RSE
Gospodine Orucevicu, kako danas izgleda Mostar, desetak dana nakon što mu je vraćen jedan od njegovih najvažnijih simbola – Most?
ORUČEVIĆ
Moram da priznam da izgleda čarobno. Nakon ove ceremonije otvaranja dogodilo se ono što smo svi mi Mostarci priželjkivali evo više od deset godina, da čitava zona starog dijela grada oživi, s hiljadama turista, posjetilaca, razdraganih ljudi kojima se ponovo vratio Stari Most. Jednostavno, kao da je Mostar ponovo oživio. Predivno je sada prošetati gradom i vidjeti onu sliku koja nas je decenijama pratila prije ovog užasnog rata.
RSE
Koliko je Stari Most uopšte važan za Mostarce, za život ljudi u tom gradu?
ORUČEVIĆ
Mostaru se nije vratio samo njegov simbol, već se vratio objekat za koji su ljudi iz Mostara, naše zemlje i čitave bivše Jugoslavije bili jako emotivno vezani, za taj luk, za siluetu Starog Mosta, za njegove konture. Svi sa prostora bivše Jugoslavije nisu mogli otići na more a da nisu navratili do Starog Mosta, kraj njega popili kafu i produžili na svoj godišnji odmor. Tako je bilo godinama. Na našoj turneji sa izložbom o Starom Mostu smo vidjeli jako puno emocija i susreli jako puno prijatelja koji su priželjkivali da se Most vrati Mostaru. Dakle, s emotivne strane, to je bilo nešto što se priželjkivalo i očekivalo sa razdraganošću, ali i s ekonomske strane Mostar je na ovaj način ponovo dobio jednu žilu kucavicu, ovaj dio grada se ponovo vratio u normalan život. Most je bio posjećivan čak i tokom izgradnje. Bili smo napravili jedan pješački, drveni most s kojeg se mogla posmatrati gradnja. Međutim, to nije bilo isto ovo kao što je danas, da ljudi dolaze na Most, da se na njemu slikaju, da posjećuju restorane u njegovoj blizini, da obilaze druge atrakcije grada Mostara… Mislim da je i sa ekonomske strane taj Most donio gradu puno i da će se to pokazati u narednom periodu.
RSE
Šta kažu oni stari Mostarci, smeta li im što je Most sad nov, noviji od onog starog?
ORUČEVIĆ
Ljudi se privikavaju. Priča o Mostu se već godinama govori, posmatra se njegova izgradnja. Što se tiče Mostaraca, naravno postoje izuzetci koji su rekli da im se Most čak ni ne dopada, međutim Mostarci su shvatili da su potrebne godine, decenije i vjekovi da ovaj Most bude ponovo onakav kakav je nekada bio. Međutim, fantastična je činjenica da se ovaj Most napravio na identičan način kako je rađen i prije nekoliko vjekova. Naravno, potrebne su generacije i vrijeme da on dobije svoju patinu; nju ćemo napraviti svi zajedno hodajući po njemu.
RSE
Kako danas, sa višegodišnje distance, vidite i ocjenjujete rušenje Starog Mosta, čime se namjeravala nametnuti sasvim druga poruka.
ORUČEVIĆ
Jeste, bila je to jedna užasna poruka u tom brutalnom i užasnom ratu. Rušenjem Mosta se htio pobrisati Mostar kao Mostar koji je postojao vjekovima, želio se dobiti jednonacionalni grad koji je u tim nekim ratnim planovima trebao da pripada samo jednom narodu. Pravila se prijestolnica, pravio se stolni grad Hrvata u Bosni i Hercegovini (BiH), po planu koji su tada zamislili Tuđman i njegova administracija u BiH. Ta užasna činjenica i taj užasni plan koji su oni napravili imao je za posljedicu sve ono što nam se dogodilo u proteklom periodu – Mostar je razrušen, građani Mostara su doživjeli jednu strašnu tragediju, protjerivani su, zatvarani u logore, trebala se promijeniti etnička slika grada i stvoriti nešto što više nije bio Mostar. Čak nisam siguran da bi uopšte više i nosio taj naziv. A rušenje svih mostova, i na kraju rušenje Starog Mosta, bila je jasna poruka da tu nema mjesta ni za koga ko želi Mostar kao jednu multietničku zajednicu, ni za koga ko želi sačuvati Mostar onakav kakav je uvijek bio – Mostar koji pripada svim narodima i Mostar koji pripada građanima Mostara. Ali eto, nakon tog užasnog rata, koji je podijelio Mostar, brutalno ga podijelio na dva dijela, gdje su građani Mostara doživjeli najužasnije stvari koje se ne mogu ni opisati, poslije dugo, dugo godina, tih deset-jedanaest godina, Mostaru se ipak vraća život i to mogu da kažem s ponosom, i kao Mostarac i kao čovjek koji je učestvovao u tome svemu od početka do kraja. Dakle, vraća se život, vraća se onaj Mostar i ona ideja koju smo ipak uspjeli odbraniti. Ona je branjena i vojnički i politički i na svaki drugi način.
RSE
Da, Mostar se odbranio od svih ratnih strahota koje su mu tada bile namijenjene, iako je, čini mi se, i danas teško objasniti kako je u tome uspio.
ORUČEVIĆ
Ja sam bio prisutan i kada su najveći vojni analitičari, i NATO pakta i američki generali, posmatrali na kojem se djeliću prostora očuvao Mostar, u nekoliko stotina metara između dvije ratne linije – s jedne strane jedinice HVO-a, s druge strane vojske bosanskih Srba ili bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), znači u tih nekoliko stotina metara je bila teritorija legalnih organa države BiH – i oni jednostavno ne mogu da daju odgovor kako se uopšte to vojnički uspjelo odbraniti. Međutim, meni, koji sam učesnik svih tih događanja, jasno je da su Mostarci jednostavno branili srcem i dušom taj dio grada koji su htjeli sačuvati kao simbol nekadašnjeg Mostara i izgleda da takva jedna snaga i takva jedna sila koja postoji u ljudima ne može biti poražena ni od kakvog fašizma.
RSE
Vi ste kao gradonačelnik Mostara započeli svoju, da tako kažem, veliku kampanju – praktično neposredno nakon rušenja Mosta – traganja za načinom obnove suživota u Mostaru. Je li obnova Starog Mosta možda bila prva, glavna ideja, najvažnija?
