U vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista, kako nam je kazao šef poslaničkog kluba te stranke Miodrag Vuković, su svjesni da i pored više puta ponavljenih poziva za direktne pregovore Beograda i Podgorice o konačnom rješavanju odnosa, u Srbiji nemaju sagovornika na tu temu. Na pitanje zašto onda insistiraju na njima, Vuković odgovara da Podgorica na taj način strpljivo gradi svoju poziciju kao i više puta ranije:
“Predlažemo razgovore i imamo platformu. Oni to odbijaju. Ponoviće se isto što se desilo i sa Miloševićevom i Koštuničinom Jugoslavijom. Za koliko će doći kraj tog njihovog odlaganja susreta sa neminovnim samo je pitanje našeg strpljenja. Bolje je sad sačekati još tri mjeseca, ali dolazi referendum za nekoliko mjeseci i bolje je izgubiti još malo vremena, nego jednu glavu. Pogledajte što rade čelnici tog velikosrpskog nacionalizma u crnogorskom parlamentu. Najavljuju oružani otpor, takozvane intenzivne manjine”.
I potpredsjednik Socijaldemokratske partije Miodrag Iličković kaže da je posrijedi igra živaca:
“Mislim da je neophodno reći da je međunarodna zajednica primoravanjem gospodina Đukanovića da potpiše Beogradski sporazum pokušala da rastoči tada opasno naraslu suverenističku energiju i dala je šansu Srbiji na tri godine da napravi unitarnu tvorevinu. Pretpostavljalo se tada da Crna Gora neće imati snage kao manja i slabija da se otrgne iz tog pogubnog zagrljaja. Od tada do danas moramo priznati da su nacionalističke snage u Srbiji dobijale sve više na popularnosti, pa je i logično da za priču o mirnom razdruživanju s te strane nema nikakvog interesovanja”.
Iličković je uvjeren da više puta ponovljeni pozivi za razgovor Beograda i Podgorice od strane njihovog koalicionog partnera Demokratske partije socijalista, predstavljaju kucanje na vrata koja su “debelo zabravljena” i koja na temu saveza nezavisnih država nikada neće biti “otvorena”. Jedini izlaz je, po njegovoj ocjeni, referendum:
“Ja ne vjerujem, kao ni ranije u mnogo boljim prilikama, na primjer za vrijeme gospodina Đinđića, neće naići na razumijevanje s obzirom na narasli nacionalizm u Srbiji. Konačno. treba potpuno otvoreno reći: u stavovima po pitanju odnosa Srbije i Crne Gore gospodin Tadić i gospodin Koštunica su sve bliži jedan drugom, a o pitanju odnosa Crne Gore i Srbije oni imaju potpuno jedinstvo”.
Predsjednik Savjeta Grupe za promjene Svetozar Jovićević konstatuje da su takvi razgovori bez dileme nužni, ali isto tako, prema njegovoj ocjeni, jasno je da ih srpska strana ne želi:
“To nema nikakve dileme. Naročito je tu rigidan Koštunica, čija je pozicija u odnosu na Crnu Goru apsurdno jasna i koji do kraja neće prihvatiti bilo kakav razgovor o nekakvom, što se nada crnogorska vrhuška, mirnom razdruživanju. To je žalosno, ali je tako. Moguće da bi Tadić, po svojoj političkoj konstituciji, bio raspoloženiji za jednu takvu vrstu razgovora, iako ne vjerujem da u suštini on mnogo drugačije misli od Koštunice, ali vjerujem da bi s njim takav razgovor bio moguć. Medjutim ne mozze zbog situacije na izborima na Kosovu gdje je on izašao vrlo oslabljen”.
U prilog beogradskoj strani, kaže Jovićević, ide i rigidan stav dijela evropskih diplomata koji bi, kao i Beograd, najradije u potpunosti izbjegli takve razgovore, a Srbija koristi takvu poziciju:
“Tako da ako do razgovora i dođe, oni će insistirati samo na tome da se razgovara o tome kako se zajednički što prije uključiti u Evropu”.
