Dostupni linkovi

On nas ne gleda


RSE: Komentarišući priznanje koje vam je dodelila Francuska, sami ste istakli da je dobro što do sada niste dobili ni jednu zvaničnu nagradu u našoj zemlji, jer bi ste nakon takve nagrade posumnjali u ono što radite. Razumem vaš stav i mislim da ste u pravu. Bilo bi dobro čuti i šire pojašnjenje jer živite u zemlji u kojoj sve vrvi od nagrada i onih koji nagrade dodeluju, baš onako široke ruke.

KORAKSIĆ-KORAKS: Možda to nisam trebao da kažem. Primio sam veliki broj nagrada, ali nikada zvanično. U tom trenutku sam mislio da je to dobro.

RSE: Pre 5. oktobra prevashodno ste se bavili Slobodanom Miloševićem i njegovom porodicom. Bili ste najomrznutija ličnost jedne veoma moćne gospođe. Posle 5. oktobra ostali ste jednako oštri. Sada vas bar javno ne mrze, ali vam zameraju da ste pristrasni. Predsednik Srbije vam je javno čestitao na Ordenu Legije časti. Postoji li danas iko u Srbiji ko nije pod lupom vašeg pogleda iskosa?

KORAKSIĆ-KORAKS: Svoj posao radim od danas do sutra. Danas je problem šta ću napraviti za sutra. Nemam neki kriterij, niti se određujem prema tome da li nekoga mrzim ili volim, da li nekoga podržavam ili nekoga hoću da ismejem. Uvek je razlog mog komentara neka glupost koja se desi tog dana. Na osnovu toga pravim karikaturu za sutra. Praktično živim od danas do sutra. Na taj način mislim i delujem.

RSE: Hoćete li nakon čestitke predsednika Srbije upućene vama nešto promeniti u njegovom crtežu? Hoće li biti lepši na vašim karikaturama?

KORAKSIĆ-KORAKS: Ne, nikako. Bio sam na bini kada je bila njegova promocija za predsednika Srbije. Podržao sam ga. Čim je izabran, na jednom prijemu, sam mu rekao da je sada gotovo i da imam isti aršin i prema njemu kao i prema svim drugim. Pratiću šta radi, pa ako zapazim nešto što mi se ne sviđa, napraviću karikaturu toga. Već sam i napravio nekoliko karikatura na njegov račun posle toga.

RSE: Vaše karikature izlaze u Vremenu, Danasu, Ekonomistu, Međunarodnom forumu. Dobili ste najveći orden koji daje francuska vlada – Orden Legije časti. Da li ste bili iznenađeni? Kako gledate na činjenicu da u ovoj državi niste dobili niti jednu nagradu, a druga država vas nagrađuje?

KORAKSIĆ-KORAKS: Mislim da to nije važno. Važno je da sam dobio tu nagradu. To je velika čast i drago mi je zbog toga. Postoji razlog što sam dobio tu nagradu. Radim za neke francuske listove. Imao sam izložbu u Parizu, kao i u francuskom delu Švajcarske. Ljudi koji prate moj rad verovatno su imali uticaja na to da dobijem nagradu. Čujem da mnoge ambasade koje izveštavaju svoja ministarstva u zemljama odakle dolaze, isecaju moje karikature i šalju ih kao izveštaj. Po njihovom mišljenju one su najbolji komentar da se shvati ovdašnja situacija i politička klima.

RSE: Vi ste se kao blesak pojavili u neko najmračnije doba novije srpske istorije, u vreme režima Slobodana Miloševića. Posle 5. oktobra mnogi su postavljali pitanje šta će sada da bude Koraksova inspiracija. Izgledalo je da je neće biti, ali smo videli da se zaista ništa nije promenilo.

KORAKSIĆ-KORAKS: Svi su mislili da će biti problema sa mojim poslom. Ja sam verovao da svaka politika kvari ljude i da će uvek biti posla za mene. Zahvaljujući mom načinu rada i razmišljanja uvek mi ponešto zasmeta i nema skoro nikakve razlike između one vlasti i ove, što se tiče inspiracije za moje karikature. Sada je situacija drugačija. Nema više straha, opasnosti ili rizika, ali glupost je neuništiva.

RSE: Bilo je straha?

KORAKSIĆ-KORAKS: Ne mogu da kažem da sam se bojao, jer da sam se bojao ne bih radio ono što sam radio. Čitav opus koji sam uradio morao sam da uradim jer nije bilo druge. Na to me je terao unutrašnji poriv, nešto kao iz bajke u cara Trojana kozje uši. Morao sam da nađem neku rupu u koju ću da izbrbljam ono što me tišti.

RSE: To ste i radili bez ikakve autocenzure u vreme kada se vodilo računa o tome šta se govori i šta se piše.

KORAKSIĆ-KORAKS: Kod mene u tom smislu nije bilo autocenzure. Imao sam drugu vrstu autocenzure, a to da nisam htio da padnem na isti nivo na kojem su oni bili i da se služim istim sredstvima kao i oni. Nisam hteo da vređam. To sam uvek izbegavao. Vodio sam računa da to bude karikatura koja će kritikovati a ne vređati. Nisam hteo da to bude nivo iz njihovih novina u kojima su oni svakog dana komentarisali ono što im je smetalo.

RSE: Mira Marković je u jednom intervjuu, nabrajajući najomrznutije ličnosti u Srbiji, navela vas kao prvog.

KORAKSIĆ-KORAKS: Moja koleginica Mekina, koja radi u Mladini, mi je rekla da je ona izjavila da sam najgori karikaturista na svetu, što je za mene bio kompliment. Kasnije sam razmišljao o toj izjavi i shvatio sam u kojoj sam opasnosti bio. Verovatno sam u to vreme služio kao neki alibi Miloševiću da ovde ipak ima neke demokratije i slobode štampe. On se time verovatno hvalio pred stranim političarima i novinarima kada su mu postavljali takva pitanja.

RSE: Verovatno je iznosio vaše karikature kao dokaz.

KORAKSIĆ-KORAKS: Verovatno je iznosio moje karikature sa pitanjem – Da li je ovaj karikaturista uhapšen. Nikada nisam bio uhapšen. Ambasador Francuske, kada mi je predavao ovo priznanje, rekao je da sam nekoliko dana bio u zatvoru. Ne znam odakle mu te pogrešne informacije.

RSE: Verovatno je vaš rad bio lični bunt čoveka koji je pokušavao da bude slobodan u društvu koje je bilo zatvoreno. Vaše karikature su gotovo dnevno izlazile, a svaki put ste imali pun pogodak. Nije bilo promašenog komentara, što se neki put može desiti nama koji se služimo pisanim izrazom. Koliko je značajno za jednog karikaturistu koji ume da uhvati neki trenutak, ono bitno u ličnosti koju karikaturalno predstavlja? Koliko je bitno poznavanje psihologije? Koliko ste se udubljivali u psihologiju i kroz šta ste ih posmatrali?

KORAKSIĆ-KORAKS: Imao sam ja i promašaja, nije uvek bio pun pogodak. Imao sam i neke pogotke koji su bili neočekivani. Neke sam stvari predviđao. Pravio sam i takve karikature koje su predstavljale događaje koji su se odigravali sutradan, ili neki dan posle toga. Bavim se šahom, a u šahu možete da predvidite nekoliko poteza unapred i tačno se zna u kojem tempu se odvija čitava partija. Ako znate sve figure u šahu, njihovu snagu i poziciju, možete da odredite ishod. Postavljajući političke figure na mojoj šahovskoj tabli pokušavao sam da odgonetnem šta će biti sledeći potez nekoga od njih. Napravio sam par karikatura koje su bile predskazanje onoga što se tek desilo.

RSE: Koliko ste razočarani onim što se posle svega desilo? Jesu li se prodali neki naši?

KORAKSIĆ-KORAKS: Nisam taj koji bi mogao da napravi sažetu rekapitulaciju svega šta nam se desilo. Naravno da sam razočaran zbog toga što to jako sporo ide, ali sam siguran da ovo ne može da se zaustavi. Proces našeg puta prema Evropi ne može da se zaustavi. Koliko će to dugo i traljavo da ide, to ne mogu da kažem. Za mene će sigurno biti posla, ali ćemo se mi ipak izvući iz ovoga blata. U to sam potpuno uveren.

''Kraj telefona Mirjana iz Novog Sada. Pre neki dan sam bila na Sajmu knjiga. Gužva je bila na štandu gde se prodavala knjiga Radovana Karadžića. Knjigu Mire Marković nisam ni tražila. Kao umetnika i čoveka koga strašno cenim, pitam vas šta mislite o tome što haški optuženici izdaju i prodaju knjige u Srbiji? To je strašno.''

KORAKSIĆ-KORAKS: Vidim da u vašem pitanju postoji ocena koja je nepovoljna. To se dešava kod nas, ali šta da radimo. Gledao sam jednu emisiju na novosadskoj televiziji u kojoj je Milijana Baletić imala goste koji su govorili u tonu, verovatno istom, kao na štandu gde su se prodavale te knjige. To je demokratija i neke stvari moramo da progutamo. Ne možemo zaustaviti tako nešto, a i ne bi bilo primereno. Neka se ljudi sami pokažu i neka se brukaju do kraja.

RSE: Promocija knjige Mire Marković je mnogima teško pala.

''Zovem se Blagoje. Na žalost, trenutno ne čitam listove u kojima objavljujete svoje karikature, ali svojevremeno sam sve to pratio. Pored pohvala moram da dam i jednu zamerku. Čini mi se da imate svoje omiljene junake i da ste jednu vrstu ljudi, koji su se pojavljivali u našoj politici, štitili. Prvenstveno mislim na one iz Građanskog saveza i Demokratske stranke. Mislim da ste bili malo pristrasni. Učestvovao sam u svim demonstracijama. Pristalica sam SPO pa me pogađalo što ste bili, po mome mišljenju, više nego nepravični prema gospodinu Draškoviću, a posebno prema Danici Drašković. Da li ćete makar malo promeniti stav prema njima? Šta mislite o želji gospođe Danice Drašković da postane direktor Instituta za bezbednost? Šta mislite o hajci na njenu želju?''

Gospodin Blagoje se dosta često javlja i uvek podržava SPO. To je simpatično. Uvek brani gospodina Draškovića. Verujem da je vaša velika ljubav prema Draškoviću opravdana.

KORAKSIĆ-KORAKS: Neću promeniti svoj aršin gledajući u ono što je radio, ili šta radi, gospodin Drašković. Napravio sam veliki broj karikatura i imao sam ozbiljne primedbe koje su direktno komentarisale njegovo ponašanje i njegove turbulencije prelaženja s jedne na drugu stranu. Da je možda gospodin Drašković vodio računa o tome kakve ja primedbe njemu šaljem, možda bi svoja ponašanja prilagodio bolje i ne bi pravio takve greške. Pre tri dana sam u listu Danas objavio jednu karikaturu koja ilustruje moje mišljenje o želji gospođe Danice Drašković.