ORUČEVIĆ
Ja sam kao gradonačelnik Mostara, u tom periodu od 1994. do 2001. godine, bio u nekom stalnom traganju za idejom koja će spojiti građane jednog i drugog dijela grada. Dobro sam znao šta znače u svijetu podijeljeni gradovi i koliko godina traju procesi njihovog ujedinjenja, a malo ih je koji mogu da kažu da su u tome uspjeli. I znao sam, ako se to ne uradi na pravi način, da će se ta podjela uvijek moći povratiti, da će se događati incidenti i da nikada u tom gradu neće biti života ni za koga. Mostar bi bio poražen samom činjenicom da, ako se ne poveže i ako se ljudi ne vrate u svoje kuće i ako se ne nađu neka stalna rješenja za zajednički život i kompromis, mi nemamo nikakve budućnosti. Jedna teza koju sam ja izbacio u tom mom političkom grču, bila je – ostanu li dva Mostara, dogodiće se tri Bosne; nikad se nigdje niko neće pomiriti. Takvom jednom politikom sam uspio privući međunarodnu zajednicu – bez čije pomoći nikad ne bismo napravili niti jedan pomak – da pravimo male pomake i da idemo korak po korak, dan po dan, čovjek po čovjek… Tako smo zvali taj mehanizam, dakle htjeli smo da dobijemo čovjeka po čovjeka za tu ideju. I naravno, u jednom takvom procesu i u traganju za svim tim mogućim idejama za zajedničko življenje, pojavila se i ta ideja oko Starog Mosta. Njegovo rušenje je za sve nas bio simbol najveće mržnje prema Mostaru, da neko želi da pobriše jednu ideju, jedan narod, ili da budem još precizniji, sve druge osim Hrvata u Mostaru. I upravo u vrijeme kada su mnogi političari u BiH govorili da Most treba da bude simbol tragedije koja se dogodila Mostaru i pokazatelj šta su sve ljudi spremni da urade u tim svojim ratnim planovima, ja sam napravio potpuno suprotnu stvar – donio sam odluku u kojoj sam naglasio da se Most nikad neće graditi bez zajedničkog učešća i Srba i Hrvata i Bošnjaka. To je u tom trenutku izgledalo jako čudno. Čak sam naišao i na kritike po štampi da su to neki preveliki kompromisi koje ja nudim, da taj Most čak ne treba ni graditi, već da takav srušen bude simbol koji će nas podsjećati na to šta nam se dogodilo. Ali vjerujte, moja ideja je polako počela da živi, i to ne samo u krugovima međunarodne zajednice, u krugovima Svjetske banke koju sam ja animirao da preuzme projekat, u krugovima UNESCO-a koji je podržao jednu takvu plemenitu ideju, ona je počela da zaživljava i u najekstremnijim strukturama, koje su se podijelile na one koje nisu željele da učestvuju u izgradnji i obnovi Starog Mosta i one koji su rekli – ako oni koji su se saživili sa idejom Mosta nude da ga zajedno gradimo, zašto ga ne bismo zajedno gradili. Čak u vrijeme kada niko nije mogao da dadne niti jedan dogovor u BiH, po bilo kojem političkom pitanju, papir koji sam ja ponudio na briselskoj konferenciji su tada potpisale sve stranke iz tadašnje Republike Srpske, iz takozvane Herceg-bosne i iz Federacije. Svi su stavili potpis na papir da Stari Most treba da bude zajednički građen. To je bio jedan od prvih dokumenata – mi smo ga u šali zvali „mini Dejton“ -- koji su kompromisno potpisali svi političari, čak i iz stranaka koje su vodile rat u BiH.
RSE
Je li bilo ideja da se obnovi Stari Most neposredno nakon njegovog rušenja?
ORUČEVIĆ
Kada smo donijeli odluku da ćemo Most graditi zajedno, tada je u posjeti BiH bio predsjednik Republike Turske Sulejman Demirel. Posjetio je i Mostar i na pres-konferenciji izjavio da je Turska spremna izdvojiti sredstva iz budžeta svoje Vlade za ponovnu izgradnju Starog Mosta kao dijela turske baštine u BiH. Tu je čak došlo i do jednog malog simpatičnog incidenta, jer sam ja na toj konferenciji rekao nešto potpuno suprotno – javno pred novinarima sam zamolio predsjednika Demirela da on bude jedan od prvih graditelja, dakle čovjek koji će biti inicijator obnove, ali da ga molim da shvati da mi želimo tu ideju da realiziramo na potpuno drugačiji način i da Turska ne treba sama da gradi Most. Napravili smo čak i jednu malu pauzu prije nego što je potpisan sporazum, jer im je bilo nejasno zašto ja to tražim. Rekao sam im da mislim da nije dobro da u ovom trenutku Turska – iz poznatih političkih razloga koji su u to vrijeme bili jako aktuelni, pogotovo u krugovima Zagreba i Beograda, kao i otpor prema svim takvim sličnim idejama –sama gradi Most, nego da treba da ga gradi cijeli svijet i da pomogne Mostarcima. Tada je predsjednik Demirel dao prvu donaciju i složio se s tim da tu ideju treba da realiziraju i druge prijateljske zemlje. I takva jedna ideja i takva jedna inicijativa dobila je tada podršku i Holandije i Luksemburga i Italije, na kraju 2000. godine i Hrvatske koja je također učestvovala u obnovi i izgradnji Mosta, projekat su preuzeli Svjetska banka i UNESCO i tako smo dobili taj međunarodni, internacionalni projekat.
RSE
Zanimljivo je da je u obnovi Mosta učestvovala i Svjetska banka, kako ste rekli. Čini mi se da to nije baš praksa, da je to prvi put da se jedan tako stari objekat iz daleke prošlosti na taj način pomaže.
ORUČEVIĆ
Jeste, to je istina. To je prvi put da Svjetska banka učestvuje u jednom takvom projektu, jer su to takozvani projekti visokog rizika. Nose neke političke visoke rizike koje Svjetska banka u biti izbjegava. Ja sam godinu dana pregovarao sa zamjenikom direktora Svjetske banke, gospodinom Portmanom. Njemu se taj projekat jako svidio, međutim rekao je da ako na njemu pogriješi, to će biti kraj njegove karijere, jer se tako nešto nikada do sada nije radilo. I mi smo tada napravili jedno globalno partnerstvo (prvi put izmišljeno u istoriji Svjetske banke) između Svjetske banke, grada Mostara i UNESCO-a. Potpisali smo sporazum, dobili podršku svih domaćih struktura i Svjetska banka je povela taj projekat. A ja sam bio siguran da će se projekat sigurno dovesti do kraja, jer Svjetska banka ništa ne počinje a da ne okonča. To je zavšetak obnove Mosta i pokazao. Zahvaljujući njihovom strogom nadzoru, njihovim pritiscima, koji su bili potrebni, na sve zemlje donatore, kao i na domaće vlasti, ovaj projekat je uspješno završio.
RSE
Vi ste danas na čelu Centra za mir i multietničku saradnju u Mostaru. Recite nam kakva je to organizacija i šta je njena svrha?
ORUČEVIĆ
Ja sam s pozicije gradonačelnika Mostara odstupio 2001. godine. Bilo mi je ostalo još tri godine mandata, ali mjesto sam ustupio dogradonačelniku Tomiću. Ja sam bio ušao u sva ta događanja u Mostaru kao čovjek koji se nikad u životu nije bavio politikom, dakle kao čovjek koji je ostao u Mostaru da brani svoj grad. Međutim, sticajem okolnosti, tada u toj čitavoj borbi, te ideje koje sam zajedno sa svojim prijateljima nametao Mostaru i želio da pobijedim te ljude koji nisu htjeli zajednički život, dobile su jako mnogo pristalica i to je mene na neki način uguralo u politiku. Međutim, kada sam zaključio da sam u politici bio dovoljno dugo, odnosno da sam postigao što sam htio – počeo je proces povratka i došlo je do integracije grada - na momente sam počeo osjećati da u tim nekim krugovima, pogotovo u HDZ-u, počinjem biti kočnica realizaciji određenih sporazuma. Jer, ja nisam nikada izgubio izbore u Mostaru, lista koji sam nosio je svaki put pobijedila i nikada nije doživjela poraz, što je pomalo iritiralo određene krugove i zbog toga su sve ideje koje su dolazile s moje strane bile apriori odbacivane. Čak i one koje su bile jako korisne za njih same, bile su odbacivane samo zato što ih je nudio Safet Oručević, jer su smatrali da je to definitivno pobjeda ove ideje koju mi nosimo. I onda sam rekao Tomiću da on treba, kao čovjek na čijem sam izboru ja insistirao, dalje da vodi procese u Mostaru na isti način kao što smo to radili do tada, a ja sam se povukao da svoju ljubav dam nečemu što je također važno za Mostar. Naš četrdeset prijatelja, entuzijasta i volontera smo formirali jednu nevladinu organizaciju – Centar za mir i multietničku saradnju , gdje smo željeli sakupiti kompletnu građu o tome šta se događalo u Mostaru od 1990. godine pa evo do danas. Svi smo se angažirali da imamo jedno mjesto s kojeg ćemo politički djelovati i promovirati našu ideju. I tako je Centar počeo da funkcioniše.
RSE
S čim raspolažete? Kakvu građu imate? Šta nudite posjetiocima ili javnosti uopšte?
