Dostupni linkovi

Novosađani su pogrešili


RSE: Jednom su me, ni krivu ni dužnu, neke demokrate na Glavnom odboru Demokratske stranke pohvalile da sam za mog noćašnjeg gosta napisala kako: „U džepu uvek ima dva referata. Jedan, ako u stranci pobedi jedna struja, drugi, ako pobedi druga“. Jedva smo razjasnili da ovoj duhovitoj metafori moja malenkost nije autor, a kasnije se metafora i nije pokazala sasvim tačnom. Sve više ljudi, naime, u Demokratskoj stranci, ali i šire na političkoj sceni Srbije, za mog gosta kažu da je svoj čovek. Miran i tih, ali opasan. Po sistemu, tiha voda breg roni. To je nekako i dokazao pobedivši, doduše tesno, ali bez nekog preteranog marketinga, zlobnici kažu čak i bez preterane podrške rukovodstva svoje stranke. O svemu tome tokom kampanje on je mudro ćutao. Noćas mu to neće pomoći za rukom, bar se ja nadam.

Gospodine Bogdanoviću, uz iskreno zadovoljstvo što ste baš vi noćas naš uvaženi gost, odmah da vas pitam, smatrate li da je krajnje vreme da sada kao, kako neki kažu, treći čovek po važnosti u državnoj aparaturi i kao potpredsednik jedne zbilja značajne stranke, govorite otvoreno, ne samo kao gradonačelnik, već i kao političar?

BOGDANOVIĆ: Pa govoriću otvoreno, kao što uvek govorim otvoreno, tako da neće biti problema.

RSE: Da li je podrška rukovodstva vaše stranke bila jaka ili mlaka, kako mnogi tvrde? Smete li to da odgovorite iskreno?

BOGDANOVIĆ: Mislim da je bila dovoljna. Onoliko koliko sam ja i očekivao. Možda sam ja pristrasan, dakle kada bih ja to ocenjivao, zato mislim da to treba da ocene drugi. Ja tu imam jedan problem kad me neko to pita, ne znam naime šta to znači dovoljno ili nedovoljno jaka. Ona je bila onakva kakva smo se mi u kreativnom timu dogovarali da će biti. Da li je to bilo dovoljno, o tom potom. Ja mislim da je bila dovoljna. Međutim, imamo jednu klimu koja je stvorena kad je Demokratska stranka u pitanju. Moram da priznam da ja ne razumem kako tako uspešno ti kreatori toga prolaze kroz medije. Naime, nije meni problem kad neki tabloidi, koji su kontrolisani, pišu o tome, ali me prosto šokira kada recimo ti tabloidi objave nešto, a dva-tri dana posle toga to odjedanput to postaje istina u čitavom novinarskom svetu. I onda ja odjedanput srećem neke svoje prijatelje – kad kažem prijatelje, mislim na ljude s kojima sasvim OK sarađujem, koje izuzetno cenim, a koji rade ovaj posao kojim se vi bavite – koji mi dobronamerno kažu: „Jao, znaš, priča se da si u nekoj frci, da Boris hoće da te skloni“. Ja kažem: „Ja pojma nemam o tome, morate pitati Borisa“. Na kraju krajeva, ja uvek volim da svako stane iza onog što on misli, a ne da ja tu mrčim šta misli predsednik stranke ili šta misli neki drugi potpredsednik. Mislim da je to dobro kreirano u krugovima koji znaju to da rade, na nivou nekih profesija. Jer, na žalost, kod nas ta takozvana tajna udruženja, koja su i zvanična i nezvanična, umesto da se bave svojim poslom, bave se očigledno kreiranjem nekog unutrašnjeg javnog mnenja.

RSE: Ovo je bilo diplomatski, ali opet ne dobar početak, kako očekuju slušaoci noćas. Dakle, jaka ili mlaka podrška Demokratske stranke?

BOGDANOVIĆ: Pa ja mislim da je bila u redu.

RSE: To „u redu“ je nešto između.

BOGDANOVIĆ: Meni je bila dovoljna. Što se mene tiče, bila je u redu. Šta znači jaka? Šta smo očekivali? Uzmimo fakta. Znači, predsednik stranke je ustao iz bolnice da dođe na beogradsku konvenciju da bi dao direktnu podršku mojoj kandidaturi. Je li to jako? Pa naravno da je jako. E sad, kad ja kažem da je jako, reći ćete – čim on to potencira, mora da iza toga postoji nešto drugo. Tako da pojma nemam. Svi valjda imaju svoj utisak kakva je bila.

RSE: O tome ćemo pričati još tokom emisije. Nadam se da ćemo uspeti da izvučemo i neki konkretniji odgovor.

BOGDANOVIĆ: U politici je najlakše gubiti prijatelje. To je neverovatno i to je za mene potpuno novo iskustvo za ove četiri godine.

RSE: Koga ste izgubili?

BOGDANOVIĆ: Pa mnoge. Ali ne da sam ja to odlučio. Ljudima su ambicije u politici neviđene. Često imaju preterane ambicije. Nisu dorasli ambicijama. I čim neko ne ostvari neku ambiciju tog trenutka, odmah nastaje haos, ljutnja, gubite prijatelje, dešava se svašta i tako dalje.

RSE: Dobro, sad ste gradonačelnik, sad će vam biti prijatelji i rođaci možda i oni koje nikada niste poznavali. U ovom trenutku imamo slušaoca na vezi:

„Ja sam Milan, zovem iz inostranstva. Gospodina Bogdanovića ne poznajem, a čuo sam da je iz Demokratske stranke. Imao bih par pitanja za njega. Da li je gospodin iz Beograda i da li će poboljšati uslove školstva deci i smanjiti korupciju u gradskim ustanovama?“

RSE: Ovo prvo pitanje su vam mnogi postavljali u toku kampanje. Vole ljudi to da pitaju.

BOGDANOVIĆ: Jesam iz Beograda, jedino se nisam rodio u Beogradu, ali ceo život sam u Beogradu. Rodio sam se u jednom selu ovde u blizini, kod moje bake, sticajem okolnosti. Ali čitav život sam u Beogradu, sve škole sam završio u Beogradu i naravno volim Beograd najviše na svetu. Inače sam se čitavog života bavio telekomunikacijama. Moja sestra živi u inostranstvu, mogao sam i ja da živim u inostranstvu, ali nisam želeo da napustim Beograd. Znači, toliko što se tiče Beograda. Što se tiče škola, u Beogradu su škole, po meni, za ove četiri godine prilično dovedene u red i za dve-tri godine mislim da ćemo imati jedan evropski standard škola. Znači, sad kad se dođe u škole, vidi se da su to neke druge škole, a grade se i nove. Škole neće biti problem u Beogradu. Problem, po meni, će biti to šta će se učiti u tim školama, jer to očigledno postaje veliki problem. Svaki ministar kada dođe, smatra da svet počinje od njega i ima svoje ideje. A pogotovo je nezgodno kada ministri imaju neke svoje lične ideje šta deca treba da uče, pa donose odluke u tom smislu. Ja se nadam da se to više neće dešavati, jer je to strahovito opasno.

RSE: Ali vi na to nećete moći da utičete.

BOGDANOVIĆ: Možda ćemo i moći. Naravno, ne na kompletne programe, ali bi bilo logično da se osnovno školstvo vrati u ingerencije lokalnih samouprava. Pitanje je da li u osnovnim školama svuda i na svakom mestu deca treba da uče sve isto, jer nije isto kada idete u osnovnu školu u Beogradu ili u nekom drugom delu Srbije. Prosto treba učiti i neke stvari vezano za svoju lokalnu sredinu. Tako je to u Evropi. Znači, postoje samo neke stvari koje su opšte i koje svi uče. Ali dobro, o tom-potom. Što se tiče korupcije, to je bila jedna tema na izborima, izuzetno dobro kreirana od strane naših političkih protivnika. Naravno, korupcije ima svuda, ima je verovatno i u gradskoj vlasti. Ono što je problem, to je što u ovoj zemlji svi pričaju o korupciji, ali je interesantno da u borbi protiv korupcije nema rezultata, da neko završi u zatvoru, da neko stvarno odgovori na pravi način. Ja znam da smo mi protiv sedam-osam ljudi iz Gradske uprave podneli krivične prijave i da do danas one nisu rešene, ni kroz istražne, ni kroz sudske organe. Mi se ne možemo se time baviti. Naravno, ono što je glavni posao gradonačelnika, ono što ću i ja raditi u sledeće četiri godine i što sam radio u prethodne četiri godine, to je da zaštitim budžet od korupcije. I to je, mislim, dosta uspešno rađeno i do sada. To najbolje radite kad to radite javno, znači kad sve objavite. To je meni vrlo interesantno, četiri godine smo mi radili taj posao, a za te četiri godine niko nije pričao o tome. Niko nije pričao o korupciji u gradskoj vlasti, i odjedanput, pre petnaest dana, pred izbore, to je postala glavna tema. I to ne ona sitna korupcija koja je na nivou službenika – dajte pedeset ili sto eura da vam završim ovo ili ono, ja pretpostavljam da ni Gradska uprava nije pošteđena od toga, kao ni jedna druga institucija – već su počele neke velike priče, pa tu imamo i neke krivične prijave, ali ja sam siguran da od toga nema ništa, jer bar za te stvari znam da su urađene besprekorno po zakonu i bez ikakvog problema. Ono što ja očekujem od svih onih koji pričaju o korupciji, to je da se zajedno s nama protiv nje bore. Mislim i na građane. Građani mogu dati najveći doprinos nekome u vlasti ko želi da se bori protiv korupcije. To će pomoći da se oni koji žele da budu korumpirani hapse i da idu u zatvore, dakle tamo gde im je i mesto.

RSE: U ovom drugom krugu lokalnih izbora ta priča o korupciji jeste bila udarna tema i jeste bilo ono s čim je Aleksandar Vučić uglavnom izlazio. Za neke je to izgledalo više, za neke manje argumentovano. Postoji krivična prijava, verovatno ćete na sudu to već razrešiti…

BOGDANOVIĆ: Ja mislim da to neće ni doći do suda.

RSE: Ali znate šta je tu zanimljivo, i to je bilo jako efektno, morate priznati, to što se Aleksandar Vučić zapravo stalno pozivao na izjavu Drakulića – za koju se do kraja nije shvatilo da li je Drakulić to izjavio ili ne – da ste vi korumpirani birokrata.

BOGDANOVIĆ: Me ne, to je Vučić iskonstruisao. On je korumpirani birokrata, pa mu je to lepo zvučalo, pošto čovek ima iskustva. To Drakulić nikad nije izjavio. Čak je reč „birokrata“ bila prva koja se pojavila i u jednom našem televizijskom nastupu, gde smo bili nas trojica. Vučić se složio sa mnom kad sam ja rekao da u vlasti morate primjenjivati i određene birokratske metode da bi sproveli zakonitost, dakle da vlast u nekim stvarima ne može biti fleksibilna. Nije to vaše i ne možete vi odlučivati o tome šta je dobro, šta nije dobro, zato što se vama to sviđa i onda morate biti baš birokrata, znači doslovno sprovoditi zakon. Vučić se tad složio sa mnom i bili smo na potpuno suprotnoj strani od Drakulića. E, ali kad mu je zatrebalo da napravi konstrukciju „korumpirani birokrata“, onda je on to pričao. Vučić je izvanredan demagog i izvanredno govori neistine. Iako je Drakulić to demantovao, to za njega nema veze.

RSE: Je li demantovao zvanično?

BOGDANOVIĆ: Jeste. Čak je rekao da nikad nije rekao da sam ja taj koji je korumpiran, jer to ne može niko da kaže. Pre nego što sam počeo da se bavim „vlašću“ pre četiri godine, stekao sam sve u životu što mi treba sam, radeći svoj posao. Meni ne treba ništa. Uvek sam govorio, neka se nađe jedan čovek koji će me pogledati u oči i reći da sam bilo kada od nekoga bilo šta tražio ili uzeo. Evo to je moj izazov svakom, neka dođe, neka me pogleda u oči pred svedocima i neka kaže da li sam ja ikada u životu i pomislio da od nekoga nešto tražim. Međutim, naravno, Vučiću je to bila odlična priča i moram da priznam da je uspeo.

RSE: Pa bilo je efektno, pogotovo što je Drakulić bio središnja ličnost. Imamo slušaoca na vezi:

„Tomislav kraj telefona. Hteo bih da pitam našeg novog gradonačelnika da li u njegov domen spada i Gradski sekretarijat za saobraćaj?“

BOGDANOVIĆ: Da, naravno.

„Kad će već jednom nešto biti urađeno po pitanju divljih taksista? I mnoge regularne firme, koje se bave taksi autoprevozom, drže divlje taksiste.“

BOGDANOVIĆ: To je dobro pitanje, ali ako je gospodin taksista, onda bi trebao da zna da se mi zajedno sa beogradskim taksi organizacijama borimo protiv divljih taksista. Imamo jedan neverovatan problem. Zakon poznaje nekakav linijski prevoz od tačke do tačke i u republičkom Ministarstvu za kapitalne investicije se izdaju dozvole za takav prevoz. Onda ti ljudi stave taksi oznaku, znači bez one gradske odznake, i prevoze kao regularni taksisti i grad tu ne može ništa. Mi potpuno podržavamo ove regularne taksiste koji protiv toga demonstriraju. Ako treba, ići ću i ja zajedno s njima da to radimo. Tačno zna koliko je taksista potrebno u Beogradu. Ne možete da imate 20 hiljada taksista, onda će svi da budu u problemu, nastaće haos i oko cena i oko ostalog. Na žalost, ima mnogo takvih stvari koje u ovoj zemlji nisu normalne. Ako je nešto u nadležnosti grada, onda niko ne bi trebao u to da se meša. Kada bi grad imao komunalnu policiju, kada bi imao gradsku policiju, onda bi mogao da donese određene zakone, lokalne zakone, koji bi se primenjivali. Znači, kad neko vozi taksi, a nije taksista, da mu se oduzme auto na mesec-dva dana, da ide u zatvor ako treba i sve te stvari. Mi imamo jedan problem generalno i to građani moraju da znaju. Decentralizacija vlasti kao uslov ozbiljne države ne postoji i ona nema čak ni svoje uporište u Ustavu. To je veliki problem ove zemlje i to će biti veliki problem dok se Ustav ne promeni, odnosno dok se jednostavno ne dozvoli lokalnim samoupravama, pogotovo gradu kao što je Beograd, da neke stvari uređuje.

RSE: Da, problem divljih taksista, koji je pomenuo naš slušalac, jedan je u nizu onih stvari koje se nazivaju ruglom Beograda i nijedna vlast nije uspela da reši to pitanje i eto to vam zaista može biti nešto s čim ćete da počnete.

BOGDANOVIĆ: Ma to ne može da se reši, zato što imate dvije institucije koje se time bave i onda se jednostavno javlja problem. Prvo ne treba da postoje firme koje se bave navodno taksiranjem, a ustvari služe za to da bi se pojavljivali divlji taksisti.

RSE: A ko im daje dozvole?

BOGDANOVIĆ: Republičko Ministarstvo za kapitalne investicije. To postoji u Evropi, da se ljudi prevoze od negde do negde po narudžbi, ali to nije taksista, on ne sme da ima taksimetar.

RSE: Znači prebacujete krivicu na Velju Ilića. Imamo slušaoca na vezi:

„Mirjana iz Novog Sada. Molila bih jedan komentar od vašeg gosta, kojeg izuzetno poštujem, u vezi izbora radikalskog gradonačelnika Novog Sada, kao i to da je puno radikalskih poslanika osvojilo mesta u pokrajinskoj Skupštini. Da li je to, da upotrebim taj otrcan izraz, radikalizacija Novog Sada i kako gospodin Bogdanović vidi našu budućnost?“

RSE: A kako vama zvuči to da je radikalka postala gradonačelnica vašeg grada?

„Ne bih znala odgovoriti sa sociološkog aspekta zašto. Da li je to bio neki revolt prema našem bivšem gradonačelniku, pošto mu se pripisivala samo jedna greška, sa nadimkom Solunac, a radikali su hvala bogu imali značajne greške. Mislim da je razlog antipropaganda gradonačelnika Borislava Novakovića ili je moguće da je to raspoloženje došlo spolja, jer Novi Sad ima najviše izbeglica u odnosu na broj stanovnika.“

BOGDANOVIĆ: Ja mislim da su Novosađani pogrešili. Stvarno mislim i u to duboko verujem da ljudi koji danas vode Srpsku radikalnu stranku nisu ništa drugačiji od onih koji su je vodili krajem prethodnog veka i koji su nas, zajedno sa režimom Slobodana Miloševića, doveli tamo gde su nas doveli.

RSE: Svi kažu da je Maja drugačija. Slažete li se vi s tim?

BOGDANOVIĆ: Ne. U čemu je drugačija? Da li su ljudi zaboravili šta je govorila pre tri, četiri, pet godina?

RSE: Pitam vas samo zbog imidža, koji je izgleda ostavio utisak.

BOGDANOVIĆ: To što su i Maja Gojković i Aleksandar Vučić u svojoj kampanji skinuli oznake Srpske radikalne stranke, što su umesto one plave boje stavili neku ljubičastu, što su pokušali da se ponašaju drugačije nego nekada…

RSE: Ali da li ste primetili da politički protivnici nisu izjednačavali Maju Gojković i Vučića. Kažu da je Maja Gojković rođena Novosađanka, urbana, obrazovana…

BOGDANOVIĆ: Pa i Vučić je rođeni Beograđanin.

RSE: Dobro, ali sada se prvi put ponosio time. Ranije je voleo da ističe neko drugo svoje poreklo.

BOGDANOVIĆ: Ne znam, moram da priznam da ja nisam pratio kako je to s njegovim poreklom, ali nije suština u poreklu.

RSE: Ne, suština je u sledećoj stvari koju hoću da vas pitam, ovo je sve bila mala šala. U Novom Sadu je otvoren Američki kulturni centar i ono što je tu vest, to je da ambasador Sjedinjenih Američkih Država nije došao da prisustvuje tom otvaranju. Različite su spekulacije zašto se to desilo, a mnogi kažu da je razlog upravo nova gradonačelnica.

BOGDANOVIĆ: Mislim da će se radikali uskoro početi ponositi takvim stvarima, kao što je to bio običaj u prethodno vreme. Kod njih samo zavisi šta je trenutno u modi. Znači, ako je trenutno u modi biti Evropejac, oni će biti Evropejci. Pa kad prođe šest meseci, onda će verovatno raditi ovo što rade sada, ali ne Maja Gojković ili Vučić nego neki drugi. A to je da posle samo jedne političke izjave predsednika države u Skupštini, pokreću proceduru njegovog navodno smenjivanja, što je čista politička manipulacija i od toga nema ništa, ali to je njihov način. Jednostavno mislim da su Novosađani pogrešili. Ali birači imaju pravo da pogreše.