RSE: Da li se može karikatura prepričavati?

KORAKSIĆ-KORAKS: Teško. Karikatura nije za radio.

RSE: Onima koji nisu videli Koraksovu karikaturu, drugi ljudi prepričavaju. Pretpostavljam da vi nikada niste pokušavali svoje karikature da prepričavate.

KORAKSIĆ-KORAKS: Služim se samo slikom. Kod mene nema reči, potpisa ili naslova. Slika je dominantna. Sve što hoću da kažem, kažem crtežom i šaljem svoje poruke u slikama.

RSE: Puno je listova u kojim objavljujete. Zanima me količina inspiracije koju imate. Da li je ona posledica vremena u kojem živimo, ili imate neki unutrašnji pokretač mašte?

KORAKSIĆ-KORAKS: Kada sam počeo ovim da se bavim, pre osam godina, nisam verovao da ću svakoga dana da objavljujem karikature. Tada je izlazila Naša borba i ljudi su došli na ideju da bi svakog dana želeli imati po jednu moju karikaturu. Pristao sam na to. Mislio sam da ću to raditi jedno vreme, pa ću onda napraviti pauzu. Kako sam se zahuktao i kako sam počeo da radim, nisam stao do danas. Nisam bio ni dana na odmoru. Uvek ima materijala u događajima koji se svakodnevno dešavaju. Upropastio sam svoj život radeći ovo. Ni za šta drugo nemam vremena. Svakoga dana mislim na to šta ću sutra da objavim. Imam obavezu prema ljudima koji vole ovo što radim. Njihova potreba da svakoga dana vide bar jednu karikaturu me onemogućava da prestanem. Moram da zadovoljim tu aždaju koja stalno guta ono što napravim. Postoje ljudi koji su postali skoro zavisnici od ovoga i ne smem da ih razočaram.

RSE: Motiv da nastavite su ljudi koji to od vas i očekuju. Šta je sa onim ličnim? Kada se približava termin za kolumnu, nađem sebe kako razmišljam da je sve do te mere otišlo do đavola da ne znam ''čemu pisati u opskurnim vremenima''. Ipak, kada napišem tekst, osetim izvesno olakšanje. Da li se to dešava i vama?

KORAKSIĆ-KORAKS: Naravno. Osetim ogromno olakšanje kada napravim nešto što mi se sviđa. Najzadovoljniji sam kada napravim dobru karikaturu, ali to nekako uvek ispadne u poslednjem trenutku. Ta potreba da se napravi dobra karikatura svakodnevno me pritiska. Svakog dana u tri sata, kada već ističe vreme, imam gotov crtež. Nije problem crtanja. Najvažnija je ideja. Ideja uvek dolazi u poslednjem trenutku. To je pravilo. Ne mogu da se preprogramiram da napravim karikaturu u deset sati pre podne, iako pročitam sve novine i znam šta će se desiti. Uvek se desi da u dva, pola tri, dobijem ideju i tek onda sednem da crtam.

RSE: Tu je i paradoks. Karikatura je u pisanom pandan humoreski. Vaša karikatura je izuzetno gorka i vi se očigledno nosite se sa mrakom u kome živi Srbija. Sve to skupljate u sebi, pa to pokažete na papiru. Da li posle toga dolazi do procesa očišćenja?

KORAKSIĆ-KORAKS: Osetim olakšanje kada završim jedan posao, uspešno, ili manje uspešno. Neki put napravim odličnu karikaturu, a neki put nisam ni ja zadovoljan. Najvažnije je to da skoro svakodnevno imate razlog da pravite tako nešto. Skoro svakoga dana se desi neka nova glupost koja me natera da mislim o tome. Ideja uvek sine u poslednjem trenutku, kada mi zastavica samo što ne padne. To se dešava svakodnevno.

RSE: Pričam sa vama i nemam onu vrstu uobičajene zbunjenosti, koju obično imam, kada pričam sa ljudima koje sam znala pre 5. oktobra, a koji su posle postali nešto drugo. Kako vi na to gledate? Vidite li vi sebe kao neku vrstu psihoanalitičara, ne samo hroničara, kao nekoga ko je duboku ušao u sve pore našeg društva? Kako se snalazite i opstajete u tom mraku? Zar se nikada ne pitate - šta ću sada? Svakoga dana vidimo da odlično znate šta se dešava i snalazite se bolje nego mi koji pišemo.

KORAKSIĆ-KORAKS: To je teško objasniti. To je neka unutrašnja potreba da se svakodnevno nešto zapazi i primeti. Svakog dana se ritam, kao kada vas lekar udari čekićem po kolenu. Ono što mi smeta kažem. Gledajući moje karikature možete doći do zaključka da sam sociolog. Ovaj posao je jedna sociologija društva. Morate biti obrazovani i videti ono što sociolozi mogu da zapamte. Nisam sociolog, ali pokušavam da na neki način objasnim unutrašnju sliku svakog tog lika koji je predmet moje kritike. Nije jednostavno napraviti portret jednog političara, pogotovo ako on nema neke značajne karakteristike na svom licu. Morate psihološki da ga postavite u danu situaciju i da vidite kako će se ponašati na osnovu njegovog stvarnog ponašanja, da to iskarikirate i dovedete do apsurda. To je ono što svakodnevno radim.

RSE: Da li bi ste mogli da izdvojite neke političare koji su se promenili a koji su se borili da dođemo u neko drugo vreme, nekoga ko je u vašim karikaturama bio pozitivac, a sada je negativac?

