Dostupni linkovi

Strah se ne može izbrisati, ali izgubljeno povjerenje treba popravljati


Fra Mirko Majdandžić, gvardijan franjevačkog samostana u Fojnici, službovao je u Bugojnu u onim teškim, kritičnim godinama, zbog čega se sasvim sigurno može reći da je bio, ne samo u vjerskoj, nego i u misiji mira. Svoje iskustvo iznio je tokom Konferencije o održivom povratku, koju je organizovao Građanski pakt odnosno Pakt stabilnosti u jugoistočnoj Evropi:

„Nisam baš siguran što bi sve trebalo pričati u slučaju Bugojna. Čini mi se da ono što ću ja ispričati rade svi vjerski službenici, tako da to nije nikakav poseban slučaj. Možda se nekad uloga i mogućnost utjecaja ili nekakvih intervencija ili pomoć vjerskih predstavnika prenaglasi, a ponekad se opet i zanemari.

Bio sam u Bugojnu od 1997. godine, kamo sam došao iz Sarajeva. Od 1991. do 1997. godine sam bio u Sarajevu i nakon toga došao u Bugojno, gdje sam bio do prošle godine i sada sam već deset mjeseci ovdje u našem samostanu u Fojnici.

U ratu se u Bugojnu dogodilo puno nevolje, prosuto je puno je zla i mržnje i bilo bi potrebno da se svi ljudi koji išta mogu učiniti uključe da se posljedice te zlobe, mržnje i nepovjerenja eliminiraju što je više moguće.

Pretpostavljam da većina vas zna barem pet osnovnih stvari o Bugojnu. To je jedna od najrazvijenijih općina u bivšoj Jugoslaviji; od 45 tisuća stanovnika, bilo je oko 20 tisuća radnih mjesta. Međutim, u vrijeme tih ratnih sukoba većina Hrvata i Srba je iseljena, otišla. Kad sam ja 1997. godine došao u Bugojno, od prijeratnih oko 17 tisuća Hrvata, ostalo ih je tisuću i šesto; od prijeratnih devet tisuća Srba, ostalo ih je oko šest ili sedam stotina.

Opet ponavljam, puno je zlobe prosuto i kad bi svi ljudi koji išta mogu učiniti, radili da se posljedice te zlobe umanje, malo je. A naravno, na žalost, svi ne rade.

Uspješna priča bi možda mogla biti ovakva. Kad sam došao u Bugojno, otišao sam glavnom imamu. On je malo mlađi od mene, rodom je tamo iz okoline Zenice, a ja sam iz Busovače, pa smo bili kao nekakvi susjedi. Ja sam se njemu najavio da dolazim u Bugojno i naš prvi razgovor, koji je odredio naš suživot, tekao je od prilike ovako. Rekao sam mu: ,Efendija, ako Boga ima, a mi vjerski službenici vjerujemo da ga ima, onda mora biti jedan, jer je to tako logično. Ako je on jedan, a mi i jedni i drugi vjerujemo da je on svemoguć, on je vjerojatno mogao napraviti da mi budemo isti. A pošto to nije napravio, možda je htio da se takmičimo dobrotom ili da jedni drugima pomažemo ili da jedni drugima pokazujemo šta je to dobro i da se na taj način takmičimo‘. Rekao sam i ovo: ,Mislim da je zadatak nas dvojice u Bugojnu da probamo napraviti mostove među ljudima. To što će neki tvoji‘, a stanje je tada bilo takvo, ,tebi psovati kad te vide sa mnom i što će neki moji psovati meni kad me vide s tobom, to je njihov problem. Doduše, biće možda i naš problem, ali naš je posao da radimo zajednički‘. On se složio. Vrlo brzo je došao božićni prijem, gdje su došli i predstavnici politike i predstavnici kulture i otada su svi dolazili na te prijeme; na svim božićni prijemima, Uskrsima i na svim Bajramima, uvijek smo bili zajedno i probali davati nekakve pozitivne impulse.

Hrvata u Bugojnu sad trenutno živi oko sedam tisuća. Po službenim popisima negdje blizu trinaest tisuća, ali ti popisi se prave tako što se čovjek prijavi da će se vratiti, on i članovi porodice, vrate se baba i deda i možda još neko, a ostali ostanu tamo gdje jesu, jer djeca još nisu školu završila, roditelji imaju radno mjesto i tako dalje; tako da općinski popisi nisu lažni, ali nisu ni točni. Znači, bilo je nekih plusova i nekih pomaka. E sad, što bih ja preporučio za sva područja, a pogotovo za ljude koji su na neki način postavljeni da budu malo ispred ili da budu na neki način predvodnici; možda to ružno zvuči, ali to je tako.

Prvo što smo mi tamo probali i čini mi se donekle uspjeli, to je da smo probali uspostaviti povjerenje koje je izgubljeno. Mislim da se moglo učiniti puno više, i što se tiče lokalnih vlasti i što se tiče međunarodne zajednice, da se izgubljeno povjerenje porati. A konkretno u Bugojnu mislim da su veliki problem i nestali, i s jedne i s druge strane. Mislim da nije uredu da se itko tko je za to nadležan proziva i optužuje, ali svi koji su za to nadležni, mislim da nisu učinili dovoljno. Znači, trebalo je probati uspostavljati izgubljeno povjerenje.

Drugo što je bitno jeste probati brisati strah ili umanjivati strah koji postoji među ljudima. Ljudi se boje zajedničkih škola. U priči su svi za zajedničku školu tamo gdje su većina i svi su za to da bude zajednička škola, ali po našem. Ne zajednička škola da se dogovorimo, nego zajednička škola po mome, a ti možeš ići u moju školu. Meni se čini da je takav stav svih nas u Bosni. E sad, morali bi postojati neki mehanizmi da strah od sutrašnjice, koji postoji kod ljudi, bude manji, da se on ublažava i da ljudi imaju više kontakata, da budu bliži jedni drugima.

Treće što bi, po mom mišljenju, bilo važno, to je da ljudi koji su, opet ponavljam, predvodnici – predsjednici općina, vjerskih zajednica, udruženja… oni se ne smiju držati samo slova zakona. Ne moraju ići mimo zakona, dakle ne bi oni smjeli kršiti zakon, ali se isto tako ne bi trebali držati samo donje granice onoga što je zakon propisao, već bi trebali ići stepenicu iznad.

Evo na primjer ovdje u Fojnici nekoliko ljudi je pokušalo, a među njima smo bili glavni imam Pašalić i ja, napraviti nešto što bi bilo pokazatelj i građanima Fojnice i drugima da se nešto pozitivno uradilo. Ima dosta imovine koja je oduzeta od vjerskih zajednica. Onda je bio prijedlog da se privremenom odlukom općinskog vijeća – a to je sve u skladu sa zakonom – i jednoj i drugoj vjerskoj zajednici povrati jedan dio te imovine. To bi bio impuls ili pokazatelj građanima odnosno put da se briše strah i da se popravlja povjerenje. Dogovori su išli dobro, međutim onda je rečeno – rješavat ćemo to kad dođe Zakon o restituciji, sad nećemo. I to je sve zakonski. Ali ja govorim, da bi se uspostavilo malo više povjerenja, trebalo je otići stepenicu iznad i sve se moglo uraditi da bude po zakonu, da bude dobro, da lijepo zvuči i da bude poruka i građanima Fojnice i ljudima izvana, koji bi možda onda nešto ulagali, koji bi nešto radili.