RSE: Moram priznati da me je Maja, evo za ova dva dana koliko je na vlasti, već uplašila i to izjavom da će nekog svog čoveka postaviti u organizaciju EXIT-a, što mi zvuči veoma čudno. Pa vas pitam, ako dođe do toga, ima li šanse da se EXIT prebaci u Beograd?

BOGDANOVIĆ: Pa evo, iskreno ću reći, ako je Beograd išta zavideo Novom Sadu, to je EXIT. I ne samo mlađi ljudi, nego i mi iz srednje generacije. Mislim da su pogrešili. Da li je razlog „Solunac“, ako uporedimo to što bi bila eventualno Borina mana, sa svim onim što smo imali prilike da čujemo o tome da „jedino pravi Srbin može biti u pravu, a svi drugi su ono što jesu“ i slične teorije, ako je to izbor za Novosađane, šta da radimo, desilo se to što se desilo. Na kraju krajeva, politika zato i jeste nezgodna i komplikovana. Mi se učimo demokratiji, mi živimo u jednom demokratskom društvu tek tri-četiri godine, pa možda moramo da prođemo i kroz neka loša rešenja da bi se naučili nekim stvarima.

RSE: Imamo slušaoca na vezi:

„Ja sam Mirjana iz Beograda. Rođena sam u Beogradu, u Starom Gradu, moj suprug također, dosta smo stariji od gospodina Bogdanovića. Obećali ste da će Beograd biti evropska metropola. Da li imate u planu da Beograd kao ostale prestolnice u Evropi dobije „flomarkt“, odnosno organizovanu pijacu polovnih ili korišćenih stvari, a ne neki Bubanj potok. Pariz ima sedam, a Berlin pet ovakvih organizovanih pijaca. Apsolutno ne može da se dopre do vas, vi po tom pitanju obećavate svašta, ali od toga nema ništa. Dakle, Pariz ima sedam, a Berlin pet ovakvih pijaca, koje su na užoj teritoriji grada. Uporno se, skoro godinu i po, oglušavate o rešavanje ovog pitanja. Ukinuli ste stari buvljak bez ikakve alternative…“

BOGDANOVIĆ: Vi to što smo ukinuli zovete buvljakom?

„Namerno ste to zapustili, niste hteli da ga čistite, napravili ste đubre, ljudima ste rekli da je to đubrište i onda ste to ukinuli. Mnogi ljudi su kontaktirali gospodina Bogdanovića u vezi toga, ali njega to izgleda apsolutno ne interesuje. To je svuda između ostalog i socijalni ventil. Dakle, pitanje je da li gospodin Bogdanović uopšte ima u planu neku organizovanu pijacu polovnih stvari?“

BOGDANOVIĆ: Prvo, takve pijace nigde nisu u centru grada. U Parizu su na poslednjim stanicama metroa i treba da se vozi jedno pola sata iz centra Pariza. Znači, potpuno je prirodno da to bude negde na periferiji. I ono na Novom Beogradu što se zvalo buvljak, to uopšte nije bilo Buvljak. To nisu bile polovne stvari. To je ličilo na sve, samo ne na ono što se zove pijaca polovnih stvari. Tražimo dobru lokaciju, koja će naravno imati dobru saobraćajnu vezu, što u Beogradu nije lako, jer toga u Beogradu prosto nema. Treba imati dobru saobraćajnu vezu da bi ljudi tamo uopšte mogli da dolaze. Tačno je da to može biti jedno vreme socijalni ventil, ali to će biti samo dok postoji potreba da to bude socijalni ventil. To nije ni u Parizu socijalni ventil, već ima sasvim drugu svrhu, ima tradiciju. Na kraju krajeva i te takozvane buvlje pijace su kombinacija prodaje polovnih stvari i dosta specifičnih stvari. Tamo možete stvarno da nađete čuda i iz oblasti umetnosti i neke stare stvari koje su vredna umetnička dela.

RSE: Jedna od tema koju moram da otvorim jeste tema 5. oktobra. Ono što je mene zaprepastilo na izvestan način jeste gotovo potpuno odsustvo bilo kakvog obeležavanja tog datuma. Na skupu u Domu omladine, gde su govorili Čedomir Jovanović i gospođa Latinka Perović, u onoj sali gde su nekada bile sesije Beogradskog kruga i sve je izgledalo kao nekad, kao da 5. oktobra nije ni bilo. Zašto je izostalo to obeležavanje?

BOGDANOVIĆ: Ako se sećate, nikad ga nije ni bilo.

RSE: Sećam se, ali posle 12. marta više nema opravdanja.

BOGDANOVIĆ: Dobro, možemo mi to gledati i na taj način. Prosto 5. oktobar je bio jedan politički momenat, po meni, u Beogradu i Srbiji, koji se desio i koji nas je konačno oslobodio jedne vlasti koja je bila loša i ništa više. Mislim da je bilo kakvo isticanje zasluga za to što se desilo 5. oktobra postalo besmisleno baš posle 12. marta. Ako postoji čovek koji je najviše zaslužan za to što se desilo 5. oktobra, to je Zoran Đinđić. To mu nisu priznavali ni njegovi drugovi dok je bio živ, a verovatno mu neće na taj način to priznavati ni posle njegove smrti. Učestvovalo je mnogo ljudi u tome. Sve one stotine hiljada ljudi koji su tog dana bili na ulicama i uradili to što su uradili, zaslužni su za to što se desio 5. oktobar. Ja pripadam onoj vrsti ljudi, evo sad ću vrlo otvoreno reći, koji misle da je dobro što se nije desio takozvani „6. oktobar“, kako neki kažu, jer sve revolucije imaju duboke posledice za jednu naciju i narod, ako se na takav način, kao što neki misle, rešavaju stvari, bez obzira koliko je ko šta zaslužio onim što je radio kao političar prethodnih deset godina. Mislim da je put koji je odabran posle 5. oktobra bio ispravan. Znači da se ipak to ne pretvori u revoluciju, da se ne pretvori u ne daj bože neku osvetničku revoluciju, sa svim onim što sledi, nego da se pokuša sistemom, zakonima i na neki drugi način.

RSE: Jeste, 5. oktobar je datum na kome nema mrlje. Sam pokojni premijer Đinđić se, kažu ljudi, hvalio time što nije prolivena ni kap krvi tog 5. oktobra. Ali onda je 12. marta ubijen premijer koji je zapravo bio idejni vođa 5. oktobra i upravo zbog toga, a i zbog svega onoga što se potom dešavalo i Srbiji i što se dešava i što mnogi ljudi ocenjuju nekim dešavanjem koje izgleda kao da 5. oktobra nije ni bilo, obeležavanje 5. oktobra bi bio znak da je pobedila ta Srbija. Ne čini li vam se da se sada zapravo ide nekim drugim pravcem, da tekovine 5. oktobra više nisu zapravo „in“?

BOGDANOVIĆ: Ne mislim da tekovine 5. oktobra nisu „in“. Nego bi jednostavno možda neki koji su učestvovali u tom 5. oktobru, to hteli da zaborave.

RSE: A zašto?

BOGDANOVIĆ: Zato što tada verovatno nisu učestvovali srcem i stvarno sa ubeđenjem da treba da se desi to što se 5. oktobra desilo.

RSE: Da li vi mislite da bi trebalo uspostaviti 5. oktobar kao praznik?

BOGDANOVIĆ: Mislim da ne. Mislim da se takvi događaji ne mogu uspostavljati kao praznici. Prosto to nije neka tradicija. Mi smo se tada ustvari izborili za to da se priznaju rezultati izbora.

RSE: Da, ali to je bilo mnogo više od toga. Kad kažem praznik, ne mislim kao 29. novembar. Kažem ono što je recimo gospođa Borka Pavićević divno nazvala pre neki dan u svojoj kolumni „praznikom svih građana“, jer to jeste bila pobeda građanske Srbije.

BOGDANOVIĆ: Ja mislim da mi ipak precenjujemo da je to praznik svih građana. Možda nekih građana jeste, ali nekih i nije. Ja mislim da mnogi građani ni tada nisu razumeli šta se dešava, a mislim da ni dan danas mnogi građani nisu svesni šta se tada desilo. Ali zato služe političari da ljude podsećaju, s tim se slažem. Znači oni koji duboko veruju da se tada nešto desilo, da se obrate narodu, da im kažu neke istine koje im i ne prijaju, jer narod ima svoje dileme. Jedan deo naroda ni dan danas možda ne misli da je 5. oktobar bio ono što možda ja ili vi mislimo. I ne možete vi nešto proglasiti za praznik svih građana, ako to nije praznik svih građana. Neki su se tad mnogo toga u šta su prethodno verovali morali da odreknu. Neki su to prihvatili, a neki ni dan danas nisu. Mislim da će 5. oktobar, tek kako vreme bude odmicalo, ustvari na pravi način da se valorizuje i tek za jedno pet do deset godina će se ovde u Srbiji shvatiti koliko je za Srbiju bio važan i shvatiće se koliko je bila važna dvogodišnja vladavina Zorana Đinđića kao premijera.

RSE: Shvatiće se ako o tome bude govorila aktuelna vlast.

BOGDANOVIĆ: Pa očigledno aktuelna vlast ne smatra da su to neke posebne tekovine. Ako ste primetili, niko nije ni reč rekao.

RSE: Pa upravo je to zabrinjavajuće. Više je nego očigledno, kako vi kažete, da 5. oktobar nije praznik svih građana i zato i ne može biti praznik. Po tome niste ni vi gradonačelnik svih građana, jer je izašlo samo trideset procenata.

BOGDANOVIĆ: Pa dobro, ali izbor mene za gradonačelnika se ne obeležava kao praznik.

RSE: Da, ali hoću da kažem da to što većina misli pogrešno, ne znači da je to i istinito.

BOGDANOVIĆ: S time se ja slažem. To da neki od nas mislimo da je 5. oktobar bio epohalan, u redu, to je bitno, ali nije suština u tome. Mislim da će vreme pokazati da je 5. oktobar stvarno bio epohalan događaj za Srbiju, ali za to treba vremena. Prosto za to treba vremena, jer mi još uvek živimo u nekom dnevno-političkom životu, sa mnogo nerazumevanja, sa mnogim političarima koji uopšte ne razumeju šta se dešava u ovoj zemlji danas, sa mnogim političarima koji ne razumeju da ne mogu sitni partijski interesi – kako ćemo proći na sledećim izborima i tako dalje, određivati to kako ćemo se ponašati oko nekih bitnih stvari kad je u pitanju ova zemlja. Mnoge političare apsolutno ne interesuje šta će se ovoj zemlji dešavati, interesuju se samo za sebe.

RSE: Ja očekujem da ćete vi, bar kao gradonačelnik, recimo sledeće godine organizovati obilježavanje 5. oktobra.

* * * * *

RSE: Nadiru ratni profiteri, gospodine Bogdanoviću, a vi demokrate ništa.

BOGDANOVIĆ: Pa ne mogu samo demokrate da se bore protiv ratnih profitera. Mi se borimo s vrlo jasnim stavovima, kad su u pitanju ne samo ratni profiteri, nego i svi drugi profiteri, a njih, na žalost, ima u ovoj zemlji Srbiji koliko hoćete.

RSE: Šta se dešavalo u Demokratskoj stranci 5. oktobra, odnosno šta se dešavalo kada je reč o predsedniku Demokratske stranke, Borisu Tadiću. Javnost u Srbiji zna da se i on tada bavio jednom značajnom stvari, pozvao je kosovske Srbe da izađu na izbore. To je top tema danas u Srbiji. Šta imate da kažete na to?

BOGDANOVIĆ: Mislim da je Boris Tadić ustvari na najbolji način obeležio 5. oktobar, s potpuno jasnim stavom i sa upozorenjem svima onima koji razmišljaju o svemu drugom osim o interesu na kraju krajeva i Srbije i naroda koji živi tamo.

RSE: A zašto mislite „sa potpuno jasnim stavom“? Mnogima taj stav nije potpuno jasan, a mnogi kažu i da je malo zakasneo.

BOGDANOVIĆ: Ne, on nije zakasneo, zato što je Boris Tadić odgovoran političar.

RSE: Zašto je čekao?

BOGDANOVIĆ: Kad imate tako važne teme, uvek je važno da ipak napravite neki konsenzus, da napravite neki dogovor i da imate dobar i za državu koristan stav. Na žalost, svi drugi su se poneli na drugačiji način, iako je dogovor bio da će se zajednički razgovarati, pa ako se dogovorimo, izaći ćemo sa zajedničkim stavom.

RSE: Ko se to dogovarao?

BOGDANOVIĆ: Pa pre svega Vlada, pre svega predsednik Vlade s kojim se predsednik Tadić najviše oko toga dogovara.

RSE: Kad su se oni dogovarali? Tu se svakakvi datumi pominju.

BOGDANOVIĆ: Ti dogovori traju sve vreme. Nije to komunikacija samo između predsednika i predsednika Vlade…

RSE: Samo da pojasnimo. U jednom trenutku, mislim da je to bilo dan pre nego što je Boris Tadić izašao sa pozivom, iz kancelarije premijera je rečeno da Vlada uopšte nije raspravljala o tome. Onda je potom Velja Ilić uneo dodatanu konfuziju, rekavši u jednom trenutku da će Vlada raspravljati, a zatim da je Vlada ustvari već raspravljala, a da on nije tome prisustvovao. Tako da je zapravo ostalo nejasno da li je Vlada raspravljala, da li su usaglašeni stavovi Vlade i predsednika, pa je neko tu nekog prevario ili šta se zapravo dogodilo?

BOGDANOVIĆ: Prvo, tu ne može niko nikog da prevari. Ja uopšte ne razumem kako tu može neko nekog da prevari. Predsednik države ima pravo kao predsednik države da ima svoj stav.

RSE: Vi kažete da su se oni dogovorili.

BOGDANOVIĆ: Ne, ja nisam rekao da su se oni dogovorili, već da su se dogovarali. I bilo je logično da posledica dogovora bude da se ili slažu ili da se ne slažu, ali da izađu da kažu ono što misle. Ali neko je požurio da svoj stav kaže ranije nego što je možda bilo dogovoreno.

RSE: Kako ranije, u minut do dvanaest? Već gotovo da nema mesta da se na te liste stave kosovski Srbi.

BOGDANOVIĆ: Mesta na listama za kosovske Srbe će biti.

RSE: Dobro, ali ne možete reći da su požurili. Bilo je vreme da se kaže Srbima da izađu.

BOGDANOVIĆ: Znam, ali odluka nije jednostavna, odluka je ozbiljna. Odluka je jedna od onih koje moraju dobro da se promisle i faktor vremena za nju nije bio presudan, već je bilo presudno izaći na pametan način. Naravno, kad je svima bilo jasno da će gospodin Tadić imati odgovoran stav, kao i uvek do sada, onda su se iskoristile sve tehnologije da onemoguće gospodina Tadića da kaže svoj stav. I onda se izašlo sa stavom i od strane patrijarha i od strane predsednika Vlade i od strane Vlade, ali to naravno nije uticalo na gospodina Tadića, jer on duboko veruje u ono što je rekao. Ali ipak, kad je sve to saopšteno javnosti, trebalo je na neki način to saopštiti da ljudima bude jasno. Znate kako, najlakše je biti neodgovoran, najlakše je ići srcem, najlakše je saopštavati političke poruke koje gode većini ljudi u ovom trenutku, to je najjednostavnije.

RSE: A kad ste vi u Demokratskoj stranci znali da će gospodin Tadić izaći sa tim stavom? Da li se on s vama dogovarao?

BOGDANOVIĆ: Da. Dogovaramo se mi stalno. Ima bar jedno pet-šest dana kad je nama bilo jasno da će to biti njegov stav. Taj stav je posledica konsultacija koje je on radio, ne samo unutar stranke, nego i sa nekim drugim ljudima koji su bitni u ovoj zemlji i koji razmišljaju o tome, a na kraju krajeva i kroz te međunarodne kontakte. Vreme uvek pokaže, kao što smo to imali i u prošlosti, ko je odgovoran, a ko nije. Mislim da će i u ovoj situaciji vreme pokazati koliko je ovo bilo odgovorno i koliko je ovo što je gospodin Tadić rekao, bilo važno kao poruka svima nama; njegova poruka kao predsednika države, zaboravimo sad tu stranačku konotaciju. Možda Demokratskoj stranci to trenutno nanosi i neku štetu, s obzirom kako je javno mnenje formirano ovih dana. Ali postoje tu neke stvari koje su meni potpuno nejasne. Potpuno mi je nejasno kad je crkva u pitanju, na koji način se ona ponaša u čitavoj priči. Prosto nije način, i to vrlo otvoreno kažem, da se patrijarh obrati javnosti sa ovako teškom porukom. Možda mi svi delimo to mišljenje da bi pokazali u ovom trenutku svoj nacionalni identitet, ponos i sve ono što stalno želimo da pokažemo, mi znamo da su Srbi ugroženi na Kosovu, znači tu nema nikakve dileme, ali ono što mene fascinira, to je da su svi zaboravili, kad se u martu desio onaj haos na Kosovu, ko je jedini tri dana, od jutra do sutra, proputovao pola Evrope da bi javnost, svetska i evropska, konačno imala pravu informaciju o tome šta se desilo na Kosovu. To je tada jedini radio Boris Tadić kao ministar odbrane. Svi ostali su sedeli ovde, išli do crkava i palili sveće. Ali ne rešava se problem naroda na taj način. Isto tako, kad sam čuo tu kovanicu, a znamo od koga to potiče, „takozvana međunarodna zajednica“, nisam mogao da verujem. Ne postoji „takozvana međunarodna zajednica“, postoji međunarodna zajednica i može ona nama da se ne sviđa, možemo mi da je ne volimo, možemo mi da smatramo da je ona protiv nas, možemo da smatramo da ona nama stalno nanosi zlo, ali kako ćemo da funkcionišemo ako s tom „takozvanom međunarodnom zajednicom“ ne komuniciramo?

RSE: Imamo slušaoca na vezi:

„Pozdravljam vas oboje, čestitam gospodinu Bogdanoviću, želim vam mnogo uspeha u radu, za dobro svih nas.“

BOGDANOVIĆ: Hvala.

„Ja sam Dragica, zovem iz Zemuna. Htela bih da vam nešto predložim. Da li je moguće da vaša služba uvede telefon sa sekretaricom, koji bi non-stop radio i primao predloge građana i onda bi se ti predlozi usvajali ili ne. To je prvo. I drugo, da li je moguće da Zeleni venac za saobraćaj bude samo prolazna stanica, odnosno da autobusi idu samo Brankovom ulicom? U vezi s tim, da li je moguće, pošto nemamo metro, da radimo na spajanju ili produžavanju linija? Recimo da spojimo 53 i 84, s 15 da produžimo do Zvezdare i tako dalje. To posebno naglašavam zbog pijace, u pitanju je zdravlje, i zbog toga što mislim da bi mnogi ljudi koji idu kolima na posao, a s mnogima od njih sam razgovarala, išli autobusima.“

BOGDANOVIĆ: Da krenemo od ovog poslednjeg. Zeleni venac, na žalost, za to postoje saobraćajni razlozi, ne može da postane to što vi predlažete, jer kada bi na taj način to organizovali, imali bismo potpuni haos u gradu. Mi smo radili analize u vezi toga. Prvo, ta količina vozila ne može da prođe tunelom i prosto moramo napraviti taj prekid. Problem da se neke takve stvari realizuju je u organizaciji grada. Rešenje te prve linije metroa od Ustaničke do Trgovačke ulice, što je praktično granica Zemuna i Novog Beograda, dovešće do reorganizacije u saobraćaju i onda će i Zeleni venac postati nešto drugo. Znači, tu nemamo neko rešenje do daljnjeg. A što se tiče ovog prvog pitanja, kod mene sekretarice rade od osam do osam i dnevno komuniciraju s dvesta do trista građana. I kad građani imaju dobar predlog, one već imaju tehnologiju da se to uradi. Najbolje je kad građanin ostavi pismeni trag nekog predloga. Onda polaže pravo i da dobije odgovor, polaže pravo da mu se kaže da li je to u redu ili nije u redu. Imamo i taj „Beokom servis“ koji radi to isto, paralelno. Tako da je to nešto što već funkcioniše. Znači, na brojeve na koje se javljaju moje sekretarice, ona koja radi pre podne i ona koja radi uveče, uvek se možete javiti i dogovoriti s njima kako da se svaki dobar predlog pretvori u formu. Onda ja dajem naloge službama, službe to obrade i odgovore građanima koji su u tome učestvovali. Građanin je onda aktivan učesnik. Najgore je kad je to neki razgovor sa mnom od dve-tri minute ili kad je to eventualni i zabeležno na taj način, onda to ne funkcioniše.

RSE: Što se tiče kontakata sa građanima, to vam nikada nije zamerano. Naime, kažu ljudi da je i u ove protekle četiri godine to besprekorno funkcionisalo. Imamo slušaoca na vezi:

„Fadil iz Podgorice. Gospodine Bogdanoviću, koliko je vama kao gradonačelniku, poznata problematika invalidnih lica? Hiljadu i pet stotina je slijepih u Beogradu i na desetine hiljada onih sa tjelesnim, mentalnim, psihičkim ili senzornim oštećenjima. Koliko grad može, hoće i koliko radi na pomoći u finansiranju invalidskih organizacija i koliko grad, putem raznih benefita, olakšava život ovoj osjetljivoj grupaciji građana, kroz komunalne olakšice, uklanjanje arhitektonskih barijera i na drugi način.“

BOGDANOVIĆ: To je jedna stvar kojoj se, po meni, ove četiri godine maksimalno posvećivala pažnja. Kad su u pitanju invalidna lica, tu postoje razni segmenti problema. Od toga da smo mi napravili ulicu kad su u pitanju slabovidi, koja je dobila nagradu za arhitekturu, iako su nas najviše za tu ulicu prozivali, to je ulica Kralja Milana. Moram da priznam, evo ni sad, tri godine otkako je ta ulica urađena, nikada nisam razumeo šta je problem u vezi s tom ulicom. Posle sam shvatio da to ima neke političke konotacije. Valjda se svi iznerviraju kad im se učini da nešto može da bude mnogo dobro, pa onda hajmo malo da mu spustimo nivo, iako se radi o nečemu što je standard, znači ništa posebno. To će biti beogradski standard. Imamo mi jako dobru komunikaciju, prvo sa mnogim invalidskim organizacijama, naravno tu imamo jednostavnije i složenije probleme. Ono što je jednostavnije, to je recimo transport. To funkcioniše besprekorno, nabavljeno je dovoljno kombija. U dogovoru s tim specifičnim invalidskim organizacijama se organizuje prevoz od kuće, ako ljudi rade, pa onda do bolnica, zdravstvenih institucija… Sve to funkcioniše. Mi finansiramo, kroz posebne programe nevladinih organizacija, sve invalidske organizacije koje imaju neki poseban status, znači imaju neke specifične ambicije, bave se nekim specifičnim poslovima. Ono što najsporije ide, to je vezano za ove barijere. Jednostavno, grad je građen tako da se o tome nije vodilo računa i sad za to prosto treba vremena. Apsolutno se sada vodi računa o tome da se napravi prolaz za ljude koji koriste kolica ili na neki drugi način moraju da se kreću ulicama, ali to će biti moguće uraditi kad se celi grad ponovo rekonstruiše. Gde ima problema? Problema ima u institucijama. Činjenica je da je malo državnih institucija koje su spremne da ulažu novac u to, jednostavno zato što je nestašica novca. A kad je nestašica novca, kad ljudi moraju da potroše pare na neke druge stvari, počevši od zdravstvenih institucija, počevši od administrativnih zgrada, sudova i svega ostalog, onda oni naravno lakše potroše novac za nešto drugo. Kako društvo bude bogatije, mislim da će taj problem lakše da se rešava. Ali naravno, uvek može više da mu se posvećuje pažnje.

RSE: Problem invalidnih lica svakako je veoma težak problem i teška tema, ali i utoliko veći izazov za grad.

BOGDANOVIĆ: Jeste, to je veliki izazov. Nekad čak nije ni vezan za novac, već je vezan za znanje. Vezan je za uopšte razmišljanje, za shvatanje problema. Ja sam to govorio i u kampanji, a i na osnovu onoga što smo radili četiri godine, mislim da ćemo sve bolje rešavati probleme invalidnih lica.

RSE: Imamo slušaoca na vezi:

„Dragica je na vezi. Htela sam da pitam kakva je svrha ovih kancelarija, recimo narodnog advokata, pa ministra pravde, otvoreni telefon i ta vaša obećanja i priče da vam se mogu građani obraćati, pismeno i šta ja znam? Kada se obratimo, dobijemo odgovor tipa: ,Vaš predlog smo prosledili‘ i više ništa, nema nikakvog daljeg odgovora. Čovek traži rešenje, a ne samo ,prosledili smo‘ ili ,videli smo‘. Čak štaviše, evo ja sam s Ministarstvom pravde stupila u kontakt i dobila sam odgovor: ,Vaš predlog smo prosledili okružnom sudu‘, u potpisu neki pomoćnik pomoćnika ministra. Ja, znači, nisam dostojna ni toga da dobijem neku garanciju, bar u vidu potpisa, ako nišra drugo, da je taj ministar uopšte video moj predlog.“

RSE: Verujem da na ovaj deo pitanja koji se tiče ministra pravde ne možete da odgovorite, ali odgovorite na ovaj deo o birokratskom ponašanju uopšte.

BOGDANOVIĆ: Pa evo ja pozivam svakog građanina kome na ovaj način odgovore iz Gradske uprave, da se meni lično obrati i verujte taj koji mu je tako odgovorio više neće raditi taj posao. Ja smatram da građanin mora dobiti odgovor, čak i kada je negativan, znači – „ne može da se reši“ ili „vaš zahtev nije po zakonu“ i tako dalje. Moram reći da je moje iskustvo da nam se građani čak zahvale za odgovor iako je negativan. To „prosledio sam“, „dao sam ovome“ i tako dalje, to nije odgovor. Druga je stvar ako to nije u vašoj nadležnosti. Ali onda građanina obavestite da to nije u vašoj nadležnosti i da se obrati tom i tom, jer ne može jedan nivo vlasti da rešava probleme drugog nivoa vlasti. Ali sve što je u nadležnosti Gradske uprave, na to građanima mora da se odgovori i to im je naređenje. E sad, ako se desi nešto ovako, ja sam spreman da tu uvek lično intervenišem. Bilo je par puta žalbi na takvu vrstu komunikacije, ali ne nekih ozbiljnih.

RSE: To što ste sada rekli je zaista veoma bitno. Ja se nadam da će tako i biti. Građani su vas čuli i držimo vas za reč. Znači, građani se ne mogu poštovati samo tokom izborne kampanje, već u kontinuitetu. Imamo slušaoca na vezi:

„Ja sam Branislav, pecaroš, bavim se sportskim ribolovom. Godinama pecam na ovim kanalima ,Pekabete‘. Moje je pitanje otkud Beogradu osam stotina kilometara kanala, koje treba čistiti, a pritom verovatno i poribljavati. To je vrlo lepa zamisao, ali ko bi to trebao da plati? Trebali bismo da platimo mi. Ja sam inače rođen na Starom Gradu, također sam malo stariji od gospodina Bogdanovića, i bilo bi mi jako drago da čujem kako bi tih osam stotina kilometara izgledalo kad bi se očistili i poribili i kad se sve to uradi onako kako to izgleda u jednoj normalnoj zemlji, kao recimo u Holandiji?“

BOGDANOVIĆ: Tih osamsto kilometara kanala nisu iste veličine i nisu istog značaja. Grad je odlučio to da uradi s ove druge strane Dunava iz dva razloga. Prvo zbog „Pekabete“. To su kanali nužni za odvodnjavanje i navodnjavanje. Znači, kada je velika voda, tu se skuplja, kada je mala voda, onda služe za navodnjavanje. I drugo, baš zbog toga što su se mnogi od tih manjih kanala u međuvremenu praktično zapušili, bilo divljom gradnjom, bilo smećem – tu smo majstori, da smeće bacimo svuda gdje ne treba – i stvorile su se praktično bare. I to gospodin zna, ako je obilazio te krajeve. Imate nekih krajeva gdje prosto ne možete da prođete od „miomirisa“ koji odatle potiču. E sad, mi smo odlučili da očistimo nekih dvesta kilometara, i to ćemo izfinansirati iz budžeta, iako to nije naš posao. Ima nekakva Republička direkcija za vode koja se time treba da bavi, ali grad prosto to više nije mogao da toleriše, a morali smo i zbog „Pekabete“, jer se pola grada snabdeva hranom iz tog dela grada. To kad se uradi, privremeno će potpuno promeniti taj ambijent, ali opet neko mora stalno da brine o tome. Mi tražimo da na Gradsku upravu pređe uređenje obale reka i uopšte tih voda koje su u beogradskom ataru. Ali mi kad to tražimo, ne tražimo samo obavezu, već tražimo i novac za to.

RSE: A niko se nije setio pecaroša u predizbornoj kampanji.

BOGDANOVIĆ: Jeste, niste pratili bilborde. Bilo je i bilborda posvećenih pecarošima.

RSE: Kod koga?

BOGDANOVIĆ: Kod gospodina Vuksanovića.

RSE: Baš je mislio na sve. Imamo slušaoca na vezi:

„Ja sam Blagoje. Moram vam malo zameriti, kao vrsnoj novinarki, što niste pomenuli da je prvi Srbe na Kosovu pozvao na izbore Vuk Drašković. Samo da dodam da je naša nesreća što Koalicija ,Zajedno‘, odnosno Srpski pokret obnove i Demokratska stranka nisu išli zajedno sve vreme, inače nam se sve ovo ne bi desilo. A sad da se vratim na pitanje koje sam hteo da postavim. Pošto sam ja čovek koji se vozi gradskim saobraćajem, dugo godina me muči kako ne može nijedna gradska vlast da reši onaj prolaz na Zelenom vencu? I evo ja predlažem jedno veoma jednostavno rešenje – da za to gradska vlast zaduži, ne tržišnu inspekciju, nego nekoliko pozornika, policajaca, koji će stalno tu da prolaze, da dežuraju i da jednostavno ne dozvole da se oni ljudi ponovo vrate. Meni je njih žao. Nije lako stajati ceo dan tamo i prodavati. Ali neka im se nađe neki prostor, dole u Kameničkoj ili ne znam ni ja u kojoj ulici oko Zelenog venca, pa ti koji hoće da kupe od njih, neka malo skrenu levo ili desno. I mislim da je to veoma jednostavno. Ovako je to jedna ružna slika. Nekad po pet minuta treba čoveku da prođe kroz taj prolaz. A druga stvar, koja je za mene isto važna i zbog koje sam teška srca glasao za gospodina Bogdanovića, ali izbor nije bio veliki, to je što želim da se reši problem one zgrade u Šilerovoj ulici. Hoću da gradska vlast pošteno kaže ko je naredio da se ruši ta zgrada i na osnovu kog zakona? Ime i prezime i da se to raščisti, jer smatram da je to urađeno van svih zakonskih normi i da će ti repovi da se vuku ko zna koliko dugo ako neće pošteno da priznaju zašto je to urađeno.“

RSE: Ja vam dugujem odgovor na vašu malu zamerku. Pretpostavljam da gospodin Vuk Drašković i ne očekuje, s obzirom da znam njegova ubeđenja, da se licitira oko toga ko je prvi pozvao Srbe da izađu na izbore, a ko nije, jer je malo previše licitiranja na tu temu, koja je jako otužna, a svi znamo stav gospodina Draškovića, znamo da je njegov stav u čitavoj ovoj priči bio od početka vrlo, da kažem, iskren i jednoznačan.

Gospodine Blagojeviću, odgovorićete vi na sve ovo što vas je pitao gospodin Blagoje, ali evo prvo ovo pitanje da su Srpski pokret obnove i Demokratska stranka bili zajedno, da li bi bilo drugačije?

BOGDANOVIĆ: Ja bih podsetio gospodina na to šta se desilo 1997. godine u Beogradu, kad je bila Koalicija „Zajedno“, ko je koga smenio i ko je s kim posle vršio vlast, i ne moram ništa više dalje da pričam.

RSE: To je tako zamršena historija.

BOGDANOVIĆ: Nije uopšte zamršena, nego vrlo jasna, i tu se završava svaka priča. Demokratska stranka nikad nije radila takve stvari, nikad nam recimo nije palo na pamet da ikoga iz demokratskih snaga dovodimo u situaciju u koju je tada gospodin Đinđić bio doveden. Prema tome, mislim da se to zna i da tu Demokratska stranka ne može snositi nikakvu krivicu. A gospodin je sam naveo bar dva razloga zašto ne može da se uredi Zeleni venac. Zato što grad nema policiju i ne može da postavi, ne jednog, dva, tri, četiri, nego nijednog pozornika da stoji tamo ceo dan. Grad nema ni tržišnu inspekciju, to je republička institucija i ne može da radi to što treba da radi. Čak imamo i opstrukciju oko oduzimanja robe. Sad bih ja o tome vama mogao da pričam bar pola sata. Mi smo demonstrirali na jednoj lokaciji kako izgleda kad hoće određena republička institucija zajedno s nama da sarađuje, to je oko kineskog tržnog centra u Novom Beogradu. Pet dana su policija, tržišna inspekcija i gradska inspekcija zajednički radile i mogu vam reći da je jedan problem, koji je izgledao nerešiv, uspeo da se reši. Ali to mora stalno da se radi. Čim se jedna od tih institucija izmakne, mi imamo problem. Što se tiče Šilerove, dragi moj gospodine, svaka cigla tamo je srušena po zakonu i nikakvih tu repova nema. To je bio bespravno sagrađen objekat, za koji je postojala odluka za rušenje, ali koju je sekretar, kojeg smo mi smenili kad se desilo to što se desilo, držao u fioci, jer verovatno nije imao hrabrosti da je iznese. Nije važno koji je bio, nije važno čiji je bio, iz koje stranke je bio, nije bio iz Demokratske stranke, i naravno posle sebe pere tako što širi priče, zajedno sa nekim krugovima koji očigledno žele da rehabilituju one koji su radili to što su radili i način na koji su to radili. Znači, u vezi sa Šilerovom, sve odluke koje su donesene, donesene su u skladu sa zakonom, zgrada je srušena u skladu sa zakonom i ne treba da se sekira niko. I oni koji pišu po raznim tabloidima, navodno zabrinuti za sudbinu grada, ustvari su zabrinuti za sebe. Ja se nadam da će jednog dana biti rasvetljena i uloga onih koji su kao novinari doprineli onome što se desilo našem bivšem premijeru i predsedniku stranke. Znači, i grad i opština, svi su radili u skladu sa zakonom. Tako da ne morate uopšte da se sekirate, nema tu nikakvih repova.

RSE: Imamo slušaoca na vezi:

„Mirjana kraj telefona. Meni je također malo žao za 5. oktobar, ali velika su iskušenja, tako da ljudi možda i ne stignu. Mnogo smo prepatili do tad, a i tih dana smo svi bili tamo i mnogo smo propatili, ali možda se to malo već i zaboravlja.“

RSE: Znači, i vi biste hteli da se obeležava taj dan?

„Kako da ne, isto kao i vi. Ali evo, život je takav. Drugo, mnogo mi je drago i potpuno se slažem sa gospodinom Bogdanovićem da je možda bolje što nije bilo ,6. oktobra‘, zato što bi to bilo osvetoljubivo. Da li gospodin Bogdanović zna da je sinoć gospodin Rugova rekao, preko vašeg radija, da neće prihvatiti nikakve uslove za izlazak Srba na izbore?“

RSE: Mislim da gospodin Rugova nije jedini koji je govorio na Kosovu o tim uslovima. A inače je taj segment uslovaljavanja poziva kosovskih Srba, to oročavanje na tri meseca, i ovde bio malo isproblematizovan.

BOGDANOVIĆ: Da, ali nije gospodin Rugova taj koji bilo šta tu odlučuje. On sebi voli da da veći značaj nego što mu pripada. Mi moramo biti svesni da će o tome odlučivati neko drugi. I zato je važno da taj koji odlučuje bude stalno s nama u vezi, da stalno s njim imamo komunikaciju, da stalno pokušavamo da dobijemo ono što je najbolje za naš narod i za našu zemlju. Gospodin Rugova, kao i svi koji se uopšte bave kosovskim pitanje, on se isto ponaša kao i naši političari – on je rekao da on ne prihvata… Pa šta ako je on rekao?

RSE: Dobro, on je to rekao kao političar. Ovde je bilo nekih eksperata ili analitičara koji su također pozdravili odluku gospodina Tadića da pozove kosovske Srbe, ali su mu zamerili to uslovljavanje, pošto je to kao malo otupelo taj poziv, dodalo dodatnu konfuziju.

BOGDANOVIĆ: Mislim da svako mora da razume da je u ovom trenutku, kad vi imate tako formirano javno mnenje, kao što je formirano u Srbiji –da je pitanje izlaska na izbore navodno pitanje biti ili ne biti Kosova, pitanje biti ili ne biti ostanka Kosova u Srbiji, pitanje biti ili ne biti našeg naroda koji je ostao tamo, predsednik Tadić morao, kroz tu svoju komunikaciju, da otvori i neke dileme koje stvarno jesu problem. Znači, čitava ta poruka ima i tu dilemu. I gospodin Tadić je potpuno svestan koliko je teška odluka, dakle u trenutku kad imate ovako formirano javnom mnenje, da pozovete ljude da izađu na izbore na Kosovu. Morate ipak da pošaljete neku poruku da se mi ne slažemo s onim što se dešava i to je ustvari to. To je jedna diplomatska igra, to je jedan diplomatski način na koji se komunicira. Mislim da je svakom čoveku koji politički promišlja jasno da mi nismo u poziciji ništa da uslovljavamo. Najinteresantnije je da su upravo oni koji su doveli do toga što se desilo na Kosovu, sada opet najglasniji, najveće patriote, opet će da „pobeđuju“, a svaka njihova pobeda nas je strahovito koštala. To je slično kao kad je ono pismo upućeno predsedniku Amerike, Bušu. Postoje neki načini komunikacije koji su u svetu primereni, neki se objavljuju, neki se ne objavljuju. Objave se poruke, ali se te poruke uobliče u jednu diplomatsku formu i sve to što je rekao gospodin Tadić je i poruka, znači ne samo za našu javnost, nego i poruka prema inostranstvu, da mi ipak nismo zadovoljni onim što se tamo dešava. E sad ćemo, naravno, imati analitičare koji će verovatno sve to videti na svoj način.

RSE: To pomenuto pismo Bušu, mislim da se stilski ne može braniti.

BOGDANOVIĆ: To je pitanje. Pravo da vam kaže, ja sam video razna pisma.

RSE: Videla sam i ja. Tatjanino pismo je recimo fenomenalno.

BOGDANOVIĆ: Dobro, ali nije diplomatsko, već ljubavno. Znači, postoje diplomatska pisma i pisma iz ljubavi.

RSE: Neki su smatrali da je i ovo ljubavno.

BOGDANOVIĆ: Naravno, oni koji misle da mi samo moramo da pokažemo kako smo mi najjači na svetu. Ono što je neverovatno, ono što je bila ključna poruka u tom pismu, to je izostavljeno.

RSE: Šta je to?

BOGDANOVIĆ: Postojalo je još četiri-pet rečenica koje su na neki način podsećale gospodina Buša šta nije urađeno kako treba kad je u pitanju Srbija, kad je u pitanju Kosovo.

RSE: To je bilo u izvornoj verziji, a nije bilo u ovoj objavljenoj?

BOGDANOVIĆ: Da, to u tom tekstu nije objavljeno. I drugo, prevod pisma nije potpuno adekvatan originalu i o tome može mnogo da se govori. Na kraju krajeva, pismo nije bilo namenjeno javnosti.

RSE: To je dakle bilo jedno intimno pismo?

BOGDANOVIĆ: Nije ono bilo intimno, ono je bilo lično, a između intimnog i ličnog je velika razlika. Ono je bilo lično, s određenom namerom, s određenim ciljem, koji je, ja mislim, bio pozitivan. Taj cilj je bio pozitivan. I na kraju krajeva, vreme će opet pokazati, vreme je najbolji sudija da li, kad nešto radite, radite na pravi ili na neki krivi način. Da je tada gospodin Tadić bio u nekoj drugoj poziciji, možda bi to pismo stilski nekako drugačije izgledalo.

RSE: Da nije bio u bolnici.

BOGDANOVIĆ: To nije njegov stil. A mislim da je, naravno, i neviđeno zloupotrebljeno.

RSE: Evo poruka tabloidnim kolegama – objavite pismo ponovo, u integralnoj verziji, sa boljim prevodom.

BOGDANOVIĆ: Neće to uraditi, jer bi im to pokvarilo ideju. Tako da ne trebate da očekujete da će biti objavljeno.

RSE: Imamo slušaoca na vezi:

„Saša kraj telefona. Hteo bih da pozdravim gospodina Bogdanovića i hteo bih malo da ga kritikujem. Neki ga kritikuju malo i više, što je možda i zaslužio. Mislim da je kampanja o tome šta je Skupština grada radila trebala da bude malo jača, ne bi li ljudi zaista shvatili šta je sve urađeno u ovom gradu. Mislim da je urađeno dosta, ali da nije bilo dovoljno prezentovano. Stanujem u Njegoševoj ulici, na Vračaru, i čini mi se da su radovi malo sporo tekli. Onako neki moj građanski utisak je da je to moglo malo brže da se dešava, a i da su možda neki radovi čak i ponavljani. I hteo bih da pitam gospodina Bogdanovića kako stoji situacija sa većinom u Skupštini? Gospodin Bogdanović je izabran za gradonačelnika i ja mu sa zadovoljstvom čestitam na tome, ali čini mi se da je većina tanka.“

RSE: To je pitanje koje sam i ja želela da vam postavim. Krenite onda od kraja.

BOGDANOVIĆ: Većina će biti onakva kakvu budu želeli potencijalni partneri. Ona može biti tanka, a može biti i sasvim pristojna. Pošto ja nemam nikakav problem s tim da u vlasti učestvuje što više demokratskih snaga, svima su otvorena vrata. Naravno, moraju malo da se dogovore i između sebe, ne zavisi to samo od nas. Inače, mi imamo trideset i četiri odbornika i ako Demokratska stranka Srbije, a mislim da nema nikakvog razloga da se to ne desi, odluči da praktično nastavi vlast koju ima sa nama, to je četrdeset sedam od devedeset, znači već za dva više. Tu je i G17 sa još pet i tako dalje. Ali to ne zavisi, kažem, samo od nas. I oni će verovatno tu postaviti neke uslove i predloge i o tome se sada razgovara. Moram da priznam da u tom delu razgovora ja ne učesvujem, više volim da to dogovore stranačke strukture. To se dogovara na nivou gradskih odbora stranaka. Ono što je moj uslov, to je da ja moram da se saglasim sa izborom svakog čoveka kojeg mi predlože. Ne volim da se mešam u kadrovsku politiku drugih stranaka, ali pošto je gradonačelnik u situaciji da najviše odgovara za ono što će biti rezultat našeg posla, prosto volim da prethodno znam ko je u pitanju. A imam i tu mogućnost, s obzirom na poziciju kakvu mi zakon daje.

RSE: Kad smo već kod koalicije sa Demokratskom strankom Srbije, ovih se dana nekako otvorenije govorilo o tome. S obzirom da se ispostavilo da su demokrate izgubile vlast u Novom Sadu, bilo je priče o tome da je Demokratska stranka Srbije tamo podržala radikalskog kandidata, a ne vašeg, bez obzira na sporazum koji su gospodin Koštunica i gospodin Tadić imali. Vi dakle mislite da se to neće odraziti na Skupštinu Beograda?

BOGDANOVIĆ: Posle tog dogovora Koštunica-Tadić, te priče su malo zamrle. Šta će se sad desiti, videćemo? Na kraju krajeva, sad će se konkretno praviti vlast. Za mene je nelogično da Demokratska stranka Srbije ide u koaliciju sa Srpskom radikalnom strankom, bilo gde. Ja u Beogradu to stvarno ne očekujem.

RSE: U Beogradu očigledno neće ići, ali ima li logike da u jednom gradu ide, a u jednom ne.

BOGDANOVIĆ: Po meni nema, ali videćemo šta će se dešavati. Nema logike, jer mi kao stranka mislimo da je učešće Srpske radikalne stranke bilo gde u vlasti opasno i mi to mišljenje vrlo jasno iskazujemo, ali za neke nije. Mi smo upozoravali neke, kada se pravila vlada sa Socijalističkom partijom Srbije da će ih to mnogo koštati, i u političkom smislu, a na kraju krajeva i zemlju, jer je dato ustvari strašno oružje Socijalističkoj partiji Srbije da ucenjuje ovu Vladu i možda se zbog toga mnoge stvari ne dešavaju onim tempom kojim bi se inače dešavale. Kao što smo rekli tada, kažemo i sada – pazite zbog sebe, ako ne zbog nas, da li ćete sa Srpskom radikalnom strankom u koaliciju. A svako ima pravo da donese odluku.

RSE: Mada i zbog vas, jer birači Demokratske stranke ne gledaju blagonaklono na vaše blagonaklono pristajanje da Demokratska stranka Srbije u jednom gradu paktira s radikalima, a u drugom s vama.

BOGDANOVIĆ: Pa dobro, da sad ja vas pitam – izvinite, šta je rešenje? Da li je rešenje da se mi ponašamo kao i drugi? Pazite, situacija je vrlo delikatna. Znači, šta mi treba da kažemo – ako vi napravite koaliciju bilo gde sa Srpskom radikalnom strankom, mi ćemo ovo ili ono? I tako svi jedni drugima zapretimo i svi smo strahovito važni u tom zaprećivanju i šta ćemo onda imati? Hoćemo li imati lokalnu vlast? Znači, mi smatramo da je to loše i očekujemo da Demokratska stranka Srbije to neće uraditi. Zar to nije već jedna ozbiljna poruka? A da idemo i da pretimo, pa to svako ume, to je bar jednostavno.

RSE: Ja sam vas samo upozorila šta kažu vaši birači.

BOGDANOVIĆ: Naši birači razumeju mnogo toga, tako da se mi ne brinemo.

RSE: Imamo slušaoca na vezi:

„Ja sam Saša iz Novog Sada. Na početku da čestitam gospodinu Bogdanoviću na pobjedi i da vam poručim da ste imali više sreće nego mi ovamo u Novom Sadu. Maloprije je jedna moja sugrađanka iz Novog Sada pomenula da su u velikoj mjeri izbjeglice doprinijele pobjedi Maje Gojković. Ja bih to htio, koliko je god moguće, da demantujem, jer smatram da je to neprihvatljivo, s obzirom da izbjeglice nisu u tako velikoj mjeri za radikale i da to nije tako jaka snaga koja može nešto da prevagne. Molio bih komentar na to.“

BOGDANOVIĆ: Ja pripadam onim političarima – sad polako već moram sebe da nazivam političarem, iako mi to uvek teško ide – koji imaju strahovito razumevanje za ono kako se izbeglice ponašaju, ali to ne znači da se slažem s time što osamdeset posto njih glasa za Srpsku radikalnu stranku. Mislim da su u velikoj zabludi, odnosno da su bili u zabludi u vreme Miloševićevo, ti ljudi koji su živeli u tim krajevima, kad su poverovali da će se nešto desiti. Sada su razočarani i teško žive. Imamo slučaj Zemuna. Neverovatno je ono što se desilo u Zemunu. Pokušali smo da izanaliziramo zašto se to desilo i to vam je tipičan primer. U Zemunu se za ove četiri godine pojavilo preko trideset hiljada novih birača. To su sve ljudi koji su dobili državljanstvo praktično odlukom DOS-a – sećate se, posle 2000. godine, sve one izbeglice koje su želele, dobile su državljanstvo. Vučić je mene u Zemunu dobio sa 11,5 hiljada glasova razlike, a ima trideset hiljada novih birača-izbjeglica. Dakle, ne glasaju sve izbeglice za Vučića, ali većina da. Pogledajte ta naselja koja su oni njima napravili pre četiri godine, i to ja mogu da razumem. Kuće su im kao lego kockice razbacane. Imate naselja gde nema ni struje, ni vode, ništa. Verovatno su ti ljudi očekivali da će se s novom vlašću njima nešto bolje desiti, ali im se nije desilo i verovatno je to neki njihov revolt. I pošto nisu imali nikog drugog, opredelili su se da glasaju za Vučića. Znači, 11,5 hiljada razlike je gospodin Vučić dobio u Zemunu u odnosu na mene. A praktično u svim drugim gradskim opštinama je bila ubedljiva razlika u našu korist. U dve-tri opštine smo bili slični, i to opet u onima u kojima su ta rubna naselja, gde je prilično doseljeno. E sad, zašto ja lično mislim da imam pravo to da komentarišem i da se ustvari čudim svojim zemljacima. Moji su naime poreklom odatle. Meni je veliki deo porodice ostao tamo. Evo sad moram da kažem jednu stvarno iskrenu stvar. Ja sam 1992. godine odlučio da se uključim u politiku, da uđem u Demokratsku stranku, jer nisam mogao da verujem da su svi u mojoj porodici koja je tada živela u Bosni i u Lici, gde su se ženili, udavali, živeli u mešovitim porodicama, porodica mi je sticajem okolnosti velika, pre rata se tamo rađalo mnogo dece, apsolutno bili za Miloševića, devedeset i devet posto njih. Oni su verovali da im on donosi slobodu, a meni kao čoveku koji živi u Beogradu je bilo jasno da je to propast za njih, da će svi ostati bez kuća, bez imovine, da će se iseliti. To se i desilo. Tako da je to jedna vrlo ozbiljna stvar. I ne možemo mi osuđivati izbeglice zbog toga što oni ovog trenutka većinom glasaju za Srpsku radikalnu stranku. Oni nose nešto u sebi, neki protest, neku ljutnju, i verovatno imaju razloga za to. Znači, mi svi sada treba dobro da izanaliziramo zašto je to tako i da pokušamo tim ljudima možda da stvorimo neke bolje uslove za život, jer na kraju krajeva i nezadovoljstvo životom rađa radikalizam i rađa otpor ka nekom normalnijem demokratskom procesu.

RSE: Ne verovatno, nego sigurno. Njima treba ponuditi alternativu da bi mogli da razmišljaju drugačije, što do sada nije bio slučaj. Mnogo je bilo priča o o izbeglicama, ali malo dela. Imamo slušaoca na vezi:

„Ja sam Vlado, zovem iz Crne Gore, iz Bara. Čestitam na pobjedi, volio bih da je ubjedljivija i upravo u tom smislu bih postavio i pitanje. Meni je jako drago zbog pobjede gospodina Bogdanovića, ali kako tumačiti činjenicu da je ipak Demokratska stranka izgubila tri velika grada, znači Novi Sad, Niš i Kragujevac. Istina, to donekle ublažava činjenica da su u Nišu i Kragujevcu ipak pobijedili demokratski kandidati, može se reći, iako druge provenijencije. Ali su demokrati izgubili u još nekim velikim gradovima, kao što su recimo Subotica, Valjevo, Kruševac, Smederevo, Čačak, Jagodina, Vršac, Kikinda… Po meni je to ipak neki zabrinjavajući trend i molio bih komentar gospodina Bogdanovića na to. Drugo pitanje se naslanja na ono što je maloprije govorio – kakva je situacija po beogradskim opštinama? On je gradonačelnik grada Beograda, međutim kakva je situacija po opštinama? Posebno me zanimaju već pomenuti Zemun, Novi Beograd i Rakovica, jer su to bila neka ovako radikalska uporišta.“

BOGDANOVIĆ: Prvo, Demokratska stranka je najbolje prošla na ovim izborima. Kad saberete, mi smo ubedljivo u najviše opština dobili.

RSE: Dobro, ali izgubili ste Niš i Novi Sad i to je neoprostivo.

BOGDANOVIĆ: Eno sad neoprostivo. Neoprostivo je da je izašao tako mali broj birača koji je izašao. Postoji nešto što je objektivna činjenica – teško je održati vlast u tranziciji, na bilo kom nivou, pa i na lokalnom. Interesantno je da je Demokratska stranka na ovim izborima dobila najviše vlasti tamo gde nije bila na vlasti. To je činjenica. Kad pogledate, na svim izborima koji su se desili od 5. oktobra naovamo, uglavnom se gubila vlast. Znači, onaj koji je bio prethodno na vlasti, gubio je vlast. Pogledajte samo šta se dešava sadašnjoj Vladi koja je ubedljivo pobedila u decembru mesecu – i na predsedničkim izborima je prošla katastrofalno i sada se to dalje nastavlja. I to je možda normalno. Kad sve to izanaliziramo, pravo da vam kažem, možda smo mi očekivali više na ovim izborima, ali prosto se desilo nešto u drugom krugu da je očigledno biračko telo u principu glasalo protiv Demokratske stranke. I nateže nam je bilo, iskreno rečeno, kada nismo imali protiv sebe Srpsku radikalnu stranku. Kad smo imali protiv sebe Srpsku radikalnu stranku, onda smo i dobijali. Ali kada smo protiv sebe imali drugog demokratskog kandidata ili grupu građana, onda smo imali Socijalističku partiju Srbije i radikale koji su uvek glasali protiv Demokratske stranke.

RSE: Lako vam je sad tako da pričate kad ste pobedili.

BOGDANOVIĆ: Što se tiče beogradskih opština, u većini smo dobili, u Novom Beogradu smo ubedljivo pobedili, i to je dobro, kao i u mnogim tradicionalnim radikalskim opštinama. Tako da Vučićeva priča da je on dobio velike opštine nije tačna.

RSE: Imamo slušaoca na vezi:

„Pitala bih kako ćete obeležiti 20. oktobar, odnosno šezdeset godina pobede nad fašizmom?“

BOGDANOVIĆ: Nadam se da neki istorijski datumi u ovoj zemlji više ne mogu da imaju neke ideološke predrasude. Dan 20. oktobar je šezdesetogodišnjica oslobađanja Beograda i naravno one boračke organizacije koje to organizuju, imaju našu potpunu podršku. Grad će takve stvari uvek podržati. Znači, mora prestati da se razmišlja na ideološki način. Dana 20. oktobra 1944. godine je oslobođen Beograd i nije važno ko ga je oslobodio, nije važno kako, o tome će istorija dati bolju ili lošiju ocenu, mi u to ne ulazimo, ali ćemo u potpunosti dati jednu logistiku obeležavanju tog dana. To je dan koji je bitan u istoriji Beograda i cele zemlje.

RSE: Mislim da u to nema sumnje. Pričali smo o Kosovu, pa samo prekinuli tu temu. Dakle, gospodin Tadić je danas rekao da smatra da se nakon istupa gospodina Koštunice, koji je komentarisao stav gospodina Tadića, i nakon raznih reakcija koje su se pojavile, protiv njega vodi orkestrirana kampanja zato što je pozvao Srbe da izađu na izbore. Da li vi sada očekujete da se po ovom pitanju dese neke prolomne stvari na političkoj sceni Srbije, pa da recimo dođe i do prekida te famozne kohabitacije, mada smo već čuli neke stavove iz vaše stranke da do toga neće doći?

BOGDANOVIĆ: Ne očekujem. Ono što je gospodin Tadić danas rekao, stvarno je tako. Na kraju krajeva, demokratija se i karakteriše time što vi različito politički promišljate i ocenjujete da li je nešto dobro ili nije dobro. Ovde nam se jednostavno ne slažu stavovi i ništa više. A onda se to opet pretvara u veliku istorijsku priču i stvarno je to sve orkestrirano. Jer, svi koji sad drugačije misle, odjedanput nalaze neviđene razloge da ustvari dezavuišu ono što je gospodin Tadić rekao, pa onda od prilike kažu – pošto je Skupština donela takvu odluku, obaveza je svih da to poštuju. Ja to ne mogu da razumem. Evo, to mi je jedan primer potpunog nerazumevanja svačuje uloge.

RSE: Dobro, kohabitacija neće biti dovedena u pitanje?

BOGDANOVIĆ: Valjda neće. Kohabitacija će trajati dok ima uslova za to. A verovatno će biti dovedena u pitanje kad se dese izbori. To je nešto što je normalno.

RSE: Gospodine Bogdanoviću, zahvaljujem vam se na tome što se bili večeras, mogla bih reći, naš ekskluzivni gost, s obzirom da ste novopečeni gradonačelnik.

BOGDANOVIĆ: Dobio sam uverenje danas u dvanaest, tako da sam zvanično gradonačelnik.
XS
SM
MD
LG