Dostupni linkovi

Američki san – mit ili stvarnost?


RSE: Predlažem da nastavimo ovaj razgovor sa profesorom Pavlovićem. Naravno govorićemo o američkom snu, o obećanoj zemlji, ali je nekako neizbežno pitanje ishoda američkih izbora. Dakle, pobedio je ponovo Džordž Buš, ali ono što je interesantno, stiče se utisak da je većina sveta, kao i istraživanje javnog mnjenja, očekivala ili priželjkivala pobedu Kerija. Da li mislite kako sada postoji neka vrsta podozrenja izmedju ostatka sveta i Amerike, u onom smislu da će se mladi malo teže odlučivati da idu u Ameriku ili je reč o jednoj predrasudi da se u svari ništa ne menja?

PAVLOVIĆ: Menja se utoliko što se možda po prvi put dobija utisak da je društvo Sjedinjenih američkih država u jednoj dubokoj podeli. Postoji i unutar samog američkog društva duboka politička podela, jer je ovo bila tesna izborna pobeda, dakle i neizvestan rezultat. Svaki ozbiljan analitičar predvidjao je vrlo tesnu izbornu trku, a sa druge strane taj odnos Amerike prema ostatku sveta postaje važno pitanje, ne samo za svet, nego i za same Amerikance. To su dve relativno nove karakteristike. Nikada kao do sad spoljnopolitička agenda nije bila toliko prisutna u izbornim predsedničkim borbama i kampanjama.

RSE: Postoji ta kontraverza izmedju američke moći, koja izaziva podrozenje ostalog dela sveta u tom političkom smislu, i istovremeno njene privlačnosti: počev od biznismena koji investiraju ili očekuju američke investicije u svojim zemljama, pa do mladih i talentovanih, o kojima ćemo uglavnom večeras govoriti, a koji hrle u Ameriku.

PAVLOVIĆ: Zbog nekih objektivnih prednosti, zbog toga što američko društvo i dalje na neki način omogućava najlakšu prohodnost mladim, talentovanim ljudima. Amerika je privlačna u ovom akademskom smislu, u obrazovnom smislu za oba pola, i ostaje privlačna i dalje za mlade ljude koji žele da nastave obrazovanje, da se usavršavaju. Kao i za moje stajije kolege profesore sa evropskih univerziteta koji, kada im se približava vreme za penziju, rado se okreću ka Americi, jer tamo ne postoje tako tvrdi starosni limiti, tamo se pre svega ceni koliko je ko sposoban i koliko ko može da radi. Tako da veliki broj profesora evropskih univerziteta odlazi u Ameriku.

RSE: Šta je to zapravo što privlači mlade: mogućnost školovanja i poslovnog uspeha, ili istovremeno njena otvorenost i demokratičnost? Da li je prednost Amerike u odnosu na ostatak sveta ogroman novac koji ulaže u obrazovanje, (recimo 2,7 odsto društvenog proizvoda se ulaže u obrazovanje, za razliku od Britanije i Francuske koje izdvajaju samo 1,1) ili sama metodologija koja se razlikuje od evropske.

PAVLOVIĆ: Mnogo toga. Jedan vrlo efikasan sistem obrazovanja, i jedan sistem koji omogućava mladim ljudima da brzo steknu potrebne diplome, do doktorskih diploma. Znate, u Evropi u mnogim zemljama, pogotovu kod nas ovde na Balkanu, potrebne su godine, a po nekad i decenije da dobijemo doktora nauka. U američkom društvu vi možete da dodjete do doktorata i u 25-26 godini.

RSE: Ali to nije nauštrb kvaliteta. Recimo, londonski „Ekonomist“ je nedavno objavio analizu, koristeći odredjenu metodologiju, po kojoj su, medju prvih deset univerziteta u svetu, samo dva evropska: Oksford i Kembridža, a medju 40 još samo univerzitet u Utrehtu, koji se nalazi na 39 mestu.

Fulbrajtova stipendija je jedna od najprestižnijih, i svojevremeno, u vreme bivše Jugoslavije, bilo je mnogo stipentista, dok za vreme rata, odnosno sankcija nije postojala takva mogućnost. Vi ste nakon ukidanja sankcija postali predsednik udruženja. Kakvo je interesovanje, sa jedne strane, u Srbiji i Crnoj Gori, a sa druge strane, kolika je spremnost SAD-a da pozivaju stručnjake iz zemlje?

PAVLOVIĆ: U pravu ste, nekada je to bio jedan od najrazvijenijih programa na ovim prostorima. Potpisan je 1964. Sporazum za Fulbrajtov program izmedju tadašnje Jugoslavije i Sjedinjenih američkih država, i to je bio je jedan od najrazvijenijih programa, jako ga uporedimo sa ostalim Fulbrajtovim programima u svetu. U devedesetim godinama, u okviru sankcija taj program je bio zatvoren za Srbiju i Crnu Goru. Otvoren je posle promena, ali je i dalje ta razmena i interesovanje, sa jedne i sa druge strane, na relativno niskom nivou. Tu su i neke prepreke u pitanju: recimo da profesori koji konkurišu za Fulbrajtovu stipentiju, i ako je dobiju, nisu u mogućnosti da započnu boravak u Americi zajedno sa članovima svoje porodice, pa se onda ljudi teže odlučuju da se odvajaju od porodice, to je jedan od razloga. Sa druge strane, američke, mi imamo najveću zainteresovanost od strane profesora engleskog jezika, ali u novije vreme dobijamo ljude za različite oblasti: i u društvenim naukama, i u tehničkim oblastima, medicini, itd. Imamo na Fakultetu političkih nauka koleginicu koja trenutno koristi Fulbrajtov program, Amerikanku, kao i kolegu na Pravnom fakultetu. Dakle, situacija se popravlja ali ne ide to tako brzo kao što bi smo svi želeli.

* * * * *

RSE: U beogradskom studiju je sociolog Ivana Aleksić, koja se u junu mesecu vratila iz Amerike, gde je na magistarskim studijima bila na Kolumbija univerzitetu. Ivana, vi ste došli u junu iz SAD, kada su se već napravile te podele, o kojima govori profesor Pavlović, izmedju pristalica demokrata i republikanaca. Koliko su zaista te podele bile jasne, i koliko su se one osećale na Kolumbija univerzitetu?

ALEKSIĆ: Da ja sam se vratila u junu, i imala sam prilike da ispratim taj period primarnih izbora u okviru Demokratske stranke, pre nego što je gospodin Keri postao zvanični kanditat Demokratske stranke. Tako da ova vrsta polarizacije, koja se dogodila mesec-dva pred održavanjem predsedničkih izbora, nije bila do te mere jaka. Medjutim, pre nego što sam došla, čula sam da je Keri izjavio kako je potrebno da se povrati jedinstvo medju Amerikancima. U tom smislu je i pružio ruku novoizabranom predsedniku, što je za mene bilo prijatno iznenadjenje.

RSE: Zašto, jeste li očekivali nešto drugo?

ALEKSIĆ: Ne, razmišljala sam više o srpskom kontekstu kada sam to pomenula.

RSE: Da li se ta polarizacija, koja je postojala u Sjedinjenim američkim državama tokom ove kampanje, može porediti sa bilo kojom od polarizacija koje smo mi gledali ovde u srpskoj politici proteklu deceniju, pa i duže?

