Dostupni linkovi

Kako održati održivi povratak?


Danas govorimo o pravu na nekretnine inostranih osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine. Za pomoćnika ministra pravde u federalnoj Vladi, Džemaludina Mutapčića, konkretno pitanje glasi – da li strani državljani mogu imati imovinu u Federaciji Bosne i Hercegovine?

MUTAPČIĆ: Odgovor je potvrdan. U takvim slučajevima primjenjuje se Zakon o vlasničko-pravnim odnosima iz 1998. godine. Izdvojiću dvije situacije: pravo koje se stiče na nekretninama na osnovu obavljanja djelatnosti i na osnovu stalnog nastanjenja. Naime, u Članu 88 tog Zakona predviđeno je da strana fizička i pravna osoba, koja obavlja djelatnost u Federaciji, može biti nosilac prava vlasništva, i to na poslovnim zgradama, poslovnim prostorijama, stanovima i stambenim zgradama, te na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni. Normalno je da takva osoba, koja želi da stekne pravo vlasništva na tim nekretninama, mora dokazati zadovoljenje tog zakonskog uvjeta, na primjer rješenjem iz sudskog registra ili rješenjem od nadležnog općinskog organa da obavlja djelatnost, ako je u pitanju fizička osoba. A u drugoj situaciji, kod stalnog nastanjenja, nužno je da fizička osoba, koja dakle nije državljanin naše zemlje, već je strana fizička osoba, to stalno nastanjenje dokaže na pouzdan način, a to je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova. U tom slučaju mi ćemo dati suglasnost, odnosno zemljišno-knjižni ured nadležnog suda će ga upisati kao vlasnika na određenoj nekretnini. Kod nas postoji takozvano konstitutivno dejstvo upisa u zemljišnu knjigu, predviđeno u Članu 5, Stav 1, Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH, koji izričito propisuje da se pravo vlasništva na nekretninama stiče tek momentom upisa u zemljišnu knjigu kao javnu knjigu. Normalno je da zemljišno-knjižni ured nadležnog suda neće upisati pravo strane osobe, ako osoba ne dokaže da obavlja djelatnost u Federaciji, odnosno fizičke osobe, ako osoba ne dokaže stalno nastanjenje u Federaciji BiH. Postavlja se i pitanje reciprociteta. Na primjer, reciprocitet je nesporan sa Saveznom Republikom Njemačkom, ali je sporan sa nekim drugim zemljama. Ako sud posumnja u reciprocitet, onda po službenoj dužnosti traži od federalnog Ministarstva pravde suglasnost oko toga da li postoji ili ne postoji reciprocitet, bilo faktički, bilo pravni, a u tom slučaju federalno Ministarstvo pravde, traži mišljenje od Ministarstva vanjskih poslova BiH, što je logično, jer mi smo entitetsko ministarstvo i moramo probaviti mišljenje od državnog ministarstva, koje komunicira izvan granica Bosne i Hercegovine. U svakom slučaju, da li strana fizička ili pravna osoba ima pravo vlasništva na nekretnini u Federaciji BiH, to cijeni nadležni sud u zemljišno-knjižnom postupku. Dakle, gruntovnica nadležnog suda treba da odgovori na pitanje da li su ispunjeni ovi zakonski uvjeti – obavljanje djelatnosti, odnosno u slučaju fizičke osobe stalno nastanjenje. Mi imamo dosta takvih zahtjeva i želimo da sudovi, a sad imamo dvadeset i osam općinskih sudova u Federaciji BiH, cijene prije svega ova dva uvjeta – obavljanje djelatnosti, odnosno stalno nastanjenje. A tek ako se to ostvari, onda je sud dužan da nam dostavi upis u zemljišnu knjigu, jer je federalno Ministarstvo pravde po zakonu nadležno da vodi evidenciju prava vlasništva na nekretninama stranih osoba.

RSE: Kad pominjete nastanjenje, mora li tu biti ispunjen određeni rok stalnog boravka na prostoru Federacije BiH?

MUTAPČIĆ: To je uređeno drugim propisima. Dakle, to nije tema Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nego je to tema drugih zakona, posebno pitanje sticanja državljanstva. Jer, ako osoba postane državljanin Bosne i Hercegovine, onda se ove odredbe ne primjenjuju, onda je osoba izjednačena sa svim drugim državljanima odnosno pravnim osobama. U drugim propisima je propisan period i svi uvjeti koji se moraju zadovoljiti da bi neko postao državljaninom Bosne i Hercegovine. Dakle, to nije tema ovog Zakona.