ORUČEVIĆ
To čime raspolažemo je fantastično. U ovom trenutku imamo jednu malu prostoriju od nekih tridesetak kvadratnih metara u koju ne možete ući od nekoliko hiljada fotografija Mostara iz perioda od 1990. godine do danas, nekoliko hiljada kaseta na koji ma su snimljeni sati materijala o Mostaru, od tv-snimaka do materijala privatnih snimatelja koji su djelovali u Mostaru u tom periodu, onda dokumenata, izvoda iz štampe sa prostora bivše Jugoslavije, originalnih dokumenata o događajima koji su vezani i za vojne i za političke i za vjerske i za civilne strukture vlasti u tom periodu i tako dalje. Mi to imamo jako precizno arhivirano. Imamo jednu divnu biblioteku svih knjiga koje su izdate u tom periodu, a vezane su za događanja na prostorima bivše Jugoslavije. Sada želimo to da publiciramo i upravo smo to i uradili. Evo u ovoj sedmici smo publicirali knjige „Mostar urbicid“ i „Mostar za sjećanje“. To su dvije knjige sa fotografijama koje smo sačuvali iz perioda kada je Mostar tek bio razrušen, slike svih tih spaljenih kuća i uništenih zgrada koje su sada adaptirane i uređene. Sačuvali smo te slike kao sjećanje na te strahote u Mostaru i tu smo knjigu objavili. Izašla je iz štampe i sad već polako dolazi u mostarske knjižare, a kasnije ćemo je nuditi i dalje.
RSE
Koliko je Centar danas relevantna mogućnost da se podstiče zajednički život i obnova povjerenja u zajednicki zivot u Mostaru.
ORUČEVIĆ
Mi već radimo na nekoliko projekata i mislim da se aktivnosti Centra prate s pažnjom, upravo zato što je svima jasno da se oko Centra okupila velika ekipa. Sada se proširila na mnoge ugledne intelektualce sa prostora bivše Jugoslavije i svijeta koji nam žele pomoći i jako su aktivni, jer smatraju da je u Mostaru jedan epicentar bosanskohercegovačkih događanja i da će se svi oni napredci koji se naprave u Mostaru onda mnogo lakše napraviti u svim drugim gradovima BiH. Dakle, ako se u Mostaru, koji dakle služi kao neki model, napravi jedan korak ka izgradnji multietničkog društva, to su već dva koraka i u Sarajevu i u Banjaluci i u drugim gradovima u BiH. Mislim da Centar može jako mnogo da uradi upravo u tome. Mi na tome i radimo, trudimo se da naša ideja živi kroz projekte koje radimo. Zato smo, na primjer, pokrenuli i ovu izložbu o Starom Mostu. Napravili smo tu jednu ideju da je Most spomenik mira i zajedničkog življenja i da je i neka vrsta poruke. Zato je čitav svijet i gledao tu ceremoniju, zato što Most predstavlja poruku. Dakle, ne radi se samo o jednoj divnoj građevini i kulturnoj baštini grada Mostara, nego se kroz njega prenosi upravo ta jedna ideja koju smo mi nametnuli. Mi smo je i izmislili i rekli – ovo će sada biti simbol mira. U svim medijima u svijetu se sada o Mostu govori kao o simbolu spajanja civilizacija, simbolu zajedničkog življenja u BiH, simbolu BiH. Mi smo ustvari u njega utopili ovu našu ideju i on nju simboliše. Naravno, nas sada čeka mnogo ozbiljniji rad, da odstranimo i ostatke tih ekstremizama koji su i dalje prisutni u Mostaru. Oni su i dalje tu, samo što se sada manje čuju, jer su snage dobra sve jače i jače, snage koje žele zajednički život su postale „agresivne“, ljudi se druže, održavaju se zajedničke kulturne i sportske manifestacije, i što više to razvijamo, to su ove druge snage sve tiše i vide da gube tu borbu. E sad, na nama je da afirmiramo te korake, da ne bude jedan, već dva, tri, da koraka ima što više, svaki mjesec, svaki dan. Jer, u jednom ovakvom gradu, koji je doživio tako brutalan rat, u kome se potukao komšija s komšijom, u kome se sve rastavilo na neke etničke i vjerske principe, taj jedan užas treba prevazići. To pomirenje je bolno, ali svi su se već pomirili s činjenicom da moramo zajedno živjeti jer svi gubimo ako ponovo ne napravimo taj model i to postaje svaki dan sve jače i jače, ljudi se sad s ponosom slikaju na Starom Mostu. Vjerujte mi da je do jučer bilo teže dovesti jednog HDZ-ovca na Stari Most nego danas uhvatiti Radovana Karadžića. A danas svi trče na Most da se na njemu slikaju, da kažu da su učestvovali u njegovoj gradnji, da kažu da su prvi podigli svoj glas od kojih mnoge mi nismo nikad čuli. Ali mi ne trebamo to govoriti, nama je drago da bar danas dižu svoj glas. Nema veze što ga dižu deset godina kasnije, bitno je da su se priključili tom jednom mirovnom pokretu koji se oslikava u Starom Mostu, a koji mi kao Centar guramo. Mi u šali kažemo da je Mostar kao bicikl, ako prestanemo gurati i vrtjeti ove procese, ako stanemo, padamo.
RSE
Bilo je i u svijetu dosta onih koji su dizali pozitivan glas za Mostar, za mir u Mostaru, kao što je na primjer bivši češki predsjednik Vaclav Havel. Vi ste mu dodijelili nagradu.
ORUČEVIĆ
Bila je velika gužva sad oko ove ceremonije otvaranja Starog Mosta, ali moram da kažem da nas niko ništa oko toga nije konsultirao. Dakle, ove aktuelne političke strukture nisu iskoristile ove naše snage da zajednički napravimo dobru stvar. Ali dobro, to je bio njihov izbor. Međutim, šteta što nas nisu konsultovali, jer mislim da smo mi mogli dati jedan veliki doprinos. Pomalo nas je nervirala ta velika buka oko same ceremonije, kao i količina sredstava koja su za nju izdvojena. Nerviralo nas je dakle što su to ogromna sredstva. Mi smo smatrali da je nepotrebno da se daju tolika sredstva, jer se isti ciljevi mogu postići i na drugi način. Čak je to bilo malo i nekorektno i nemoralno prema donatorima. Jer, mi smo hodali po svijetu i doslovce prosili novac da se uloži u tu ideju, tako da je bilo nemoralno da se na ceremoniju otvaranja potroši onoliko para koliko košta jedan Most. Međutim, nismo željeli da dižemo glas u tom pravcu, jer smo se bojali da se to ne protumači da smo neki protivnici, da nam nešto smeta. Željeli smo da razmišljamo o 2005. godini, ne 2004. godini, i onda smo utemeljili ovu nagradu koja se zove „Stari Most“. Puni naslov nagrade je „Stari Most: nagrada za doprinos zbližavanju civilizacija i kultura“. Platformu za tu nagradu je napravio član našeg centra Predrag Matvejević. Na jednom većem sastanku smo razmišljali ko bi bio osoba kojoj bismo dodijelili prvu nagradu. Ideja je bila da je dodijelimo i naredne godine, dakle i nakon ceremonije otvaranja, da ideja Mosta ne umire, da ne nestane sa ovih prostora, zato što je to ideja, a samo otvaranje Mosta je fizički čin obilježen 2004. godine. Želimo dakle našu nagradu, koju smo utemeljili, da dajemo svake godine, da je gospodin Havel naredne godine, ako Bog da, uruči novom laureatu koji je također dao veliki doprinos miru na prostorima bivše Jugoslavije i koga mi poznajemo kao prijatelja. Iz istih razloga smo tada izabrali gospodina Havela, čovjeka koji je kroz čitav svoj život pokazao da je veliki demokrata i borac za civilizacijske principe, a posjetio je Mostar kao prvi predsjednik. Rizikujući svoj život je došao u Mostar na Stari Most, dao punu podršku idejama o kojima sada govorimo, otišao u zapadni Mostar i doveo tada gospodina Brajkovića, čovjeka koji nije želio preći ni liniju razgraničenja nikada u životu, doveo ga je na taj isti Most da bi mu, šaljući svoju poruku, održao predavanje u koji voz i gospodin Brajković i svi ostali treba da sjednu. Mi smo se sjetili tog događaja i, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, nagradu smo mu odnijeli u Prag. Odmah nas je primio i sa zadovoljstvom primio nagradu. I sljedeće godine, ako Bog da, on će tu nagradu uručiti novom laureatu na Starom Mostu 23. jula 2005. godine, dakle nagradu koju Mostarci, Bosanci i Hercegovci i svi građani sa prostora bivše Jugoslavije daju ljudima koji se bore za mirno rješavanje ove naše užasne krize.
RSE
Mnogo truda je uloženo i ulaže se posljednjih godina u mir i obnovu zajedništva u Mostaru. Otpori tome su, međutim, i dalje snažni. Vidi li se toj retrogradnoj ideji kraj?
ORUČEVIĆ
To jeste spor proces, ali ja mislim da se vidi. Nositelji te retrogradne ideje su ugrađeni u ovo društvo, ali zahvaljujući potezima koje svi mi zajednički radimo, i uz pomoć međunarodne zajednice, imaju sve manje snage. Mnogi od njih su već u Hagu i odgovaraju za ono što su uradili. Mnogi se boje Haga, mnogi se boje da odgovaraju za ogroman kriminal koji su uradili u tom periodu kada su mislili da će sve proći nekažnjeno. Nositelji te ideje su izgubili svoju snagu i boje se da odgovaraju. Prisustvo tog straha zbog onoga što su oni uradili je jako važno, ono mora da bude stalno i dugotrajno, dakle da znaju da nema šanse da se izvuku i da će morati odgovarati za ono što su uradili. To je jako važna činjenica koja olakšava život novim generacijama političara, koji preuzimaju određene funkcije i kojima te stare retrogradne snage više nisu uzor, već žele da grade novu BiH. Međutim, činjenica je da će se teško izgraditi nova BiH po ovakvim principima koji su napravljeni u Dejtonu. Po mom mišljenju, mada je to nepopularno, ali imam pravo to da kažem, mi sad možemo smijeniti trista političara, ali ako imamo zemlju podijeljenu na dva entiteta, na ovakav način, BiH ne može biti normalna država. To je gore nego ciparska podjela. To će biti stalni neriješeni problem, dakle dok ne dođe do promjena unutrašnjeg uređenja, naravno na zadovoljstvo sva tri naroda ove naše zemlje. Do tada, može se smjenjivati ne znam koliko političara ili hapsiti ne znam koliko ratnih zločinaca, ali ova zemlja neće nikada profunkcionisati u onom pravom smislu, dakle kao normalna zemlja. Mi u Mostaru smo praktično promijenili Dejtonski sporazum, napravili smo prvi korak ka integraciji BiH, što je olakšalo život i Srbima i Bošnjacima i Hrvatima. Mostar je, umjesto šest opština koje su bile nacionalno podijeljene kao tvrđave, postao jedna. E sad je, naravno, do međunarodne zajednice da i ta jedna profunkcioniše, da se sruše prepreke i da se BiH gradi na tim principima. A to što će neko smijeniti pedeset već sada anonimnih političara, to ništa ne znači. Doći će novih pedeset, ali će raditi na istim principima. Znači, sad se treba napraviti u BiH neki veliki korak. Da li za njega ima snage, to ja ne znam, ko će ga napraviti, ni to ne znam, ali je činjenica da BiH treba jedan veliki korak.
RSE
Vratimo se Mostaru. Vi ste bili na čelu “Liste za cjeloviti Mostar” na lokalnim izborima prije četiri godine, koja je pobijedila i čini mi se obezbijedila to neko predratno stanje, multietničnost i put ka obnovi zajednistva, ali ipak efekti djelovanja te vlasti danas nisu toliko vidljivi. Možda su prepoznatljivi najviše po promjenama nekih ulica i tako dalje. Ko se protivi boljem, zajednickom zivotu?
ORUČEVIĆ
Mostar je trebao da bude takozvani stolni grad Hrvata, međutim tokom rata, zahvaljujući odbrani Armije BiH, to je stalo na pola grada i mi smo godinama imali u jednoj polovici grada Herceg-Bosnu, a u drugoj Bosnu i Hercegovinu. U jednoj polovici grada, u takozvanom Zapadnom Mostaru, oni su promijenili sliku grada, a mi smo sačuvali sliku nekadašnjeg Mostara. Mislim da sam ja jedini gradonačelnik u BiH koji nije promijenio naziv niti jednog sokaka, a ne ulice. Nijedan naziv koji je zatečen 1990. godine do dan danas nismo promijenili u Mostaru, upravo zato što nismo htjeli da radimo po istim principima. Čak mi je smetalo kad sam vidio da je Sarajevo promijenilo nazive ulica. To je onda ohrabrilo HDZ da i oni promijene nazive ulica. Banjaluka je promijenila nazive ulica. Međutim, Istočni Mostar to nikad nije uradio. Ova nova Gradska uprava mora vratiti nazive ulica ili u najmanju ruku usuglasiti nazive ulica sa sva tri naroda. To su potezi koji čekaju da budu povučeni, da međunarodna zajednica natjera lokalne političare da to učine, a ne da s njima razgovara o tome da li će to uraditi. Sve ovo o čemu sada govorim je ustvari jedan dugotrajni proces. Mi smo tu liniju razgraničenja prvo pomalo rastopili, vratili ljude, skinuli neka obilježja i tako dalje. Međutim, za pravu integraciju grada Mostara potrebna je dobra volja, koje ne nedostaje, nje ima, ljudi žele naprijed, međutim međunarodna zajednica treba biti energičnija, jako energična, treba da postavi rokove i da to i realizira u gradu Mostaru. Mogu reći da je gospodin Ashdown napravio odličan status za grad Mostar. Mi smo još 1995. godine, kad je potpisivan Dejtonski sporazum, sačuvali multietnički karakter grada i zato je Mostar jedna vrsta presedana u BiH. Mi smo ga sačuvali i statutom gospodina Ashdowna, na kome sam lično radio i na kome sam se angažirao kada sam shvatio da je SDA okrenula leđa ideji jedinstvenog Mostara. Najviši vrh SDA i svi oni lokalni predstavnici koji su do jučer sa mnom pratili ideju jedinstvenog grada, odjednom su prihvatili koncept podjele Mostara. Gospodin Ashdowvn je napravio odličan statut, ali koji je presedan u BiH. Ja bih više volio da takav statut multietničkog grada imaju i Sarajevo i Banjaluka, onda bih više vjerovao i u budućnost Mostara po ovom statutu.
RSE
Zašto taj statut opet nekome smeta, zašto ne može biti primijenjen?
ORUČEVIĆ
On će morati biti primijenjen. U ovom trenutku smeta zato što je presedan. HDZ kaže – zašto se jedan takav sličan statut multietničkog grada ne napravi u Sarajevu? Bošnjaci kažu – zašto se on ne napravi u Banjaluci? Da imamo iste principe u sva tri grada, nekadašnjih takozvanih nacionalističkih prijestolnica, Banjaluci, Sarajevu i Mostaru. E sad, ako je Mostar dobio dobar statut, on mora biti proveden. Određeni principi iz tog statuta moraju zaštititi i Bošnjake i Hrvate u Banjaluci, moraju zaštititi i Hrvate i Srbe u Sarajevu i ja sam se za takvu ideju zalagao. Međutim, OHR je tada odlučio da to bude samo Mostar. Taj statut jeste dobar za Mostar, ali će OHR morati stalno da vodi monitoring nad procesima u Mostaru da bi bio implementiran.
RSE
Da li je to zadnji udarac tim retrogradnim idejama u Mostaru?
ORUČEVIĆ
Jeste. Ovaj statut će se morati provesti, a on potpuno štiti sve vitalne interese sva tri naroda u gradu Mostaru, jako je pravedan, ne dozvoljava da se rezultati ratnih zločina, koji su doveli do promjene demografske strukture u gradu Mostaru, odakle su Srbi protjerani, gdje su Bošnjaci otjerani u logore, legaliziraju, već će ponovo vratiti sliku multietničkog grada.
Gospodine Orucevicu, kako danas izgleda Mostar, desetak dana nakon što mu je vraćen jedan od njegovih najvažnijih simbola – Most?
ORUČEVIĆ
Moram da priznam da izgleda čarobno. Nakon ove ceremonije otvaranja dogodilo se ono što smo svi mi Mostarci priželjkivali evo više od deset godina, da čitava zona starog dijela grada oživi, s hiljadama turista, posjetilaca, razdraganih ljudi kojima se ponovo vratio Stari Most. Jednostavno, kao da je Mostar ponovo oživio. Predivno je sada prošetati gradom i vidjeti onu sliku koja nas je decenijama pratila prije ovog užasnog rata.
RSE
Koliko je Stari Most uopšte važan za Mostarce, za život ljudi u tom gradu?
ORUČEVIĆ
Mostaru se nije vratio samo njegov simbol, već se vratio objekat za koji su ljudi iz Mostara, naše zemlje i čitave bivše Jugoslavije bili jako emotivno vezani, za taj luk, za siluetu Starog Mosta, za njegove konture. Svi sa prostora bivše Jugoslavije nisu mogli otići na more a da nisu navratili do Starog Mosta, kraj njega popili kafu i produžili na svoj godišnji odmor. Tako je bilo godinama. Na našoj turneji sa izložbom o Starom Mostu smo vidjeli jako puno emocija i susreli jako puno prijatelja koji su priželjkivali da se Most vrati Mostaru. Dakle, s emotivne strane, to je bilo nešto što se priželjkivalo i očekivalo sa razdraganošću, ali i s ekonomske strane Mostar je na ovaj način ponovo dobio jednu žilu kucavicu, ovaj dio grada se ponovo vratio u normalan život. Most je bio posjećivan čak i tokom izgradnje. Bili smo napravili jedan pješački, drveni most s kojeg se mogla posmatrati gradnja. Međutim, to nije bilo isto ovo kao što je danas, da ljudi dolaze na Most, da se na njemu slikaju, da posjećuju restorane u njegovoj blizini, da obilaze druge atrakcije grada Mostara… Mislim da je i sa ekonomske strane taj Most donio gradu puno i da će se to pokazati u narednom periodu.
RSE
Šta kažu oni stari Mostarci, smeta li im što je Most sad nov, noviji od onog starog?
ORUČEVIĆ
Ljudi se privikavaju. Priča o Mostu se već godinama govori, posmatra se njegova izgradnja. Što se tiče Mostaraca, naravno postoje izuzetci koji su rekli da im se Most čak ni ne dopada, međutim Mostarci su shvatili da su potrebne godine, decenije i vjekovi da ovaj Most bude ponovo onakav kakav je nekada bio. Međutim, fantastična je činjenica da se ovaj Most napravio na identičan način kako je rađen i prije nekoliko vjekova. Naravno, potrebne su generacije i vrijeme da on dobije svoju patinu; nju ćemo napraviti svi zajedno hodajući po njemu.
RSE
Kako danas, sa višegodišnje distance, vidite i ocjenjujete rušenje Starog Mosta, čime se namjeravala nametnuti sasvim druga poruka.
ORUČEVIĆ
Jeste, bila je to jedna užasna poruka u tom brutalnom i užasnom ratu. Rušenjem Mosta se htio pobrisati Mostar kao Mostar koji je postojao vjekovima, želio se dobiti jednonacionalni grad koji je u tim nekim ratnim planovima trebao da pripada samo jednom narodu. Pravila se prijestolnica, pravio se stolni grad Hrvata u Bosni i Hercegovini (BiH), po planu koji su tada zamislili Tuđman i njegova administracija u BiH. Ta užasna činjenica i taj užasni plan koji su oni napravili imao je za posljedicu sve ono što nam se dogodilo u proteklom periodu – Mostar je razrušen, građani Mostara su doživjeli jednu strašnu tragediju, protjerivani su, zatvarani u logore, trebala se promijeniti etnička slika grada i stvoriti nešto što više nije bio Mostar. Čak nisam siguran da bi uopšte više i nosio taj naziv. A rušenje svih mostova, i na kraju rušenje Starog Mosta, bila je jasna poruka da tu nema mjesta ni za koga ko želi Mostar kao jednu multietničku zajednicu, ni za koga ko želi sačuvati Mostar onakav kakav je uvijek bio – Mostar koji pripada svim narodima i Mostar koji pripada građanima Mostara. Ali eto, nakon tog užasnog rata, koji je podijelio Mostar, brutalno ga podijelio na dva dijela, gdje su građani Mostara doživjeli najužasnije stvari koje se ne mogu ni opisati, poslije dugo, dugo godina, tih deset-jedanaest godina, Mostaru se ipak vraća život i to mogu da kažem s ponosom, i kao Mostarac i kao čovjek koji je učestvovao u tome svemu od početka do kraja. Dakle, vraća se život, vraća se onaj Mostar i ona ideja koju smo ipak uspjeli odbraniti. Ona je branjena i vojnički i politički i na svaki drugi način.
RSE
Da, Mostar se odbranio od svih ratnih strahota koje su mu tada bile namijenjene, iako je, čini mi se, i danas teško objasniti kako je u tome uspio.
ORUČEVIĆ
Ja sam bio prisutan i kada su najveći vojni analitičari, i NATO pakta i američki generali, posmatrali na kojem se djeliću prostora očuvao Mostar, u nekoliko stotina metara između dvije ratne linije – s jedne strane jedinice HVO-a, s druge strane vojske bosanskih Srba ili bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), znači u tih nekoliko stotina metara je bila teritorija legalnih organa države BiH – i oni jednostavno ne mogu da daju odgovor kako se uopšte to vojnički uspjelo odbraniti. Međutim, meni, koji sam učesnik svih tih događanja, jasno je da su Mostarci jednostavno branili srcem i dušom taj dio grada koji su htjeli sačuvati kao simbol nekadašnjeg Mostara i izgleda da takva jedna snaga i takva jedna sila koja postoji u ljudima ne može biti poražena ni od kakvog fašizma.
RSE
Vi ste kao gradonačelnik Mostara započeli svoju, da tako kažem, veliku kampanju – praktično neposredno nakon rušenja Mosta – traganja za načinom obnove suživota u Mostaru. Je li obnova Starog Mosta možda bila prva, glavna ideja, najvažnija?
ORUČEVIĆ
Ja sam kao gradonačelnik Mostara, u tom periodu od 1994. do 2001. godine, bio u nekom stalnom traganju za idejom koja će spojiti građane jednog i drugog dijela grada. Dobro sam znao šta znače u svijetu podijeljeni gradovi i koliko godina traju procesi njihovog ujedinjenja, a malo ih je koji mogu da kažu da su u tome uspjeli. I znao sam, ako se to ne uradi na pravi način, da će se ta podjela uvijek moći povratiti, da će se događati incidenti i da nikada u tom gradu neće biti života ni za koga. Mostar bi bio poražen samom činjenicom da, ako se ne poveže i ako se ljudi ne vrate u svoje kuće i ako se ne nađu neka stalna rješenja za zajednički život i kompromis, mi nemamo nikakve budućnosti. Jedna teza koju sam ja izbacio u tom mom političkom grču, bila je – ostanu li dva Mostara, dogodiće se tri Bosne; nikad se nigdje niko neće pomiriti. Takvom jednom politikom sam uspio privući međunarodnu zajednicu – bez čije pomoći nikad ne bismo napravili niti jedan pomak – da pravimo male pomake i da idemo korak po korak, dan po dan, čovjek po čovjek… Tako smo zvali taj mehanizam, dakle htjeli smo da dobijemo čovjeka po čovjeka za tu ideju. I naravno, u jednom takvom procesu i u traganju za svim tim mogućim idejama za zajedničko življenje, pojavila se i ta ideja oko Starog Mosta. Njegovo rušenje je za sve nas bio simbol najveće mržnje prema Mostaru, da neko želi da pobriše jednu ideju, jedan narod, ili da budem još precizniji, sve druge osim Hrvata u Mostaru. I upravo u vrijeme kada su mnogi političari u BiH govorili da Most treba da bude simbol tragedije koja se dogodila Mostaru i pokazatelj šta su sve ljudi spremni da urade u tim svojim ratnim planovima, ja sam napravio potpuno suprotnu stvar – donio sam odluku u kojoj sam naglasio da se Most nikad neće graditi bez zajedničkog učešća i Srba i Hrvata i Bošnjaka. To je u tom trenutku izgledalo jako čudno. Čak sam naišao i na kritike po štampi da su to neki preveliki kompromisi koje ja nudim, da taj Most čak ne treba ni graditi, već da takav srušen bude simbol koji će nas podsjećati na to šta nam se dogodilo. Ali vjerujte, moja ideja je polako počela da živi, i to ne samo u krugovima međunarodne zajednice, u krugovima Svjetske banke koju sam ja animirao da preuzme projekat, u krugovima UNESCO-a koji je podržao jednu takvu plemenitu ideju, ona je počela da zaživljava i u najekstremnijim strukturama, koje su se podijelile na one koje nisu željele da učestvuju u izgradnji i obnovi Starog Mosta i one koji su rekli – ako oni koji su se saživili sa idejom Mosta nude da ga zajedno gradimo, zašto ga ne bismo zajedno gradili. Čak u vrijeme kada niko nije mogao da dadne niti jedan dogovor u BiH, po bilo kojem političkom pitanju, papir koji sam ja ponudio na briselskoj konferenciji su tada potpisale sve stranke iz tadašnje Republike Srpske, iz takozvane Herceg-bosne i iz Federacije. Svi su stavili potpis na papir da Stari Most treba da bude zajednički građen. To je bio jedan od prvih dokumenata – mi smo ga u šali zvali „mini Dejton“ -- koji su kompromisno potpisali svi političari, čak i iz stranaka koje su vodile rat u BiH.
RSE
Je li bilo ideja da se obnovi Stari Most neposredno nakon njegovog rušenja?
ORUČEVIĆ
Kada smo donijeli odluku da ćemo Most graditi zajedno, tada je u posjeti BiH bio predsjednik Republike Turske Sulejman Demirel. Posjetio je i Mostar i na pres-konferenciji izjavio da je Turska spremna izdvojiti sredstva iz budžeta svoje Vlade za ponovnu izgradnju Starog Mosta kao dijela turske baštine u BiH. Tu je čak došlo i do jednog malog simpatičnog incidenta, jer sam ja na toj konferenciji rekao nešto potpuno suprotno – javno pred novinarima sam zamolio predsjednika Demirela da on bude jedan od prvih graditelja, dakle čovjek koji će biti inicijator obnove, ali da ga molim da shvati da mi želimo tu ideju da realiziramo na potpuno drugačiji način i da Turska ne treba sama da gradi Most. Napravili smo čak i jednu malu pauzu prije nego što je potpisan sporazum, jer im je bilo nejasno zašto ja to tražim. Rekao sam im da mislim da nije dobro da u ovom trenutku Turska – iz poznatih političkih razloga koji su u to vrijeme bili jako aktuelni, pogotovo u krugovima Zagreba i Beograda, kao i otpor prema svim takvim sličnim idejama –sama gradi Most, nego da treba da ga gradi cijeli svijet i da pomogne Mostarcima. Tada je predsjednik Demirel dao prvu donaciju i složio se s tim da tu ideju treba da realiziraju i druge prijateljske zemlje. I takva jedna ideja i takva jedna inicijativa dobila je tada podršku i Holandije i Luksemburga i Italije, na kraju 2000. godine i Hrvatske koja je također učestvovala u obnovi i izgradnji Mosta, projekat su preuzeli Svjetska banka i UNESCO i tako smo dobili taj međunarodni, internacionalni projekat.
RSE
Zanimljivo je da je u obnovi Mosta učestvovala i Svjetska banka, kako ste rekli. Čini mi se da to nije baš praksa, da je to prvi put da se jedan tako stari objekat iz daleke prošlosti na taj način pomaže.
ORUČEVIĆ
Jeste, to je istina. To je prvi put da Svjetska banka učestvuje u jednom takvom projektu, jer su to takozvani projekti visokog rizika. Nose neke političke visoke rizike koje Svjetska banka u biti izbjegava. Ja sam godinu dana pregovarao sa zamjenikom direktora Svjetske banke, gospodinom Portmanom. Njemu se taj projekat jako svidio, međutim rekao je da ako na njemu pogriješi, to će biti kraj njegove karijere, jer se tako nešto nikada do sada nije radilo. I mi smo tada napravili jedno globalno partnerstvo (prvi put izmišljeno u istoriji Svjetske banke) između Svjetske banke, grada Mostara i UNESCO-a. Potpisali smo sporazum, dobili podršku svih domaćih struktura i Svjetska banka je povela taj projekat. A ja sam bio siguran da će se projekat sigurno dovesti do kraja, jer Svjetska banka ništa ne počinje a da ne okonča. To je zavšetak obnove Mosta i pokazao. Zahvaljujući njihovom strogom nadzoru, njihovim pritiscima, koji su bili potrebni, na sve zemlje donatore, kao i na domaće vlasti, ovaj projekat je uspješno završio.
RSE
Vi ste danas na čelu Centra za mir i multietničku saradnju u Mostaru. Recite nam kakva je to organizacija i šta je njena svrha?
ORUČEVIĆ
Ja sam s pozicije gradonačelnika Mostara odstupio 2001. godine. Bilo mi je ostalo još tri godine mandata, ali mjesto sam ustupio dogradonačelniku Tomiću. Ja sam bio ušao u sva ta događanja u Mostaru kao čovjek koji se nikad u životu nije bavio politikom, dakle kao čovjek koji je ostao u Mostaru da brani svoj grad. Međutim, sticajem okolnosti, tada u toj čitavoj borbi, te ideje koje sam zajedno sa svojim prijateljima nametao Mostaru i želio da pobijedim te ljude koji nisu htjeli zajednički život, dobile su jako mnogo pristalica i to je mene na neki način uguralo u politiku. Međutim, kada sam zaključio da sam u politici bio dovoljno dugo, odnosno da sam postigao što sam htio – počeo je proces povratka i došlo je do integracije grada - na momente sam počeo osjećati da u tim nekim krugovima, pogotovo u HDZ-u, počinjem biti kočnica realizaciji određenih sporazuma. Jer, ja nisam nikada izgubio izbore u Mostaru, lista koji sam nosio je svaki put pobijedila i nikada nije doživjela poraz, što je pomalo iritiralo određene krugove i zbog toga su sve ideje koje su dolazile s moje strane bile apriori odbacivane. Čak i one koje su bile jako korisne za njih same, bile su odbacivane samo zato što ih je nudio Safet Oručević, jer su smatrali da je to definitivno pobjeda ove ideje koju mi nosimo. I onda sam rekao Tomiću da on treba, kao čovjek na čijem sam izboru ja insistirao, dalje da vodi procese u Mostaru na isti način kao što smo to radili do tada, a ja sam se povukao da svoju ljubav dam nečemu što je također važno za Mostar. Naš četrdeset prijatelja, entuzijasta i volontera smo formirali jednu nevladinu organizaciju – Centar za mir i multietničku saradnju , gdje smo željeli sakupiti kompletnu građu o tome šta se događalo u Mostaru od 1990. godine pa evo do danas. Svi smo se angažirali da imamo jedno mjesto s kojeg ćemo politički djelovati i promovirati našu ideju. I tako je Centar počeo da funkcioniše.
RSE
S čim raspolažete? Kakvu građu imate? Šta nudite posjetiocima ili javnosti uopšte?
ORUČEVIĆ
To čime raspolažemo je fantastično. U ovom trenutku imamo jednu malu prostoriju od nekih tridesetak kvadratnih metara u koju ne možete ući od nekoliko hiljada fotografija Mostara iz perioda od 1990. godine do danas, nekoliko hiljada kaseta na koji ma su snimljeni sati materijala o Mostaru, od tv-snimaka do materijala privatnih snimatelja koji su djelovali u Mostaru u tom periodu, onda dokumenata, izvoda iz štampe sa prostora bivše Jugoslavije, originalnih dokumenata o događajima koji su vezani i za vojne i za političke i za vjerske i za civilne strukture vlasti u tom periodu i tako dalje. Mi to imamo jako precizno arhivirano. Imamo jednu divnu biblioteku svih knjiga koje su izdate u tom periodu, a vezane su za događanja na prostorima bivše Jugoslavije. Sada želimo to da publiciramo i upravo smo to i uradili. Evo u ovoj sedmici smo publicirali knjige „Mostar urbicid“ i „Mostar za sjećanje“. To su dvije knjige sa fotografijama koje smo sačuvali iz perioda kada je Mostar tek bio razrušen, slike svih tih spaljenih kuća i uništenih zgrada koje su sada adaptirane i uređene. Sačuvali smo te slike kao sjećanje na te strahote u Mostaru i tu smo knjigu objavili. Izašla je iz štampe i sad već polako dolazi u mostarske knjižare, a kasnije ćemo je nuditi i dalje.
RSE
Koliko je Centar danas relevantna mogućnost da se podstiče zajednički život i obnova povjerenja u zajednicki zivot u Mostaru.
ORUČEVIĆ
Mi već radimo na nekoliko projekata i mislim da se aktivnosti Centra prate s pažnjom, upravo zato što je svima jasno da se oko Centra okupila velika ekipa. Sada se proširila na mnoge ugledne intelektualce sa prostora bivše Jugoslavije i svijeta koji nam žele pomoći i jako su aktivni, jer smatraju da je u Mostaru jedan epicentar bosanskohercegovačkih događanja i da će se svi oni napredci koji se naprave u Mostaru onda mnogo lakše napraviti u svim drugim gradovima BiH. Dakle, ako se u Mostaru, koji dakle služi kao neki model, napravi jedan korak ka izgradnji multietničkog društva, to su već dva koraka i u Sarajevu i u Banjaluci i u drugim gradovima u BiH. Mislim da Centar može jako mnogo da uradi upravo u tome. Mi na tome i radimo, trudimo se da naša ideja živi kroz projekte koje radimo. Zato smo, na primjer, pokrenuli i ovu izložbu o Starom Mostu. Napravili smo tu jednu ideju da je Most spomenik mira i zajedničkog življenja i da je i neka vrsta poruke. Zato je čitav svijet i gledao tu ceremoniju, zato što Most predstavlja poruku. Dakle, ne radi se samo o jednoj divnoj građevini i kulturnoj baštini grada Mostara, nego se kroz njega prenosi upravo ta jedna ideja koju smo mi nametnuli. Mi smo je i izmislili i rekli – ovo će sada biti simbol mira. U svim medijima u svijetu se sada o Mostu govori kao o simbolu spajanja civilizacija, simbolu zajedničkog življenja u BiH, simbolu BiH. Mi smo ustvari u njega utopili ovu našu ideju i on nju simboliše. Naravno, nas sada čeka mnogo ozbiljniji rad, da odstranimo i ostatke tih ekstremizama koji su i dalje prisutni u Mostaru. Oni su i dalje tu, samo što se sada manje čuju, jer su snage dobra sve jače i jače, snage koje žele zajednički život su postale „agresivne“, ljudi se druže, održavaju se zajedničke kulturne i sportske manifestacije, i što više to razvijamo, to su ove druge snage sve tiše i vide da gube tu borbu. E sad, na nama je da afirmiramo te korake, da ne bude jedan, već dva, tri, da koraka ima što više, svaki mjesec, svaki dan. Jer, u jednom ovakvom gradu, koji je doživio tako brutalan rat, u kome se potukao komšija s komšijom, u kome se sve rastavilo na neke etničke i vjerske principe, taj jedan užas treba prevazići. To pomirenje je bolno, ali svi su se već pomirili s činjenicom da moramo zajedno živjeti jer svi gubimo ako ponovo ne napravimo taj model i to postaje svaki dan sve jače i jače, ljudi se sad s ponosom slikaju na Starom Mostu. Vjerujte mi da je do jučer bilo teže dovesti jednog HDZ-ovca na Stari Most nego danas uhvatiti Radovana Karadžića. A danas svi trče na Most da se na njemu slikaju, da kažu da su učestvovali u njegovoj gradnji, da kažu da su prvi podigli svoj glas od kojih mnoge mi nismo nikad čuli. Ali mi ne trebamo to govoriti, nama je drago da bar danas dižu svoj glas. Nema veze što ga dižu deset godina kasnije, bitno je da su se priključili tom jednom mirovnom pokretu koji se oslikava u Starom Mostu, a koji mi kao Centar guramo. Mi u šali kažemo da je Mostar kao bicikl, ako prestanemo gurati i vrtjeti ove procese, ako stanemo, padamo.
RSE
Bilo je i u svijetu dosta onih koji su dizali pozitivan glas za Mostar, za mir u Mostaru, kao što je na primjer bivši češki predsjednik Vaclav Havel. Vi ste mu dodijelili nagradu.
ORUČEVIĆ
Bila je velika gužva sad oko ove ceremonije otvaranja Starog Mosta, ali moram da kažem da nas niko ništa oko toga nije konsultirao. Dakle, ove aktuelne političke strukture nisu iskoristile ove naše snage da zajednički napravimo dobru stvar. Ali dobro, to je bio njihov izbor. Međutim, šteta što nas nisu konsultovali, jer mislim da smo mi mogli dati jedan veliki doprinos. Pomalo nas je nervirala ta velika buka oko same ceremonije, kao i količina sredstava koja su za nju izdvojena. Nerviralo nas je dakle što su to ogromna sredstva. Mi smo smatrali da je nepotrebno da se daju tolika sredstva, jer se isti ciljevi mogu postići i na drugi način. Čak je to bilo malo i nekorektno i nemoralno prema donatorima. Jer, mi smo hodali po svijetu i doslovce prosili novac da se uloži u tu ideju, tako da je bilo nemoralno da se na ceremoniju otvaranja potroši onoliko para koliko košta jedan Most. Međutim, nismo željeli da dižemo glas u tom pravcu, jer smo se bojali da se to ne protumači da smo neki protivnici, da nam nešto smeta. Željeli smo da razmišljamo o 2005. godini, ne 2004. godini, i onda smo utemeljili ovu nagradu koja se zove „Stari Most“. Puni naslov nagrade je „Stari Most: nagrada za doprinos zbližavanju civilizacija i kultura“. Platformu za tu nagradu je napravio član našeg centra Predrag Matvejević. Na jednom većem sastanku smo razmišljali ko bi bio osoba kojoj bismo dodijelili prvu nagradu. Ideja je bila da je dodijelimo i naredne godine, dakle i nakon ceremonije otvaranja, da ideja Mosta ne umire, da ne nestane sa ovih prostora, zato što je to ideja, a samo otvaranje Mosta je fizički čin obilježen 2004. godine. Želimo dakle našu nagradu, koju smo utemeljili, da dajemo svake godine, da je gospodin Havel naredne godine, ako Bog da, uruči novom laureatu koji je također dao veliki doprinos miru na prostorima bivše Jugoslavije i koga mi poznajemo kao prijatelja. Iz istih razloga smo tada izabrali gospodina Havela, čovjeka koji je kroz čitav svoj život pokazao da je veliki demokrata i borac za civilizacijske principe, a posjetio je Mostar kao prvi predsjednik. Rizikujući svoj život je došao u Mostar na Stari Most, dao punu podršku idejama o kojima sada govorimo, otišao u zapadni Mostar i doveo tada gospodina Brajkovića, čovjeka koji nije želio preći ni liniju razgraničenja nikada u životu, doveo ga je na taj isti Most da bi mu, šaljući svoju poruku, održao predavanje u koji voz i gospodin Brajković i svi ostali treba da sjednu. Mi smo se sjetili tog događaja i, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, nagradu smo mu odnijeli u Prag. Odmah nas je primio i sa zadovoljstvom primio nagradu. I sljedeće godine, ako Bog da, on će tu nagradu uručiti novom laureatu na Starom Mostu 23. jula 2005. godine, dakle nagradu koju Mostarci, Bosanci i Hercegovci i svi građani sa prostora bivše Jugoslavije daju ljudima koji se bore za mirno rješavanje ove naše užasne krize.
RSE
Mnogo truda je uloženo i ulaže se posljednjih godina u mir i obnovu zajedništva u Mostaru. Otpori tome su, međutim, i dalje snažni. Vidi li se toj retrogradnoj ideji kraj?
ORUČEVIĆ
To jeste spor proces, ali ja mislim da se vidi. Nositelji te retrogradne ideje su ugrađeni u ovo društvo, ali zahvaljujući potezima koje svi mi zajednički radimo, i uz pomoć međunarodne zajednice, imaju sve manje snage. Mnogi od njih su već u Hagu i odgovaraju za ono što su uradili. Mnogi se boje Haga, mnogi se boje da odgovaraju za ogroman kriminal koji su uradili u tom periodu kada su mislili da će sve proći nekažnjeno. Nositelji te ideje su izgubili svoju snagu i boje se da odgovaraju. Prisustvo tog straha zbog onoga što su oni uradili je jako važno, ono mora da bude stalno i dugotrajno, dakle da znaju da nema šanse da se izvuku i da će morati odgovarati za ono što su uradili. To je jako važna činjenica koja olakšava život novim generacijama političara, koji preuzimaju određene funkcije i kojima te stare retrogradne snage više nisu uzor, već žele da grade novu BiH. Međutim, činjenica je da će se teško izgraditi nova BiH po ovakvim principima koji su napravljeni u Dejtonu. Po mom mišljenju, mada je to nepopularno, ali imam pravo to da kažem, mi sad možemo smijeniti trista političara, ali ako imamo zemlju podijeljenu na dva entiteta, na ovakav način, BiH ne može biti normalna država. To je gore nego ciparska podjela. To će biti stalni neriješeni problem, dakle dok ne dođe do promjena unutrašnjeg uređenja, naravno na zadovoljstvo sva tri naroda ove naše zemlje. Do tada, može se smjenjivati ne znam koliko političara ili hapsiti ne znam koliko ratnih zločinaca, ali ova zemlja neće nikada profunkcionisati u onom pravom smislu, dakle kao normalna zemlja. Mi u Mostaru smo praktično promijenili Dejtonski sporazum, napravili smo prvi korak ka integraciji BiH, što je olakšalo život i Srbima i Bošnjacima i Hrvatima. Mostar je, umjesto šest opština koje su bile nacionalno podijeljene kao tvrđave, postao jedna. E sad je, naravno, do međunarodne zajednice da i ta jedna profunkcioniše, da se sruše prepreke i da se BiH gradi na tim principima. A to što će neko smijeniti pedeset već sada anonimnih političara, to ništa ne znači. Doći će novih pedeset, ali će raditi na istim principima. Znači, sad se treba napraviti u BiH neki veliki korak. Da li za njega ima snage, to ja ne znam, ko će ga napraviti, ni to ne znam, ali je činjenica da BiH treba jedan veliki korak.
RSE
Vratimo se Mostaru. Vi ste bili na čelu “Liste za cjeloviti Mostar” na lokalnim izborima prije četiri godine, koja je pobijedila i čini mi se obezbijedila to neko predratno stanje, multietničnost i put ka obnovi zajednistva, ali ipak efekti djelovanja te vlasti danas nisu toliko vidljivi. Možda su prepoznatljivi najviše po promjenama nekih ulica i tako dalje. Ko se protivi boljem, zajednickom zivotu?
ORUČEVIĆ
Mostar je trebao da bude takozvani stolni grad Hrvata, međutim tokom rata, zahvaljujući odbrani Armije BiH, to je stalo na pola grada i mi smo godinama imali u jednoj polovici grada Herceg-Bosnu, a u drugoj Bosnu i Hercegovinu. U jednoj polovici grada, u takozvanom Zapadnom Mostaru, oni su promijenili sliku grada, a mi smo sačuvali sliku nekadašnjeg Mostara. Mislim da sam ja jedini gradonačelnik u BiH koji nije promijenio naziv niti jednog sokaka, a ne ulice. Nijedan naziv koji je zatečen 1990. godine do dan danas nismo promijenili u Mostaru, upravo zato što nismo htjeli da radimo po istim principima. Čak mi je smetalo kad sam vidio da je Sarajevo promijenilo nazive ulica. To je onda ohrabrilo HDZ da i oni promijene nazive ulica. Banjaluka je promijenila nazive ulica. Međutim, Istočni Mostar to nikad nije uradio. Ova nova Gradska uprava mora vratiti nazive ulica ili u najmanju ruku usuglasiti nazive ulica sa sva tri naroda. To su potezi koji čekaju da budu povučeni, da međunarodna zajednica natjera lokalne političare da to učine, a ne da s njima razgovara o tome da li će to uraditi. Sve ovo o čemu sada govorim je ustvari jedan dugotrajni proces. Mi smo tu liniju razgraničenja prvo pomalo rastopili, vratili ljude, skinuli neka obilježja i tako dalje. Međutim, za pravu integraciju grada Mostara potrebna je dobra volja, koje ne nedostaje, nje ima, ljudi žele naprijed, međutim međunarodna zajednica treba biti energičnija, jako energična, treba da postavi rokove i da to i realizira u gradu Mostaru. Mogu reći da je gospodin Ashdown napravio odličan status za grad Mostar. Mi smo još 1995. godine, kad je potpisivan Dejtonski sporazum, sačuvali multietnički karakter grada i zato je Mostar jedna vrsta presedana u BiH. Mi smo ga sačuvali i statutom gospodina Ashdowna, na kome sam lično radio i na kome sam se angažirao kada sam shvatio da je SDA okrenula leđa ideji jedinstvenog Mostara. Najviši vrh SDA i svi oni lokalni predstavnici koji su do jučer sa mnom pratili ideju jedinstvenog grada, odjednom su prihvatili koncept podjele Mostara. Gospodin Ashdowvn je napravio odličan statut, ali koji je presedan u BiH. Ja bih više volio da takav statut multietničkog grada imaju i Sarajevo i Banjaluka, onda bih više vjerovao i u budućnost Mostara po ovom statutu.
RSE
Zašto taj statut opet nekome smeta, zašto ne može biti primijenjen?
ORUČEVIĆ
On će morati biti primijenjen. U ovom trenutku smeta zato što je presedan. HDZ kaže – zašto se jedan takav sličan statut multietničkog grada ne napravi u Sarajevu? Bošnjaci kažu – zašto se on ne napravi u Banjaluci? Da imamo iste principe u sva tri grada, nekadašnjih takozvanih nacionalističkih prijestolnica, Banjaluci, Sarajevu i Mostaru. E sad, ako je Mostar dobio dobar statut, on mora biti proveden. Određeni principi iz tog statuta moraju zaštititi i Bošnjake i Hrvate u Banjaluci, moraju zaštititi i Hrvate i Srbe u Sarajevu i ja sam se za takvu ideju zalagao. Međutim, OHR je tada odlučio da to bude samo Mostar. Taj statut jeste dobar za Mostar, ali će OHR morati stalno da vodi monitoring nad procesima u Mostaru da bi bio implementiran.
RSE
Da li je to zadnji udarac tim retrogradnim idejama u Mostaru?
ORUČEVIĆ
Jeste. Ovaj statut će se morati provesti, a on potpuno štiti sve vitalne interese sva tri naroda u gradu Mostaru, jako je pravedan, ne dozvoljava da se rezultati ratnih zločina, koji su doveli do promjene demografske strukture u gradu Mostaru, odakle su Srbi protjerani, gdje su Bošnjaci otjerani u logore, legaliziraju, već će ponovo vratiti sliku multietničkog grada.