Na drugoj strani Miodrag Iličković se uzda upravo u to da evropski političari sve više odustaju od ovog koncepta:
“Vjerujem da za razliku od vlasti u Srbiji, međunarodna zajednica toliki stepen tvrdoglavosti nema više po ovom pitanju i ono što je dobro u evropskoj politici je to da evropski političari sve više odustaju od ovog koncepta”.
“Predlažemo razgovore i imamo platformu. Oni to odbijaju. Ponoviće se isto što se desilo i sa Miloševićevom i Koštuničinom Jugoslavijom. Za koliko će doći kraj tog njihovog odlaganja susreta sa neminovnim samo je pitanje našeg strpljenja. Bolje je sad sačekati još tri mjeseca, ali dolazi referendum za nekoliko mjeseci i bolje je izgubiti još malo vremena, nego jednu glavu. Pogledajte što rade čelnici tog velikosrpskog nacionalizma u crnogorskom parlamentu. Najavljuju oružani otpor, takozvane intenzivne manjine”.
I potpredsjednik Socijaldemokratske partije Miodrag Iličković kaže da je posrijedi igra živaca:
“Mislim da je neophodno reći da je međunarodna zajednica primoravanjem gospodina Đukanovića da potpiše Beogradski sporazum pokušala da rastoči tada opasno naraslu suverenističku energiju i dala je šansu Srbiji na tri godine da napravi unitarnu tvorevinu. Pretpostavljalo se tada da Crna Gora neće imati snage kao manja i slabija da se otrgne iz tog pogubnog zagrljaja. Od tada do danas moramo priznati da su nacionalističke snage u Srbiji dobijale sve više na popularnosti, pa je i logično da za priču o mirnom razdruživanju s te strane nema nikakvog interesovanja”.
Iličković je uvjeren da više puta ponovljeni pozivi za razgovor Beograda i Podgorice od strane njihovog koalicionog partnera Demokratske partije socijalista, predstavljaju kucanje na vrata koja su “debelo zabravljena” i koja na temu saveza nezavisnih država nikada neće biti “otvorena”. Jedini izlaz je, po njegovoj ocjeni, referendum:
“Ja ne vjerujem, kao ni ranije u mnogo boljim prilikama, na primjer za vrijeme gospodina Đinđića, neće naići na razumijevanje s obzirom na narasli nacionalizm u Srbiji. Konačno. treba potpuno otvoreno reći: u stavovima po pitanju odnosa Srbije i Crne Gore gospodin Tadić i gospodin Koštunica su sve bliži jedan drugom, a o pitanju odnosa Crne Gore i Srbije oni imaju potpuno jedinstvo”.
Predsjednik Savjeta Grupe za promjene Svetozar Jovićević konstatuje da su takvi razgovori bez dileme nužni, ali isto tako, prema njegovoj ocjeni, jasno je da ih srpska strana ne želi:
“To nema nikakve dileme. Naročito je tu rigidan Koštunica, čija je pozicija u odnosu na Crnu Goru apsurdno jasna i koji do kraja neće prihvatiti bilo kakav razgovor o nekakvom, što se nada crnogorska vrhuška, mirnom razdruživanju. To je žalosno, ali je tako. Moguće da bi Tadić, po svojoj političkoj konstituciji, bio raspoloženiji za jednu takvu vrstu razgovora, iako ne vjerujem da u suštini on mnogo drugačije misli od Koštunice, ali vjerujem da bi s njim takav razgovor bio moguć. Medjutim ne mozze zbog situacije na izborima na Kosovu gdje je on izašao vrlo oslabljen”.
U prilog beogradskoj strani, kaže Jovićević, ide i rigidan stav dijela evropskih diplomata koji bi, kao i Beograd, najradije u potpunosti izbjegli takve razgovore, a Srbija koristi takvu poziciju:
“Tako da ako do razgovora i dođe, oni će insistirati samo na tome da se razgovara o tome kako se zajednički što prije uključiti u Evropu”.
Na drugoj strani Miodrag Iličković se uzda upravo u to da evropski političari sve više odustaju od ovog koncepta:
“Vjerujem da za razliku od vlasti u Srbiji, međunarodna zajednica toliki stepen tvrdoglavosti nema više po ovom pitanju i ono što je dobro u evropskoj politici je to da evropski političari sve više odustaju od ovog koncepta”.
