RADIĆ: Ja sam Nikola Radić, a u gradu Bihaću me svi poznaju kao Babina, jer sam u životu imao samo babu, roditelje sam izgubio u Drugom svjetskom ratu, tako da sam kroz život prošao sam, boreći se na svoj način. Uspio sam, zahvaljujući svojoj intuiciji, načitanosti i velikom angažiranju u sportu. Čitav život sam proveo u sportu, tako da sam stekao veliki broj prijatelja po čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Volio sam književnost, pisanje, pa sam se upisao na Filozofski fakultet u Sarajevu 1961. godine. Nisam ga završio, bio sam pri kraju, i kad sam se vratio u Bihać počeo sam se baviti novinarstvom. Moje prvo radno iskustvo bilo je u lokalnom listu „Krajina“, gdje sam bio pet godina, a poslije sam pisao za maltene sve listove u Jugoslaviji. Punih dvanaest godina sam pisao za „Sportske novosti“, „Sport“ i ostale listove, a kasnije, kad sam skupio dovoljno građe, počeo sam se baviti i publicistikom. To moje pisanje o gradu Bihaću, koji izuzetno volim i gdje imam veliki broj prijatelja, a posebno sam zaljubljen u rijeku Unu, ima malo tog emotivnog naboja. Počeo sam da skupljam građu o Bihaću i plod te moje angažiranosti je petnaest knjiga, što manjih, što većih. To su uglavnom monografije, kratke priče o ljudima iz Bihaća. A onda sam se jedno vrijeme počeo da bavim i malo obimnijom građom, pa sam nedavno izdao knjigu „Bihaćki gradonačelnici“. To je jedna vrsta kronike Bihaća unazad sto godina, od Austrougarske pa naovamo. Ono što ja imam i posjedujem, mislim da nema nijedan muzej. Čak ni ovaj naš u Bihaću koji sad ima kantonalni značaj. A pored toga sam skupljao sve što je izdato u Bihaću i što je bilo u Bihaću. Tako da moja biblioteka ima dvije-tri hiljade knjiga, čak sam pod tavanskim prostorijama napravio jedan veliki studio, gdje sam također smjestio arhivsku građu. Imam knjiga starih po nekoliko stotina godina, a posebno fotografija. Nema domaćeg čovjeka koji me ne zna. Duhovit sam, susretljiv, volim ljude, tako da nemam nikakvih problema u svom gradu, gdje živim od 1941. godine. Sad sam u prilici da izdam tri knjige, prvu povodom stogodišnjice bolnice u Bihaću, najstarije u Bosni i Hercegovini, zatim sportsku monografiju o stotinu godina sporta u Bihaću, a polako pripremam i knjigu o domaćem komunalnom preduzeću koje egzistira otkad je grada na ovim prostorima.
RSE: To je ono što planirate. Da se vratimo onome što ste do sada uradili. Pomenuli ste „Bihaćke gradonačelnike“.
RADIĆ: Ja sam do sad izdao više knjiga o Bihaću. Prva moja značajnija knjiga je „Istorija nogometnog kluba ,Jedinstvo‘“. Pa sam kasnije napisao monografiju o ribarskom udruženju. Onda „Bihać sa starih razglednica“. Uglavnom sve počinje od Austrougarske, jer je Austrougarska ostavila dosta podataka. Međutim, išao sam i u Beč, u njihove muzeje, obišao sam i Karlovac, Banjaluku, Zagreb, nema gdje nisam bio da bi prikupio što više građe iz tog perioda. A ova knjiga „Bihaćki gradonačelnici“ je neka vrsta sumara istoriografije Bihaća. Opisujem šta se dešavalo u periodu kad je određeni gradonačelnik bio na čelu općine. Prvi je bio neki Alajbeg Alajbegović, baš u vrijeme Austrougarske koja je tu lokalnu samoupravu prepustila domaćim ljudima. I tako sam išao redom. Obuhvatio sam sve gradonačelnike od Austrougarske pa sve do sad, to je nekih 120 godina povijesti Bihaća, odnosno nekih dvadeset i dva gradonačelnika. Rekao sam da sam išao i u muzej u Beč. Tamo sam susreo ljude koji dosta poznaju Bihać, jer su njihovi roditelji nekada bili ovdje u Bihaću, u Bosni, da li kao funkcioneri, kao vojnici… Ima čak podataka da je Franjo Josip lično dao potvrdu da se prva kasarna izgradi u Bihaću. Ta kasarna i dan danas postoji i jedna je od najvećih u bivšoj Jugoslaviji.
RSE: Nikola Radić, naš gost, napravio je i knjigu „Bihać sa starih razglednica“:
RADIĆ: To je priča o gradskom životu, o trgovcima, zanatlijama, sudijama i svima ostalima. Tu je više fotografija nego teksta. Spomenuo sam stare mlinove, trg, tržnice, nogometne ekipe… Čak štaviše, Bihać je imao svoje hotele u to vrijeme, jedno četiri-pet, sa tri zvjezdice. Bila je unska pruga, izlaz u svijet. Bile su izgrađene saobraćajnice. Sve ono što je interesantno za ovo područje ja sam skupio i svaki tekst je ilustriran starim razglednicama, na kojima su građevine koje više ne postoje u ovom modernom Bihaću.