Evo to su, čini mi se, stvari koje bi bilo dobro uraditi. Uvijek se može učiniti nekih par dobrih stvari ili par dobrih ideja. Na primjer pravili smo u Bugojnu nogometni turnir, bilo je preko trideset ekipa. Onda smo napravili revijalnu utakmicu, gdje smo mi vjerski službenici igrali protiv političara i naravno ih stukli, što je bilo i za očekivati; pogotovo jer je pomoć odozgor vjerojatno na našoj strani. Dvorana i svi su za nas navijali, za vjerske službenike.

Ponavljam, uvijek ima šanse da se nešto učini. Opet ću ponoviti i to možda mogu biti neke preporuke, ljudi koji su gore mogu učiniti neke korake da se strah među ljudima ublaži. On se ne može izbrisati, on nije apstraktan, on postoji, ali izgubljeno povjerenje među ljudima treba popravljati. A pri tom se ne bismo trebali slijepo držati onoga što je propisano zakonom, ako to budemo radili, onda nema ni povratka. Ne možete zakonski natjerati nekoga da nekome dođe na prijem, ali to su lijepe geste koje nešto pokazuju. Prvi korak je vrlo bitan, a da bi učinio prvi korak, čovjek mora biti hrabar. Vjerski službenici bi mogli, čini mi se čak i morali, bez straha učiniti taj prvi korak. Jer, ako je vjerski službenik uvjeren u svoje poslanje, da je on i nekakav božji predstavnik na Zemlji, ako se to tako može kazati, onda se on ne bi smio bojati drugog čovjeka. Taj prvi korak je bitan, kao i to tko će ga prvi uraditi. A tu bi vjerski službenici mogli učiniti puno.“
* * * * *
Ranije smo analizirali ugovore o socijalnom osiguranju koje ima BiH sa drugim zemljama, te šta oni obezbjeđuju građanima. Danas, na vaš upit poštovani slušaoci, objašnjavamo šta se dešava sa radnim stažom koji je ostvaren tokom određenog perioda rada u drugim zemljama. Jedno od konkretnih pitanja je bilo da li se staž ostvaren vani upisuje u radnu knjižicu, kada (da li tek prilikom regulisanja prava na penziju) i ko o tome brine (poslodavac ili radnik)? Detaljno objašnjenje je pripremio Damir Dizdarević, pomoćnik ministra civilnih poslova Vijeća ministara BiH:

RSE: Govorili ste prije sedam dana o ugovorima o socijalnom osiguranju. Da li oni podrazumijevaju i prava iz radnog odnosa?

DIZDAREVIĆ: Kada je u pitanju radni staž, odnosno penzioni ili staž osiguranja, ostvaren u drugim državama, pogotovo nastalim na prostoru bivše Jugoslavije, a naravno i u drugim zemljama gdje žive i rade naši radnici, ta pitanja se konkretno ne uređuju ovim bilateralnim ugovorima o socijalnom osiguranju. Naime, svaka država ima svoje propise kojima reguliše radne odnose, a samim tim i propise o radnoj knjižici, u kojima onda stoji koji se sve podaci u radnu knjižicu upisuju. Kod nas u BiH postoje propisi o radnoj knjižici koji su na entitetskom nivou. Pravilo je da se u radnu knjižicu unose datum zasnivanja radnog odnosa i datum kad taj radni odnos prestaje. Sa danom prestanka radnog odnosa se ti podaci sravnjuju, upisuje se dužina trajanja radnog odnosa i ukupnog radnog staža. Obaveza je poslodavca da te podatke upisuje i ovjerava, kao i da za vrijeme trajanja radnog odnosa plaća sve doprinose. Dakle, to su oni doprinosi za penziono i invalidsko osiguranje, za zdravstveno osiguranje i za nezaposlenost. Ovo plaćanje doprinosa treba da piše i u platnoj listi koju zaposleni dobije; građanin to izlistanje može tražiti od fondova penziono-invalidskog osiguranja svake države gdje on ostvaruje taj radni odnos ili na kraju krajeva od zavoda za zdravstvenu zaštitu, kad želi da ostvari zdravstvenu zaštitu odnosno da ovjeri zdravstvenu knjižicu. Ako obavezu plaćanja doprinosa poslodavac ne ispunjava, to može od njega da traži radnik, dakle da ga napomene, da mu skrene pažnju da mu to treba plaćati, ili se može obratiti inspekciji rada ili čak pokrenuti sudski spor protiv poslodavca, zato što on ne ispunjava tu obavezu. U svim uređenim zemljama ovo pitanje se dosta dobro i efikasno rješava. Naravno i oni imaju problema s radom na crno, gdje se obično plaća naknada za rad, ali ne i ovi doprinosi. Međutim, u uređenim zemljama imaju već razrađene mehanizme ostvarivanja ovih prava, tako da se ne može desiti da zaposleni bude baš u nemilosti poslodavca zato što mu ovaj to ne plaća.

RSE: Različite su situacije u kojima se građani BiH mogu naći ili su se nalazili. Navedite neke.

DIZDAREVIĆ: Ukoliko građani BiH rade u inostranstvu za bosanskohercegovačku firmu, u tom slučaju važe ova pravila koja sam naveo. Dakle, poslodavac upisuje početak i završetak odnosno prestanak radnog odnosa, a u međuvremenu plaća sve oblike osiguranja radnika. Dakle, sve ide prema propisima BiH, odnosno propisima entiteta, pošto oni regulišu radno-pravni status, radni odnos i plaćanje doprinosa. Međutim, ukoliko se radi o bosanskohercegovačkom građaninu koji radi u inostranstvu za inostranu firmu, onda ta firma izdaje radnu knjižicu po svojim propisima i upisuje datum zasnivanja i prestanka radnog odnosa. Važe dakle pravila koja su od prilike slična našima u BiH, a to je da se staž upisuje u radnu knjižicu kad prestane radni odnos, s tim što se penzijski staž odnosno staž osiguranja može ostvariti i prilikom odlaska u penziju, a na osnovu određenih potvrda i listinga nadležnih tijela za penziono-invalidsko osiguranje tih zemalja. Dakle, pravilo je da se radni staž ne upisuje u našu radnu knjižicu ako se radi o bosanskohercegovačkom građaninu koji radi u inostranstvu za inostranu firmu. Tad svaki poslodavac, odnosno svaka država ima svoje obrasce radnih knjižica i oni po svojim propisima vrše to upisivanje radnog odnosno penzionog staža, a s druge strane plaćaju doprinose njihovim institucijama koje su nadležne za penziono-invalidsko odnosno zdravstveno osiguranje ili nezaposlenost.

RSE: A kad se to ne plaća?

DIZDAREVIĆ: Kada se to ne plaća, onda se to u inostranstvu tretira kao rad na crno, gdje onda nadležne institucije djeluju određenim represivnim mjerama i tako dalje. Dakle, i tamo je pravilo da se prilikom odlaska u penziju ne upisuje radni staž. Zato sami naši građani, koji su u inostranstvu, ne smiju da dozvole da dođu u takvu situaciju, jer u radnu knjižicu može da upisuje samo poslodavac. Problem je u tome, ako građanin to počne da ostvaruje tek prilikom odlaska u penziju, dakle ako se tek onda vrši upis, u tom slučaju se može desiti da poslodavca nema, da je prestao da postoji odnosno da obavlja svoju djelatnost. To je naravno problem i ovdje kod nas. Mnoga preduzeća su od rata na ovamo prestala da postoje, pa ljudi imaju problema u smislu takozvanog povezivanja radnog odnosno penzionog staža i ne mogu ostvarivati prava po tom osnovu. Dakle, to se jedino može naložiti poslodavcu, ako postoji. Ako ne postoji, onda je to već problem koji treba rješavati sudski ili na neki drugi način. Dakle, ponavljam, što se tiče upisa podataka u radnu knjižicu, to se ne uređuje ovim bilateralnim međunarodnim sporazumima o socijalnom osiguranju, ali se može povezati na drugi, indirektan način, na koji se taj inostrani poslodavac može obavezati u smislu pravila o sabiranju odnosno povezivanju radnog staža i u obračunu srazmjernog dijela davanja odnosno prava na ostvarivanje penzije za vrijeme obavljanja rada odnosno trajanja radnog odnosa u inostranstvu.

RSE: Uglavnom, taj se inostrani staž priznaje.

DIZDAREVIĆ: U svakom slučaju. Dakle, nije problem u tome da li se on priznaje ili ne. Priznaje ga svaka država s kojom smo potpisali sporazum i srazmjerni dio te ostvarene penzije isplaćuje. Problem se ustvari svodi na to da se staž ostvaren u drugoj državi – dakle u vremenskom trajanju, ne u smislu plaćanja doprinosa – sabire, da bi se vidjelo da li se ostvaruju uslovi za penziju, kako starosnu, tako invalidsku ili porodičnu, i onda u tom smislu svaka država, gdje se traži da se ona ostvaruje, po svojim propisima gleda da li su ostvareni ti uslovi i srazmjerno tome odobrava odnosno priznaje ili ne priznaje određeni staž u srazmjernom dijelu penzije.

RSE: Mora li kod priznavanja staža postojati ugovor između dvije zemlje?

DIZDAREVIĆ: Ne mora. To jeste jedan oblik zaštite naših građana u inostranstvu, od crnog rada i tako dalje, međutim sve uređene zemlje ne dozvoljavaju da se ove stvari dešavaju. Na kraju krajeva, kažem, ako ove stvari neće da priznaju ti inostrani fondovi za penziono-invalidsko osiguranje, postoje drugi državni organi (inspekcije, sudovi, itd.), gdje se mogu pokrenuti određeni postupci da bi se utvrdile ove činjenice i da bi se na osnovu tih činjenica priznalo to srazmjerno provedeno vrijeme na radu i srazmjerni dio penzije.
* * * * *
Glas bosanskohercegovačke dijaspore:

Mirza Tokić, rođen je u Banjaluci 1983. godine, a deset godina kasnije stigao je u Toronto:

TOKIĆ: Idem u Banjaluku. Prošle godine sam bio dva puta. Prekjučer sam stigao u Sarajevo. Čovjek nikad nije na svome dok nije na svome. Živim u Kanadi već dugo vremena i mnogi bi pomislili da je to moj novi dom, da sam ja i zaboravio na sve ovo. Međutim, sva ona nostalgija koja se skuplja dok je čovjek u inostranstvu, kada dođe ovdje eksplodira i čovjek se zaista osjeća prelijepo i predivno i zaboravi na sve one probleme koje je ostavio tamo ili se jednostavno ti problemi otope ovdje u ljepoti i divoti Bosne i Hercegovine.

RSE: Šta trenutno radiš?

TOKIĆ: Završio sam treću godinu fakulteta, studiram ekonomiju i matematiku u Montrealu.

RSE: Misliš li da se mladi iz BiH, koji su vani, trebaju više vezivati za svoju domovinu?

TOKIĆ: Apsolutno. Odliv mozgova je zaista jedan veliki problem. Mladi koji izađu iz BiH se uglavnom asimiliraju u sredinama u koje dođu i zaborave na svoje korijene.

RSE: Vi možete mnogo pomoći, ipak gledate na problem drugim očima.

TOKIĆ: Ja lično ne bježim od toga, iako znam dosta omladine koja ne želi. Ne zato što ne želi da ima išta sa BiH, već jednostavno tu ne vide perspektivu. Međutim, to je onda zatvoren krug – ako se ne pomaže BiH, neće ni biti prostora za omladinu. Mi imamo odlične stručnjake na Zapadu, širom dijaspore, i to je generalno naš problem – imamo izvrsne pojedince, a nemamo dobru zajednicu.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG