Dostupni linkovi

Gavrilo Princip - terorista ili heroj?


RSE: Gospodine Šehiću, da li je, po vama, Gavrilo Princip bio terorista ili revolucionar?
ŠEHIĆ: Ja mislim da je to bio teroristički čin. Polazeći od ideoloških potreba jugoslovenska historiografija označila je taj čin revolucionarnim. Zapadna historiografija, prije svega njemačka i austrijska, tretira ga kao ubistvo. Ta dva stava dominiraju u historiografiji punih devedeset godina. Što se mene lično tiče, na osnovu istraživanja koje sam obavio u posljednjih deset godina iskristalisale su se neke činjenice koje ipak potvrdjuju da je teza da se radi o terorističkom činu prihvatljivija.

MARKOVIĆ: Dilema nije postavljena baš najpreciznije, zato što su revolucionari po definiciji - pogotovo u to vreme - uglavnom bili teroristi. Sveta dužnost revolucionara bila je da ubijaju vladare. Ubili su ruskog cara trideset godina pre toga, pa austrijsku caricu Elizabetu i tako dalje. Tih godina predsednici država i krunisane glave padaju kao kruške od ruke pripadnika raznih revolucionarnih organizacija. Dakle, u to vreme nema suštinske razlike izmedju terorističkih i revolucionarnih organizacija, zato što je revolucija pre svega teror. Vi ste, gospodine Karabeg, verovatno hteli da pitate je li Gavrilo Princip bio pozitivan ili negativan istorijski lik. Mislim da je to pravo pitanje. Za mene je on jedna tragična figura, simbol jedne uništene mladosti, a njegov nerazumni čin je iskorišćen kao povod za izbijanje svetskog rata. Kod takvog strašnog ličnog žrtvovanja čovek je prosto dirnut ličnom tragedijom. Postoji i drugi nivo priče o Gavrilu Principu. Da li čovek koji fanatično veruje u neku zabludu može da uliva poštovanje? Da li može da se poštuje neko ko padne kao mučenik za veru u današnjem Iraku i Avganistanu ili kao mučenik za nacionalnu stvar u ondašnjoj Bosni? Da li neko ko padne za pogrešnu i naopaku stvar može da bude heroj? To je jedno dublje pitanje.
RSE: A kakvo je vaše mišljenje? Da li je, po vama, Gavrilo Princip bio pozitivna istorijska ličnost?
MARKOVIĆ: Ja mislim da je on u suštini bio tragična žrtva fanatizma. To je bio jedan nežni, bolešljivi mladić koji je žrtvovao svoj život i bez svoje naročite krivice učestvovao u jednom od najnesrećnijih dogadjaja za srpski narod. Ja imam sentimentalan stav prema tim dečacima koji su tako bezvezno žrtvovali svoje živote, bez obzira što smatram da je čitava ta stvar bila naopaka. A što se tiče istoriografije, nakon Prvog svetskog rata austrijska i nemačka istoriografija nastojala je da krivicu za izbijanja rata prebaci na Srbiju tvrdeći da je Sarajevski atentat bio posledica zvanične srpske državne politike i smišljen čin s ciljem stvaranja Velike Srbije, mada je jasno da je Sarajevski atentat bio povod, a ne uzrok Prvog svetskog rata. Centralne sile su jedva čekale da nadju neki razlog da krenu u rat, pogotovo sa Srbijom, a atentat im je došao kao zgodan propagandni razlog i alibi. Drugo je pitanje koliko je zvanična Srbija za to bila odgovorna.
RSE: Gospodine Šehiću, da li vi delite mišljenje onih istoričara koji smatraju da su Gavrilo Princip i Mlada Bosna bili u funkciji ratnih ciljeva Srbije, a jedan od tih ciljeva je, po tim istoričarima, bila i aneksija Bosne i Hercegovine?
ŠEHIĆ: Nije bilo dileme, ni medju historičarima, ni u historiografiji, oko toga da su vojni krugovi Srbije bili umiješani u Sarajevski atentat. Atentat se vezuje za Dragutina Dimitrijevića Apisa, Voju Tankosića i ostale koji su bili u najužoj vezi sa organizacijom Ujedinjenje ili smrt, odnosno Crna ruka, i drugim organizacijama koje su se proširile i u Bosni. Što se tiče Gavrila Principa, on je, nakon što je zbog svojih antiaustrijskih stavova izbačen iz gimnazije u Tuzli, otišao u Beograd gdje je nastavio školovanje. Kretao se je u nacionalističkim krugovima i bio je istaknuti nacionalista.
MARKOVIĆ: On je bio srpski nacionalista, to nije sporno. Medjutim, program Mlade Bosne nije bio nacionalistički u smislu nekih kasnijih srpskih nacionalističkih programa. Ona je imala jedan vrlo čudan program sastavljen od raznih elemenata. U njenom sastavu bilo je dosta istaknutih i Hrvata i Muslimana. Pripadnici Mlade Bosne nisu pravili razliku izmedju programa južnoslovenskog ujedinjenja i srpskog nacionalnog programa. Njima srpstvo nije bilo glavni deo programa.
ŠEHIĆ: Ne bih se složio da su u Mladu Bosnu pored Srba bili uključeni i Hrvati i Muslimani. Poznato je da su se svi Muslimani koji su bili uključeni u Mladu Bosnu nacionalno izjašnjavali kao Srbi.
MARKOVIĆ: Naravno, ali u to vreme je vladala konfuzija oko nacionalnog identiteta, tako da su se oni izjašnjavali kao Srbi verovatno zbog popularnosti Srbije nakon balkanskih ratova. Da li to što su se oni u to vreme izjašnjavali kao Srbi znači da više nisu bili Muslimani?
ŠEHIĆ: To je stav ranije historiografije, kada se nastojalo pokazati da su pripadnici svih južnoslavenskih naroda bili uključeni u Mladu Bosnu. To je, medjutim, pogrešno tumačenje. Svi Muslimani koji su za vrijeme Prvog svjetskog rata učestovali u srpskim dobrovoljačkim jedinicama poput, recimo, Hasana Rebca, Šukrije Kurtovića ili Muhameda Mehmedbašića, koji bio i član Mlade Bosne, izjašnjavali su se kao Srbi. Inače, kad je riječ o ulozi vojnih krugova Srbije, ja sam na nedavnom naučnom skupu koji je održan u Sarajevu povodom devedeset godina Sarajevskog atentata, predočio jedan dokument koji do sada nije bio poznat, a do kojeg sam ja slučajno došao u arhivu u Beču. Taj dokument nosi datum 22. april 1914. godine i riječ je o pismu zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine Oskara Poćoreka ministru zajedničkih poslova Austrougarske monarhije Bilinskom. U njemu se govori o ponudi vojnih krugova iz Beograda o stvaranju Jugoslavije i o podjeli Bosne, odnosno njenom uključenju u srpski teritorij. Pominje se da bi se Jugoslavija sastojala od tri dijela - slovenačkog, hrvatskog i srpskog koji bi uključivao i Bosnu i Hercegovinu. Ponuda je popraćena je prijetnjom da će Srbija uskoro vojno krenuti da ta područja i osvoji. To je napisano dva mjeseca prije Sarajevskog atentata.
MARKOVIĆ: Ko je bi potpisnik tog dokumenta?
ŠEHIĆ: Vojni krugovi iz Beograda svog poslanika upućuju na razgovor sa Poćorekom da mu iznese njihov plan stvaranja Jugoslavije.
MARKOVIĆ: Ko je bio taj izaslanik? Zna li se ko je stajao iza te inicijative?
ŠEHIĆ: Stajali su vojni krugovi iz Beograda. A pretpostavlja se da je Apis stajao iza svega.
MARKOVIĆ: Mogla bi to biti i iskontruisana priča. Poćorek je pripadao militarističkom krilu u Austrougarskoj i možda je tom pričom želeo da vlasti u Beču ubedi u potrebu energičnijih mera protiv Srbije.
