“Mogućnost otkupa vojnog roka ocijenjujem pozitivno, ali samo kao prijelazno rješenje do potpune profesionalizacije vojne službe”, rekao je Borislav Lalević, načelnik Uprave za odbranu Crne Gore, komentarišući prijedlog Ministarstva odbrane državne zajednice da se državljanima Srbije i Crne Gore omogući otkup vojnog roka. Lalević je istakao da postojeći sistem uputa mladih na odsluženje vojnog roka nije dobar, što dokazuje podatak o odzivu regruta na vojne pozive koji je svega 12%:
“Mislim da se mora dobro izanalizirati, zatim, to se mora i zakonom detaljno utvrditi. Kako se vojni rok služi po teritorijalnom principu, sredstva koja bi se uplaćivala za otkup vojnog roka, po meni, morala bi se uplaćivati u državni budžet, tako da bi ta sredstva opet služila za poboljšanje i modernizaciju sistema bezbijednosti. Ovakvo, trenutno zahtjevno, a kasnije i zakonsko riješenje, dovelo bi do toga da bi se morala uvesti profesionalna vojska. Osnovna intencija u jednom reformskom posmatranju sistema odbrane jeste i krajnja profesionalizacija vojske, što smatram da je jedino i pravo rješenje”.
Mreža Prigovor za mir i Nansen dijalog centar, prijedlog Ministarstva odbrane o mogućnosti otkupa vojnog roka, ocjenjuju kao potpuno neosnovan i bez utemeljenja u međunarodnim iskustvima. Boris Raonić, koordinator Nansen dijalog centra:
“Najveću priliku za otkup bi imali ljudi koji su dobrostojeći, a kako živimo u takvom društvu u kakvom živimo, smatramo da bi ovakvo riješenje bilo kršenje ljudskih prava. Takođe, koliko smo mi upoznati, ovakvo rješenje ne postoji nigdje u svijetu, osim na Kubi, a znamo kako je Kuba kao država organizovana, tako da i uporedna praksa i riješenja koja postoje, ne idu baš u prilog ovog rješenja. Smatramo da je ovo pitanje reforme vojske veoma netransparentno, da se rješenja donose u uskom krugu ljudi iz Ministarstva odbrane i ne postoji javna rasprava. Da postoji, ne bi bilo priče i nikakvog pomena, jer nema utemeljanja ovakvom rješenju”.
Slobodan Franović, predsjednik Crnogorskog helsinskog komiteta smatra da ovdje još uvijek ne postoji neophodan otvoren i transparentan suštinski proces reformi vojske.
“Nije došlo ni do suočavanja sa prošlošću, a time i rješavanja teške hipoteke prošlosti koje su stavljene na teret vojske u zadnjih dvadesetak godina”, kaže Franović i naglašava: “Moraju se nezavisno od državno-pravnog statusa izgraditi vojne snage koje će odražavati potpunu strukturu multietničkog i multikonfesionalnog društva”: “Prijedlog sa ovog aspekta je potpuno kontradiktoran tom, po nama, veoma važnom zahtjevu. On može dovesti do toga da sada vojska koja ima u mnogo čemu karakter jednonacionalne i jednovjerske to postane još više u budućnosti, što bi naravno bilo mnogo loše, jer bi dovelo do još većeg narušavanja ovog ustavnog principa i sa druge strane, ovaj prijedlog otvara problem da bi mi ušli u jednu stvar koja bi dovela do diskriminacije građana po imovinskom osnovu.”
“Znajući situaciju sa vojskom u pogledu niskog standarda i niskog procenta odaziva na odsluženje vojnog roka smatram da treba iscrpiti sve mogućnosti uvođenja reda, pa u tom smislu možda uvesti i tu mogućnost, ali pri tom izbjeći bilo kakve improvizacije, već oblast precizno regulisati propisima”, rekao je Radan Nikolić, predsjednik Crnogorskog udruženja boraca ratova od devedesete, koji je komentarisao i sociološki iskorak u shvatanju vojne obaveze u Crnoj Gori. Naime, prije svega nekoliko godina bilo kakav pokušaj izbjegavanja vojne obaveze ovdje je izazivao društveni prezir, dok sada postoji mogućnost civilnog služenja vojnog roka. Najnovijim prijedlogom se uvodi mogućnost plaćanja izvjesne sume kojom bi pojedinac obezbijedio potpuno oslobadjanja od vojne obaveze.
Radan Nikolić se na trenutak vraća na početak devedesetih: “Sa ove vremenske distance nedvosmisleno je i to da je tada zloupotrijebljena na jedan način crnogorska tradicija i mi smo platili veliku cijenu, čije su posljedice ono što se dešavalo sa JNA i Vojskom Jugoslavije i što se danas dešava sa Vojskom Srbije i Crne Gore. To je dovelo do toga da ogroman broj mladih ljudi izgubi povjerenje u institucije i države i vojske.
Ako je to u interesu državne zajednice, ako je to u interesu uvođenja nekog reda i vraćanje povjerenja kod mladih ljudi u institucije sistema, u institucije države, a posebno ako je to jedan od načina da ljudi mogu da odlučuju na koji način će da se uključe u odbranu zemlje ili neće da se uključe - onda je to u svakom slučaju u redu.”
“Mislim da se mora dobro izanalizirati, zatim, to se mora i zakonom detaljno utvrditi. Kako se vojni rok služi po teritorijalnom principu, sredstva koja bi se uplaćivala za otkup vojnog roka, po meni, morala bi se uplaćivati u državni budžet, tako da bi ta sredstva opet služila za poboljšanje i modernizaciju sistema bezbijednosti. Ovakvo, trenutno zahtjevno, a kasnije i zakonsko riješenje, dovelo bi do toga da bi se morala uvesti profesionalna vojska. Osnovna intencija u jednom reformskom posmatranju sistema odbrane jeste i krajnja profesionalizacija vojske, što smatram da je jedino i pravo rješenje”.
Mreža Prigovor za mir i Nansen dijalog centar, prijedlog Ministarstva odbrane o mogućnosti otkupa vojnog roka, ocjenjuju kao potpuno neosnovan i bez utemeljenja u međunarodnim iskustvima. Boris Raonić, koordinator Nansen dijalog centra:
“Najveću priliku za otkup bi imali ljudi koji su dobrostojeći, a kako živimo u takvom društvu u kakvom živimo, smatramo da bi ovakvo riješenje bilo kršenje ljudskih prava. Takođe, koliko smo mi upoznati, ovakvo rješenje ne postoji nigdje u svijetu, osim na Kubi, a znamo kako je Kuba kao država organizovana, tako da i uporedna praksa i riješenja koja postoje, ne idu baš u prilog ovog rješenja. Smatramo da je ovo pitanje reforme vojske veoma netransparentno, da se rješenja donose u uskom krugu ljudi iz Ministarstva odbrane i ne postoji javna rasprava. Da postoji, ne bi bilo priče i nikakvog pomena, jer nema utemeljanja ovakvom rješenju”.
Slobodan Franović, predsjednik Crnogorskog helsinskog komiteta smatra da ovdje još uvijek ne postoji neophodan otvoren i transparentan suštinski proces reformi vojske.
“Nije došlo ni do suočavanja sa prošlošću, a time i rješavanja teške hipoteke prošlosti koje su stavljene na teret vojske u zadnjih dvadesetak godina”, kaže Franović i naglašava: “Moraju se nezavisno od državno-pravnog statusa izgraditi vojne snage koje će odražavati potpunu strukturu multietničkog i multikonfesionalnog društva”: “Prijedlog sa ovog aspekta je potpuno kontradiktoran tom, po nama, veoma važnom zahtjevu. On može dovesti do toga da sada vojska koja ima u mnogo čemu karakter jednonacionalne i jednovjerske to postane još više u budućnosti, što bi naravno bilo mnogo loše, jer bi dovelo do još većeg narušavanja ovog ustavnog principa i sa druge strane, ovaj prijedlog otvara problem da bi mi ušli u jednu stvar koja bi dovela do diskriminacije građana po imovinskom osnovu.”
“Znajući situaciju sa vojskom u pogledu niskog standarda i niskog procenta odaziva na odsluženje vojnog roka smatram da treba iscrpiti sve mogućnosti uvođenja reda, pa u tom smislu možda uvesti i tu mogućnost, ali pri tom izbjeći bilo kakve improvizacije, već oblast precizno regulisati propisima”, rekao je Radan Nikolić, predsjednik Crnogorskog udruženja boraca ratova od devedesete, koji je komentarisao i sociološki iskorak u shvatanju vojne obaveze u Crnoj Gori. Naime, prije svega nekoliko godina bilo kakav pokušaj izbjegavanja vojne obaveze ovdje je izazivao društveni prezir, dok sada postoji mogućnost civilnog služenja vojnog roka. Najnovijim prijedlogom se uvodi mogućnost plaćanja izvjesne sume kojom bi pojedinac obezbijedio potpuno oslobadjanja od vojne obaveze.
Radan Nikolić se na trenutak vraća na početak devedesetih: “Sa ove vremenske distance nedvosmisleno je i to da je tada zloupotrijebljena na jedan način crnogorska tradicija i mi smo platili veliku cijenu, čije su posljedice ono što se dešavalo sa JNA i Vojskom Jugoslavije i što se danas dešava sa Vojskom Srbije i Crne Gore. To je dovelo do toga da ogroman broj mladih ljudi izgubi povjerenje u institucije i države i vojske.
Ako je to u interesu državne zajednice, ako je to u interesu uvođenja nekog reda i vraćanje povjerenja kod mladih ljudi u institucije sistema, u institucije države, a posebno ako je to jedan od načina da ljudi mogu da odlučuju na koji način će da se uključe u odbranu zemlje ili neće da se uključe - onda je to u svakom slučaju u redu.”