ALEKSIĆ: Mislim da je za same Amerikance to bilo vrlo neobično iskustvo. Prosečan Amerikanac, ako je to uopšte moguće statistički izraziti, ne razmišlja previše u svakodnevnom životu previše o politici. Veoma često oni se ne interesuju ko se nalazi na čelu njihovih država, ili ko vodi države unutar američkih država. To je veoma neobično, i mislim da je izlaznost na ovim predsedničkim izborima u Americi to i pokazala.

RSE: Vi ste bili na univerzitetu i tamo ste, predpostavljam, i provodili najviše vremena. Važe ocene da se taj, da kažem intelektualni slog u SAD odredjivao za Kerija i Demokratski stranku, dok su ruralni slojevi bili naklonjeniji Bušu. Da li je to i vaš utisak?

ALEKSIĆ: Ja sam bila na jednom klasičnom liberalnom univerzitetu. Demokratska stranka je liberalna stranka u Americi, za razliku od Republikanske koja se otvoreno naziva konzervativnom. Većina Američkih univerziteta ima blagu tendenciju ka liberalima, odnosno, pristalice su Demokradske stranke, što ne znači da nema sjajnih univerziteta koji su izuzetno jaka republikanska uporišta. U tom smislu rekla bi da su, generalno, intelektualci više podržavali Kerija na ovim izborima.

RSE: Proveli ste dve godine u Njujorku, koliko je bilo teško doneti odluku da iz Beograda odete tamo?

ALEKSIĆ: Dosta teško, zato što mi imamo sliku o Americi koja dolazi iz svih raznih atraktivnih sadržaja koji nam se nude.

RSE: A šta vas je tamo dočekalo?

ALEKSIĆ: Amerika je jedna izuzetno šarena i bogata, zanimljiva zemlja. Ona je vrlo različita od onog što mi imamo kao neku vrstu pozitivne ili negativne predrasude. Za mladog čoveka, prodornog, snalažljivog, vrednog, ima jako puno mogućnosti pre svega u univerziteskom okruženju, jer američki univerziteti žele da privuku žele da privuku inteligentnu populaciju iz svih zemalja sveta, i na taj način uče o drugima.

RSE: Da li je bilo teže magistrirati tamo ili ovde?

ALEKSIĆ: Ja ovde nisam magistrirala.

RSE: Da, ali kakav je vaš utisak na osnovu informacija koje imate: da li je tamo stvarno teže magistrirati nego u Srbiji ili je obrnuto?

ALEKSIĆ: Mislim da je izazov utoliko veći što je sistem obrazovanja neobično složen. Izuzetno je važno da ste spremni da učite, i da budete fleksibilni, to naš sistem ne traži. Naš sistem je dosta čvrsto strukturisan, sa predmetima koji su jasni u tom smislu, i vi možete da potražite savet kolege, profesora i da relativno lako razumete način na koji postdiplomski studiji u Beogradu funkcionišu. U Americi to nije slučaj; samo u toku jednog semestra tamo vam se nudi dvestotinak različitih kurseva sa gostujućim profesorima. Stvar je vaše lične sposobnosti, organizovanosti da iskoristite maksimalno datu ponudu samo u tom trenutku. Teže je, izbor je veći, i utoliko je teže donositi lične odluke, ali čini mi se da je u tom smislu i nagradjujuće, zato što vi birate.

RSE: Koliko teško je bilo doneti odluku da se vratite natrag?

ALEKSIĆ: Dosta teško, takodje. Teško je doneti takvu odluku zato jer su dve godine dovoljan period da se čovek navikne na jedno novo okruženje, nakon nekog početnog, višemesečnog šoka odsustva iz Srbije. Ne bih to kvalifikovala ni kao pozitivan ni kao negativan šok, naprosto vam se čitav svet okrene odjednom. Isto to se desilo i ovoga puta kada sam došla; moram reći da je teže biti stranac u svojoj zemlji, a mislim da svako, posle odredjenog perioda, počne da se oseća kao stranac, čak i kada je kod kuće. To dosta apsurdno zvuči, ali mislim da tu lične preferencije igraju odlučujuću ulogu: da li ćete otići, ili ćete ostati zavisi od mogućnosti za jedno ili za drugo.

RSE: Koji je bio vaš razlog da se vratite i da ne ostanete tamo u društvu i u zemlji gde su se nudile tolike mogućnosti?

ALEKSIĆ: Moj lični izbor je bio da živim u Srbiji. To je možda neka vrsta patriotizma, a možda i neka vrsta idealizma, ali, u svakom slučaju, želja da živim i radim na svoj jeziku, i da budem sa prijateljima i porodicom, sa kojima sam odrasla i formirala se kao ličnost. Tu odlučuje jako puno ličnog za svakog pojedinca.

RSE: O americi kao obećanoj zemlji i američkom snu razgovarali smo sa zagrebačkom glumicom Mirom Furlan, velikom filmskom zvezdom iz bivše Jugoslavije, koja je napravila uspešnu televizisku karijeru u Sjedinjenim američkim državama. Ona već godinama živi u SAD-u, tačnije u Los Andjelesu postižući zapažene uspehe.

FURLAN: Sve to što gledamo, živimo, vidimo i čujemo, upozorava nas da je taj mit vrlo krhak i da stranci nisu dobro došli. Postoj utisak da je zemlja zatvorena, ksenofobična, da je segregacija živa i zdrava, rasizam takodje prisutan u svakoj pori društva. Medjutim, taj mit stoji i on nam je svima u glavama, osobito nama koji smo rasli u Istočnoj Evropi. Ono što smo mislili da je Amerika, zapravo se pokazalo kao podpuno marginalna svar u Americi: a to je rok end rol, to je film, to je bit literatura, to su Bob Dilen, Džoni Mičel (dobro ona je Kanadjanka). U svakom slučaju, taj mit postoji izvan pravog stanja stvari, i on se održava.Eto, i to je na neki način veliki uspjeh, ali sa druge strane velika varka na koju se svi ljepimo. Ne samo mi Istočnoevropejci, nego naravno i cela Centralna i Južna Amerika, Meksiko, ljudi prelaze tu strašnu granicu preko bodljikave žice.

RSE: Medjutim, bez obzira na to što pominjete kao problem, činjenica je da mnogo ljudi, čini mi se da ih je sve više, koji pokušavaju iz svih krajeva sveta, sa svih kontinenata, bilo kao mladi ljudi koji pokušavaju da završe studije, da započnu životnu karijeru, i koji u tome uspevaju. Vi ste jedan od primera, kao što sam rekao, ostvarili ste veliki uspeh, a pogotovu u umetnosti, inače, nije to lako učiniti u SAD-u. Kakvo je to vaše iskustvo?

FURLAN: Moram reći da moj dolazak u Ameriku nije nikako bio moj pokušaj ostvarivanja američkog sna, niti sam se takvim idejama bavila, došla sam zato što sam osetila da moram otići. Zašto baš Amerika: uvijek sam volela Njujork bio je to na neki način moj grad. Život me je medjutim bacio u Los Andjeles, koji je daleko od onog što bih izabrala za svoj grad. Ima tu milion nepredvidjenih okolnosti, ali kad jedan Meksikanac iz malenog mesta na nekakvoj planini, mesec dana putuje na najstravičnije načine, u kamionima bez zraka, plaćajući svu uštedjevinu svoje familije nekom obskurnom tipu koji će ga prevesti preko granice, i onda ga konačno deportiraju, ili ga možda čak i ubiju dok preskače ogradu izmedju Tihuane i Sant Diega, onda čovek zna da on ima američki san, i da se za njega spreman žrtvovati sve, pa čak i svoj vlastiti život. Vrlo zanimljivo, zato što Amerika emigrante koji dolaze u nju ne tretira ni malo nježno.

RSE: Pa dobro, veliki je priliv emigranata, a nema baš dovoljno prostora. Vi ste rekli, dakle, da niste otišli da bi ste ostvarili američki san, nego je prost sticaj okolnosti bio takav da ste jedino mogli u Ameriku, ali vi ste uspeli. Da li ste na tom putu uspeha imali mnoštvo prepreka?

FURLAN: Ja nevolim riječ uspjeh, s obzirom da sam alergična na riječ uspeh. Volela bih da znamo definirati tu riječ. Šta je taj uspjeh? Da li mislimo na zaradjivanje novca, da li mislimo da čovek uspje da radi ono što želi, što hoće? Da li je uspeh jednostavno biti sretan i zadovoljan, miran, i ne preterano neurotičan. Po mom mišljenju, najveći uspjeh je ostati živ i biti, recimo, ne podpuno lud u ovom stravičnom svetu. To mislim da je uspjeh, a i taj baš nisam sasvim sigurna da sam ostvarila. Hoću reći: vrlo sam pažljiva, uspjeh je tako jedna raztezljiva kategorija.

RSE: Ali ipak ste uspeli, za vaše ime se zna, neću sad govoriti o vašim zaradama, naravno. Ipak ste nešto ostvarili. Postoje mnogi drugi ljudi koji su u svojim zemljama nešto značili, a kad su došli u Ameriku morali su da se bave nekim potpuno drugim poslovima da bi bukvalno preživljavali.

FURLAN: Bila sam i ja u takvoj situaciji, i ja sam radila poslove za koje nisam nikad mislila da ću ih raditi. Prolazila sam kroz najrazličitija moguća poniženja. Prema tome, govoriti sad o nekom naglom uspehu i ostvarivanju snova je podpuno netačno. Borba je žestoka i postoji potpuna ravnodušnot zemlje prema onima koji u nju dolaze. I sa pravom na neki način, čovek mora sam sebi reći: ko me je ovamo zvao? Sam sam se pozvao. To što smo imali ratove, i što se po celom svetu dogadja to što se dogadja, to se ovih ovde ljudi ne tiče. I to se pokazalo i time što su ponovno izabrali Buša. Taj izolacionizam je prisutan u Americi, kao što vidimo, zdrav je i jak.

RSE: Da li to znači da vi ljudima koji to nameravaju, a imaju još nekih dilema, ne preporučujete da pokušaju da ostvare svoj san u Americi, već negde drugde, u svojoj zemlji ili u Zapadnoj Evropi?

FURLAN: Mislim da se čovek na emigraciju treba odlučiti samo kao na krajni izlaz, da treba pokušati sve drugo prije nego što se čovek odluči na tako užasan rez u svom životu, jer je on bezbedno bolan i nakon takvog reza nema povratka, u glavi, psihološkog povratka. Jer je taj rez bio toliko bolan i toliko je prerezao život čovjeka koji ga je učinio na dva dijela, koji se više nedaju spojiti. Čovjek misli, pa dobro otićiću, probaću, pa ako ne ide vratiću se, e to nije tako jednostavno.

RSE: Kakva je vaša situacija, da li ste vi, posle svega što ste rekli i svih iskustava, nekako da tako da kažem „raspolućeni“, niste ni tamo ni ovamo?

FURLAN: Mislim da je to situacija svakog emigranta, taj osećaj da si ni tamo ni ovdje, da nepripadaš ni tamo ni ovdje, i da si izmedju. Naravno da čovjek može iza toga vidjeti veliku tragediju svog života, ali može vidjeti i jednu vrstu slobode u tom nevezivanju ni za jedno ni drugo, može zapravo naći svoju slobodu.

RSE: Dali ste vi bliže ostanku u Americi ili eventualnom povratku jednog dana?

FURLAN: Mnoge stvari bi se trebale desiti da bi se taj povratak desio, a i ne znam kako bi on baš izgledao. Mislim da jednostavno čovek treba živeti od dana do dana. Veliki planovi, kao što smo vidjeli, se obično izjalove, i nikad ne ispadaju onako kako je čovjek mislio, prema tome polako, korak po korak.

RSE: Hteli vi ili nehteli vaš američki san se ostvaruje.

FURLAN: Ovom Bušovom pobedom sigurno ne.

* * * * *

RSE: Poznata zagrebačka glumica Mira Furlan koja već godinama živi u Los Andjelesu u intervijuu za Radio Slobodna Evropa. A u nastavku da čujemo šta kaže o američkom snu Albert Tenteli iz Saveta za spoljnu politiku u Vašingtonu.

TENTELI: Verujem da su Sjedinjene države mesto gde se mogu ostvariti snovi, imajući u vidu njene istinske vrednosti, mogućnosti da se svako iskaže i pronađe način da iskoristi te prednosti. Problem imigracije u SAD postao je veoma kompikovan dramatičnim rastom broja građana koji dolaze iz Latinske Amerike u poslednjih 20 do 50 godina, i naše granice su preplavljene ljudima koji dolaze sa te strane, što utiče i na imigrante iz drugih delova sveta, jer se postavlja pitanja koliko možemo godišnje da ih apsorbujemo. Politika SAD je da se dovede što veći broj mladih i talentovanih iz celog sveta, koji se prijavljuju u legalnoj proceduri, i oni su dobrodošli. Reč je o ljudima koji žele da ostvare svoj san i time istovremeno doprinose Americi svojom kreativnošću i kvalitetom, rešenošću da budu deo našeg društva, pomažući njegovom napretku. Međutim, kao što sam rekao situacija je počela da se komplikuje u poslednjih nekoliko decenija, kada su na stotine hiljada ako ne i milioni imigranata iz Latinske Amerike počeli da ulaze ilegalno preko Meksika. Sve se to odražava i na pripadnike ostalih zajednica koji dolaze, koji su u drugoj situaciji dobrodošli, ali zbog pomenutog problema građani Amerike gledaju na njih na isti način kao i na one koji ulaze ilegalno. To se odražava na stav Amerike u kojoj meri treba da bude otvorena, odnosno koliko ljudi iz celog sveta može da primi. Amerikanci nemaju osećaj podozrenja prema ljudima koji dolaze sa strane da će im uzeti posao. Jedino su nezadovoljni kada se iz poreza koji plaćaju sredstva usmeravaju ka onima koji su ilegalno došli u zemlju.
Ne mislim da bi pobeda Kerija bilo šta značajnije promenila u odnosu SAD i ostatka sveta. Za pitanja o kojima govorimo, politiku uglavnom utvrđuje kongres a njegov pristup je u velikoj meri konzistentan, bez obzira koja partija ima većinu. Mislim da su mediji u priličnoj meri to izdramatizovali. Razlike postoje u tonu, ali ne i u temeljima politike koja je u priličnoj meri konzistentna.

* * * * *

RSE: Uključujemo i Mariju Backović iz Čikaga koja pre šest godina otišla iz Beograda, gde je diplomirala bio-hemiju, u Čikago, gde je na univerzitetu doktorirala. Sada radi kao istraživač na Nord Vestern univerzitetu u Čikagu.
Dobro veče i dobro došli, odnosno kod vas je još dan. Predpostavljam da je predhodna noć bila duga za sve koji žive u Americi, naravno i za ostatak sveta. Predpostavljam da ste malte ne do zore pratili ishod izbora.

BACKOVIĆ: Da, bila je duga noć za sve. Ja sam na kraju zaspala u ponoć, sa nestrpljenjem i nekim isčekivanjem. Kada sam se probudila, ono što smo se nadali da se neće desiti, desilo se, bila je to uzbudljiva noć.

RSE: Na osnovu toga što ste rekli zaključio sam da ste podržavali Kerija, a neka istraživanja govore da je 95% gradjana Srbije i Crne Gore glasalo zapravo za Buša, smatrajući da je njegova politika pogodnija za Balkan.

BACKOVIĆ: Da sam mogla da glasam, glasala bih za Kerija, ali nisam to mogla jer nisam državljanin Amerike. Ovde sam bila kao student šest godina, bila sam na studentskoj vizi, sad apliciram za drugu vizu sa kojom mogu da apliciram za zeleni karton. U svakom slučaju, to je dugačka procedura, koja na kraju može da se završi dobijanjem američkog pasoš, a koji vam daje mogućnost da glasate. Medjutim, ja to nemam i žao mi je što nisam mogla svoj glas da uručim Keriju. Ovaj podatak nisam znala da je toliko ljud srpskog porekla podržavalo Buša

RSE: Predpostavlja se odprilike, to su neke procene. O politici smo već dosta govorili, to je predmet i glavna tema svih svetskih medija, a naša glavna tema večeras u Bloku za mlade je američki san, Amerika kao obećana zemlja. Iz ovoga što ste rekli zaključujemo da želite po svaku cenu, mislim to uslovno, da ostanete u Americi. Najpre da počnemo od onoga što se desilo pre šest godina: zašto ste se odlučili da nakon završetka studia u Beogradu odete, i zašto baš u Ameriku?

BACKOVIĆ: Odluku da napustim Srbiju i Crnu Goru napravila sam još u srednjoj školi. Bilo mi je jasno kako želim da se bavim naukom u životu, a takodje mi je bilo jasno da to neću moći da radim, na način na koji sam ja to zamišljala, u Srbiji ili Crnoj Gori. Tako da sam još na samom početku studija počela da se raspitujem za različite opcije studiranja i nastavljanja studija u inostranstvu. Moja prva opcija, i ono što sam ja stvarno želela, bilo je da odem i nastavim postdiplomske studije u Evropi, i gledala sam mogućnost u raznim zemljama. Medjutim, problem na koji sam tada naišla bio je, sada mislim da su stvari malo drugačije, dobiti stipendiju i školarinu u Evropi bilo je nemoguće za nekog iz Jugoslavije. Tako sam počela da razmišljam o Americi. Kada sam bila na trećoj godini studija, a imala sam priliku da dodjem u Ameriku i budem tu i mesec dana radim na univerzitetu. To je bila neka saradnja sa univerzitetom u Ilinoisu, na koji sam ja kasnije otišla, i beogradskog univerziteta. Jako mi se tu dopalo, ispitala sam opcije i shvatila da je Amerika bila jedina zemlja koja mi je omogućavala da školujem besplatno, jer je školarina plaćena. Ali sam i pored toga sam dobila stipenduju od koje sam mogla da živim. To se otprilike tada nije ni kod kuće dešavalo, tako da moja odluka je bila vrlo lako donesena, zato što mi je bilo jako stalo da odem. To je bilo 1998. godine, a ja sam počela da studiram 1993., koja je bila najgora, i meni je bilo već dosta svega, i moram da priznam da nisam mogla da dočekam da odem.

RSE: Dakle za vas je Amerika, očito, obećana zemlja S obzirom da ste nakon završetka doktorata ostali da radite kao istraživač na univerzitetu, da li vam se ostvaruje vaš američki san? Ivana Aleksić sem, za razliku od vas, posle završenih studija na Kolumbija univerzitetu vratila u Beograd. Naš sagovornik je i profesor Vukašin Pavlović, i biće interesantno da čujete i to iskustvo. Naime, profesor Pavlović je pre nekoliko godina bio predavač na brodu – univerzitetu, koji je plovio svetom, i na kojem su bili studenti iz celog sveta, to su organizovali Amerikanci. Možete nam reći profesore kakvo je to iskustvo: dali se može govoriti da je to samo originalno ili istovremeno i veoma korisno, nešto što drugi univerziteti ne mogu da obezbede na klasičan način?

PAVLOVIĆ: To je jedan od najboljih obrazovnih i kulturnih projekata, u kome sam učestvovao, a koji se može zamisliti. To je program koji se zove „Semestar na moru“, a u akademskom smislu ga vodi Univerzitet u Picburgu, medjutim, to je projekat koji je otvoren za sve studente. Istina, uglavnom za američke studente, njih je, mislim, bilo 95 % od 600 studenata koliko je bilo na brodu. Ja sam prošle godine učestvovao u tom programu: tamo su bili studenti sa različitih američkih univerziteta, uglavnom sa treće i četvrte godine, a program se sastojao većim delom iz društvenih nauka, tu su i nekih ekološki predmeti, kao i oni vezani za umetnost.

RSE: Da li je program klasičan, kao i na univerzitetu na kopnu, ili je prilagodjen mestima kojima ste prolazili?

PAVLOVIĆ: To je upravo specifičnost tog programa. U toku tih stotinak dana, to je dakle čitav semestar koji smo proveli na tom velikom brodu, program je bio iz kurikuluma Univerziteta Picburg. Studenti dobijaju kredite, koji se priznaju i na drugim univerzitetima u Americi, i za 15 hiljada dolara koliko plaćaju za taj program, to putovanje, to je odprilike na nivou jedne prosečne američke školarine, razlike postoje naravno. Ono što je karakteristika američkog univerziteskog sistema je to da postoji jedan deo veoma kvalitetnih univerziteta, ali postoji i jedna široka skala univerziteta koji su više okrenuti aplikativnim funkcijama bržeg uključivanja mladih u svet rada. Profesori, bilo ih je oko dvadeset i pet, uglavnom su bili Amerikanci, bilo je nekoliko kolega iz Indije, jedna koleginica iz Australije, jedna iz Kanade i ja iz Evrope. Naša je bila dužnost i obaveza da u okviru svojih kurseva, teme koje smo obradjivali povežemo sa zemljama koje su nam bile deo našeg putovanja. Nastava se odvijala dok je brod na moru, a onda se u svakoj luci provede od pet do sedam dana sa vrlo dobro organizovanim programom, kako to samo Amerikanci umeju, da bi se videlo ono što je najznačajnije u svakoj od tih zemalja. Dakle krenulo se od Vankuvera, iz Kanade, zatim Japan, Kina, Vijetnam, Indija. U Africi smo posetili Tanzaniju i Južnu Afriku, Brazil, Kubu, a završili smo na Floridi. Zanimljivo je da je američka administracija, baš pred naš dolazak na Kubu, uvela još strožije mere zabrane posete američkih gradjana i turista Kubi, ali od toga su izuzeta naučne i obrazovne ekspedicije kao što je bila ova. Za američke studente je čak, bilo je zanimljivo to iskustvo, i Kastro održao jedan dug govor - od četiri i po sata.

RSE: Da li ste vi Marija imali neko iskustvo koje na neki način neobično i oslikava ono sto neki doživljavaju ili mnogi sanjaju kao američki san.

BACKOVIĆ: Na neki način možda. Kada kažete obećana zemlja, to je za mene, na neki način, i bila obećana zemlja, mada mislim da ljudi jako često imaju neku idealizovanu sliku Amerike koja se najčešće dobija iz filmova i nekih priča koje često nisu realne. Ovo je zemlja koja nije savršena, što mislim da poslednji izbori i pokazuju, ali je svakako zemlja u kojoj mislim da svako ima šansu da se ostvari, ako hoće da radi. To je ono zbog čega je veoma cenim. Ako hoćete nešto da postignete, a ograničenja naravno postoje, možete se bolje ostvariti nego u Jugoslaviji, makar na polju nauke, o tome mogu da govorim sa sigurnošću, za druge struke ne znam. Moje iskustvo je bilo jako pozitivno kad sam došla, ljudi su bili veoma otvoreni. To što mi se dopada: u ovoj zemlji se jedino ne osećam kao stranac. Nekada mi se čini, nažalost, kada odem kući da posetim roditelje, da sam tamo veći stranac nego ovde. U Evropi isto imam utisak da nepripadam tamo. Ovde osećam neku pripadnost najviše od svih zemalja, i jako sam srećna, s obzirom na krug ljudi gde se krećem, koji su uglavnom akademski obrazovani i relativno liberani, kao i veoma otvoreni za strance iz različitih zemalja. Meni je to jako značilo kada sam ovde došla, osećala sam da sam prihvaćena, mnogi su nam pomogli, uključujući i ljude našeg porekla, koje nikad nismo ranije sreli. Bilo mi je vrlo prijatno, jer sam mislila da će navikavanje biti teže. Verovatno je to bilo i zato što sam toliko želela da odem iz Jugoslavije čitave te 1998. godine zbog svega što se dešavalo, pa mi je, možda ovo izgledalo bolje nego što stvarno jeste.

RSE: Vaše iskustvo je veoma pozitivno. Niste, nažalost, imali priliku da čujete razgovor sa Mirom Furlan, koja je mnogo kritičnija. Idemo u beogradski studio da čujemo komentar naše gošće Ivane Aleksić i šta on misli o onome što je rekla rekla Mira Furlan.

RSE: Mira Furlan je rekla da Amerikance jednostavno ne zanimaju problemi stranaca. Da li ste vi imali taj osećaj i koliko je njima teško objasniti odakle i iz koje sredine dolazite?

ALEKSIĆ: To je dosta teško pitanje, dosta kompleksno. Sa jedne strane zato što podrazumeva samo jednu vrstu percepcije od strane Amerikanaca, kao što podrazumeva i da postoji samo jedna vrsta emigranata. Mislim da Amerikanci u velikoj meri nemaju interesovanja da razumeju druge zemlje, jer i oni sami, kao i mi gledajući odavde na Ameriku, misle da je razlog dolazaka svih tih pojedinaca upravo to što je Amerika bolja zemlja. Utoliko je za same Amerikance interesantno da nauče ljude koji dolaze: šta Amerika jeste, koje su njene vrednosti, način života, idejni priredbijum. Amerikanci su velike patriote i imaju nepodeljeni odnos obožavanja prema svojoj zemlji, smatraju da je ona najbolja. Inače, o Amerikacima, o običnom američkom čoveku imam dosta visoko mišljenje, i ja sam se jako malo susretala sa nekim negativnim reakcijama. Uglavnom su veoma razpoloženi da objasne, da pomognu, da pokažu, da upute. Utoliko sam ja imala osećaj srdačnosti.

RSE: Kakav ste odnos imali prema onome što je vladajuće mišljenje u ovoj sredini, a to je da se Sjedinjene države upliću u poslove drugih država, i da deluju tamo gde možda nebi ni trebale. Tako se u sredini u kojoj smo mi veoma često gleda na problem Iraka, nekada se tako gledalo i na naš problem sa Kosovom. Da li ste vi imali utisak da Amerikanci na toj liniji da taj problem počnu da gledaju iz te perspektive.

ALEKSIĆ: To su dva različita nivoa. Znači, na individualnom nivou kada srećete obične ljude, imate osećaj srdačnosti, a koji nemate kada posmatrate spoljnu politiku američke države, čega veoma često Amerikanci nisu svesn, jer spoljna politika zaista nije prva na listi interesovanja Amerikanaca u njihovoj svakodnevnici. Tako da u tom smislu ne znam šta bih vam rekla. Amerikanci, ljudi iz političkih krugova, polažu pravo da Amerika kaže šta misli u svakom kutku sveta, izmedju ostalo i zato što je Amerika u istoriji 20. veka ta koja je, da kažem banalnim jezikom, ona koja je krpila rupe od Drugog svetskog rata, pa na dalje. Svaka kriza u svetu se završavala nekom vrstom američke intervencije, koja je išla na trošak, kako oni kažu njihovih poreskih obveznika. Medjutim, prokomentarisala bih dogadjaje za vreme boravka u Americi. Recimo, na način kao što je profesor Pavlović govorio o brodu i semestru provedenom na jednom veoma specifičnom univerziteckom okruženju. Mislim da je za američki univerzitet veoma interesantna bliskost izmedju stvarnog života i dinamike koja se dešava na univerzitetu. U tom smislu je američki univerzitet atraktivan i za našeg studenta. Znači, vi ćete se na američkom univerzitetu susresti sa stvarnim političarom, sa predsednikom Afganistana, sa nobelovcem, sa neobično poznatim autorom nekog bestselera, i u tom smislu vi vidite da njihov univerzitet pulsira, to nije izolovano mesto gde ljudi sede za kompjuterima, ili čitaju knjige zatvoreni u sobama. To je mesto stalnih susreta sa novim licima, sa novim idejama. S druge strane vi kao student imate mogućnost, kada ste već na studijima, da iskoračite iz univezitetskog sveta, što je bilo, recimo, moje lično iskustvo kada sam zajedno sa kolegama učestvovala na projektu radeći za Svetsku banku iz Vašingtona. Vrlo konkretan projekat o Poljskoj i Srbiji, znači našoj zemlji, gde smo imali mogućnost da konkurišemo za sredstva, „dobili“ sredstva, „putoval“ u Poljsku, „putovali“ u Srbiju., uradili projekat, i predstavili projekat Svetskoj banci pre nego što smo uopšte diplomirali. To su, recimo, mogućnosti koje u Srbiji za studenta ne postoje, to je jedna od atrakcija koju bih volela da ovde istaknem.

RSE: To su pozitivne impresije koje vi nosite iz Njujorka i Sjedinjenih država, ali oni koji su ovde uglavnom nemaju takve pozitivne impresije. Mislim na mlade ljude u Beogradu, konkretno studente Pravnog fakulteta sa kojima sam danas razgovarao:

„To je bilo odprilike kao Terminator protiv Ejlijena, ko god pobedi znate dalje.“

„Verujte mi da me uopšte neinteresuje ko je pobedio dali Buš ili ovaj drugi, demokrata. Dosta mi je ovih izbora po Srbiji, a kamoli da gledam njihove.“

„Predpostavljam, kao što su pričali, da je Keri više za Albance, pa je ok što je Buš. Mada znam da je mala razlika bila.

„Iskreno, sasvim mi je sve jedno ali kada bi se pravila neka paralela izmedju Buš i Kerija: znači Bušova politika prema nama, Iraku, Kosovu sama se pokazala, a Keri, njegov kabinet vode Klintonovi ljudi, tako da opet dodje da na valja.“

„Dok je Buš bio na vlasti Kosovo je i dalje ostalo u Srbiji, dok ako bi Keri došao na vlast onda bi se vratila i Madlen Olbrajt, i Ričard Holdbruk, tako da bi Kosovo, verovatno, vrlo brzo postalo nezavisno.“

„Sve u svemu nevalja ni jedan, ali hajde ,izmedju dva zla izabrati.“

RSE: Šta misliš dali je za ljude iz tvoje generacije Amerika nešto ka čemu se teži?

„Nikako, zato što je propala skroz, zato što neće još dugo. To je činjenica.“

„Za mene nije Amerika država koja je za uzor, a drugima, ne bih stvarno znala da kažem. Mislim da se previše mešaju u tudja posla.“

„Valjda zato što su svetska sila pokušavaju da to njihovo mišljenje bude koliko toliko važno ovde.“

„Shvatila sam da su tamo svi ljudi glupi i, bukvalno, da ih kontrolišu.“

RSE: Misliš da su ovde svi ljudi pametni?

„Ne, nisu, ali nisu ni toliko kontrolisani kao tamo.“

„Totalno se razlkujemo od njih, na primer od njihovog ponašanja. Neki naši ljudi koji idu tamo u inostranstvo kažu da su oni, navodno, manje inteligencije od nas. Barem znam profesorku koja je otišla tamo i kaže da su ti ljudi totalno neinteligentni. Ipak oni i dalje uspevaju da budu bolji od nas. Verovatno ta ekonomije, privreda.“

RSE: Kako objašnjavaš da im u ekonomiji ide bolje, ako su već gluplji od nas?

„To meni nikako nije jasno.“

„Mislim da je 80% planete antiamerički orijentisano. Pogotovu ovde, a znamo svi zbog čega: bombardovanje, politika prema našoj državi.“

„Niko više nevoli Ameriku, ljudi se bune protiv nje.“

„Na prvi pogled kad se pogleda, sve je antiameričko ali imaju, naravno, svojih vrednosti, ne bi bili prvi u svetu.“

„Film, muzika to je ok, a ako dodje moda, i to može.“

„Muzika i to, svaka njima část, ali ovde ljudi previše teže patriotizmu. Kažu: nećemo tamo, naćićemo nešto zanimljivije.“

„Mislim da je to antipropaganda kulture, njihove vrednosti su loše i to se pokazalo. I tamo njihova omladina radi, ali ne uči, i njihove vrednosti su loše.“

RSE: Otkud znaš, da li si bio?

„Nisam, ali vidim u njihovim filmovima šta se radi.“

„Mislim da oni teže nekim vrednostima koje mogu samo da se ispune u Americi, ali ne i kod nas.“

„Dosta su komercijalni, njihova glavna stvar je zaraditi pare. Sve kroz pare mere, što naravno nije dobro.“

RSE: Da li bi ti otišao?

Ako mi se ukaže neka prilika da uzmem kintu, otišao bih, ali bih na kraju sigurno završio ovde ili u nekom našem okruženju.“
„Bih, zbog toga što bi tamo ostvario nešto što nemogu ovde.“

RSE: Bili su to studenti Pravnog fakulteta u Beogradu. Sad da čujemo šta kažu mladi Podgoričani. Marija Backović je, inače Podgoričanka na privremenom, možda trajnom radu u Čikagu. Evo Marija šta kažu vaši sugradjani. Inače, većina mladih Crnogoraca smatra da je Amerika obećana zemlja i ideal uredjene zemlje, i da je spremnija od Evrope da ulaže u mlade, talentovane, i u nove tehnogije.

„Ako ne predstavlja obećanu zemlju, predstavlja ideal uredjenog društva. Za nas je, u svakom slučaju, sto godina ispred.

RSE: U kom smislu?

„Po primanjima, po životnom standardu, po regulisanim odnosima socialnim.“

RSE: Dali je danas Crnogorcima bliža Evropa ili Amerika?

„Mislim da kad bi se procentualno gledalo gde su se Crnogorci više iseljavali, uvek bi Amerika imala prednost nad Evropom.“

RSE: Šta je to što ih je vuklo ka Americi?

„Ekonomski momenat je uvek preovladavao nad Crnogorcima, nad tom blizinom familiji.“

RSE: Zašta bi se ti lično opredelio?

„Za Ameriku.“

„Ja mislim da je Ameruka poželjnija.“

RSE: Šta to vuče ka Americi?

„Izgleda da se tu mogu svi neki snovi ispuniti. Sad, je li to tako ili nije čovjek nezna dok ne ode, ali tako izgleda.“

„Jeste, u svakom slučaju je privlačna destinacija, jer prilike su tamo, bilo poslovne, bilo edukativne su mnogo veće nego ovde. U svakom slučaju je još uvijek privlačnija destinacija nego Evropa.“

RSE: Šta je to u vezi Evrope što neodgovara?
„Mislim da je Evropa manje spremna da investira u talenat, sport, a Amerika je uvijek ta koja ima i veća sredstva, i veću želju da investira u mlade ljude.“

RSE: Govoriš sada na osnovu ličnog iskustva?

„Da govorim na osnovu ličnog izkustva, studirao sam u Americi. Dobijao sam stipendiju od američke vlade, od njihovih fakulteta, iako oni od toga nemaju nikakve koristi. Nisam bio uslovljen da podpisujem nikakve ugovore da ću to da vratim ili da ću raditi za njihovu vladu ili za njihovu instituciju. Čisto zato što su željeli da ulažu u moje znanje i moje bavljenje sportom, zbog toga sam tamo studirao bezplatno.“

RSE: Zašto si sad u Crnoj Gori, zašto nisi u Americi?

„Trenutno nisam u Americi jer ovde pohadjam postdiplomske studije i imao sam nekih problema sa dokumentaciom tamo. Ali nije isključeno da se neću vratiti.“

RSE: Bili su to mladi Podgoričani. Evo Marija, većina vaših sugradjana bi krenula vašim putem, ali se američki san ne ostvaruje tako lako. Sada je 1,20 po Srednjeevropskom vremenu, ali u Čikagu je 6:20. Vi, ako sam dobro razumeo, morate da se vratite na posao?

BACKOVIĆ: Ja sam ustvari na poslu, sada razgovaram iz laboratorije.

RSE: Dakle američki san se ne ostvaruje tako lako, mora se mnogo raditi.

BACKOVIĆ: Naravno, to je ja mislim relativno česta koncepcija koju naši ljudi imaju: kada dodjete ovde to je obećana zemlja, novac pada sa neba, sve je lako, kao što se u filmovima lako živi, relativno besposleno, bez puno briga. Situacija je umnoome različita različita. Radila sam dosta i dok sam bila student, a sada ne radim ništa manje, ali sam vrlo srećna što mogu da radim posao kojim mogu da se ispunim, kao naučnik, kao osoba, što imam dovoljno sredstava i mogućnost da radim onoliko koliko želim.

RSE: Nameravate li da ostanete?

BACKOVIĆ: To je dobro pitanje. Moram da priznam da ne namjeravam da se vratim u Srbiju i Crnu Goru.

RSE: A u Zapadnu Evropu?

BACKOVIĆ: Zapadna Evropa postoji kao opcija, videćemo još. Pitanje se može postaviti za dvije godine kada se moj „postdok“ koji sada radim završi, ili se ta neka prva faza završi. Moje jedino pitanje je koja će biti najbolja ponuda koju ću dobiti što se tiče posla, i mesto gdje ću moći da živim. Što se mene tiče, Amerika ili Zapadna Evropa su, naravno, različite su stvari, životi su različiti. Dolaskom iz Jugoslavije imala nameru da postanem gradjenin svijeta ili nekog globalnog prostora, jer je i nauka internacionalna, za nas praktično granice ne postoje. Mogla bi sebe da vidim da živim u Zapadnoj Evropi, ali mi je za sada ovdje sasvim dobro, osim što nam je Džordž Buš prjedsednik. To je nešto zbog čega nisam srećna, ali život je ok.

RSE: To je demokratski izbor gradjana Amerike. Marija, imate li pitanje za Ivanu, koja se za razliku od vas vratila.

BACKOVIĆ: Ja sam propustila prvi deo emisije tako da neznam zbog čega se Ivana vratila ili da li je nameravala od samog početka da se vrati.

RSE: Ivana je odgovorila još na početku emisije, pošto je završila studije, i terana malo patriotizmom. Postavio bih sada pitanje Ivani: Marija je navela da se u Americi realizuje u potpunosti kao naučnik, što u Srbiji i Crnoj Gori nije mogla, da li ste vi ovde našli mogućnost da se realizujete?

ALEKSIĆ: Ukratko, da. Prvi utisak je bio konfuzan, i da, i ne, medjutim, kako vreme prolazi ja se zaista jako konforno osećam. Ja sam i otišla sa idejom da ću se vratiti, to je jedna od informacija koje na početku nisam pomenula. Kao neko ko je otišao sa idejom da završi posao, odnosno postdiplomske studije, vrlo konkretan program koji sam odabrala, to je bio jedini program na koji sam ja konkurisala. To će svo oni koji studiraju u Americi razumeti šta to znači: većina ih konkuriše najmanje na deset programa, odnosno nikada ne tipuje samo na jedan. Kao neko ko se vratio, i kao neko koji ima izuzetno pozitivno iskustvo sa studijima i jedno pozitivno iskustvo ličnog života u smislu svakodnevnice u Americi, pre svega u gradu Njujorku, u kome sam sve to vreme provela. Ja imam jedan mali problem sa jednom vrstom mentaliteta u Srbiji, i tu bih se nadovezala ujedno na ono što je Mira Furlan rekla, kada je govorila o tome šta je repern za uspeh. Mislim da u Srbiji s jedne strane postoji previše priča i plakanja oko toga kako mladi odlaze, kako se više nikada ne vraćaju, a zapravo, kada se vratite onda vas svi pitaju zašto ste se vratili i da li to ustvari znači da niste uspeli. Mislim da je to jedan izraz otsustva neke vrste samopoštovanja, i možda nesvesnosti o tome da i ova zemlja ima neke vrednosti. Prosto sam imala želju da vam to saopštim, jer Amerika možda jeste obećana zemlja, ali to neznači da Srbija ne može da se razvija u nekom boljem pravcu.

RSE: U svakom slučaju, ljudi koji odlaze nalaze se u nekoj vrsti klinča: sa jedne strane tamo se od njih očekuje da pokažu ono što donose odavde, a ovde se očekuje da se dokažu tamo. Jak izbor i jaka bitka koju, kako pokazuju podaci oko tri stotine ljudi koji su otišli iz ove zemlje, i dan danas se bije.

RSE: Da se ipak pozdravimo sa Marijom jer mora da se vrati na posao. Amerika jeste obećana zemlja, ali nemogu svi ljudi da se nadju na jednom mestu. Hvala vam na učešću u emisiji, mnogo uspeha želimo i da vam se ostvari san, ne samo američki, nego i svi drugi. Bila je to Marija Backović, Podgoričanka, na privremenom, možda na trajnom radu u Čikagu. Doktorirala je biohemiju, sada radi kao istraživač. Za kraj možete pozdraviti ako imate konkretno nekoga.

BACKOVIĆ: Pozdravljam sve koji me znaju. Veoma sam zadovoljna da čujem nekog kao što je Ivana, ko je imao dobro izkustvo ovde i vratio se, zato što je to ono što će da gura i Srbiju i Crnu Goru. Ovo mi je baš uljepšalo dan, njena priča. Hvala na pozivu i bilo mi je zadovoljstvo.

RSE: Sada ćemo čuti šta kažu mladi u Kosovskoj Mitrovici. Oni smatraju da je pobeda Buša povoljnija po srpski narod, nego da je Džon Keri izabran za precednika SAD, a o svom američkom snu kažu:

„Sa obzirom da je živimo u Srbiji, i s obzirom šta su nama uradili, ne bih rekla da je to demokratska zemlja. A s obzirom da mnoge loše stvari rade i drugim ljudima i drugim zemljama, mislim da nije demokratska.“

„To je najliberalnija, najdemokratskija zemlja na svetu. Sad kako postupaju oni prema ostalim zemljama, to je njihov stav.“

„Definitivno nije, oni su odpali od hrišćanskog vrednosnog sistema: sve što se vidi i čuje od njih je našarana laž.“

RSE: Kada bi ti se pružila prilika da možeš da biraš jednu zemlju u svetu gde bi mogao da odeš i obezbediš sebi bolji život i budućnost, dali bi izabrao Ameriku?

„Normalno da bih otišao tamo zbog boljih uslova, boljeg radnog mesta, boljih primanja.“

„Ne, ne bi bila Amerika, pošto studiram engleski, bila bi to Engleska, definitivno. Meni je Engleska obećana zemlja.“

„Ili Amerika, ili Kanada na USA. Kanada je slična nama, Evropi, dok je Amerika vrlo teška za življenje.“

„Ja bih otišao u Australiju, to je srpska kolonija. Imam rodjake je tamo, i svidjaju mu se ljudi.“

„Ne znam, Amerika manje više, možda je Evropa bolja.“

„Kada bih već išao negde, kažu da je skandinavski standard najbolji. Ako bih već morao da idem, a nadam se da neću morati“.

„Amerika je možda bila do nekih par godina, dok se nisam definitivno razočarala. Znači, to su neki klinački snovi, sada već pre neka Evropa.“

RSE: Profesore Pavloviću, za Ameriku, tačnije za Vašington se kaže da je novi Rim, da je središte sveta, središte jedine super sile, ne samo u političkom, vojnom, već i u ekonomskom smislu. Govorili smo o podacima na početku koliko se odvaja za obrazovanje. Da podsetimo, a vrlo se dobro zna da su svi oni koji su živeli u rimskom carstvu bili tretirani kao gradjani, a ostali van rimskog carstva kao varvari. Naravno, reč je o razdoblju od pre dve hiljade i nešto godina, svaka paralela bila bi uslovna i nezahvalna. Da li na neki način postoji to nerazumevanje izmedju Amerike sa jedne strane i ostatka sveta, pogotovu nerazvijenijeg, ne samo u političkom smislu, nego i u kulturološkom?

PAVLOVIĆ: Postoji svakako, ali to je deo jednog šireg konflikta ili tenzije izmedju onih procesa globalizacije, onoga što čini svet povezanim, ne samo u ovom ekonomskom smislu, nego i u mediskom, ekološkom, finansiskom, kulturnom i svakom drugom. Vi tu imate metropole, velike svetske, koje više pripadaju tom globalnom svetu, nego državam unutar kojih se nalaze. Uzmite London, grad koji je i po sastavu stanovništva, i po mnogim odlikama jedan globalni grad, koji pripada globalnom svetu. Isto to važi i za Njujork. Velika je razlika izmedju Njujorka i ostatka Amerike. Ja sam kao Fulbrajtov stipentista proveo 6 meseci u Njujorku, ali sam par meseci proveo i u jednom malom univerzitetu u unutrašnjosti. Kolege iz Njujorka su mi se čudile zašto sam spreman da odem u unutrašnjost, kao što su mi se u unutrašnjosti čudili kako sam mogao da provedem 6 meseci u Njujorku. Američko društvo je jedno vrlo složeno, kompleksno društvo, i mnoge stvari koje se kažu, i dobre i kritičke, loše, velikim delom su tačne. Mogu se naći primeri i jednog i drugog. U načelu, moje iskustvo sa američkim ljudima je da su vrlo otvoreni prema strancima, žele i da nauče nešto od stranaca, vrlo su znatiželjni i spremni su da pomognu u svakodnevnom životu, u adaptaciji.

RSE: To sam upravo hteo da vas pitam, da li ta činjenica da je Vašington „neka vrsta novog Rima“, izaziva jednu svemoć odnosno premoć, izrazitu supremaciju u svim oblastima, neku vrstu arogancije, o kojoj govore, čuli smo u anketama, čak i mladi, koji su po definiciji otvoreniji, ili bi barem trebali. Ili sa druge strane ovo što ste pomenuli, dobro ovde je reč o intelektualcima, ali generalno kod Amerikanaca kao način da se približe ostatku sveta, upravo da se ta arogancija po svaku cenu izbegava.

PAVLOVIĆ: Ima i toga, ali je to moguće naći kod svih velikih nacija, država moćnih, tako su se ponašali i Sovjeti kada su bili druga super sila. Mi smo u komunikaciji sa njima uvek mogli da prepoznamo tu vrstu neke arogancije. Meni je bilo interesantno ovo iskustvo kada su američki studenti, putujući, obilazeći svet, pogotovu kada su dolazili u zemlje sa kojima su ratovali, kao što je recimo Vijetnam, kada su nailazili na dobro došlicu, kako se nakon svake luke taj jedan stepen moguće potencialne arogancije smanjivao, i kako su se tim studentima otvarali vidici. Imali su razumevanja za kulturne razlike, religiozne, za tradiciju, za sve ono što su videli u svim tim zemljama. Sa koliko su osećajnosti, nakon posete Hirošimi, i naših rasprava o opravdanosti ili ne opravdanosti upotrebe atomske bombe, sa koliko su razumevanja za ono što je svet i ostatak sveta van Amerike, ti studenti o tome govorili. Kod Amerike mora da se deli ono što je visoka državna politika na jednoj strani, i ono što je američki narod na drugoj strani, što je jedna vrsta, tako da kažem, svakodnevnog civilnog života, koji je u Americi vrlo često odvojen od onog što je visoka politika.

RSE: Sa druge strane postoji neka vrsta frustracije, naročito kod malih naroda, koji doživljavaju Ameriku kao neku vrstu središta svega što je izvitopereno, čak izopačeno, čak trulo, a prenebregava se recimo da je svaka srpska taraba starija od najstarije američke institucije. Ali se ne prenabregava da je Amerika, na jedan impresivan način, za dva veka, bez klasičnih kolonija, počela od spisa koji su ogled o demokratiji i o slobodi.

PAVLOVIĆ: Amerika je u osnovi predvodila ovaj talas modernih demokratskih revolucija, i zato su Amerikanci i vrlo ponosni na svoje demokratske tradicije. Naravno, mi kad kažemo demokratija, to je reč koja ima jedno sasvim odredjeno značenje, u SAD drugo značenje, a u Zapadnoj Evropi treće, na Balkanu četvrto u Aziji, peto, itd

RSE: Postoji jedna frustracija malih naroda prema velikim, i onda jednostavno ako nije u stanju da razume, ili se približi, radije optužuje, i osudjuje

PAVLOVIĆ: Pa i to je jedna vrsta arogancije. Naravno, to je samo obrnuto ogledalo, ali i to je jedna vrsta arogantnog stava malih naroda, koji su spremni da to tumače kako se sve važne odluke donose na jednom mestu. Ponekad, i ja tako mislim da će i ovoga puta biti, da američka politika prema ovom regionu ne zavisi mnogo čak ni od toga ko će biti na čelu države, i tu postoje neke konstante. Tu spadaju i neka očekivanja koja su ovde posebno vezana za ponovni izbor Buša za predsednika, i po mom mišljenju, nerealna oko toga da će to biti povoljnija varijanta za rešenje, recimo, kosovskog pitanja.

RSE: Dobro, o politici nekom drugom prilikom, biće o tome dosta reči narednih dana. Hvala vam profesore Pavloviću. Bio je to profesor Vukašin Pavlović, predsednik Udruženja Fulbrajtovih stipendista za Srbiju i Crnu Goru.

Prema istraživanju Centra za proučavanja alternativa, trećina mladih u Srbiji, starosti izmedju petnaest i dvadeset četiri godine, svoju budućnost vidi u inostranstvu, od toga 18 odsto njih svoju budućnost vidi u SAD-u i Kanadi.
Još jedno pitanje za Ivanu, vraćamo se na ono što je bio povod za naš razgovor večeras: može se reći da je sve što je Džordž Buš i njegova administracija uradila u protekle četiri godine, i te kako naškodilo ugledu Sjedinjenih država koje su imale u svetu. Da li mislite da će Džordž Buš i njegova administracija imaju anse, odnosno da će uspeti da promene svoj imidž u predstojećem periodu?

ALEKSIĆ: Bušova administracija će verovatno nastaviti politiku iz prvog termina. Medjutim, ono što je problematično, i to mislim da su u nekoliko navrata na indirektan način današnji sagovornici pomenuli više puta, Bušova administracija rizikuje da komprimituje ono što Amerikanci zovu „soft power“, neku nadmoć Amerike, pre svega u tom kulturnom smislu. Znači, ta dobra strana Amerike, koju vidimo u muzici, filmu, modi znači sve ono što čini sadržaj tog imidža o američkom snu, o kom govorimo, sve više koristeći tu „hard power“, silu, odnosno oružije, i nastupajući u svetu kao svetski policajac, ona zapravo narušava taj balans izmedju svoje realne moći kao svetske supersila, de ne postoji niko slične jačine danas u svetu pošto više nema starog Sovjetskog Saveza, rizikuje da izgubi taj jedan sjajan kapital koji ima, i da sruši ideju o američkom snu svih potencionalnih emigranata iz nekih drugih zemalja.
XS
SM
MD
LG