Krv spašava život, ali to je supstanca koje nema dovoljno nigdje na svijetu.
Uvijek se brže razvija ona medicina koja troši krv nego davalaštvo, koje zavisi od standarda, kulture ili migracionih efekata, kaže šef Federalnog zavoda za tranfuzijsku medicinu, Midhat Haračić:
“Imamo zemlje koje imaju visoke procente davalaštva, rekao bih izvoze krv na određeni način, kao ekonomsku kategoriju. Jasno, to se na nas ne odnosi. Ali, uvijek postoji jedan deficit - krvi nema dovoljno.”
U BiH, kaže Haračić, ipak možemo biti zadovoljni količinama krvi koju daju dobrovoljni davaoci:
“Postoji jedna diskrepanca između kvaliteta našeg rada, naših mogućnosti i objektivnog stanja ove države. Mi smo, ja ovo rijetko kažem a vama ću reći, jako ponosni na činjenicu što kao zemlja koja je tek izašla iz rata, sa velikim problemima, zemlja socijalnog karaktera, mi smo defakto socijalna država, sa preko 45 posto nezaposlenosti mladih ljudi itd., nemamo plaćenih davalaca krvi. Mi još uvijek imamo volontere, a sa tim problemom bore se i mnogo razvijenije države.”
Pravo je umijeće očuvati volontere koji daju krv zbog moralnih i građanskih dužnosti. No, i u ovo se u BiH umiješala politika, koja onda negativno utiče na poslove zdravstvenih radnika, kaže šef hirurških disciplina u Regionalnom medicinskom centru u Mostaru, Braco Hajdarević:
“Dok počnu neka uplitanja ljudi koji nisu u tom poslu svaki i kojima to služi za određene njihove dnevne interese, logično političke, u tom slučaju imamo obično probleme dodatne, koji nam otežavaju naš posao.”
Novinske članke u kojima stoji kako Bošnjaci ne žele krv Hrvata i Srba, ali i da Hrvati i Srbi ne žele miješati svoju krv sa krvlju bilo kojeg drugog naroda u BiH, kometira bivši direktor Kliničkog centra Banja Luka, Branisalv Lolić:
“Pojava da neko neće da primi krv iz drugog entiteta, ne bih rekao tešku riječ, ali eto – neshvatljiva je. Ako je to zaista istina, onda to samo još govori o ozbiljnosti i političkoj dubokoj krizi u kojoj se nalazi naše društvo, o tome da uzroci ratnih sukoba nisu ni blizu riješeni. Nažalost, to je nešto što mi znamo i to samo potvrđuje. Sad je na svima da pokušamo prevazilaziti takve podjele. Ako počenemo krv dijeliti na bosansku, srpsku, englesku, američku, ne znam gdje će nas to odvesti, posebno u zemlji koja svim ustima priča da želi u Evropu.”
Istraživali smo kakva je međusobna saradnja entitetskih zavoda za transfuziologiju i međusobno kantonalnih transfuzioloških službi. Šef Federalnog zavoda za transfuzijsku medicinu, Midhat Haračić:
“Svaka institucija ima pravo i mogućnost da nama pošalje faks, koji je ovdje dan i noć otvoren, gdje kaže da za pacijenta toga i toga, sa dijagnozom tom i tom molimo vas da nam isporučite dvije do tri doze te i te rijetke krvi itd. Mogu vam reći da zahtjevi ne dolaze često. Ali mogu vam reći da je vrlo zanimljiva distribucija. Mi ispostavljamo od Odžaka na sjeveru, pa dole do Livna itd. Do Goražda sa jedne strane, prema istoku, Bihaća prema zapadu itd. Mi služimo i kao jedan rezervoar u slučaju nužde, u slučaju nekih izvanrednih prilika - da pomognemo i drugim centrima na području Federacije i na području BiH.”
Dobra je i saradnja Službe za transfuziju Regionalnog medicinskog centra u Mostaru i iste službe u Kliničkoj bolnici Mostar, kaže Braco Hajdarević:
“Što se tiče saradnje unutar Mostara, mislim da možemo biti jako zadovoljni, jer služba u Kliničkoj bolnici Mostar, koju vodi doktorica Ružica Papoči, praktično svakodnevno sarađuje sa Službom za transfuziju Regionalnog medicinskog centra u Mostaru.”
U Zavodu za transfuziologiju u Banjoj Luci nisu željeli s nama razgovarati. Ali smo bivšeg direktora banjalučkog kliničkog centra, Branislava Lolića, pitali da li neko odbije krv zbog drugačije nacionalne pripadnosti:
“Jedino što sasvim sigurno znam, jer sam doživio, je da su neki pripadnici sekte Jehovinih svjedoka odbijali da prime krv jer to se protivi njihovim religioznim načelima. Ali nisam još čuo da je neko postavio takvo pitanje, pogotovu što se za krv u suštini ne zna ko je darovatelj - ne zna onaj ko prima krv zato što se to rijetko radi od poznatog davaoca.”
I Midhat Haračić tvrdi da je riječ samo o zloupotrebi politike:
“Uvijek se politika zloupotrebljava. Naročito je to značajno pred neke izbore, pred neke političke obračune. Poslije rata, u socijalnoj držvi to je plodno tlo i zbog toga mi neprestano govorimo, možda i previše, da krv nema naciju, da krv nema vjeru, da krv nema rasu. Krv je tečno tkivo, krv je nešto što čovjek daruje drugoj osobi.”
Sreća je, kažu liječnici, da u zdravstvu pobjeđuje struka. Da je dobar doktor onaj koji liječi i da je dobar lijek - lijek koji pomaže. A krv se dijeli samo na krvne grupe, nikako prema nacionalnoj pripadnosti osoba kroz čije vene teče.
Uvijek se brže razvija ona medicina koja troši krv nego davalaštvo, koje zavisi od standarda, kulture ili migracionih efekata, kaže šef Federalnog zavoda za tranfuzijsku medicinu, Midhat Haračić:
“Imamo zemlje koje imaju visoke procente davalaštva, rekao bih izvoze krv na određeni način, kao ekonomsku kategoriju. Jasno, to se na nas ne odnosi. Ali, uvijek postoji jedan deficit - krvi nema dovoljno.”
U BiH, kaže Haračić, ipak možemo biti zadovoljni količinama krvi koju daju dobrovoljni davaoci:
“Postoji jedna diskrepanca između kvaliteta našeg rada, naših mogućnosti i objektivnog stanja ove države. Mi smo, ja ovo rijetko kažem a vama ću reći, jako ponosni na činjenicu što kao zemlja koja je tek izašla iz rata, sa velikim problemima, zemlja socijalnog karaktera, mi smo defakto socijalna država, sa preko 45 posto nezaposlenosti mladih ljudi itd., nemamo plaćenih davalaca krvi. Mi još uvijek imamo volontere, a sa tim problemom bore se i mnogo razvijenije države.”
Pravo je umijeće očuvati volontere koji daju krv zbog moralnih i građanskih dužnosti. No, i u ovo se u BiH umiješala politika, koja onda negativno utiče na poslove zdravstvenih radnika, kaže šef hirurških disciplina u Regionalnom medicinskom centru u Mostaru, Braco Hajdarević:
“Dok počnu neka uplitanja ljudi koji nisu u tom poslu svaki i kojima to služi za određene njihove dnevne interese, logično političke, u tom slučaju imamo obično probleme dodatne, koji nam otežavaju naš posao.”
Novinske članke u kojima stoji kako Bošnjaci ne žele krv Hrvata i Srba, ali i da Hrvati i Srbi ne žele miješati svoju krv sa krvlju bilo kojeg drugog naroda u BiH, kometira bivši direktor Kliničkog centra Banja Luka, Branisalv Lolić:
“Pojava da neko neće da primi krv iz drugog entiteta, ne bih rekao tešku riječ, ali eto – neshvatljiva je. Ako je to zaista istina, onda to samo još govori o ozbiljnosti i političkoj dubokoj krizi u kojoj se nalazi naše društvo, o tome da uzroci ratnih sukoba nisu ni blizu riješeni. Nažalost, to je nešto što mi znamo i to samo potvrđuje. Sad je na svima da pokušamo prevazilaziti takve podjele. Ako počenemo krv dijeliti na bosansku, srpsku, englesku, američku, ne znam gdje će nas to odvesti, posebno u zemlji koja svim ustima priča da želi u Evropu.”
Istraživali smo kakva je međusobna saradnja entitetskih zavoda za transfuziologiju i međusobno kantonalnih transfuzioloških službi. Šef Federalnog zavoda za transfuzijsku medicinu, Midhat Haračić:
“Svaka institucija ima pravo i mogućnost da nama pošalje faks, koji je ovdje dan i noć otvoren, gdje kaže da za pacijenta toga i toga, sa dijagnozom tom i tom molimo vas da nam isporučite dvije do tri doze te i te rijetke krvi itd. Mogu vam reći da zahtjevi ne dolaze često. Ali mogu vam reći da je vrlo zanimljiva distribucija. Mi ispostavljamo od Odžaka na sjeveru, pa dole do Livna itd. Do Goražda sa jedne strane, prema istoku, Bihaća prema zapadu itd. Mi služimo i kao jedan rezervoar u slučaju nužde, u slučaju nekih izvanrednih prilika - da pomognemo i drugim centrima na području Federacije i na području BiH.”
Dobra je i saradnja Službe za transfuziju Regionalnog medicinskog centra u Mostaru i iste službe u Kliničkoj bolnici Mostar, kaže Braco Hajdarević:
“Što se tiče saradnje unutar Mostara, mislim da možemo biti jako zadovoljni, jer služba u Kliničkoj bolnici Mostar, koju vodi doktorica Ružica Papoči, praktično svakodnevno sarađuje sa Službom za transfuziju Regionalnog medicinskog centra u Mostaru.”
U Zavodu za transfuziologiju u Banjoj Luci nisu željeli s nama razgovarati. Ali smo bivšeg direktora banjalučkog kliničkog centra, Branislava Lolića, pitali da li neko odbije krv zbog drugačije nacionalne pripadnosti:
“Jedino što sasvim sigurno znam, jer sam doživio, je da su neki pripadnici sekte Jehovinih svjedoka odbijali da prime krv jer to se protivi njihovim religioznim načelima. Ali nisam još čuo da je neko postavio takvo pitanje, pogotovu što se za krv u suštini ne zna ko je darovatelj - ne zna onaj ko prima krv zato što se to rijetko radi od poznatog davaoca.”
I Midhat Haračić tvrdi da je riječ samo o zloupotrebi politike:
“Uvijek se politika zloupotrebljava. Naročito je to značajno pred neke izbore, pred neke političke obračune. Poslije rata, u socijalnoj držvi to je plodno tlo i zbog toga mi neprestano govorimo, možda i previše, da krv nema naciju, da krv nema vjeru, da krv nema rasu. Krv je tečno tkivo, krv je nešto što čovjek daruje drugoj osobi.”
Sreća je, kažu liječnici, da u zdravstvu pobjeđuje struka. Da je dobar doktor onaj koji liječi i da je dobar lijek - lijek koji pomaže. A krv se dijeli samo na krvne grupe, nikako prema nacionalnoj pripadnosti osoba kroz čije vene teče.