RSE: Ipak je najvažnije je da osobe bez državljanstva Bosne i Hercegovine, na prostoru Federaciji BiH – o čemu danas govorimo – mogu imati nekretnine.

MUTAPČIĆ: To je nesporno, pod ovim zakonskim uvjetima – prije svega obavljanje djelatnosti u Federaciji BiH i stalno nastanjenje u Federaciji BiH.

RSE: Naša slušateljka, koja je zapravo pokrenula ovo pitanje, kaže da je ona iz Sjenice (državna zajednica Srbija i Crna Gora), te da je kuću koju je kupila u Sarajevu morala u zemljišne i ostale knjige kojima se dokazuje pravo vlasništva, upisati na ime rođaka, dakle nije mogla na svoje.

MUTAPČIĆ: Ovdje se radi o pitanju takozvanog stalnog nastanjenja. Kad se pribavi dokaz o stalnom nastanjenju, onda su ispunjeni zakonski uvjeti za sticanje prava vlasništva na nekretninama. Ali dok postoji privremeno nastanjenje, tu nema zakonskih uvjeta za sticanje prava vlasništva na nekretninama u Federaciji BiH. U svakom slučaju, to može da bude riješeno u procesu sticanja državljanstva, odnosno izdavanja lične karte, u tom slučaju se ovaj problem ne postavlja. Dakle, ako osoba ima stalno nastanjenje, onda po Članu 89 ima pravo da bude nosilac prava vlasništva na stanu i stambenoj zgradi, kao i na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni. Dakle, samo je bitno dokazati stalno nastanjenje u Federaciji BiH.
* * * * *
Problem zamijenjene imovine između građana BiH i Hrvatske tokom ratnih godina, dokazivanje da li je ta zamjena izvršena pod prisilom i da li su ratne okolnosti već same po sebi pritisak zbog kojeg ljudi donose određene odluke, i dalje je aktuelan i gotovo nerješiv za aktere ovih zamjena. Stoga smo ombudsmana Republike Srpske, Branku Kolar Mijatović, upitali kakav stav ima institucija ombudsmena u entitetu u kojem se osjeća ovaj problem:

„Mi smo u našem godišnjem izvještaju dali svoje viđenje cijelog problema. Ustvari smo htjeli da kažemo da je institucija ombudsmana da zadovolji osnovna ljudska prava onih koji su svoju imovinu napuštali tokom rata, u jednom dijelu bila pomalo i nemoćna. Vi znate da institucije ombudsmana trebaju da prate provođenje zakona u dijelu u kojem djeluju. Konkretno, kolege u Federaciji su zadužene da prate provođenje zakona na nivou Federacije BiH, a mi u Republici Srpskoj smo zaduženi da pratimo provođenje zakona na nivou Republike Srpske. Ombudsmani Bosne i Hercegovine rade to isto, samo na nivou Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, radi se o Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, Zakonu o obligacionim odnosima i tužbama odnosno zahtjevima koji su podnijeti u velikom broju kod Osnovnog suda Banjaluka i ostalih osnovnih sudova u Republici Srpskoj, kojima se traži raskidanja ugovora, sklopljenih u toku rata, o zamjeni ili kupoprodaji. U isto vrijeme su podnošeni i zahtjevi za povrat te imovine Ministarstvima za izbjeglice, a Ministarstva su, opet prema izmjenama i dopunama zakona, prekidala postupak i stranke upućivala na parnice. Kada bi se validnost takvog ugovora riješila i kada bi se nakon pravosnažne sudske presude postupak trebao vratiti pred Ministarstvo za izbjeglice, tu je dolazilo do konfuznih situacija, kojih imamo mnogo, oko toga ko je taj ko vrši deložaciju. Da li je to sud po pravosnažnoj sudskoj presudi ili je to Ministarstvo za izbjeglice na osnovu zahtjeva za povrat imovine. Na koji način obezbijediti reciprocitet odnosno istovremenu predaju zamijenjenih nekretnina, jer imamo slučajeva, gdje je jedna nekretnina odavno prodata, tako da predmet zamjene više ne postoji, a ona mjera kojom se obezbjeđuje druga ugovorna strana nije presudom utvrđena. Tako da postoji veliki broj pravno nedefinisanih odnosno neriješenih situacija. Iako je o tome bilo mnogo riječi i kroz sredstva informisanja i među predstavnicima vlasti na nivou Bosne i Hercegovine i Hrvatske, još uvijek velikih pomaka nema. Mislimo da bi to moralo da se riješi na relaciji Republika Hrvatska-Bosna i Hercegovina, kako bi se i jednoj i drugoj ugovornoj strani obezbijedila adekvatna mogućnost ulaska u njihovu prijeratnu imovinu, ukoliko sud utvrdi i dokaže da su te zamjene odnosno prodaje bile prouzrokovane ratom odnosno ratnim dejstvima, odnosno posljedica su ratnih sukoba.“
* * * * *
Predstavnici Saveza za koordinaciju udruženja izbjeglih i raseljenih Republike Srpske, upozorili su da su zbog teškog položaja i nebrige vlasti spremni da organizuju proteste, a da je dio njihovog članstva spreman i na štajk glađu. Također su najavili da će tražiti reviziju rješenja za alternativni smještaj, jer smatraju da je bilo zloupotreba.

Rješavanje problema preostalih izbjeglih i raseljenih lica nije zadovoljavajuće, smatraju predstavnici Saveza za koordinaciju udruženja izbjeglica i raseljenih lica Republike Srpske. Brojni su problemi koji muče ovu populaciju. Od nezadovoljavajućeg rješavanja pitanja alternativnog smještaja do donošenja zakona koji još više otežava život ovim licima.

„Krajem juna zbog svega ovoga mi smo uputili naše zahtjeve, kako Vladi Republike Srpske i resornom Ministarstvu, tako i Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine i Predsjedništvu BiH, tražeći sastanak, ali odgovore još nismo dobili“, ističe predsjednik Saveza za koordinaciju Doboj, Mirko Nikić:

„Mi smo to uputili na sve adresa, dva puta smo slali pozive za sastanke. Mi razumijemo da su termini godišnjih odmora, razumijemo da se i naši političari trebaju odmoriti, međutim trebaju i oni nas da razumiju, da mi ne možemo još jednu zimu dočekati pod šatorima ili pod vedrim nebom. Ovo je jednostavno na neki način priprema za septembar, da bi predstavnici vlasti ozbiljno shvatili ovu kategoriju stanovništva i ozbiljnije se uključili u rješavanje njenih problema.“

Jedan od prioritetnih zahtjeva Saveza je rješavanje pitanja finansiranja alternativnog smještaja u Republici Srpskoj:

„Već duže vremena tražimo od Ministarstva da se podmire dugovi od pošle godine. Obećanja su velika, međutim do dana današnjeg ti dugovi nisu podmireni. Ima ljudi koji imaju velikih problema kad je u pitanju alternativni smještaj koji plaća Ministarstvo za izbjeglice. Ljudi dolaze u situaciju da ih stanodavci istjeruju iz kuća, da im ne daju da iznesu svoje lične stvari, upravo iz razloga što Ministarstvo taj novac koji je Ministarstvo obavezno da uplati, nije uplaćen.“

Prema riječima Vojislava Milišića, člana Saveza, najviše je problema sa finansiranjem alternativnog smještaja ima u Banjaluci:

„Imamo ljudi koji najavljuju štrajk glađu. Stanodavci traže svoje, ljudi nemaju čime da plate, a pare nikako ne stižu.“

Budžetom Vlade Republike Srpske za 2004. godinu za potrebe alternativnog smještaja raseljenim licima i izbjeglicama, resorno Ministarstvo obezbijedilo je šest miliona i četiristo hiljada konvertibilnih maraka. Prema riječima portparola Ministarstva, Vojina Mijatovića, za prvih šest mjeseci ove godine Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica, za korištenje individualnog alternativnog smještaja, za zakup objekata za alternativni smještaj i za plaćanje električne energije, potrošilo je tri miliona i dvjesto osamdeset i tri hiljade maraka, što je u okvirima planiranih sredstava. Međutim, problem je, kaže Mijatović, u nedostatku sredstava za potrebe obezbjeđenja individualnog alternativnog smještaja. U Ministarstvu procjenjuju da bi dodatna sredstva u iznosu od dva miliona konvertibilnih maraka riješila dosadašnje dugove i sve nove ugovore zaključene u 2004. godini. Jedan od problema je što ni Ministarstvo ne zna koliko ljudi koristi alternativni smještaj, smatra Mirko Nikić:

„Neka cifra od oko šest hiljada, može biti pet i po ili šest i po. Ali ako jedan zamjenik ministra kaže da se tačna cifra ne zna, onda stvarno ne znam kako bismo mi to mogli znati.“

Kako kaže Milišić, u Saveza za koordinaciju udruženja izbjeglih i raseljenih nemaju ništa protiv ni da Ministarstvo uradi reviziju svih korisnika alternativnog smještaja:

„U Ministarstvu stalno najavljuju neku reviziju. Mi protiv toga nemamo ništa. A pogotovo što se tiče revizije dodijeljenih rješenja za korišćenje stanova za alternativni smještaj. Ovdje ima sigurno jako velikog nereda. Mi ćemo sigurno u narednom periodu tražiti da se sastavi spisak ljudi odnosno porodica koje koriste stanove za alternativni smještaj.“

Konačno rješenje oko finansiranja alternativnog smještaja ipak treba očekivati narednih mjeseci, jer na jednoj od posljednjih sjednica, Vlada Republike Srpske je donijela zaključak kojim se zadužuju Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica i Ministarstvo finansija da u dogovoru sa Međunarodnim monetarnim fondom pronađu rješenje za prevazilaženje problema vezano za nedostatak sredstava. Jedan od zahtjeva Saveza za koordinaciju udruženja izbjeglica i raseljenih lica je i preispitivanje nekih zakona koji onemogućavaju rješavanje problema onima koji žele ostati u Republici Srpskoj. Jedan od takvih zakona, prema riječima Mirka Nikića, je i Zakon o pretvaranju poljoprivrednog zemljišta u građevinsko:

„Gdje su takse u odnosu na prošli zakon enormno veće nego što su bile.“

Kada je u pitanju povratak u Federaciju Bosne i Hercegovine, Savez traži da se sredstva, kako donatorska, tako i sredstva Vlada entiteta, ravnomjerno raspoređuju. A neophodno je, kažu, i da se usklade procedure za povratnike u oba entiteta:

„Imamo na terenu dvojake aršine, kad je u pitanju povratak Srba u Federaciju i kad je u pitanju povratak Bošnjaka i Hrvata u Republiku Srpsku. Da bi se povratnik prijavio na običan konkurs recimo u opštini Maglaj, potreban mu je ogroman broj papira i sto do dvjesto mraka, a nije siguran da li će na tom konkursu uopšte proći. S druge strane, povratnici u Republiku Srpsku maltene ne plaćaju ništa i ne traži im se tolika papirologija.“

„Od državnog Ministarstva za izbjeglice tražimo da učine sve kako bi konačno profunkcionisao Fond za povratak“, kaže Mirko Nikić:

„Fond koji je formiran i državna Komisija za izbjegla i raseljena lica koja radi pri tom Fondu, ni dan danas, koliko je nama poznato, nisu zaživjeli. Poznato nam je da je tek prije ne znam koliko dana postavljen direktor. Ali znači taj Fond nije još zaživio, a o njemu se već dugo vremena priča.“

Vojislav Milišić: „Što se tiče Fonda za povratak, tu su izrečene velike riječi; devetsto miliona maraka – pedeset hiljada kuća, a pedeset miliona treba da se realizuje tokom ove godine. Obzirom da je ovo sada već osmi mjesec, trebalo bi da pršti od para na sve strane. Radi se o pedeset miliona maraka. Ja nisam optimista po tom pitanju.“

U Savezu za koordinaciju izbjeglica Republike Srpske također smatraju da treba dati nove rokove za povrat stanarskih prava u oba entiteta. Na kraju, Nikić je pozvao sva izbjegla i raseljena lica da podnesu prijave kao potencijalni korisnici sredstava za rekonstrukciju i povratak:

„I ovaj put javno pozivam sva izbjegla i raseljena lica, čija je imovina u Federaciji porušena, da se jave u svoje opštine gdje se trenutno nalaze, da uzmu ove formulare, popune i da ih pošalju u Sarajevo. Jer jedino na taj način će imati mogućnost da svoju imovinu u Federaciji kad-tad obnove. Mogu se prijavljivati odnosno ove obrasce mogu dobivati u opštinskim komisijama (svaka opština ima formirane komisije za rješavanje izbjegličkih problema) ili pri odjeljenjima za obnovu i razvoj ili od predstavnika naših udruženja. Znači, mogu dobiti ove obrasce, kao i upute na koji način ih popuniti i na koju adresu ih poslati.“
* * * * *
U nastavku prenosimo stavove o tome koje je uslove neophodno ispuniti kako bi povratak zaista bio održiv. Prvo Marko Paurević, Komušina, Teslić:

„Pod broj jedan, potrebno je da u državi Bosni i Hercegovini zažive zakoni koje imaju sve države na svijetu. Pod broj dva, potrebno je da se implementira Ustav Bosne i Hercegovine. Bošnjaci i Hrvati su priznati u Republici Srpskoj, ali hajmo vidjeti ko radi u državnim organima, koliko povratnika. Da nama funkcioniše država, onda bi mi to lako riješili, nego država nam ne funkcioniše. Pogledajte naše delegate; pa oni se po tri dana raspravljaju oko svog dnevnog reda.“

Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza izbjeglih i raseljenih: „Mnogi zakoni su nerazjašnjeni i djeluju različito u svakom od bosanskohercegovačkih entiteta, zbog čega nemamo pravog održivog povratka na prostorima gdje smo mislili da animiramo porodice s pomoći u održivom povratku. Dakle, postoje prostori koji briljantno idu naprijed i smatramo da će Savez imati ulogu koordinatora između svih tih udruženja koja idu brže u procesu održivog povratka, u smislu zapošljavanja povratnika, kako u poljoprivredi, tako i onih koji se vraćaju u urbane sredine.“

Milorad Muratović, predsjednik Udruženja izbjeglica iz Bosne i Hercegovine u Srbiji i Crnoj Gori: „Kad su me prije dvije godine njemački novinari pitali kakva je zainteresovanost za povratak, odgovorio sam da ne znam čovjeka koji ne želi da se vrati svojoj kući. Prema tome, svaki čovjek je zainteresovan da se vrati. E sad, problem je u tome da li postoje uslovi. Mi smo kao Udruženje, od Dejtonskog sporazuma do sada, intenzivno radili na tom pitanju i sedamdeset hiljada ljudi se vratilo u Bosnu i Hercegovinu. Međutim, ne znam koliko ih je ostalo da živi u mjestu na koje su se vratili; to bi jednostavno trebalo istražiti. Mnogi su ponovo otišli, jer nisu mogli da riješe egzistencijalna pitanja u mjestu gdje su se vratili – od zapošljavanja, pa dalje. Prodali su svoju imovinu i ponovo se vratili u mjesto, gdje su živjeli kao izbjeglice, i tu žive kao podstanari od sredstava koja su dobili od prodate imovine. Za posljednjih pet godina je umrlo preko dvadeset i pet hiljada ljudi, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Prema istraživanju tri instituta u Srbiji, njihova smrt je uglavnom posljedica te stresne situacije, koja uzrokuje prvo oboljenje, pa onda i prevremena smrt. Uslovi su vrlo teški, povlače se donatori, ministar Kebo je nedavno govorio o tom problemu i u Bosni i Hercegovini. Srbija kao država do sada nije ništa konkretno uradila na rješavanju ovih problema, Bosna i Hercegovina se ipak tu više angažuje.“

Namik Alimajstorović, predsjednik Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine: „Bez održivog povratka – to je situacija do sada i pokazala – nema intenzivnijeg povratka kao takvog. Mi imamo slučajeve da su ljudi obnovili kuće, ali kada su vidjeli da nemaju doktora, da nemaju škole za djecu… ponovo su se vratili u dijasporu. Znači, to je jedno veoma bitno pitanje. Kako u gradovima postoji problem zapošljavanja i tako dalje, tako i na selima postoje problemi proizvodnje hrane, obrade zemljišta, mina i svega onoga što sprečava jednog povratnika da normalno živi. Reći ću vam podatak recimo za Veliku Britaniju: od osam do deset hiljada naših ljudi koji tamo žive, u zadnje dvije godine se vratilo možda dvadesetak.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG