je da je Australija zaista najdivnija zemlja ako već moraš da budeš u nekoj zemlji i da počneš svoj život iz početka. Pitao si me kako smo se snašli. Mi se nismo snašli, ali smo zadovoljni što su naša djeca postigla ono što smo mi željeli i mi smo jako zadovoljni i presretni roditelji. A mi se bavimo stvarima za koje se nismo niti školovali, niti smo ih ikada radili, s jednim malim izuzetkom i prostorom za dušu, a to je da sam ja još uvijek ponekad novinar, a Darko više nije novinar, već slikar, a to ga čini beskrajno sretnim.

RSE: Kad govorite o novinarstvu, o čemu se radi? Jeste li na radiju, jeste li na televiziji, jeste li u nekom listu, kakav je to posao?

S. DAMIĆ: Prvo sam pisala za jedan magazin za porodicu, pisala sam samo u dva broja, a onda se ispostavilo da magazin tavori s novcem, da se ne plaćaju honorari. Mi smo zaista živjeli jako skromno i zaista nisam mogla nakon toliko godina sebi da dozvolim da radim volonterski, trebalo je zarađivati novac. Pokušavala sam u jednim bosanskim novinama, koje mi se međutim u tom periodu zaista nisu sviđale kako su bile koncipirane, trebalo je u nekim prvobitnim dogovorima da ja budem urednik lista, pa je onda bilo rečeno da taj list već ima urednika, bile su tako neke nečiste stvari i ja sam se povukla, nisam htjela da se time bavim. A onda poslije toga sam imala jednu divnu priliku da sa svojom novom prijateljicom koju sam upoznala ovdje, koja je bila producent na filmskoj televiziji, uradim televizijski prilog od pet minuta, ustvari jednu pričicu od pet minuta o sidnejskom festivalu. Iznajmili smo televizijsku ekipu, snimali, onda smo nas dvije to montirale i filmska televizija je to emitovala. Ja sam napisala taj neki mali sinopsis, bila sam reditelj toga, imali smo snimatelja, tonca i poslije toga iznajmljenog montažera, i bilo mi je ogromno srce, bila sam toliko sretna. Činilo mi se da se opet dešavaju neke najljepše stvari u mom životu, povratila sam neke uspomene, ali to je bilo kratko. Međutim, unazad godinu i po dana ja ponovo radim kao novinar, s tim što sam radila cijele prošle godine, a ove godine par mjeseci, možda pola godine, radim na SBS radiju. SBS radio je državna radio stanica (National Broadcasting Service) australijske Vlade, gdje se dnevno emituje program na preko šezdeset jezika. Ja tu imam privilegiju da mogu da radim naravno na svom jeziku, što je fantastično, jer bez obzira što sam savladala engleski, nisam ga savladila u toj mjeri da mogu da radim na engleskom jeziku. Tako da mi je to ogromna privilegija da mogu da radim na svom jeziku. Međutim, na žalost, broj zaposlenih ljudi na tom radiju je određen prema broju minuta ili sati koliko se emituje u toku nedjelje. Mi imamo pet sati nedjeljno programa, za što je potreban jedan čovjek koji radi puno radno vrijeme i jedan čovjek koji radi pola radnog vremena, bez ikakvih šansi da se primi treći čovjek. Treći čovjek će biti primljen kada bude otišao prvi ili drugi. I to je od prilike to. Tako da ja nemam veliku nadu da se tu zaposlim i da tu ostanem, ali sam ja vječita zamjenjivačica i mislim da su zadovoljni mojim radom, a ja sam presretna zbog te mogućnosti i ljudi s kojima radim, tako da je to za mene zaista jedan veliki užitak koji mi se u posljednje vrijeme dogodio.

RSE: Dolazak u Australiju za Darka Damića značio je traganje i pronalaženje nekih novih pasija. Kako je sve to sa slikarstvom počelo. Je li Darko Damić, arhitekta, oduvijek u duši zapravo bio slikar?

D. DAMIĆ: Mogu reći da jeste. Nekada davno, kada sam završio gimnaziju i htio da upišem slikarstvo na Akademiji, u porodici su bili neki problemi tipa – gdje baš slikarstvo, umjetnost je vrlo sumnjiva stvar i tako dalje. Moj otac je to dosta forsirao, ne mogu reći da mi je branio, ali je bilo ubjeđivanja. I tako sam ja prvo otišao na mašinstvo, a kasnije se prebacio na arhitekturu, koja je isto u kući bila prokomentarisana kao – pa nije ni to baš sigurna struka. Uglavnom taj neki stav oko umjetnosti je uvijek nekako lebdio. Uglavnom, arhitektura je imala veze sa slikarstvom, na prve dvije godine arhitekture je bilo slobodno slikarstvo, crtanje olovkom, kasnije akvarelom i ja sam bio tamo zaista jedan od najboljih i malo sam tu svoju želju kompenzirao te prve dvije godine, a onda je arhitektura išla u drugom pravcu. Tako da se zaista sada ponovo vraćam u neku mladost. Uvijek sam slikao, uvijek sam nešto skicirao, znači ta neka želja je očigledno bila u meni oduvijek.

RSE: Kako ste se privikli na krajolik i na svjetlo koji su toliko drugačiji od zavičaja? Je li to bilo opterećenje ili na neki način podsticaj i prednost u radu na vašim slikama?

D. DAMIĆ: To je jedan veliki problem. Što se tiče boja, neba i svega, to je zaista impresivno i mogu reći da sam uvijek oduševljen kad vidim nešto novo. Međutim, u slikarskom smislu je teško reći. Ja uvijek nekako dijelim profesije na profesionalce i amatere. Što se tiče slikarstvam, ja sam sebe tu uvijek nekako tretirao kao arhitektu, što i jesam, znači ta neka kvaliteta mog slikarstva, da uhvatim boju australskog neba i tako dalje, to je bilo daleko od mene. Nisam čak, da budem iskren, bio ni željan da se u to upuštam. Znači, ja sam se više bavio sobom i kroz slikarstvo pokušavao da izrazim svoje recimo probleme, patnje, odnose prema stvarima, prema kućama i tako dalje. Tako da taj element da uhvatim boju australske zemlje ili neba nije bio prisutan.

RSE: Ja znam da je o slikama nezahvalno govoriti, slike treba gledati, treba u njima uživati, ali šta biste vi rekli za svoje slike? Pripadaju li nekom određenom stilu? Šta je to, kakva je to mješavina?

D. DAMIĆ: Sviđa mi se ta zadnja riječ – mješavina. Ne mogu parafrazirati Pikasa koji je rekao da ne pripada nikakvom stilu. Ja sam sticajem okolnosti prvo počeo da lutam. Kad čovjek krene u nešto, a imao sam slobodnog vremena koje sam želio popuniti baš na taj način, počeo sam da radim ono u šta sam bio siguran – crtež, akvarel, gvaš i tako dalje, znači te neke tehnike i neko realističko slikarstvo, ono što sam viđao oko sebe, ono što sam viđao u slikama drugih slikara, pomalo se učio i ponovo prolazio neku školu. Ali što se tiče stila, krenuo sam od nekog realističnog slikarstva s malo mirnijim bojama, slikarstva arhitekture, ulica, kuća, ovdašnjih australijskih. Ovdje je druga vrsta arhitekture nego kod nas, engleska. Od toga sam krenuo, znači od te neke veze s arhitekturom i realističnog slikarstva, a onda sam malo-pomalo išao u neke apstrakcije koje nikad nisu otišle daleko, dakle u baš apsolutnu apstrakciju, nego je uvijek bilo prepoznatljivo. Znači neki razvoj koji ja sam možda nisam toliko ni kanalisao koliko sam puštao da to ide svojim tokom. Unutar svega toga je bilo raznih pokušaja raznih pravaca i ideja. Apsolutno nisam bio opterećen time šta će neko drugi reći o tome šta ja radim, nego sam radio ono što mi se činilo interesantnim.

RSE: Za vama je već određeni broj kolektivnih izložbi, kakav je interes za slikarstvo u Australiji?

D. DAMIĆ: Australija je zemlja u nekom smislu vrlo slična našoj – vrlo mlada zemlja. Pošto sam uvijek volio jako puno čitati, dosta sam pročitao o australskim slikarima. Vrlo je interesantno da do sedamdesetih, pa skoro i do osamdesetih godina, najbolji australski slikari nisu mogli živjeti od slikarstva, već su bježali iz Australije, odlazili u Evropu, neki u Ameriku, ali najčešće u Evropu, u Italiju. Znači, interes publike za slikarstvo je bio vrlo slab, a imaju zaista izvanredne slikare. Tako da bi se slobodno moglo reći da u zadnjih možda dvadeset godina, znači od osamdesetih do sad je jedan veliki bum i interesovanja i vrednovanja slikarstva. I normalno, oni su zatvoreni, kao i mnoge druge mlade nacije, znači gledaju više sebe i svoju australsku produkciju i dosta su ovako zatvoreni u odnosu na sve ono što dolazi sa strane.

RSE: Da ste mlađi, da li bi se dalo od slikarstva živjeti?

D. DAMIĆ: To je jako teško pitanje, vi morate biti jako produktivni i obostrano talentovani. Jedna je stvar za slikarstvo, a druga za menadžerstvo. Na žalost, te dvije kombinacije su dosta rijetke, obično jedna prevaže. Ne mogu reći da li sam talentovan slikar, to neko drugi treba da kaže, ali na žalost za ovu drugu menadžersku nisam jako sposoban. Znači, mislim da ja, ovakav kakav jesam, ne bih mogao živjeti od slikarstva, zato što zaista tu produkciju koja je potrebna da bi se od toga živjelo ne znam da li bih bio u stanju da postignem. Doduše to govorim sad u ovim starim godinama, tako da vjerovatno ni to nije dovoljno pouzdano.

RSE: Dobro, nisu to neke godine, ljudi sve duže žive i sve su duže aktivni, a Darko je negdje recimo između pedeset i pet i malo više od toga.

D. DAMIĆ: Evo još malo pa šezdeset.

RSE: Obojica sinova potvrđuju staro pravilo da iver ne pada daleko od klade. Stariji je nastavio vašim stopama u arhitekturi, mlađi u sportu, ali ne u košarci, već u jedriličarstvu.

D. DAMIĆ: To je bilo veliko zadovoljstvo. Jer, kad čovjek dođe u neku nepoznatu zemlju, pogotovo te subote i nedjelje su bile divne, divno more, divno nebo, i moj mlađi sin je zaista insistirao na tome da se bavi jedrenjem. Od samog početka on je radio, kao što sva djeca ovdje rade, zarađivao neki sitni novac, skupio i kupio svoju prvu jedrilicu i tako je krenuo u tom jedriličarskom klubu kao jedan od najmlađih jedriličara tamo, izuzetno je bio u to zaljubljen. Godine su prolazile, on je mijenjao brodove, oni to zovu skifovi, to su ustvari izuzetno brze jedrilice. To nisu jedrilice u smislu jahti za jedrenje, nego su to izuzetno brzi čamci za jedrenje koji idu trideset, četrdeset pa i pedeset kilometara na sat na jedra, na kojima se visi na nekim žicama i to dosta ovako sa strane djeluje opasno. Ali uglavnom, on je bio vrlo uspješan u tome, u prošloj godini je osvojio Prvenstvo New South Walesa, koji ima devet miliona stanovnika, u svojoj klasi. Postoje klase od dvanaest, četrnaest i šesnaest brodova, on je u toj klasi od četrnaest. U čitavoj Australiji je drugi. Tako da je to zaista veliki uspjeh u zemlji koja se zaista bavi jedrenjem na svim mogućim nivoima. Tako da je to što ste tiče Luke s te strane jako dobro. On je isto tako završio dizajn, zaposlio se i radi u dizajnu, iako moram reći da je u mislima stalno skoncentrisan na jedrenje. Mlad je, dvadeset i tri godine. Evo kad je bio naš prijatelj Bogdan Tanjević ovdje, vidio je mladog, nasmijanog Sarajliju na jedrilici u Sidneju. To su te lijepe strane. Jer, svi mi koji smo otišli znamo da je bilo jako teških trenutaka i za nas i za djecu, od smještaja, poslova, svega što se radilo, pokušavajući preživjeti. Tako da je ova strana s djecom zaista prekrasna.

RSE: Koja je priča starijeg Marka?

D. DAMIĆ: Što se tiče sporta, prvo se htio baviti košarkom, pa sam mu ja organizovao da se tad u Sarajevu bavi košarkom, pa mu je poslije dva-tri treninga počeo smetati trener, klizava lopta i tako dalje. On je onaj slučaj kad djeca traže razloge da se ne bave sportom. On je iz Trpnja otišao u Francusku, pa nam se onda priključio u Sidneju, upisao arhitekturu, završio, ne mogu reći kao najbolji student, ali kao student koji je za svoj završni diplomski rad dobio jednu jako prestižnu nagradu koja Kraljevski institut za arhitekturu u Sidneju dodjeljuje svake dvije godine. Dobio je prvu nagradu koju dijeli s jednim studentom iz Melburna, za projekat jednog objekta. To je njemu, a normalno i nama, jako puno značilo, ali mu je pomoglo i pri zapošljavanju, jer zaposliti se nakon završene arhitekture nije lako u Australiji. Imao je mogućnost da bira gdje će, ljudi su se interesovali za njega, tako da je to krenulo jako dobro. To je bilo prije dvije-tri godine, tako da on već uveliko radi. Normalno, u ovim zemljama, svi to znamo, je sve neizvjesno, sve zavisi od ekonomskih prilika, ali ono što smo planirali smo i realizovali, znači da se djeca zaposle, a i da se bave, kao što se Luka bavi, ovim lijepim stvarima. Kao što sam se i ja bavio sportom, Luka to sad nastavlja, iako mnogo uspješnije moram reći.

RSE: Koliko su se promijenile vaše navike u Sidneju u odnosu na vaš život u Sarajevu? Šta ste prihvatili od australijskog načina života i šta biste željeli da prihvate Australci od evropskog, od vašeg?

S. DAMIĆ: Jako su se izmijenile. Prvo, mi smo drukčiji ljudi sada. Bili smo ono što smo bili, jer nas je tako formirala porodica, društvo i tako dalje. Imali samo svoj status u društvu, imali smo svoje navike, naše navike su bile vezane za posao, za društveni život, za porodični život i tako dalje. Ovdje smo došli i prvo se desio jedan užasan nesklad, a to je da mama i tata idu u školu zajedno sa Markom i Lukom i da smo svi bili đaci, s tim što su mama i tata bili malo lošiji đaci, jer su bili malo stariji đaci i malo im je teže išao taj engleski nego djeci. Onda se desilo da su Marko i Luka u jednom periodu bili na neki način roditelji Sanji i Darku, zato što su oko svega što je trebalo da se završava ovdje pomagali Marko i Luka – Marko, prevedi ovo, Marko, pitaj ovo, Luka telefonira umjesto nas i tako dalje i to je bio jedan čudan period na nekom početku. Naravno, to nas je također izmijenilo, promijenilo i tako dalje. Otišla sam možda u širinu, a pitao si šta je to toliko drukčije u Australiji. Prije svega Australci su strašno jednostavni ljudi, užasno jednostavni ljudi. To znači da apsolutno ne pridaju značaja ničem čemu pridaje Evropa. Oni su spontani, neposredni i strašno prijateljski prema svakome ko dođe sa strane i jednostavno ne zamotavaju odnose nego ih odmotavaju. Vrlo su direktni i vrlo konkretni. Sve ono što ja jako volim, sve ono što mi se dopada. Ne mogu reći da bih ja to u tim uslovima voljela, vjerovatno da smo mi malo suzdržaniji da bismo mi u nekim putovanjima koja su u našem, često se Darko i ja šalimo pa to zovem bivšem životu, u našim bivšim životima, bila recimo turistička, tada smo se i mi na drugi način predstavljali ljudima, kontaktirali s njima i imali ipak jednu zadršku i išli „donekle“. Nismo voljeli previše da se otkrivamo, niti da se drugi previše otkrivaju. Imali smo znači neku suzdržanost. Međutim, kada si toliko izgubljen u jednom svijetu koji govori drugi jezik, u jednom svijetu gdje je sve drukčije, gdje automobili idu drugom stranom ulice, gdje voda teče u suprotnom smjeru nego što si navikao, zvijezde su drukčije poredane, apsolutno je sve drukčije. To je bio zaista šok za nas. I ono što je bilo divno, to je da su svi ljudi toliko jednostavni i da makar taj problem nemamo, da uspostavimo komunikaciju. To je ono što je divno. Australci su vjerovatno i sami prošli kroz jedan užasno težak početak. Znamo način kako je nastajala ta Australija, kako su se borili i imali jedan zaista loš standard dugo vremena i dugo kasnili za Evropom. Međutim, oni su ipak uspjeli, zahvaljujući uzajamnoj pomoći, pomagali su jedni drugima i taj način ponašanja se zadržao i prema nama emigrantima. Što se tiče naših navika koje smo mi prenijeli ovdje, mi naravno nismo odustali od naših navika. Prebacivali su nam da su previše dobro obučeni za svaku priliku. Pri tom ne mislim previše luksuzno ili ne znam šta, nego na primer da imamo cipele svaki put na nogama ili vodimo računa o tome da baš ne idemo u kratkim pantalonama na opersku predstavu na primjer. Oni su i tu vrlo jednostavni. To znači da je dozvoljeno sve. U Opera House, gdje smo imali prilike da odemo na koncerte i tako dalje, ja zaista nisam znala šta da obučem, a onda sam vidjela da mogu da obučem zaista sve, jer vas niko neće primijetiti ni po čemu, ni po tome što ste jako dobro, ni po tome što ste jako loše obučeni. A kad sam dolazila na posao ili kad sam izlazila iz kuće, bila sam obučena onako kako smo mi naučili da se oblačimo kada idemo na posao ili kada izlazimo iz kuće i nastajale su neke smiješne situacije. Sve je mnogo manje formalno nego što je kod nas.

RSE: Kad bih vas pitao da sami odjavite ovaj naš razgovor, ovo naše druženje, šta biste rekli, služeći se iskustvom s Televizije Sarajevo, gdje ste proveli tolike godine kao urednik, voditelj, spiker i tako dalje.

S. DAMIĆ: Prvo bih rekla da je mnogo teže odgovarati na pitanja nego postavljati pitanja. Kad postavljaš pitanja, onda se ipak pripremiš, a kada odgovaraš na pitanja, onda u jednom odgovoru hoćeš da uhvatiš pet drugih stvari, da dotakneš to, to i to, onda ti se učini da nešto što je važno nisi rekao, da si rekao ono što je manje važno i tako dalje. Odjavila bih tako da je ovo vjerovatno jedna od mnogih priča koje su nam se dogodile, zahvaljujući ovom nemilom ratu koji nas je raselio na sve strane. Ne mislim da je po bilo čemu ona specifična, ona je prosto izbjeglička priča. Mnoga prijateljstva ovdje su se i formirala upravo na račun tog nečeg što nam je zajedničko u ovom novom životu, a to su te neke vrlo slične izbjegličke sudbine. U tom svom prvom članku koji sam napisala za taj porodični magazin za koji je trebalo da radim, odnosno za koji sam se nadala da ću raditi, taj prvi članak se odnosio na moje prve impresije o Sidneju. Mislim da je glavna stvar koja razlikuje turistu od emigranta ta što je čovjek kao turista ustvari ushićen kada vidi sve ono što je nepoznato i što je drukčije i to je upravo ono što ga oduševljava i ono što ga vuče da saznaje više. A emigrant je beskrajno sretan samo onda kada vidi nešto što je isto, jer je dovoljno uplašen da zaista želi da prepozna samo isto i samo to isto mu daje nekakvu sigurnost. Na žalost, tog istog je bilo strahovito malo. Ono što smo uspjeli da zadržimo, a što je od nas zavisilo, to su odnosi s našim prijateljima. Naši prijatelji iz „bivšeg života“ i dalje su ostali našim jako dobrim prijateljima s kojima održavamo veze. A s prijateljima iz ovog „novog života“ se družimo po istom principu i izabrali smo ih po istom principu kao da smo tamo i kao da nismo ništa promijenili. To znači jedan iskren, fini, srdačan prijateljski odnos koji smo izgradili ovdje. Prijatelji su nam i Australci, prijatelji su nam i Jugosloveni. Namjerno kažem Jugosloveni, zato što ne znam kako bih nazvala Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i ostale.
XS
SM
MD
LG