ŠEHIĆ: U ranijoj historiografiji često se govorilo o agresivnosti Austrougarske. Kao primjer te agresivnosti navodila su se dva velika manevra uoči Prvog svjetskog rata, jedan u Ugarskoj, drugi u u Bosni i Hercegovini. Medjutim, zaboravlja se jedna činjenica. Nakon balkanskih ratova Srbija se počela naoružavati i u proljeće 1914. godine napravila je ugovor sa francuskim firmama koje su trebale proizvesti 200.000 najsavremenijih pušaka za Srbiju. Medjutim, nisu mogle ispoštovati termine, nakon čega uskaču austrijske firme, a Boden - Creditanstalt finansira cjelokupni projekt proizvodnje 200.000 pušaka koje u proljeće iz Austrije idu u Srbiju da bi, naravno, odmah nakon izbijanja rata protiv nje bile i upotrebljene. To je jedna od činjenica koja pokazuje koliko je Austrija bila „agresivna“. Onaj ko ima agresivne namjere ne bi naoružavao svog protivnika.
MARKOVIĆ: Ali, s druge strane, to pokazuje da je austrijska procena bila da Srbija ne predstavlja neposrednu vojnu opasnost. Vrlo me je iznenadila i zainteresovala ova priča profesora Šehića o tom dokumentu iz aprila 1914. godine. Verovatno su iza toga stajali pojedinci iz vojnih krugova koji su pravili provokacije u najgorem momentu za Srbiju, jer Srbija je tek bila izašla iz dva rata u kojima je izgubila 50.000 ljudi i nijedan razuman političar u junu 1914. godine nije bio za rat. Sa stanovišta njenih vlastitih interesa Sarajevski atentat je nešto najgore što je moglo da zadesi Srbiju. To je bila strašna istorijska greška.
RSE: Zašto je istoriografija komunističke Jugoslavije bila naklonjena Gavrilu Principu, ako je on bio srpski nacionalista?
ŠEHIĆ: Zato što je ta historiografija podržavala sve ono što je išlo u pravcu ujedinjenja južnoslavenskih naroda i stvaranja jugoslavenske države, a sam Sarajevski atentat, bez obzira na njegove posljedice, ratna stradanja i sve ostalo, rezultirao je i stvaranjem jugoslavenske države 1918. godine. Sarajevski atentat je, dakle, tumačen kao čin koji je doveo do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine.
MARKOVIĆ: Naravno da je to jedan od faktora. Ako se Jugoslavija smatrala pozitivnom tekovinom, onda je sasvim normalno da je dogadjaj koji je označio početak procesa uništavanja Austrougarske bio vrednovan kao pozitivan čin. Ne treba zaboraviti ni to da je komunistički režim voleo revolucionarne teroriste. Zar Alija Alijagić i Rodoljub Čolaković nisu bili heroji komunističkog pokreta zbog toga što su bili u jednoj terorističkoj organizaciji koja je ubila ministra unutrašnjih poslova i pokušala da ubije kralja? Dakle, komunističkoj ideologiji nije nimalo bila mrska teroristička strana Mlade Bosne.
RSE: Rekao bih da na Gavrila Principa jednim očima gledaju Srbi, on se manje više u Srbiji i medju Srbima doživljava kao pozitivna ličnost, pa i kao heroj, a drugim očima na njega gledaju Bošnjaci i Hrvati koji su više skoni mišljenju da je on negativna ličnost, pa i terorista.
ŠEHIĆ: U Sarajevu već nekoliko godina traju velike polemike oko postavljanja spomenika povodom Sarajevskog atentata. U Sarajevu je 1917. godine postavljen spomenik Francu Ferdinandu koji je 1919. godine uklonjen. Danas se on nalazi u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine i vode se diskusije o tome da li ga treba vratiti na staro mjesto. Isto tako se postavlja pitanje da li treba ponovo otvoriti Muzej Mlade Bosne, koji je nakon raspada Jugoslavije pretvoren u Muzej austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
RSE: Vodi se polemika i o tome da li treba vratiti i stope koje su bile utisnute u asfalt na mestu odakle je Gavrilo Princip pucao na Ferdinanda.
ŠEHIĆ: Da, i da li na tom mjestu treba postaviti neku bistu ili spomenik. Te diskusije već dugo traju, ali ja mislim da neće biti postavljeno ni jedno ni drugo. Čini mi se da je zbog mira u kući pronadjeno solomonsko rješenje - najbolje je ne postaviti ništa.
RSE: Da li se slažete s tim da Bošnjaci i Hrvati gledaju na Gavrila Principa kao na negativnu ličnost?
ŠEHIĆ: Možda u ranijem periodu nisu na njega tako gledali, ali u novijem periodu, kao posljedica svega onoga što se dešavalo u posljednjih desetak godina, u medijima i u historiografiji o njemu je pisano negativno, tako da je prevladalo misljenje da je on terorista. Čak i udžbenicima, pogotovo u onima koji su objavljeni u toku rata, piše da je Gavrilo Princip terorista koji je ubio Ferdinanda.
RSE: Mislite da su dogadjaji devedesetih godina, rat, zločini i opsada Sarajeva, uticali na to da se promeni mišljenje o Gavrilu Principu, da se on veže za srpske ratne ciljeve i da bude negativno vrednovan i u istoriografiji, i u udžbenicima, i u javnom mnjenju?
ŠEHIĆ: Mislim da je sve to utjecalo. I Muzej Mlade Bosne je egzistirao do 1992. godine, pa je uklonjen.
RSE: Gospodine Markoviću, da li se slažete da se u Srbiji na Gavrila Principa gleda kao na pozitivnu istorijsku ličnost, kao na nacionalnog heroja?
MARKOVIĆ: To nije baš tako jasno. Ima jedna struja u okviru srpske desnice koja smatra da je Jugoslavija bila štetna za Srbe, pa je shodno tome i sve što je ka njoj vodilo bilo štetno. U toj interpretaciji čitava priča oko Prvog svetskog rata se interpretira negativno, pa samim tim i jedna u krajnjoj liniji projugoslovenska organizacija kao što je bila Mlada Bosna. Inače, što se tiče javnog mnjenja, rekao bih da je predstava o Gavrilu Principu kao heroju ipak više relikt iz starijeg vremena, iz doba Jugoslavije i komunizma. A kakva je današnja slika o Gavrilu Principu, to nije sasvim jasno, jer kod nas vlada prilična konfuzija oko ocene jugoslovenske države i svega onoga što je dovelo do njenog stvaranja. Konačna ocena o Gavrilu Principu će zavisiti od ozbiljnih istraživanja. Rekao bih da objektivno ocenjivanje Gavrila Principa ne znači brisanje iz istorije ni njega, ni Mlade Bosne, već njihovo smeštanje u istorijski kontekst i objašnjavanje.
RSE: I na kraju, da se vratimo početnom pitanju ovog razgovora. Vaš zakljucak, gospodine Šehiću, da li je Gavrilo Princip bio terorista ili pozitivna istorijsla ličnost?
ŠEHIĆ: Mislim da je po onome što je učinio bio terorista.
MARKOVIĆ: On je simbol jednog strašnog dogadjaja. Moramo da odvojimo njega kao istorijski simbol od njega kao ličnosti. On je simbol jednog herostratskog čina, jednog, rekao bih, za ceo narod i državu samoubilačkog akta. Ako me pitate da li je taj čin bio teroristički i da li je to bio negativan dogadjaj, moj odgovor je - da. Ali, tu se odmah postavlja i sledeće pitanje - da li je Sarajevski atentat doveo samo do loših posledica. To je mnogo komplikovanije pitanje i odgovor na njega zavisi od toga kako ocenjujete jugoslavenski projekat - pozitivno ili negativno.
XS
SM
MD
LG