KORAKSIĆ-KORAKS: Nisam pravio takvu analizu. Posmatram ih preko fotografija. Imam ogromnu dokumentaciju fotografija. To su fotografije koje isecam iz novima, ili nabavljam na neki drugi način. Biram one fotografije na kojima oni najviše liče na sebe. Pokušavam da proniknem u ono šta je najkarakterističnije na tom liku i da to prenesem na papir. Možda ćete primetiti da se moji likovi menjaju kroz vreme. Vremenom ne izgledaju isto kao kada sam ih nacrtao prvi put. Neki mi predstavljaju problem. Bio mi je problem nacrtati neku scenu gde se neko iz prethodne garniture političara smeje jer nisam mogao da nađem fotografiju na kojoj se bilo ko od njih smeje. Ova sadašnja garnitura se po neki put i nasmeje. U tome je osnovna i najvažnija razlika između one garniture koju sam ranije crtao i ove sada.

RSE: Pratili smo genezu gospođe Mirjane Marković koja je na vašim karikaturama iz dana u dan postajala sve glomaznija, a niste konstatovali da je Ivica Dačić oslabio.

KORAKSIĆ-KORAKS: Nemam fotografiju Ivice Dačića na kojoj se vidi da je oslabio. Najvažnije je crtati lik. Njegov lik je bilo teško i komplikovano nacrtati, ali mislim da sam na kraju došao do pravog rešenja. Lice mu nije oslabilo, još uvek je punačko. Ono dole crtam po inerciji. Tako ga najbolje prepoznaju.

''Zovem se Ivica Radenoković i zovem iz Kruševca. Da sam na vašem mestu i ja bih danas pozvao istog gosta posle prošlog, jer bi mi bilo potrebno intelektualno i duhovno pročišćenje. Kakvu karikaturu bi ste napravili da ste slušali gospodina Dačića?''

RSE: Bila je to jedna teška emisija. Sukob dve Srbije. Većina nas ima frustraciju od vremena koja su bila i ne možemo tako lako da ih prebolimo, jer rane su preduboke. Gospodin Dačić se, koliko je mogao, pokušavao ograditi od gospodina Miloševića i pokušavao objasniti koliko je njegova situacija trenutno teška. I slušaoci i gospodin Dačić su bili pristojni jedni prema drugim, ali slušaoci su negodovali što je on uopšte naš gost. Objasnila sam da, za razliku od minulih vremena kada su na nekim medijima mogli da budu samo određeni ljudi, mi zovemo sve. Bila je to prilika da on kaže ono šta ima da kaže, a šta možda nije mogao da kaže na nekim drugim mestima.

KORAKSIĆ-KORAKS: Treba sesti i misliti o tome. Ne znam da li je ta tema značajna i da li širi krug ljudi zna o čemu se radi. To je jedna lična tema koja ne zadire u ono što nam se trenutno dešava.

RSE: Slušalac nije mislio konkretno na tu emisiju, ali na te ljude koji pokušavaju sada da se ograde od onoga što je bilo, a bili su previše u tome. Govorimo o fenomenu presvlačenja.

KORAKSIĆ-KORAKS: Imam dosta karikatura na tu temu, ali ne znam da li sam sa Dačićem pravio takvu vrstu komentara. Mnogi političari su imali te faze u svom razvoju. Mnogi su zaboravili šta su bili ranije. I Vuk je jedan od onih koji se dosta puta presvlačio. Ima ih još.

RSE: Možda bi takvi mogli da se naslikaju sa majicom na kojoj piše DSS, DOS ili Živeo 5. oktobar.

KORAKSIĆ-KORAKS: Baš takvu karikaturu sam i pravio, samo ne mogu da se setim da li je u pitanju bio Dačić, Radikali, ili neko drugi.

RSE: Ne možemo da ne budemo objektivni pa moramo da pričamo i o junacima 5. oktobra koji su se sada na neki način presvukli, a nikome nije jasno kako.

KORAKSIĆ-KORAKS: Videćemo šta će biti i kako će se ovo završiti. Svuda su neke pata karte. Ne znam kako će se završiti ono u Zemunu ili u Novom Sadu. Sve to moram da pratim, da stavljam na papir, da gledam, da merim. Na kraju ću se opredeliti za nešto.

RSE: Kako ste komentarisali pobedu Maje Gojković u Novom Sadu?

KORAKSIĆ-KORAKS: Mislim da je to sramota za Novi Sad. Novi Sad ne zaslužuje takvog gradonačelnika. Isto je i sa Zemunom. Ja sam stari Zemunac i užasavam se kada vidim ono što se dešava u Zemunu. Radikali ne bi smeli da budu u Zemunu, pa ni u onoj zgradi Magistrata koju su zauzeli. Onu vladavinu Radikala sam jako teško primio. Dok su oni bili u Zemunu izbegavao sam tamo da idem. Stanujem u Novom Beogradu i Zemun je bio moja stalna destinacija. Stalno sam išao u Zemun na pijacu. Moj pokojni brat je živeo u Zemunu. Radikali su napravili haos u Zemunu sa onim kioscima i kafićima na keju. Sada je to očišćeno. Ako opet dođu, verovatno će to sve opet da krene.

''Ja sam Mirjana Pešić iz Beograda. Učestvovala sam u svim demonstracijama od 1991. godine. Hranila sam studente. Moga muža, za vreme Broza, srpskog istoričara, su komunisti uništili. Bila sam ogorčena. Čula sam šta motiviše gospodina Koraksa u njegovom radu. Sa puno stvari se slažem i uvek nas je oduševljavao. Kako je moguće kod vas toliko nezadovoljstva da od 5. oktobra stalno vidite samo mrak? Stalno slušam ovaj radio i jednom je jedan student rekao da posle 5. oktobra spavamo mirno. Smatram da je brzopletost opasna. U vrhovima vlasti imamo vrlo sposobne i umne ljude, sa malim izuzecima. Ko bi po vama bio bolji?''

KORAKSIĆ-KORAKS: Bavim se takvim poslom u kojem moram da prospem i malo gorčine. Trudim se da to bude na neki način smešno, da razgalim, da se, gledajući moju karikaturu, nasmejete tom jadu. Na taj način relaksiram i samog sebe, a i ljude koji gledaju moje karikature.

''Zovem se Beriša. Zovem iz Peći. Dok su se Naša borba, a potom i Danas, prodavali na Kosovu, bili ste nam duševna hrana. Rekli ste da Srbija mora ići napred, što podrazumeva ka Evropi. Da li smatrate da je taj put malo usporen, s obzirom na rezultate glasanja i sastava Parlamenta, gde dobar deo čine retrogradne partije kao što su Radikali koji ulaze sa majicama na kojima je Šešeljov lik?''

KORAKSIĆ-KORAKS: Slažem se sa vama, što sam i rekao. Mi ne možemo drugačije. Idemo prema Evropi, ali sporo. Šta da radimo.

''Da li vaše karikature mogu doprineti početku procesa katarze?''

KORAKSIĆ-KORAKS: To je veliki zahtev. Objasnio sam čemu mogu da služe moje karikature. To bi bio preveliki zadatak za mene. Oni koji vole moje karikature ih prate. Takvim nije potrebna katarza. Ovi drugi, kojima je katarza potrebna, mislim da ne prate ovo što ja radim.

RSE: Da li je zaista sve tako mračno koliko o tome pišem, koliko o tome crtate? Postoje li neki bolji ljudi koje ne vidimo? Mislim da je to pravo pitanje upućeno vama. Ono što je teško izraziti rečima, uspevate izraziti crtežom. Ukazujete, ne toliko na te nove ljude koji su sada na vlasti, koliko pokazujete ono što je izvan. Nisu ovi ljudi koji su sada na vlasti oni koji žare i pale Srbijom, oni koji su prava vlast. Postoje ti ljudi iz senke. Meni se čini da kroz njihove likove pokazujete to što je iza. Zato možda ljudima izgleda da se zapravo bavite samo tim ljudima iza. Pokazujete ono što je iza ovoga što je vidljivo.

KORAKSIĆ-KORAKS: To su ocene koje mi gode i prijaju. Ono što ja hoću, kada nacrtam svoju karikaturu i kada kritikujem nešto što mi je palo za oko, je da kod gledaoca te karikature izazovem, bar na trenutak, jedno superiorno osećanje. Iako ste stalno poniženi, iako ste stalno maltretirani, iako stalno imate problema, iako niste zaposleni, bar dok gledate moju karikaturu želim da se osetite superiornijim od onih koji vam rade to što vam smeta.

RSE: To je onda odgovor i gospodinu Beriši, to je neka vrsta katarze.

''Zovem se Srbijanka. Iz Pančeva sam. Vaše karikature su više od komentara. Imali ste omiljene ličnosti koje ste crtali. Koje ličnosti niste crtali i zašto? Koliko se ja sećam, mislim da retko, ili nikada, niste crtali Zorana Đinđića.''

RSE: Kako da ne, bilo je mnogo karikatura Zorana Đinđića.

KORAKSIĆ-KORAKS: Vi grešite gospođo Srbijanka.

RSE: Zašto to pitate?

''Čini mi se da bi trebao da bude jedan od političara koji nije zaslužio karikaturu jer je bio na najispravnijem putu. A ako to nisam dobro zapazila, koga onda niste crtali i zašto?''

KORAKSIĆ-KORAKS: Ne bih pravio analizu te vrste. Uvek sam crtao ono što mi je tog dana smetalo. Đinđića sam crtao bezbroj puta. Mislim da ima najmanje 200 karikatura sa njegovim likom. Mnogo manje sam crtao one političare koji tog trenutka nisu bili na sceni. Uvek je prevladavalo nešto drugo kod nekih drugih koji su bili češća tema mojih karikatura, pa sam se određivao prema onom događaju koji tog dana dominira. To je bio moj izbor. Nisam vodio računa o tome koliko sam koga crtao, nego sam se uvek rukovodio onim što se dnevno dešava.

RSE: Čini mi se da izbor ličnosti koje crtate nije vezan za to da li se pozitivno ili negativno odnosite prema toj ličnosti. Mogli ste imati pozitivan stav prema Đinđiću, a ipak ga crtati onako kako ste ga crtali.

KORAKSIĆ-KORAKS: Naravno, uvek sam tražio dlaku u jajetu.

''Zovem iz Danske i zovem se Milovan Janković. Mislim da treba što više razgovarati sa našim oponentima da bi smo videli ko su zaista ti ljudi. Gospodine Koraksu, da li osećate i gorčinu prema biračima, a ne samo prema likovima koje slikate?''

KORAKSIĆ-KORAKS: Ne mogu da kažem da osećam gorčinu kada hoću da napravim karikaturu. Naravno da bih imao kritičkih komentara i na ljude koji ne izlaze na izbore, ili na one koji biraju pogrešne ljude. Pravio sam i takvu vrstu karikatura. Nisam se zadržavao samo na političarima. Ipak, toga je bilo u manjem obimu. Više volim da se bavim likovima. To je mnogo efektnije i mnogo važnije.

RSE: Upečatljive su i vaše karikature u kojim se bavite narodom. Govorili ste o Radikalima u Zemunu i Novom Sadu i koliko vam je teško zbog toga. Na žalost, Radikali su takođe realnost Srbije. Oni su stranka za koju glasa ogroman broj birača. Radikali se time i služe govoreći prihvatite tu činjenicu jer Srbija glasa tako. Očigledno da umetnost nije toliko moćno oružje da promeni svest ljudi. Možda će mi zameriti mnogi analitičari koji nekim kolumnistima i raznim ljudima iz javnog života zameraju kada govore o promeni svesti ljudi. Kažu da je to nadobudno i da niko ne može da menja svest ljudi, s čim se slažem. Ali ipak, nije li čudno da je to tako?

KORAKSIĆ-KORAKS: Zaista je teško promeniti svest ljudi. Postoji neki zid iza kojeg ne možete da prodrete i objasnite mnogima koji su kao klonirani, kao da imaju iz nekih neobjašnjivih razloga, ili zbog nekih stvari koje su pretrpeli u životu, formiran jedan stav kojeg se drže. To je teško, ali možda može postepeno. Stižu mlade generacije koje možda mogu bolje da se obrazuju i da bolje razumeju šta se dešava i šta treba izabrati. Mislim da je to jedan dugotrajan proces. Moje karikature gledaju ljudi koji imaju već formirano mišljenje i njima ne treba nikakva katarza. Oni ono što vole, to i čitaju.

''Zovem se Dragica. Prvo pitanje je šta je sa Radetom Radovanovićem?''

RSE: Rade Radovanović je u Beogradu. Vratio se iz Praga i mislim da radi neke svoje poslove.

''Držim u ruci karikaturu debelog Dačića sa Tomom Nikolićem kako se nadvalače sa slikom Miloševića. Povodom prošle emisije rekla sam da sam pročitala knjigu od Dačića - Od starog zlotvora nikada novog prijatelja. To što je oslabio, ne znači da se promenio. Htela bih da vas zamolim da napravite jednu karikaturu vezanu za lokalne izbore na kojoj je Dačić sa slikom na leđima Miloševića, a na grudima Šešelja.''

RSE: Što ste se svi uhvatila Dačića. Šta mislite o tome što je gospodin Bane Ivković ušao u Karićevu stranku?

''To sam čula od ranije. To su sve isti ljudi koji se presvlače prema datom trenutku, a pri tome ne menjaju ćud.''

Za razliku od njih Dačića smo čuli i rekao je svoj stav.

KORAKSIĆ-KORAKS: Čitaoci mi često šalju karikature, skice, crteže, ideje. Po pravilu to nisu dobre ideje, jer ljudi vode računa o nekom tekstu, a ja se služim isključivo slikom. Treba se navići i misliti u slikama, a to je teško. Malo kome to uspe. Ne mogu da se setim da sam nacrtao karikaturu po ideji nekog čitaoca. Obično se javljaju sa već prežvakanim, ranije objavljenim idejama.

RSE: I sada vam slušaoci daju ideje, a izgleda da ih najviše pogađa presvlačenje, mada ima i većih problema. Da li primećujete neku razliku u medijima u kojim objavljujete svoje karikature? Da li vam je jasna nekadašnja i sadašnja uređivačka politika svih medija u kojima ste objavljivali i objavljujete svoje karikature? Ako postoji razlika u uređivačkoj politici, da li vas dodiruje?

KORAKSIĆ-KORAKS: Postoji velika razlika u dnevnoj štampi koju svakodnevno pratim. Neke listove koje uopšte nisam mogao da uzmem u ruku za vreme Miloševića sada ponovo kupujem. To se može reći i za Večernje novosti, koje su možda najinformativniji naš dnevni list. Sigurno ih deset godina nisam uzimao u ruke, pogotovo jer su me 1993. godine izbacili iz te redakcije posle 25 godina.

RSE: Da li vas je zvao Manojlo Vukotić da se vratite?

KORAKSIĆ-KORAKS: Ne. On zna da na to ne bih pristao. Oni su na neki način promenili uređivačku politiku, ali imaju još puno restova. Tamo je 80 odsto onih ljudi iz stare garniture. Sada su se oni presvukli. Govorim o informacijama, a ne o komentarima. Komentari su i dalje loši. Informacije su možda najkomletnije. List Politika je sterilna. Nigde se ne meša, nigde se ne zaleće. Čitam i Danas, u kojem radim, i taj list i najviše cenim. Pratim Glas. Povremeno uzimam Blic. U poslednje vreme Blic je postao neka vrsta Pinka. Verovatno im to diktira vlasnik. Mnogi listovi potpuno drugačije izgledaju nego u vreme Miloševića.

RSE: Znači, Novosti su pozitivan primer, promenili su se na bolje. Da li mislite da je u Vremenu i Danasu ostala ista uređivačka politika?

KORAKSIĆ-KORAKS: Nivo koji drži Vreme je ostao isti, čak mislim da je bolji nego ranije. Za Danas ne mogu da kažem da je loš list. Mnogima se ne sviđa, ali meni se sviđa. Radim za taj list. Inače ne bih radio za Danas da mi se ne sviđa.

RSE: Zvuči mi malo nepristojno kada dodelujem kompliment osobi koja sedi preko puta mene, ali vi ste zaista postali institucija. Oprostite mi što sam nepristojna, ali tako je. Pretpostavljam da vi kao institucija niste nailazili na problem cenzure.

KORAKSIĆ-KORAKS: Imam tu sreću da urednici listova za koje radim imaju ogromno poverenje u mene. Zaista svakog dana vodim računa o tome šta ću objaviti. Imam jednu kritičku distancu prema samom sebi. Ne volim da vređam, ali ono što komentarišem, u to mi se niko ne meša. Niko mi ne izabira temu i karikatura koju pošaljem automatski ulazi u broj. To je bio moj uslov za rad. Tempo sam tražio od početka i to sam dobio. Sve što objavim je moja stvar i na to niko ne utiče, pa ni urednik. Nema uticaja sa strane. Ono što objavim je samo moje.

RSE: To se vidi, ali me zanimalo da nam otkrijete tajnu da li uopšte ima takvih pokušaja. U vreme kada je bilo opasno objavljivati takve stvari kakve ste vi objavljivali o porodici Milošević, da li je bilo pretnji vama ili redakciji za koju ste radili?

KORAKSIĆ-KORAKS: Kada sam počeo da radim, negde 1989. godine, imao sam problema u svojoj redakciji Večernjih novosti. Nisu hteli da objavljuju moje karikature. Otišao sam sprat niže gde je pokojni Staša Marinković uređivao Borbu. On je objavljivao moje karikature. Tu je počela ta serija sa ogromnim zakašnjenjem u mojoj karijeri. Već više od pola veka crtam i bavim se ovim poslom. Nikada pre nisam imao prilike da pokažem ono što sada mogu da pokažem i nisam mogao da pravim ovakvu vrstu političke karikature. Za vreme Titove ere je bilo nezamislivo da nacrtate lik nekog političara, pogotovo ne sa nekom kritičkom opaskom. Dobio sam tu šansu kada su se pojavili slobodni listovi. Prva je bila Borba, a pre toga Ekonomska politika u kojoj je bila zaista sjajna garnitura urednika koji su uvek imali hrabrosti da puste ono što sam radio. Posle njih Staša i Borba. Kada je Borba izbačena iz zgrade i kada su ljudi pokrenuli Našu borbu, krenuo sam kod njih da radim. Do 1993. godine sam imao velikih problema. To su bile direktne pretnje putem pisama, telefonskih poziva i slično. Te godine je ogromna populacija, mislim preko 80 posto, našeg društva bila za Miloševića. Zbog toga sam mnoga prijateljstva prekinuo. Prestao sam da se viđam sa mojim mnogo dragim prijateljima jer su imali potpuno drugo mišljenje. Čak sam bio prekinuo i neke porodične veze. Od 1993. godine se polako počela menjati svest ljudi. Ne znam da li je to katarza ovoga naroda, ali mislim da je to sve došlo preko stomaka. Od 1993. su ljudi počeli da shvataju o čemu se radi, pa sam počeo da dobivam pohvale. Počeli su da stižu pisma i telefonski pozivi podrške. Počeli su ljudi da skupljaju moje karikature i drastično se promenila situacija u dobrom smislu.

''Đoko Radovanović iz Beograda. Znate li gospodine Predraže da čeličite ljude koji prate vaše karikature? Znate li da se oni posle vas osjećaju silni i nesalomljivi? Sa vašim karikaturama sam se upoznao u Politici. Naslovna strana mog diplomskog rada kod akademika profesora Đorđa Lazarevića 1964. godine bila je vaša karikatura. Sugerisao sam vam, a vi ste progovorili iz mene. Taj crtež je bio možda malo dilema, a malo izgubljena bitka između dvojice koji se bore za mjesto pod suncem. Jedan je na splavu sa batinom i nekoliko društvenih preporuka, a drugi je u vodi i pliva, hoće na splav sa diplomom fakulteta da zauzme mjesto koje bi mu po normalnim mjerilima pripadalo. Na crtežu je ostao znak pitanja hoće li doći do prave smjene. Moj mentor mi je prijateljski sugerisao da uklonim karikaturu sa naslovne strane rada jer će me odbiti akademik profesor Đorđe Lazarević. Nisam je uklonio, nego sam je zalijepio za naredni list i ostavio među prvim stranicama.''

KORAKSIĆ-KORAKS: Da li ste vi sigurni da je to bila moja karikatura?

''Apsolutno. Prošlo je mnogo vremena a ja sam kroz život uzimao ono što mi je pripadalo i uvijek sam pratio šta Koraks radi.''

KORAKSIĆ-KORAKS: Pričao sam o tom osećanju koje i ja imam kada napravim dobru karikaturu. To je kratkotrajna superiornost jer uvek su oni silnici koji nam rade o glavi silniji od nas. Drago mi je da se i vi tako osećate. To je ono osećanje koje pokušavam da izazovem.

''Ovde Jovanović iz Švajcarske. Kada ćete da nacrtate karikaturu na račun Slobodne Evrope? U Srbiji se prati sve, a osnovna ljudska prava na Kosovu se ne uzimaju u obzir.''

RSE: Mislite da na Slobodnoj Evropi nema dovoljno govora o ljudskim pravima na Kosovu?

''Upravo to. Ne vode se takve polemike kao što se vode o Srbiji. Morate biti umereni. Slobodna Evropa treba da bude i na Kosovu.''

RSE: Znate li da imamo i tamo dopisnike?

''Znam, ali to je jako površno, a problem je toliko veliki. Ljudi na Kosovu nemaju osnovna prava za život. Smatram da je tu gospodin Koraks nešto propustio.''

RSE: Ovo je kritika upućena Slobodnoj Evropi i smatrate da treba da imamo više informacija i dubljih analiza sa Kosova.

''Tačno. Morali bi ste da imate više informacija sa kritičkim analizama, sa argumentima, sa dijalozima, sa ljudima na vezi.''

RSE: Primetili ste da analiziramo iz Beograda, koliko je u našoj moći, ono što se dešava na Kosovu, a sa Kosova to rade naši dopisnici. Sugerisaćemo im da rade još više, još istrajnije i dublje. Ima ljudi koji vole da kažu šta bi oni voleli da komentarišete.

KORAKSIĆ-KORAKS: Nemam baš vremena da slušam noću vaše emisije, ali nisam stekao takav utisak za ono malo što sam slušao. Inače sam komentarisao događaje na Kosovu i pravio sam karikature na temu dvojnog stava. Jedan stav ima gospodin Tadić, drugi Koštunica, crkva i ostali. Što se tiče Slobodne Evrope ne znam kako da vas nacrtam, ne znam kako radio da nacrtam.

RSE: I mi iz Beograda smo se bavili na temu dvojnog stava Beograda, koji jeste u ovom trenutku najteži ljudima dole, kako bi shvatili šta im se odavde poručuje.

''Ja sam Olivera. Zvala sam i u prošloj emisiji kada je bio gost Dačić. Kada su me pozvali iz studija da se uključim u emisiju rekla sam da neću jer mi je muka. Nije mi muka od nečije ideologije, već od karaktera čoveka koji predstavlja jednu ideologiju. Nije mi bilo jasno da li on govori u svoje ime, ili u ime svoje partije. Ovo sam morala da kažem zbog toga što sam večeras uživala. Mogu gosti da imaju različito mišljenje od našeg, ali bi trebalo da budu ljudi. Ono što je strašno u ovoj Srbiji je to da je mnogo takvih. Nije reč o presvlačenju. Mnogo je karaktera kao Dačić.''

RSE: Malo su se kola previše slomila samo na njegovim leđima, a u pravu ste da ih je mnogo takvih. On je pristao da dođe i da se izloži svim kritikama, što mu je neki plus. Karakteri su uvek zanimljivi, još od antičkih vremena.

''Karakter čini i delo.''

RSE: Imate li pitanje za gospodina Koraksa?

''Ne. Samo tako nastavite. Potvrdili ste mnoge moje stavove.''

RSE: I ljudi i vi se bavite karakterima. Izgleda da ćete morati da se pozabavite Dačićem. To ipak govori da je to bila jedna kvalitetna emisija na koju se ljudi osvrću mnogo više nego na bilo koju drugu. To govori o tome da treba čuti ljude koji drugačije misle.

KORAKSIĆ-KORAKS: Pre godinu dana sam napravio jednu karikaturu koja možda ilustruje čitavu priču ljudi koji se javljaju i iznose svoj stav prema Dačiću. Nacrtao sam jednu scenu u kojoj debeljuškastog Dačića svi tetoše, podsecaju mu nokte, puderiše ga čitava garnitura današnjih političara, od Vuka Draškovića preko Koštunice. I svi ostali učestvuju u ulepšavanju Dačića. Ta karikatura je izazvala dosta pažnje i imao sam dosta komentara na nju.

RSE: Ono što ostaje činjenica i što ljude pogađa je to što se ne zna da u Socijalističkoj partiji Srbije ima više frakcija. Jedna od njih podržava i sluša lidera iz Haga. Dačić je govorio da on ne pripada toj frakciji. Mi smo čuli jednu frakciju koja se očigledno slušaocima ne dopada. Ne znam da li bi im se više dopala frakcija onih koji su ostali verni Miloševiću. Šta je gospodin Koraks mislio o Miloševiću, on je nacrtao. Kako vam zvuče Direktori i Farma životinja?

KORAKSIĆ-KORAKS: Setim se onih dana kada smo 1996. godine tri meseca iz dana u dan tabanali po Beogradu. Setim se onih specijalnih kola koja su bila na Trgu Republike. Sećam se da sam održao jedan govor studentima. To je bilo sjajno. To su bili dani.

RSE: Da, kada smo bili na životinjskoj farmi i kada smo živeli Orvela. Ne znam šta je danas sa Direktorima, ali znam da su neki završili u zatvora baš zbog te pesme.

''Ja sam Vlajko, student iz Smedereva. Još uvek gomila ljudi nije svesna šta se dešavalo na prostorima SFRJ. Gomila ljudi još uvek nije svesna da je malo Hrvata u Hrvatskoj kojima neko nije poginuo pošto je osam miliona ljudi navalilo na dva miliona ljudi u Hrvatskoj. Da li bi trebalo reagovati i po tom pitanju, bar karikaturom? Kako bi ste u jednoj rečenici protumačili Miloševićevu vladavinu?''

RSE: Svi insistiraju na rečenici.

KORAKSIĆ-KORAKS: Ne znam kako bih u jednoj rečenici to objasnio. Potencirao sam ono što je kod njega najkarakterističnije. To je jedna vrsta autizma. Autizam on i sada pokazuje u Hagu. On ima jedan svoj unutrašnji svet iz koga ne može da se isčupa. Imao je svoj svet i sve vreme dok je radio gluposti ovde. Taj njegov svet ga je rukovodio. Zato sam ga i crtao bez očiju. On ima samo jedan unutrašnji pogled iz kojeg ne može da se izvuče. On nas ne gleda.

RSE: Crtate li danas nekoga bez očiju?

KORAKSIĆ-KORAKS: Skoro da nema nikoga koga bih tako crtao.
XS
SM
MD
LG