RSE: Kažu da pripremate enciklopediju Bihaća.
RADIĆ: Da, već dosta punim te stranice. Međutim, već su godine uzele svoje. To bi bila neka vrsta male bihaćke enciklopedije, odnosno kronike. Imam već dosta materijala, samo to moram dati sinu ili nekom drugom da mi to prekuca, to je obiman materijal. Ali hoću prvo da završim sportsku monografiju grada i još neke manje monografije. Nadam se da ću stići.
RSE: Koliko se koristi to što vi prikupite i objavite?
RADIĆ: Meni je najveća satisfakcija što mi dolaze ljudi, čak i doktorandi koji treba da doktoriraju, i traže literaturu, jer je nigdje ne mogu naći. Nema rada o Bihaću koji su pisali, a da nisu došli kod mene da traže podatke. Imam sve brojeve lista „Krajina“, od prvog do zadnjeg. Sad se zovu „Unsko-sanske novine – Krajina“. Znači, zamislite koji je to broj primjeraka od 1946. godine do sada, a ja ih sve sačuvao. Čak štaviše, slike sam uspio prebaciti na CD-ROM da ne bi propale. I sva ostala izdanja koja su izašla u Bihaću sam sakupljao. Posebno fotografije kojih imam na hiljade.
RSE: Gdje to sve držite?
RADIĆ: Imam veliku kuću, uredio sam tavanske prostorije. Sin je to pretvorio u studio. Zaboravio sam da kažem da sam izdao i knjigu o unskim regatama, što je jedna specifična manifestacija na vodi, koja je sad dobila i međunarodni predznak, izdao sam dakle monografiju o tome. Ima ih dosta, pa ih zaboravim. Od Lopatića, koji je jedan od prvih pisaca istorije Bihaća, imam čak tri izdanja (iz 1878. i 1942. godine, kao i reprint iz osamdesetih godina). Imao sam i slike na staklu, koje sam negdje zagubio, od onih starih fotografa koji nisu imali foto-papir, pa su radili na staklu. Imam sve i jednu značku bihaćkih preduzeća, raznih ukrasa… Sve što je bihaćko, kod mene je u kući.
RSE: Kažu da će i šaljivdžije dobiti svoju monografiju.
RADIĆ: To će biti jedna mala, džepna knjižica. Trebate poznavati tog čovjeka i to vrijeme da biste se nasmijali njegovom vicu. Uspio sam da sakupim i fotografije, pa kad neko ko je malo stariji, kao što sam ja, vidi tog čovjeka, počne se odmah smijati, jer se sjeti njegovih viceva. Između ostalog:
Trči jedna žena, uplakana, nosi dijete.
„Kud ćeš?“, pita je taj jedan poznati vicaroš Bihaća.
„Trčim doktoru, dijete progutalo dinar.“
„Ma nemoj ga nositi ljekaru, nosi ga u Upravu prihoda, tamo i dušu čupaju.“
Tako su se oni šalili. Bio je isto jedan Zudo, seljak, ništa nije radio u životu, i kad biste nekog u Bihaću ko ne radi pitali gdje radi, rekao bi: „Radim kod Zude“, što znači nigdje. Kad ga je jedan čovjek pitao: „Zudo, bi li ti nešto radio, čitav život ljenčariš?“, Zudo kaže: „Bi, šta imaš?“, čovjek kaže: „Da vadiš krompir“, a ovaj kaže: „A je li varen?“.
RSE: Šta je s ratnim vicevima?
RADIĆ: Ti vicevi su izašli u obliku jedne male knjižice. Na primjer, dva borca razgovaraju: „Šta nas ovo tuku ovim protivavionskim topovima, a ovaj drugi kaže: „Pa šta, nismo mi avioni.“ Mladost je mladost, bez obzira u kakvoj su bili teškoći, oni su se znali i nasmijati i našaliti.
RSE: Znači prikupili ste i te ratne šale i objavili.
RADIĆ: Jeste. To je jedna mala, džepna knjižica. Odmah je planula. Objavio sam i jednu malu knjižicu „Stare razglednice Bihaća“. To je bio jedan blok od dvadesetak tih razglednica, onih najstarijih, pa su ih ljudi kupovali i slali kao razglednice.
RSE: A inače volite pričati šale.
