Profesor Nil Ferguson, autor nedavno objavljene knjige pod naslovom “Kolos - cijena americke imperije,” nema rezervi da je sumrak Sjedinjenih Drzava poceo, ali naglasava da Evropska unija i Kina kao potencijalni pretendenti za poziciju globalne sile otkrivaju slabosti koje bi u odredjenom trenutku vodile padu njihovog uticaja.
“Mislim da je tokom mandata Busove administracije pozicija SAD prilicno oslabljena. Ogromna premoc americke vojne sile ispoljana prilikom obaranja talibanskog rezima u Avganistanu i diktature Sadama Huseina u Iraku nije pracena odgovarajucim diplomatskim naporima . Posljedica toga je po mom misljenju da je sasvim nepotrebno potkopana legitimnost americke moci ne samo u svijetu nego i na domacem planu. Uvijek je dobro imati ekonomsku i vojnu moc, ali ako nemate legitimnost da tu moc primjenite, vas polozaj je veoma oslabljen. Mislim da je to paradoks Busove administracije. Ona je znatno agresivnije od prethodnika nastojala da demonstrira silu , a pri tome je zapravo ozbiljno umanjila moc Amerike.”
Procjenjujuci aktuelnu poziciju SAD, profesor Nil Ferguson uocava tri strukturna nedostatka koji ce umanjiti efikasnost i trajanje kvaziimperijalne uloge ove zemlje na pocetku 21 vijeka.
“U svojoj knjizi nastojao sam da pokazem da su unatoc statusu supersile, SAD oslabljene zbog tri faktora. Jedan od njih je ekonomski i manifestuje enormnim i rastucim tekucem i fiskalnom deficitom . Drugi nedostatak se odnosi na manjak vojnika sto se ogleda u nemogucnosti da Amerika osigura dovoljan broj trupa ne samo u Iraku vec i u Avganistanu i drugdje. Treci nedostatak je najozbiljniji i nazivam ga deficitom paznje. Radi se o nestrpljenju dijela americkih politicara i biraca da se sto prije dodje do rezultata. Zato je okupacija Iraka izvedena u zurbi. Nestrpljenje da se sa smjene rezima krene u fazu izgradnje irackog drustva i to u razmaku od 15 ili 16 mjeseci, upecatljivo govori o deficitu paznje.”
Ako je sumrak SAD neizbjezan, mogu li Evropska unija, Kina , Indija, Rusija ili neko drugi preuzeti vodecu ulogu u svijetu? Na ovo pitanje nas sagovornik nudi sljedece razmisljanje:
“Eksperti koji se smatraju realistima obicno kazu da je moc nesto sto se suprotstavlja vakuumu kao sto to slucaj i u prirodi. Oni kazu da ukoliko SAD smanje svoje angazovanje u svijetu , neka druga sila bice spremna da taj prostor iskoristi i preuzme vodecu ulogu. Ja smatram da nije sasvim jasno ko ce biti nasljednik SAD kao supersile. Vec je receno da je Evropska unija sa svojim ekonomskim potencijalom danas podjednako vazna kao i Sjedinjene Drzave. Nevolja je medjutim sto je u vojnom smislu Evropska unija “Pigmej”. Poznato je isto tako da se Kina ekonomski ubrzano razvija, ali ja procjenjujem da smo decenijama udaljeni od trenutka kada ce se Kina izjednaciti s Amerikom, ne samo u ekonomskom vec i strateskom pogledu. Ukoliko se SAD sokirane sopstvenom nesposobnoscu u Iraku , posramljene zvjerstvima u Abu Graibu u atmosferi sumnje u sebe, povuku sa pozicije svjetskog hegemona, nije jasno da li neko zeli tu poziciju. U svojoj analizi ja sam nastojao da upozorim da svijet 21. vijeka mozemo posmatrati i bez supersile, bez dominatne imperije ili hegemona”.
Ako je ispravna teza da ce Evropska unija zbog ubrzanog starenja stanovnistva postati tvrdjava penzionera i tako umanjiti sanse za status globalne sile, sta je sa islamskim svijetom koji ima i demografiju i naftno bogatstvo na svojoj strani?
“Demografija, odnosno porast stanovnistva, a i u slucaju nekih zemalja znacajne zalihe nafte, idu na ruku islamskom svijetu. Ali kada posmatrate taj svijet uocavate velike podjele. Daleko je od toga da to bude supersila. Naprotiv, ako analizirate samo Bliski istok uocicete duboke razlike izmedju Siita i Sunita . Zbog toga je pogresno zamisljati muslimansku alternativu Zapadu. Ukoliko mozda postoji sukob civilizacija na nivou ideologije i vjere, kako je govorio teoreticar Samjuel Hantington , kada se radi o politici supersila ne postoji muslimanski rival Sjedinjenim Drzavama. To ce se promijeniti ukoliko ekstremni rezim preuzme vlast u Saudijskoj Arabiji ili mozda u Pakistanu . Tada cemo imati islamiste koji raspolazu atomskim oruzjem i najvecim zalihama nafte na planeti“.
Istorija svjedoci da je sumrak velikih imperija neizbjezan i SAD na vise nacina dokazuju to pravilo, napominje profesor Freguson i dodaje da ni Ujedinjene nacije ni medjunarodno zakonodavstvo najsire gledano ne mogu preuzeti ulogu globalnog hegemona jer iza njih ne stoji odredjena sila.
“Ukoliko SAD odustanu od uloge globalnog hegemona ili svjetskog policajca, imacemo ogromnu kolicinu bezvrijednih dokumenata i zakona , ali ne i nacina da osiguramo njihovu primjenu. Bitno je da se podsjetimo da su SAD utemeljile Ujedinjene nacije kao sredstvo za ostvarivanje svoje politike nakon II svjetskog rata. UN u principu zavise od SAD kada se radi o finansiranju . Ukoliko pak analizirate sredstva kojima raspolazu UN, radi se samo o mrvici u odnosu na americki budzet. Trenutno dakle nema ocigledne alternative globalnom poretku pod americkim liderstvom. U tom smislu ja ukazujem da se mozda suocavamo sa svijetom bez globalne sile , sa situacijom u kojoj u velikim dijelovima svijeta postoji vakuum vlasti. To vec u odredjenoj mjeri vidimo u subsaharskom regionu Afrike i mozda se u tom smjeru krece Bliski istok. Lako je reci da su SAD lose , da je americki imperijalizam rdjava opcija za medjunarodnu zajednicu. Postoji uistinu nesto jos gore , a to je buducnost u kojoj nema dominantne sile poput SAD i u kojoj caruje anarhija.”
Na primjedbu da mnogi eksperti nece prihvatiti tezu da nam prijeti novo mracno doba smatrajuci je pretjerivanjem, Nil Ferguson sa njujorskog univerziteta odgovara:
“Jedino na sta sam pokusao da skrenem paznju jeste da ako zelite u istoriji naci period koji se moze uporediti , odnosno vrijeme u kojem nije bilo vodece sile koja bi uspostavila barem regionalnu, ako ne globalnu dominaciju, treba se vratiti dosta unazad. Istoriju ili bar njen najveci dio karakterisu nadmetanja razlicitih imperija. To je tacno za 20, 19 i 18. vijek. Ukoliko idete jos dalje u proslost, vidjecete primjere imperija koje se suceljavaju, dok ne dodjete do 9. i 10. vijeka . Ja skrecem paznju na to vrijeme kao na posljednju epohu u kojoj nije bilo globalne sile. To je doba u kojem su tadasnje sile bile ili na zalasku ili relativno slabe. Nije slucajno da istoricari tu epohu nazivaju vijekovima mraka. To je bio period nestabilnosti i vjerskiog ekstremizma . To je bilo razdoblje kada su primjera radi Vikinzi nekaznjeno harali zapadnom Evropom. Otuda se doba mraka ne cini pretjerano privlacnim presedanom za 21. vijek. To je zakljucak na koji zelim da istaknem. Nije neizostavno pozeljno da SAD izgube status supersile, jer alternativa moze da bude svijet bez ikakve vodece sile, a to je mozda novo mracno doba.
“Mislim da je tokom mandata Busove administracije pozicija SAD prilicno oslabljena. Ogromna premoc americke vojne sile ispoljana prilikom obaranja talibanskog rezima u Avganistanu i diktature Sadama Huseina u Iraku nije pracena odgovarajucim diplomatskim naporima . Posljedica toga je po mom misljenju da je sasvim nepotrebno potkopana legitimnost americke moci ne samo u svijetu nego i na domacem planu. Uvijek je dobro imati ekonomsku i vojnu moc, ali ako nemate legitimnost da tu moc primjenite, vas polozaj je veoma oslabljen. Mislim da je to paradoks Busove administracije. Ona je znatno agresivnije od prethodnika nastojala da demonstrira silu , a pri tome je zapravo ozbiljno umanjila moc Amerike.”
Procjenjujuci aktuelnu poziciju SAD, profesor Nil Ferguson uocava tri strukturna nedostatka koji ce umanjiti efikasnost i trajanje kvaziimperijalne uloge ove zemlje na pocetku 21 vijeka.
“U svojoj knjizi nastojao sam da pokazem da su unatoc statusu supersile, SAD oslabljene zbog tri faktora. Jedan od njih je ekonomski i manifestuje enormnim i rastucim tekucem i fiskalnom deficitom . Drugi nedostatak se odnosi na manjak vojnika sto se ogleda u nemogucnosti da Amerika osigura dovoljan broj trupa ne samo u Iraku vec i u Avganistanu i drugdje. Treci nedostatak je najozbiljniji i nazivam ga deficitom paznje. Radi se o nestrpljenju dijela americkih politicara i biraca da se sto prije dodje do rezultata. Zato je okupacija Iraka izvedena u zurbi. Nestrpljenje da se sa smjene rezima krene u fazu izgradnje irackog drustva i to u razmaku od 15 ili 16 mjeseci, upecatljivo govori o deficitu paznje.”
Ako je sumrak SAD neizbjezan, mogu li Evropska unija, Kina , Indija, Rusija ili neko drugi preuzeti vodecu ulogu u svijetu? Na ovo pitanje nas sagovornik nudi sljedece razmisljanje:
“Eksperti koji se smatraju realistima obicno kazu da je moc nesto sto se suprotstavlja vakuumu kao sto to slucaj i u prirodi. Oni kazu da ukoliko SAD smanje svoje angazovanje u svijetu , neka druga sila bice spremna da taj prostor iskoristi i preuzme vodecu ulogu. Ja smatram da nije sasvim jasno ko ce biti nasljednik SAD kao supersile. Vec je receno da je Evropska unija sa svojim ekonomskim potencijalom danas podjednako vazna kao i Sjedinjene Drzave. Nevolja je medjutim sto je u vojnom smislu Evropska unija “Pigmej”. Poznato je isto tako da se Kina ekonomski ubrzano razvija, ali ja procjenjujem da smo decenijama udaljeni od trenutka kada ce se Kina izjednaciti s Amerikom, ne samo u ekonomskom vec i strateskom pogledu. Ukoliko se SAD sokirane sopstvenom nesposobnoscu u Iraku , posramljene zvjerstvima u Abu Graibu u atmosferi sumnje u sebe, povuku sa pozicije svjetskog hegemona, nije jasno da li neko zeli tu poziciju. U svojoj analizi ja sam nastojao da upozorim da svijet 21. vijeka mozemo posmatrati i bez supersile, bez dominatne imperije ili hegemona”.
Ako je ispravna teza da ce Evropska unija zbog ubrzanog starenja stanovnistva postati tvrdjava penzionera i tako umanjiti sanse za status globalne sile, sta je sa islamskim svijetom koji ima i demografiju i naftno bogatstvo na svojoj strani?
“Demografija, odnosno porast stanovnistva, a i u slucaju nekih zemalja znacajne zalihe nafte, idu na ruku islamskom svijetu. Ali kada posmatrate taj svijet uocavate velike podjele. Daleko je od toga da to bude supersila. Naprotiv, ako analizirate samo Bliski istok uocicete duboke razlike izmedju Siita i Sunita . Zbog toga je pogresno zamisljati muslimansku alternativu Zapadu. Ukoliko mozda postoji sukob civilizacija na nivou ideologije i vjere, kako je govorio teoreticar Samjuel Hantington , kada se radi o politici supersila ne postoji muslimanski rival Sjedinjenim Drzavama. To ce se promijeniti ukoliko ekstremni rezim preuzme vlast u Saudijskoj Arabiji ili mozda u Pakistanu . Tada cemo imati islamiste koji raspolazu atomskim oruzjem i najvecim zalihama nafte na planeti“.
Istorija svjedoci da je sumrak velikih imperija neizbjezan i SAD na vise nacina dokazuju to pravilo, napominje profesor Freguson i dodaje da ni Ujedinjene nacije ni medjunarodno zakonodavstvo najsire gledano ne mogu preuzeti ulogu globalnog hegemona jer iza njih ne stoji odredjena sila.
“Ukoliko SAD odustanu od uloge globalnog hegemona ili svjetskog policajca, imacemo ogromnu kolicinu bezvrijednih dokumenata i zakona , ali ne i nacina da osiguramo njihovu primjenu. Bitno je da se podsjetimo da su SAD utemeljile Ujedinjene nacije kao sredstvo za ostvarivanje svoje politike nakon II svjetskog rata. UN u principu zavise od SAD kada se radi o finansiranju . Ukoliko pak analizirate sredstva kojima raspolazu UN, radi se samo o mrvici u odnosu na americki budzet. Trenutno dakle nema ocigledne alternative globalnom poretku pod americkim liderstvom. U tom smislu ja ukazujem da se mozda suocavamo sa svijetom bez globalne sile , sa situacijom u kojoj u velikim dijelovima svijeta postoji vakuum vlasti. To vec u odredjenoj mjeri vidimo u subsaharskom regionu Afrike i mozda se u tom smjeru krece Bliski istok. Lako je reci da su SAD lose , da je americki imperijalizam rdjava opcija za medjunarodnu zajednicu. Postoji uistinu nesto jos gore , a to je buducnost u kojoj nema dominantne sile poput SAD i u kojoj caruje anarhija.”
Na primjedbu da mnogi eksperti nece prihvatiti tezu da nam prijeti novo mracno doba smatrajuci je pretjerivanjem, Nil Ferguson sa njujorskog univerziteta odgovara:
“Jedino na sta sam pokusao da skrenem paznju jeste da ako zelite u istoriji naci period koji se moze uporediti , odnosno vrijeme u kojem nije bilo vodece sile koja bi uspostavila barem regionalnu, ako ne globalnu dominaciju, treba se vratiti dosta unazad. Istoriju ili bar njen najveci dio karakterisu nadmetanja razlicitih imperija. To je tacno za 20, 19 i 18. vijek. Ukoliko idete jos dalje u proslost, vidjecete primjere imperija koje se suceljavaju, dok ne dodjete do 9. i 10. vijeka . Ja skrecem paznju na to vrijeme kao na posljednju epohu u kojoj nije bilo globalne sile. To je doba u kojem su tadasnje sile bile ili na zalasku ili relativno slabe. Nije slucajno da istoricari tu epohu nazivaju vijekovima mraka. To je bio period nestabilnosti i vjerskiog ekstremizma . To je bilo razdoblje kada su primjera radi Vikinzi nekaznjeno harali zapadnom Evropom. Otuda se doba mraka ne cini pretjerano privlacnim presedanom za 21. vijek. To je zakljucak na koji zelim da istaknem. Nije neizostavno pozeljno da SAD izgube status supersile, jer alternativa moze da bude svijet bez ikakve vodece sile, a to je mozda novo mracno doba.