RADIĆ: Kako nisam imao roditelje, odrastao sam kod jednog bega, poznatog Ibrahimpašića, najbogatijeg u Bihaću. On je mene usvojio. Imao sam pomajku Šefiku koja me je othranila. Danas je ta porodica i dalje bogata, čak mi je pomajka ostavila i dio svog imanja, od čega sam ja napravio kuću. A u znak ljubavi i poštovanja prema njoj sam svojoj kćerki, koja je danas profesor engleskog, dao ime Šefika. Imam i sina, zove se Zlatan, a žena mi je Azra. Tako da sam ja ovdje, što kažu, u svakoj branši. A moj brat Adem je danas poznati poduzetnik, privrednik. Pored njega imam i brata Sulejmana, koji je inženjer. Mi svi imamo tu intelektualnu notu i veliki smo stvaraoci. Oni stvaraju na svoj način, ja na svoj. Održavamo to bratstvo, prijateljstvo.
RSE: I ništa nije pomutilo te vaše odnose.
RADIĆ: Ništa. Ovdje kod nas u gradu nema koga nema. Ima čak Austrijanaca, Nijemaca, Židova, Čeha… Bihać je zadržao tu svoju notu. Ovdje je prijateljstvo velika stvar. U ratu, da budem malo konkretniji, niko nije stradao, ni od Srba, ni od Hrvata, niti od bilo koga. Svi su ostali živi, ko god je volio svog prijatelja. Pogotovo mi koji smo zajedno rasli i koji se znamo napamet, uvijek jedni drugima pomažemo. To zvuči pomalo i smiješno, ali je zaista istinito.
RSE: Sva sreća da je tako. Nikola, danas u dvorištu bega Murata i bega Ibrahimpašića, žive i Radići.
RADIĆ: Da, nas trojica braće smo u jednom dvorištu. Mene u šali nekad u Bihaću zovu beg Nikola, i to kažu da sam najbolji od njih.
RSE: Dakle, Nikola, Adem i Sulejman.
RADIĆ: Jeste.
RSE: A kako se vaša djeca paze između sebe?
RADIĆ: Zovu Adema striko. Ademovi sinovi rade s ocem u pivovaru, i oni su tehnolozi. Stalno su zajedno. Svako ima svoje društvo, ali stalno su zajedno tu u dvorištu, slave zajedno rođendane i tako dalje. Ljudi u Bihaću preko mene pokušavaju da utiču na Adema, međutim on je tvrd čovjek, domaćin, i ne da se pomesti. Odlično se slažu, nema nikakvih problema. Jedna nas ograda spaja, taj naš zajednički kompleks od jedno pet duluma, gdje nas trojice imamo svoje tri velike kuće.
RSE: Kako ste vi uopšte došli u tu porodicu?
RADIĆ: U ratu sam ostao bez roditelja. Šest dana su bombe padala po gradu, pogodile moju majku u stomak, mene u leđa. Bio sam beba i tad sam ostao bez majke. Rođen sam prije vremena, ni onda mi nisu dali mira. Iz bolnice me je uzeo jedan Marko, bolničar, Hrvat, i krstio, da dijete ne bude nekršteno. Onda je došla jedna baba, po kojoj se ja zovem Babin, pa me je prekrstila da sam njen. Tako da ja imam dvije krštenice. Kod begova nisam kršten, ali sam odgojen s puno ljubavi. Tako da svi kažu da bi Babin bio najbolji načelnik, mogao bi imati tri mandata po nacionalnoj strukturi.
RSE: Kako ste došli do Ibrahimpašića?
RADIĆ: Išli smo zajedno u školu, dok sam ja bio kod te babe. Njega su dvojica-trojica napali, potukli se i ja skočim da mu pomognem, jer trojica na jednog nije bilo fer. Tako smo se upoznali. Kako sam ja bio sav krvav i iscijepan, odvede me svojoj materi da baba ne bi galamila, Šefika me presvuče, vidjela je da sam ja bijeda i kaže: „Kad se vas dvojica tako družite, dođi ti kod nas da zajedno ručavate“. I tako malo-pomalo, jednom mi je rekla da zovnem babu i baba je nakon razgovora s njom uplakana izašla iz kuće i rekla: „Ova će te žena od sada hraniti, ja više ne mogu“. Tada sam bio tek napunio osam godina, ostao sam kod begova, babu sam posjećivao, nosio joj ručak, i ja i Adem. I od tad sam stalno tu. Zajedno smo živjeli, zajedno studirali, zajedno se bavili sportom, zajedno sve.
RSE: Dakle, othranila vas je Šefika.
RADIĆ: Jeste. Beg je bio strog, ali me je volio.
RSE: Da još nešto kažemo o vašoj novinarskoj profesiji, o onome što ste kao novinar uradili.
RADIĆ: Počeo sam u lokalnom listu „Krajina“. To je list koji je izlazio od 1946. godine. Počeo sam kao nesvršeni student. Učio sam zanat, čak sam išao i godinu dana u „Vjesnik“, tad se moralo naučiti voziti auto, snimati na magnetofon, konverzacija, fotografija… U Privrednoj komori je bilo mjesto za novinara informatora, bila je dobra plata, mene pozovu i tada sam krenuo u Privrednoj komori. Pisao sam za razne listove, za „Privredne novine“ u Sarajevu i ostale. Najviše sam volio sport, pa sam sarađivao dvanaest godina sa „Sportskim novinama“ u Zagrebu, s „Vjesnikom“, pa sam pisao i za beogradsku „Borbu“, „Oslobođenje“ i tako dalje. Imao sam i svoj list, koji i danas izlazi, „Poslovni informator“, uređujem ga ja.
RSE: Čuvate li novinske isječke?
RADIĆ: Sve čuvam. Čak i biltene iz Privredne komore. Sa svih sjednica imam fotografije. Strašno je koliko toga imam. Imam pedeset albuma punih slika.
RSE: Ljuti li se supruga što sve to čuvate?
RADIĆ: Zna da ja to volim. Jedno što taj stari papir ima neprijatan miris, malo ustajao, pa ja to onda stalno provjetravam. Dosta mi pomaže sin. To je jedno malo poduzeće. Kad njemu treba slika ili podataka, on uzme. Ali knjige ću ostaviti ovim muzealcima, da oni to čuvaju, da se ne baci.
RSE: Iz ovog svega proizilazi da ste vi zaista rano shvatili da je jedino rad bitan u životu.
RADIĆ: Da. I prijateljstvo. Ja i dan danas dobivam od svojih prijatelja, iz Cazina, Kladuše i tako dalje, nešto što je staro. Svi to meni nose, kažu: „Ti ćeš jedini to sačuvati“. I zamislite sad, ljudi kojima su kuće srušene, dolaze kod mene i traže imam li sliku njihove kuće, da je kopiraju. To su emocije. Neki dan sam dobio pet stotina komada neki značaka, kaže: „Neka imaš, bar će kod tebe ostati sačuvane“. Na proljeće ove godine sam kupio digitalni aparat, sve i jednu ulicu bihaćku sam prošao i po pet-šest snimaka napravio, tako da imam nekoliko stotina komada slika, sve u koloru i prebačene na CD-ROM. Ja sam zaljubljen u Bihać, u svoju raju, u prijateljstva… Da vidite Unu sad kad se malo jesenski ofarbala, kako je lijepa. Divlje patke i labudovi plivaju na sred Une, niko ih ne dira. To je jedna mala oaza mira. Kad životinje ne bježe iz grada, znači da je i njima lijepo ovdje. Stalno sam na ulici. Kad prođem ulicom, čujem toliko tih viceva, propustim kroz uši ono što ne valja, a ovo što valja zapamtim.
RSE: Dobro nađete vremena za te izlaske.
RADIĆ: Pa ja sam novinar, i ako nemam sastanak u Komori, svaki dan sam u gradu, znam sve šta se dešava, htio-ne htio.
RSE: Rekli ste da se približava penzija.
RADIĆ: Još uvijek sam vitalan, malo me šećer napao, valjda od stresa, međutim zdrav sam. Mogu vam reći da me malo ta duhovitost spašava, izdigne me iznad te osrednjosti, iznad te stvarnosti. Pitaju me odakle mi snaga u ovako teškom vremenu, odgovaram da se sa smijehom kroz život lakše prolazi.
RSE: Dakle, to neće biti klasična mirovna. Vi ćete opet nešto raditi.
RADIĆ: Još sam ja relativno mlad, šezdeset i treća mi je godina, tako da me još nije uhvatila neka duboka starost. Mislim da bih mogao do sedamdesete, dok mi ne spadne remen, što ja kažem, dok ne prolupam.
RSE: Započeli ste mnogo toga, treba to dovršiti.
RADIĆ: Polako to prebacujem sa sinom na CD-ROM, da bih na neki način zaštitio to svoje blago, polako to slažemo i ostavljamo.
RSE: Kad bih ja došla u Bihać i tražila Nikolu Radića…
RADIĆ: Trebali biste tražiti Babinog. Odmah bi vam rekli ko je, šta je i gdje je. Svi me zovu Babin.
RSE: Pred kraj ovog razgovora, kažite onim našim slušaocima koji ustanu nekako turobni i mračni, šta je najvažnije da bi dan počo lijepo?
RADIĆ: Ja ponekad sam sebi ispričam vic, odnosno sjetim se vica i smijem se. Znači, samo dobra samokontrola, ništa više. I ne obraćati pažnju na budalaštine, provokacije. Nama novinarima uvijek nešto zamijeraju. Ali ja te provokacije uvijek blokiram vicem ili šalom, tako da se i onaj što hoće da me isprovocira nasmije.
RSE: A kako vi započnete jutro?
RADIĆ: Ja se dižem u šest sati, jer si moram dati injekciju. S ženom popijemo kafu, odvezem ženu na posao, jer ja sam veliki kavalir i zaista drug. Vratim se, probudim djecu ako treba šta raditi, pitam ih treba li im para. Brižan sam roditelj. Stavljam ih u funkciju, da se malo osamostale, ali iza toga mora biti roditelj, dok se malo ne uhodaju.
RSE: A kad odmarate?
RADIĆ: Popodne legnem u fotelju, pa se ovi moji smiju i kažu: „Ti se satra u fotelji“, odrijemam pola sata-sat i onda opet idem dalje. Odem gore u taj svoj studio, prebirem slike, lijepim… Svaki dan zapišem šta se značajno dogodilo u Bihaću. Sad sam dobio kompjuter od sina, a prije sve na mašini. Pet redova-pet redova. Ja to zovem „Kalendar događaja Bihaća“. Upišem čak i kad umre neki značajniji čovjek u gradu. Pored toga što u „Krajini“ izađe smrtovnica, ja ipak zapišem ko je bio i šta je bio. Tako da je i to jedna mala kronika. A sad pokušavam da saberem sve naše umjetnike, slikare, pjesnike, da i njih stavim u jednu knjigu, jer zaista ima dobre građe. Naravno ako stignem.
RSE: Na adresi Sarajevska 3 u Bihaću, u istom dvorištu su Ibrahimpašići i Radići, u slozi i u ljubavi.
RADIĆ: Nemamo nikakvih problema, nismo ih do sad imali, niti ćemo ih imati.
RSE: Nikola, hvala vam najljepša.
RADIĆ: Hvala vama što ste me se sjetili. Kad ste dobra srca, ništa vam ne smeta. Čim je čovjek opterećen sobom i drugima, onda je to belaj.
RSE: To je ono što planirate. Da se vratimo onome što ste do sada uradili. Pomenuli ste „Bihaćke gradonačelnike“.
RADIĆ: Ja sam do sad izdao više knjiga o Bihaću. Prva moja značajnija knjiga je „Istorija nogometnog kluba ,Jedinstvo‘“. Pa sam kasnije napisao monografiju o ribarskom udruženju. Onda „Bihać sa starih razglednica“. Uglavnom sve počinje od Austrougarske, jer je Austrougarska ostavila dosta podataka. Međutim, išao sam i u Beč, u njihove muzeje, obišao sam i Karlovac, Banjaluku, Zagreb, nema gdje nisam bio da bi prikupio što više građe iz tog perioda. A ova knjiga „Bihaćki gradonačelnici“ je neka vrsta sumara istoriografije Bihaća. Opisujem šta se dešavalo u periodu kad je određeni gradonačelnik bio na čelu općine. Prvi je bio neki Alajbeg Alajbegović, baš u vrijeme Austrougarske koja je tu lokalnu samoupravu prepustila domaćim ljudima. I tako sam išao redom. Obuhvatio sam sve gradonačelnike od Austrougarske pa sve do sad, to je nekih 120 godina povijesti Bihaća, odnosno nekih dvadeset i dva gradonačelnika. Rekao sam da sam išao i u muzej u Beč. Tamo sam susreo ljude koji dosta poznaju Bihać, jer su njihovi roditelji nekada bili ovdje u Bihaću, u Bosni, da li kao funkcioneri, kao vojnici… Ima čak podataka da je Franjo Josip lično dao potvrdu da se prva kasarna izgradi u Bihaću. Ta kasarna i dan danas postoji i jedna je od najvećih u bivšoj Jugoslaviji.
RSE: Nikola Radić, naš gost, napravio je i knjigu „Bihać sa starih razglednica“:
RADIĆ: To je priča o gradskom životu, o trgovcima, zanatlijama, sudijama i svima ostalima. Tu je više fotografija nego teksta. Spomenuo sam stare mlinove, trg, tržnice, nogometne ekipe… Čak štaviše, Bihać je imao svoje hotele u to vrijeme, jedno četiri-pet, sa tri zvjezdice. Bila je unska pruga, izlaz u svijet. Bile su izgrađene saobraćajnice. Sve ono što je interesantno za ovo područje ja sam skupio i svaki tekst je ilustriran starim razglednicama, na kojima su građevine koje više ne postoje u ovom modernom Bihaću.
RSE: Kažu da pripremate enciklopediju Bihaća.
RADIĆ: Da, već dosta punim te stranice. Međutim, već su godine uzele svoje. To bi bila neka vrsta male bihaćke enciklopedije, odnosno kronike. Imam već dosta materijala, samo to moram dati sinu ili nekom drugom da mi to prekuca, to je obiman materijal. Ali hoću prvo da završim sportsku monografiju grada i još neke manje monografije. Nadam se da ću stići.
RSE: Koliko se koristi to što vi prikupite i objavite?
RADIĆ: Meni je najveća satisfakcija što mi dolaze ljudi, čak i doktorandi koji treba da doktoriraju, i traže literaturu, jer je nigdje ne mogu naći. Nema rada o Bihaću koji su pisali, a da nisu došli kod mene da traže podatke. Imam sve brojeve lista „Krajina“, od prvog do zadnjeg. Sad se zovu „Unsko-sanske novine – Krajina“. Znači, zamislite koji je to broj primjeraka od 1946. godine do sada, a ja ih sve sačuvao. Čak štaviše, slike sam uspio prebaciti na CD-ROM da ne bi propale. I sva ostala izdanja koja su izašla u Bihaću sam sakupljao. Posebno fotografije kojih imam na hiljade.
RSE: Gdje to sve držite?
RADIĆ: Imam veliku kuću, uredio sam tavanske prostorije. Sin je to pretvorio u studio. Zaboravio sam da kažem da sam izdao i knjigu o unskim regatama, što je jedna specifična manifestacija na vodi, koja je sad dobila i međunarodni predznak, izdao sam dakle monografiju o tome. Ima ih dosta, pa ih zaboravim. Od Lopatića, koji je jedan od prvih pisaca istorije Bihaća, imam čak tri izdanja (iz 1878. i 1942. godine, kao i reprint iz osamdesetih godina). Imao sam i slike na staklu, koje sam negdje zagubio, od onih starih fotografa koji nisu imali foto-papir, pa su radili na staklu. Imam sve i jednu značku bihaćkih preduzeća, raznih ukrasa… Sve što je bihaćko, kod mene je u kući.
RSE: Kažu da će i šaljivdžije dobiti svoju monografiju.
RADIĆ: To će biti jedna mala, džepna knjižica. Trebate poznavati tog čovjeka i to vrijeme da biste se nasmijali njegovom vicu. Uspio sam da sakupim i fotografije, pa kad neko ko je malo stariji, kao što sam ja, vidi tog čovjeka, počne se odmah smijati, jer se sjeti njegovih viceva. Između ostalog:
Trči jedna žena, uplakana, nosi dijete.
„Kud ćeš?“, pita je taj jedan poznati vicaroš Bihaća.
„Trčim doktoru, dijete progutalo dinar.“
„Ma nemoj ga nositi ljekaru, nosi ga u Upravu prihoda, tamo i dušu čupaju.“
Tako su se oni šalili. Bio je isto jedan Zudo, seljak, ništa nije radio u životu, i kad biste nekog u Bihaću ko ne radi pitali gdje radi, rekao bi: „Radim kod Zude“, što znači nigdje. Kad ga je jedan čovjek pitao: „Zudo, bi li ti nešto radio, čitav život ljenčariš?“, Zudo kaže: „Bi, šta imaš?“, čovjek kaže: „Da vadiš krompir“, a ovaj kaže: „A je li varen?“.
RSE: Šta je s ratnim vicevima?
RADIĆ: Ti vicevi su izašli u obliku jedne male knjižice. Na primjer, dva borca razgovaraju: „Šta nas ovo tuku ovim protivavionskim topovima, a ovaj drugi kaže: „Pa šta, nismo mi avioni.“ Mladost je mladost, bez obzira u kakvoj su bili teškoći, oni su se znali i nasmijati i našaliti.
RSE: Znači prikupili ste i te ratne šale i objavili.
RADIĆ: Jeste. To je jedna mala, džepna knjižica. Odmah je planula. Objavio sam i jednu malu knjižicu „Stare razglednice Bihaća“. To je bio jedan blok od dvadesetak tih razglednica, onih najstarijih, pa su ih ljudi kupovali i slali kao razglednice.
RSE: A inače volite pričati šale.
RADIĆ: Kako nisam imao roditelje, odrastao sam kod jednog bega, poznatog Ibrahimpašića, najbogatijeg u Bihaću. On je mene usvojio. Imao sam pomajku Šefiku koja me je othranila. Danas je ta porodica i dalje bogata, čak mi je pomajka ostavila i dio svog imanja, od čega sam ja napravio kuću. A u znak ljubavi i poštovanja prema njoj sam svojoj kćerki, koja je danas profesor engleskog, dao ime Šefika. Imam i sina, zove se Zlatan, a žena mi je Azra. Tako da sam ja ovdje, što kažu, u svakoj branši. A moj brat Adem je danas poznati poduzetnik, privrednik. Pored njega imam i brata Sulejmana, koji je inženjer. Mi svi imamo tu intelektualnu notu i veliki smo stvaraoci. Oni stvaraju na svoj način, ja na svoj. Održavamo to bratstvo, prijateljstvo.
RSE: I ništa nije pomutilo te vaše odnose.
RADIĆ: Ništa. Ovdje kod nas u gradu nema koga nema. Ima čak Austrijanaca, Nijemaca, Židova, Čeha… Bihać je zadržao tu svoju notu. Ovdje je prijateljstvo velika stvar. U ratu, da budem malo konkretniji, niko nije stradao, ni od Srba, ni od Hrvata, niti od bilo koga. Svi su ostali živi, ko god je volio svog prijatelja. Pogotovo mi koji smo zajedno rasli i koji se znamo napamet, uvijek jedni drugima pomažemo. To zvuči pomalo i smiješno, ali je zaista istinito.
RSE: Sva sreća da je tako. Nikola, danas u dvorištu bega Murata i bega Ibrahimpašića, žive i Radići.
RADIĆ: Da, nas trojica braće smo u jednom dvorištu. Mene u šali nekad u Bihaću zovu beg Nikola, i to kažu da sam najbolji od njih.
RSE: Dakle, Nikola, Adem i Sulejman.
RADIĆ: Jeste.
RSE: A kako se vaša djeca paze između sebe?
RADIĆ: Zovu Adema striko. Ademovi sinovi rade s ocem u pivovaru, i oni su tehnolozi. Stalno su zajedno. Svako ima svoje društvo, ali stalno su zajedno tu u dvorištu, slave zajedno rođendane i tako dalje. Ljudi u Bihaću preko mene pokušavaju da utiču na Adema, međutim on je tvrd čovjek, domaćin, i ne da se pomesti. Odlično se slažu, nema nikakvih problema. Jedna nas ograda spaja, taj naš zajednički kompleks od jedno pet duluma, gdje nas trojice imamo svoje tri velike kuće.
RSE: Kako ste vi uopšte došli u tu porodicu?
RADIĆ: U ratu sam ostao bez roditelja. Šest dana su bombe padala po gradu, pogodile moju majku u stomak, mene u leđa. Bio sam beba i tad sam ostao bez majke. Rođen sam prije vremena, ni onda mi nisu dali mira. Iz bolnice me je uzeo jedan Marko, bolničar, Hrvat, i krstio, da dijete ne bude nekršteno. Onda je došla jedna baba, po kojoj se ja zovem Babin, pa me je prekrstila da sam njen. Tako da ja imam dvije krštenice. Kod begova nisam kršten, ali sam odgojen s puno ljubavi. Tako da svi kažu da bi Babin bio najbolji načelnik, mogao bi imati tri mandata po nacionalnoj strukturi.
RSE: Kako ste došli do Ibrahimpašića?
RADIĆ: Išli smo zajedno u školu, dok sam ja bio kod te babe. Njega su dvojica-trojica napali, potukli se i ja skočim da mu pomognem, jer trojica na jednog nije bilo fer. Tako smo se upoznali. Kako sam ja bio sav krvav i iscijepan, odvede me svojoj materi da baba ne bi galamila, Šefika me presvuče, vidjela je da sam ja bijeda i kaže: „Kad se vas dvojica tako družite, dođi ti kod nas da zajedno ručavate“. I tako malo-pomalo, jednom mi je rekla da zovnem babu i baba je nakon razgovora s njom uplakana izašla iz kuće i rekla: „Ova će te žena od sada hraniti, ja više ne mogu“. Tada sam bio tek napunio osam godina, ostao sam kod begova, babu sam posjećivao, nosio joj ručak, i ja i Adem. I od tad sam stalno tu. Zajedno smo živjeli, zajedno studirali, zajedno se bavili sportom, zajedno sve.
RSE: Dakle, othranila vas je Šefika.
RADIĆ: Jeste. Beg je bio strog, ali me je volio.
RSE: Da još nešto kažemo o vašoj novinarskoj profesiji, o onome što ste kao novinar uradili.
RADIĆ: Počeo sam u lokalnom listu „Krajina“. To je list koji je izlazio od 1946. godine. Počeo sam kao nesvršeni student. Učio sam zanat, čak sam išao i godinu dana u „Vjesnik“, tad se moralo naučiti voziti auto, snimati na magnetofon, konverzacija, fotografija… U Privrednoj komori je bilo mjesto za novinara informatora, bila je dobra plata, mene pozovu i tada sam krenuo u Privrednoj komori. Pisao sam za razne listove, za „Privredne novine“ u Sarajevu i ostale. Najviše sam volio sport, pa sam sarađivao dvanaest godina sa „Sportskim novinama“ u Zagrebu, s „Vjesnikom“, pa sam pisao i za beogradsku „Borbu“, „Oslobođenje“ i tako dalje. Imao sam i svoj list, koji i danas izlazi, „Poslovni informator“, uređujem ga ja.
RSE: Čuvate li novinske isječke?
RADIĆ: Sve čuvam. Čak i biltene iz Privredne komore. Sa svih sjednica imam fotografije. Strašno je koliko toga imam. Imam pedeset albuma punih slika.
RSE: Ljuti li se supruga što sve to čuvate?
RADIĆ: Zna da ja to volim. Jedno što taj stari papir ima neprijatan miris, malo ustajao, pa ja to onda stalno provjetravam. Dosta mi pomaže sin. To je jedno malo poduzeće. Kad njemu treba slika ili podataka, on uzme. Ali knjige ću ostaviti ovim muzealcima, da oni to čuvaju, da se ne baci.
RSE: Iz ovog svega proizilazi da ste vi zaista rano shvatili da je jedino rad bitan u životu.
RADIĆ: Da. I prijateljstvo. Ja i dan danas dobivam od svojih prijatelja, iz Cazina, Kladuše i tako dalje, nešto što je staro. Svi to meni nose, kažu: „Ti ćeš jedini to sačuvati“. I zamislite sad, ljudi kojima su kuće srušene, dolaze kod mene i traže imam li sliku njihove kuće, da je kopiraju. To su emocije. Neki dan sam dobio pet stotina komada neki značaka, kaže: „Neka imaš, bar će kod tebe ostati sačuvane“. Na proljeće ove godine sam kupio digitalni aparat, sve i jednu ulicu bihaćku sam prošao i po pet-šest snimaka napravio, tako da imam nekoliko stotina komada slika, sve u koloru i prebačene na CD-ROM. Ja sam zaljubljen u Bihać, u svoju raju, u prijateljstva… Da vidite Unu sad kad se malo jesenski ofarbala, kako je lijepa. Divlje patke i labudovi plivaju na sred Une, niko ih ne dira. To je jedna mala oaza mira. Kad životinje ne bježe iz grada, znači da je i njima lijepo ovdje. Stalno sam na ulici. Kad prođem ulicom, čujem toliko tih viceva, propustim kroz uši ono što ne valja, a ovo što valja zapamtim.
RSE: Dobro nađete vremena za te izlaske.
RADIĆ: Pa ja sam novinar, i ako nemam sastanak u Komori, svaki dan sam u gradu, znam sve šta se dešava, htio-ne htio.
RSE: Rekli ste da se približava penzija.
RADIĆ: Još uvijek sam vitalan, malo me šećer napao, valjda od stresa, međutim zdrav sam. Mogu vam reći da me malo ta duhovitost spašava, izdigne me iznad te osrednjosti, iznad te stvarnosti. Pitaju me odakle mi snaga u ovako teškom vremenu, odgovaram da se sa smijehom kroz život lakše prolazi.
RSE: Dakle, to neće biti klasična mirovna. Vi ćete opet nešto raditi.
RADIĆ: Još sam ja relativno mlad, šezdeset i treća mi je godina, tako da me još nije uhvatila neka duboka starost. Mislim da bih mogao do sedamdesete, dok mi ne spadne remen, što ja kažem, dok ne prolupam.
RSE: Započeli ste mnogo toga, treba to dovršiti.
RADIĆ: Polako to prebacujem sa sinom na CD-ROM, da bih na neki način zaštitio to svoje blago, polako to slažemo i ostavljamo.
RSE: Kad bih ja došla u Bihać i tražila Nikolu Radića…
RADIĆ: Trebali biste tražiti Babinog. Odmah bi vam rekli ko je, šta je i gdje je. Svi me zovu Babin.
RSE: Pred kraj ovog razgovora, kažite onim našim slušaocima koji ustanu nekako turobni i mračni, šta je najvažnije da bi dan počo lijepo?
RADIĆ: Ja ponekad sam sebi ispričam vic, odnosno sjetim se vica i smijem se. Znači, samo dobra samokontrola, ništa više. I ne obraćati pažnju na budalaštine, provokacije. Nama novinarima uvijek nešto zamijeraju. Ali ja te provokacije uvijek blokiram vicem ili šalom, tako da se i onaj što hoće da me isprovocira nasmije.
RSE: A kako vi započnete jutro?
RADIĆ: Ja se dižem u šest sati, jer si moram dati injekciju. S ženom popijemo kafu, odvezem ženu na posao, jer ja sam veliki kavalir i zaista drug. Vratim se, probudim djecu ako treba šta raditi, pitam ih treba li im para. Brižan sam roditelj. Stavljam ih u funkciju, da se malo osamostale, ali iza toga mora biti roditelj, dok se malo ne uhodaju.
RSE: A kad odmarate?
RADIĆ: Popodne legnem u fotelju, pa se ovi moji smiju i kažu: „Ti se satra u fotelji“, odrijemam pola sata-sat i onda opet idem dalje. Odem gore u taj svoj studio, prebirem slike, lijepim… Svaki dan zapišem šta se značajno dogodilo u Bihaću. Sad sam dobio kompjuter od sina, a prije sve na mašini. Pet redova-pet redova. Ja to zovem „Kalendar događaja Bihaća“. Upišem čak i kad umre neki značajniji čovjek u gradu. Pored toga što u „Krajini“ izađe smrtovnica, ja ipak zapišem ko je bio i šta je bio. Tako da je i to jedna mala kronika. A sad pokušavam da saberem sve naše umjetnike, slikare, pjesnike, da i njih stavim u jednu knjigu, jer zaista ima dobre građe. Naravno ako stignem.
RSE: Na adresi Sarajevska 3 u Bihaću, u istom dvorištu su Ibrahimpašići i Radići, u slozi i u ljubavi.
RADIĆ: Nemamo nikakvih problema, nismo ih do sad imali, niti ćemo ih imati.
RSE: Nikola, hvala vam najljepša.
RADIĆ: Hvala vama što ste me se sjetili. Kad ste dobra srca, ništa vam ne smeta. Čim je čovjek opterećen sobom i drugima, onda je to belaj.