RSE
Ne samo da nema države u kojoj ste se rodili, ali nema ni mesta sa nazivom Duvno u kome ste živeli.
ĐIKIĆ
Ako mislite na Jugoslaviju, nema je, kao ni mjesta pod imenom Duvno u kojem sam se rodio. Duvno se od 1990. godine zove Tomislavgrad. Za mene je to ipak Duvno, kako god ga oni nazivali.
To nije čista Hercegovina. Kažu ljudi da je to ono ''i'' u Bosna i Hercegovina, da je Duvno negdje na samoj granici Bosne i Hercegovine, čak i Dalmacije. Duvno u sebi ujedinjuje, i po mentalitetu i po klimi, i Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju. Otišao sam iz Duvna u jesen 1995. godine na studij u Zagreb.
RSE
Koliko vam je bilo godina kada je zaratilo?
ĐIKIĆ
Kada je zaratilo imao sam 15 godina.
RSE
Isto koliko i junak u vašoj knjizi?
ĐIKIĆ
Otprilike isto.
"Cirkus Kolumbija" je priča o jednom malom bosanskom mestu u ratu.
U tom romanu ima puno mene, onoga što sam doživio, vidio i osjetio, ali ne bih rekao da je to autobiografski roman.
Naslov romana je izmislio Predrag Lucić, urednik izdavačke djelatnosti u Feral Tribunu, jer se u romanu spominje mali grad u koji u ljeto dolazi jedan cirkus koji se zove Kolumbija. Cirkuski vrtuljak ima dosta važnu ulogu u romanu. U romanu postoje tri ili četiri, a najmanje dva, ravnopravna glavna junaka. Jedan od glavnih junaka je mladi Janko Ivanda koji kada počinje rat ima 15 godina. Pratimo njegovo odrastanje kroz taj rat. Drugi glavni lik je Martin Buntić koji kada počinje rat ima 25 godina. Jedan od glavnih likova u romanu je i Martinov otac Divko Buntić za koga je vezan cirkus i vrtuljak, kao i gradonačelnik tog mjesta, Leon Dilber. On je stari komunista kojemu se svijet ruši i biva odbačen od provincije u vrijeme kada se događa nacionalna revolucija, kada se ruši komunizam i kada nacionalne i nacionalističke vrijednosti postaju dominantne u društvu i u malom mjestu. Nisam pisao knjigu da svijetu objasnim šta se dogodilo u ratu u Bosni, ili u tom malom mjestu, već da bih tu priču ispričao nekim ljudima koji su mi važni u životu, koji su mi dragi i kojima sam htio reći nešto o sebi, o mom poimanju svijeta i života. Pošto mi pričanje nije najdraži i najmiliji oblik izražavanja, onda sam sjeo i za godinu i po dana napisao knjigu. Glavni motiv da sjednem i pišem knjigu mi je bio da ljudima koji su mi dragi nešto kažem o sebi.
RSE
Gde se ona može kupiti?
ĐIKIĆ
Po knjižarama u Hrvatskoj, u sarajevskom Bajbuku, pretplatom, na internetskim stranicama Ferala.
RSE
Da li je ima u Beogradu i u Podgorici?
ĐIKIĆ
Vjerujte mi da ne znam.
RSE
Žiri iz dve države, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, je vašu knjigu predložio za regionalnu nagradu. Kakav je vaš odnos prema toj činjenici? Mislim da to govori o promeni klime.
ĐIKIĆ
Bio je to slučaj i sa Jergovićevom knjigom, ali i sa knjigom Andreja Nikolaidisa. Njega je kandidirao selektor iz Bosne i Hercegovine, kao i selektor iz Crne Gore. On je rođen u Sarajevu, a živi u Crnoj Gori. Mislim da je to logična stvar. Meni nisu draga ta književna svrstavanja. Kada sam dobio tu nagradu, bilo je puno pitanja da li sam hrvatski ili bosanski književnik. Najradije bih bio ničiji, već svoj pisac, ali znam da ne mogu izbjeći to da se ljude svrstava u ovu ili onu književnost, ili u ovu ili onu kulturu. Ne smeta mi da me nazivaju bilo čijim književnikom, ali mi je jasno da ne mogu pobjeći od tog jezika na kojem pišem, na kojem mislim i na kojem sanjam. Ne mogu pobjeći od nekih tema koje su dane mjestom rođenja i mjestom odrastanja. Deset godina živim u Zagrebu, ali se još uvijek ne bih usudio napisati ništa ozbiljnije o Zagrebu, o ljudima koji su u Zagrebu rođeni, o mentalitetu Zagreba, jer mislim da još uvijek ovaj grad ne poznajem dovoljno, još uvijek ne osjećam kako taj grad diše i kako kuca njegovo srce.
RSE
Da li je ovo o čemu pričamo jedan od primera zajedničke saradnje, a ima i drugih: kao što su zajednički filmovi, zajednički teatarski projekti? Da li je prerano da se na osnovu toga zaključi da polako dolazi vreme da se ponovo stvara zajednička kulturna baština?
ĐIKIĆ
Mislim da je to neizbježno i da su sve ove države koje su nastale raspadom Jugoslavije premale da bi mogle autistično i samostalno graditi neki svoj kulturni identitet. Svaka od tih država ima svoj kulturni identitet, ali mislim da dolazi vrijeme kada će biti neizbježno, ne samo ovdje na našem prostoru, već i u cijeloj Evropi, da se povezuju i zajednički rade neki teatarski projekti, da se zajednički rade neki koncerti. Sve više vidite filmova koji su njemačko, austrijsko, francusko, španjelsko, portugalska koprodukcija. Primjećujem da je sve više evropskih filmova u kojima je do šest koproducenata. Mislim da je to neizbježnost, s tim da je to na području bivše Jugoslavije donekle usporeno, otežano i kaska zbog svega onoga što se tu događalo od 1990. do prije nekoliko godina. Mislim da se posljedice zle krvi koja je tu prolivena i dalje osjećaju i da ljudi još uvijek imaju otpor prema tome, prema uspostavljanju veza Srbije sa Hrvatskom, i obratno, Bosne sa Srbijom. Ali, kao i u svemu, i tu postoje hrabri ljudi, pioniri, koji probijaju mentalne barijere koje postoje u svim zemljama, ne samo u ovim zemljama koje su međusobno ratovale, nego čak mislim da postoje barijere i u jednoj Sloveniji koja je već u Evropskoj uniji. Mislim da u Sloveniji postoje barijere u samom društvu prema nama koji smo južnije od Šentilja. Uvijek će biti ksenofobnih, uvijek će biti zadrtih, tvrdoglavih, uvijek će biti ljudi koji će misliti da su sami sebi dovoljni.
RSE
Kao što će uvek biti onih ljudi koji su bili u Tuzli i koji su ustanovili regionalnu nagradu. Kakav je bio publicitet i kakve su bile reakcije, s obzirom da je to jedina regionalna nagrada?
ĐIKIĆ
Koliko sam primijetio, dosta je snažno propraćena ta nagrada, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Čini mi se da su tamo posvetili dosta medijske pažnje i književnim susretima i nagradi Meša Selimović. Mislim da je to dosta propraćeno i na televiziji i u novinama. U Hrvatskoj su sve novine zabilježile taj događaj. S tom namjerom je valjda i ta nagrada uspostavljena - da postane neka referentna tačka za književnost koja nastaje na štokavskom dijalektu.
RSE
Da li se vama čini da bi Bosna u tom smislu mogla da postane mesto odakle bi se takvi projekti inicirali?
ĐIKIĆ
Mislim da je Bosna geografski možda najpogodnija da se u njoj događaju takvi projekti. Nekako je u sredini između svih. Njen geografski položaj je najviše kvalificira za mjesto odakle bi kretali i gdje bi se događali takvi projekti koji bi povezivali ljude na regionalnom konceptu. Mislim da je Bosna u tom smislu dobro odmakla, jer je tamo i Sarajevski filmski festival, Regionalni književni susreti u Tuzli, u devetom mjesecu se događa Književni festival u Sarajevu Andreja Malroa koji finansira Francuski institut, gdje se okupljaju pisci iz cijele regije, ali i iz inozemstva. Bosna u tom smislu prednjači i u odnosu na Hrvatsku, i na Srbiju, i na Crnu Goru. Ne mislim da je važno gdje se nešto događa. Važno je da je to što se događa kvalitetno, pametno, da okuplja pozitivne ljude, pametne ljude, ljude koji žele surađivati, nastavljati veze koje su silom prekinute, ljude koji imaju poriv da nešto zajednički rade i da to što rade bude dobro i kvalitetno, da ne bude bazirano samo na našem prostoru, nego da s našeg prostora ode u Evropu, u svijet. Volio bih da se prostor bivše Jugoslavije konačno počne u svijetu prepoznavati kao mjesto gdje rade i žive neki normalni ljudi, talentirani pisci, muzičari, režiseri, glumci. Nekako sam uvjeren da bi nam se to, ako ne budemo potpuno glupi i ludi, zaista moglo dogoditi u nekoj, ne tako dalekoj budućnosti.
RSE
Vi ste novinar. Radite u splitskom Feralu i bavite se vrlo osetljivim temama: ratni zločini, Hag, kriminal. Dogodilo se da razgovaramo na dan kada je u Srbiji jedan važan događaj - inauguracija novog predsednika. Na taj isti dan u Bosni se događa pomen srebreničkim žrtvama.
ĐIKIĆ
Još niko nije objasnio zašto se inauguracija gospodina Tadića morala dogoditi baš 11. jula. Možda je to nečija nepažnja. Politika i nije ništa drugo nego da se pazi na neke simbolične stvari. Mislim da je ružno da se na dan kada se obilježava strašni pokolj koji se odgodio u Srebrenici, u Srbiji događa inauguracija predsjednika. Mislim da to nije dobro ni za novog predsjednika Srbije, niti za odnose dviju zemalja, kao ni za odnose dvaju naroda. Mislim da je na to trebalo više paziti i da se to nije smjelo dogoditi. Također mislim da je gospodin Tadić svojim intervjuom u Špiglu dolio ulje na vatru nakon svega rekavši da Slobodan Milošević nije najvažniji krivac za jugoslavensku tragediju, nego da su u podjednakoj mjeri krivi i Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Ne sporim da su i ova dvojica krivi, ali mislim da se ne može govoriti o podjednakoj mjeri krivnje, barem kada se radi o gospodinu Izetbegoviću. Mislim da ovi prvi istupi gospodina Tadića nisu nimalo ohrabrujući u smislu nekog normaliziranja stanja u ovoj regiji, povezivanja ljudi i zemalja koji su do prije nekoliko godina bili u ratu.
RSE
Kao novinar Ferala uradili ste nekoliko vrlo značajnih stvari kada je reč o procesu suočavanja sa prošlošću i sa onim što se dogodilo. Kažu da je Feral jednom ispovešću Mire Bajramovića, koju ste vi zabeležili, o zločinima koje je počinio, više učinio u procesu suočavanja sa prošlošću, nego mnoge debate intelektualaca i političara poslednjih godina.
ĐIKIĆ
Nisam u to čak ni siguran. U Hrvatskoj postoji jedna dosta popularna emisija na televiziji koja se zove Nedjeljom u dva. Prije mjesec dana gost je bio advokat generala Mirka Norca koji je pravomoćnom presudom, potvrđenom i od Vrhovnog suda, osuđen na 12 godina zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvima srpskih civila u Gospiću 1991. godine. Za vrijeme intervjua gledaoci su mogli da odgovaraju na anketno pitanje - Da li je za vas Mirko Norac ratni zločinac ili heroj. Preko 80 posto ljudi koji su se javili, izjasnili su se za to da je Mirko Norac heroj. Pored Ferala bilo je u Hrvatskoj i drugih novina i medija koji su pisali hrabro o istini, kako god ona bila neugodna po većinsko stanovništvo u ovoj zemlji. Pokazuje se da to nije imalo nekog pretjeranog uticaja na javno mnijenje. Jednog čovjeka za kojeg je dokazano da je ubijao starce, žene i djecu u Gospiću samo zato što su bili srpske nacionalnosti, u ovom društvu i dalje, u većini slučajeva, prihvaćaju kao ratnog heroja, a ne kao ratnog zločinca. To je prilično poražavajuće. Ne mislim da je drugačija situacija ni u Srbiji, ni u Bosni i Hercegovini. To je vrlo slično. Zbog toga ne možemo govoriti o nekom velikom doprinosu novina, nekom suočavanju ovog naroda sa tamnim stranama svoje prošlosti.
RSE
Da li mislite da su za promenu ukupne klime i odnosa prema onome što se događalo, pre svega prema zločinima, važnije individualne ispovesti, priče o tome šta se događalo, dokazi, činjenice suočavanja sa onim najstrašnijim što je činjeno u ime nekog naroda, ili jedan jasan stav ljudi koji su na vlasi?
ĐIKIĆ
Mislim da je za otrježnjenje od mržnje svih naroda na prostoru bivše Jugoslavije nužan jasan stav ljudi koji su na vlasti, neke intelektualne elite, prema prošlosti. U Hrvatskoj se još nije dogodilo da je došla jedna vlast koja prema tome ima jasan stav. Čak ni demokratsko liberalna vlast Ivice Račana nije imala jasan stav o tome da je razdoblje vladavine Franje Tuđmana u Hrvatskoj bilo loše i dobrim dijelom obilježeno zločinima. Jedini svijetli primjer je Stipe Mesić koji od svog izlaska iz HDZ-a, 1994. godine, ima jasan stav da je HDZ-ova vladavina devedesetih u dobroj mjeri bila zločinačka, pljačkaška i mafijaška. Sve druge vlasti koje su se smjenjivale u Hrvatskoj su njegovale sentiment prema tom stvaraocu nezavisne hrvatske države Franji Tuđmanu koji bi završio na Haškom sudu da nije umro. Vlasti koje su sada došle, i u Hrvatskoj i u Srbiji, po meni, nisu ništa bolje nego prethodne. Oni su shvatili da ne mogu izolacionizmom postići ništa i da je jedini njihov uvjet za opstanak na vlasti da surađuju, da budu kooperativni sa evropskim institucijama. Vidjeli su da nemaju izlaza nego surađivati sa Evropskom unijom. Približavanje Europskoj uniji je povezano sa preuzimanjem standarda Europske unije. Sve što radi Ivo Sanader, mislim da je lažno i da je u sukobu sa onim što je radio sve vrijeme od devedesetih pa na ovamo. Sve što sada radi je u sukobu sa njegovim dubokim uvjerenjima, ako on nešto tako posjeduje, ali je shvatio da na vlasti može ostati samo ukoliko bude kooperativan sa međunarodnom zajednicom i ukoliko bude izvršavao sve što mu oni kažu. U vrhu HDZ-a je Sanaderov čovjek, Branimir Glavaš, koji je devedesetih bio jedan od najradikalnijih ljudi u ovoj zemlji, koga se sumnjičilo za ratne zločine. Njegova uloga u zločinima nad Srbima u Osijeku i Slavoniji još nije razriješena, ali on je sada jedna proevropska figura, umivena, reformirana, umjerena i vi mu ne možete ništa. Ja osjećam blago gađenje prema ljudima koji su jučer bili drugačiji nego danas. To je moj privatni problem. Mislim da je za ljude koji žive u ovoj zemlji, pogotovo za one koji su manjine na bilo koji način, dobro to što se događa, makar to bilo i pod pritiskom, makar to bilo iznuđeno, makar se to dogodilo jednom čistom ucjenom. Dobro je da se to događa, makar i pod tim okolnostima.
Države mi nisu važne, niti mi je žao što se Jugoslavija raspala, niti mi je drago što je stvorena Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, ili bilo koja druga država na ovom području, ili u svijetu. Države su, bar meni, nevažne pojave. Kako se neka država zove - nije mi važno. Zbog toga mi nije bitan raspad Jugoslavije. Žao mi je što se raspao jedan kulturni prostor, što se dogodilo sve ovo zlo i sva ova krv, ali mi zemlje nije žao, kao što nisam oduševljen što živim u nezavisnoj Hrvatskoj. Baš me briga za to. Važni su mi ljudi koji su normalni, koji su dragi, koji su pametni, sa kojima mogu normalno razgovarati gdje god oni živjeli. Naravno da su mi u tom smislu bliži ljudi s kojima mogu razgovarati i komunicirati na jeziku koji mi je dan rođenjem. Zbog toga mislim da mi ovdje trebamo početi normalno živjeti, neopterećeni svim tim ratovima, krvlju, zločinima. Ne trebamo to zaboraviti. Trebamo znati da se u Srebrenici dogodio jedan grozan zločin, ali ne smijemo biti zarobljeni u nekim avetima iz prošlosti. Mislim da moramo komunicirati normalno bez obzira na režime. Mislim da na ovom prostoru bivše Jugoslavije živi jako puno mladih, pametnih, jako talentiranih ljudi, koji mogu svašta napraviti, samo ako ih se pusti na miru, ako se puste da normalno rade, normalno komuniciraju, normalno putuju. Mislim da to jednog dana može biti svjetski hit, taj talent koji čuči na Balkanu, koji je pritisnut i skriven. Mogao bi jednoga dana jako buknuti i osvojiti malo širi prostor, nego što je ovaj na kojem živimo. Nadam se tome. Iskreno sam uvjeren da je to moguće, jer poznajem mnogo ljudi koji žive u ovim zemljama, koji su nevjerovatno talentirani, koji nevjerovatno inteligentno misle i koji rade vrhunske stvari.
Ne samo da nema države u kojoj ste se rodili, ali nema ni mesta sa nazivom Duvno u kome ste živeli.
ĐIKIĆ
Ako mislite na Jugoslaviju, nema je, kao ni mjesta pod imenom Duvno u kojem sam se rodio. Duvno se od 1990. godine zove Tomislavgrad. Za mene je to ipak Duvno, kako god ga oni nazivali.
To nije čista Hercegovina. Kažu ljudi da je to ono ''i'' u Bosna i Hercegovina, da je Duvno negdje na samoj granici Bosne i Hercegovine, čak i Dalmacije. Duvno u sebi ujedinjuje, i po mentalitetu i po klimi, i Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju. Otišao sam iz Duvna u jesen 1995. godine na studij u Zagreb.
RSE
Koliko vam je bilo godina kada je zaratilo?
ĐIKIĆ
Kada je zaratilo imao sam 15 godina.
RSE
Isto koliko i junak u vašoj knjizi?
ĐIKIĆ
Otprilike isto.
"Cirkus Kolumbija" je priča o jednom malom bosanskom mestu u ratu.
U tom romanu ima puno mene, onoga što sam doživio, vidio i osjetio, ali ne bih rekao da je to autobiografski roman.
Naslov romana je izmislio Predrag Lucić, urednik izdavačke djelatnosti u Feral Tribunu, jer se u romanu spominje mali grad u koji u ljeto dolazi jedan cirkus koji se zove Kolumbija. Cirkuski vrtuljak ima dosta važnu ulogu u romanu. U romanu postoje tri ili četiri, a najmanje dva, ravnopravna glavna junaka. Jedan od glavnih junaka je mladi Janko Ivanda koji kada počinje rat ima 15 godina. Pratimo njegovo odrastanje kroz taj rat. Drugi glavni lik je Martin Buntić koji kada počinje rat ima 25 godina. Jedan od glavnih likova u romanu je i Martinov otac Divko Buntić za koga je vezan cirkus i vrtuljak, kao i gradonačelnik tog mjesta, Leon Dilber. On je stari komunista kojemu se svijet ruši i biva odbačen od provincije u vrijeme kada se događa nacionalna revolucija, kada se ruši komunizam i kada nacionalne i nacionalističke vrijednosti postaju dominantne u društvu i u malom mjestu. Nisam pisao knjigu da svijetu objasnim šta se dogodilo u ratu u Bosni, ili u tom malom mjestu, već da bih tu priču ispričao nekim ljudima koji su mi važni u životu, koji su mi dragi i kojima sam htio reći nešto o sebi, o mom poimanju svijeta i života. Pošto mi pričanje nije najdraži i najmiliji oblik izražavanja, onda sam sjeo i za godinu i po dana napisao knjigu. Glavni motiv da sjednem i pišem knjigu mi je bio da ljudima koji su mi dragi nešto kažem o sebi.
RSE
Gde se ona može kupiti?
ĐIKIĆ
Po knjižarama u Hrvatskoj, u sarajevskom Bajbuku, pretplatom, na internetskim stranicama Ferala.
RSE
Da li je ima u Beogradu i u Podgorici?
ĐIKIĆ
Vjerujte mi da ne znam.
RSE
Žiri iz dve države, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, je vašu knjigu predložio za regionalnu nagradu. Kakav je vaš odnos prema toj činjenici? Mislim da to govori o promeni klime.
ĐIKIĆ
Bio je to slučaj i sa Jergovićevom knjigom, ali i sa knjigom Andreja Nikolaidisa. Njega je kandidirao selektor iz Bosne i Hercegovine, kao i selektor iz Crne Gore. On je rođen u Sarajevu, a živi u Crnoj Gori. Mislim da je to logična stvar. Meni nisu draga ta književna svrstavanja. Kada sam dobio tu nagradu, bilo je puno pitanja da li sam hrvatski ili bosanski književnik. Najradije bih bio ničiji, već svoj pisac, ali znam da ne mogu izbjeći to da se ljude svrstava u ovu ili onu književnost, ili u ovu ili onu kulturu. Ne smeta mi da me nazivaju bilo čijim književnikom, ali mi je jasno da ne mogu pobjeći od tog jezika na kojem pišem, na kojem mislim i na kojem sanjam. Ne mogu pobjeći od nekih tema koje su dane mjestom rođenja i mjestom odrastanja. Deset godina živim u Zagrebu, ali se još uvijek ne bih usudio napisati ništa ozbiljnije o Zagrebu, o ljudima koji su u Zagrebu rođeni, o mentalitetu Zagreba, jer mislim da još uvijek ovaj grad ne poznajem dovoljno, još uvijek ne osjećam kako taj grad diše i kako kuca njegovo srce.
RSE
Da li je ovo o čemu pričamo jedan od primera zajedničke saradnje, a ima i drugih: kao što su zajednički filmovi, zajednički teatarski projekti? Da li je prerano da se na osnovu toga zaključi da polako dolazi vreme da se ponovo stvara zajednička kulturna baština?
ĐIKIĆ
Mislim da je to neizbježno i da su sve ove države koje su nastale raspadom Jugoslavije premale da bi mogle autistično i samostalno graditi neki svoj kulturni identitet. Svaka od tih država ima svoj kulturni identitet, ali mislim da dolazi vrijeme kada će biti neizbježno, ne samo ovdje na našem prostoru, već i u cijeloj Evropi, da se povezuju i zajednički rade neki teatarski projekti, da se zajednički rade neki koncerti. Sve više vidite filmova koji su njemačko, austrijsko, francusko, španjelsko, portugalska koprodukcija. Primjećujem da je sve više evropskih filmova u kojima je do šest koproducenata. Mislim da je to neizbježnost, s tim da je to na području bivše Jugoslavije donekle usporeno, otežano i kaska zbog svega onoga što se tu događalo od 1990. do prije nekoliko godina. Mislim da se posljedice zle krvi koja je tu prolivena i dalje osjećaju i da ljudi još uvijek imaju otpor prema tome, prema uspostavljanju veza Srbije sa Hrvatskom, i obratno, Bosne sa Srbijom. Ali, kao i u svemu, i tu postoje hrabri ljudi, pioniri, koji probijaju mentalne barijere koje postoje u svim zemljama, ne samo u ovim zemljama koje su međusobno ratovale, nego čak mislim da postoje barijere i u jednoj Sloveniji koja je već u Evropskoj uniji. Mislim da u Sloveniji postoje barijere u samom društvu prema nama koji smo južnije od Šentilja. Uvijek će biti ksenofobnih, uvijek će biti zadrtih, tvrdoglavih, uvijek će biti ljudi koji će misliti da su sami sebi dovoljni.
RSE
Kao što će uvek biti onih ljudi koji su bili u Tuzli i koji su ustanovili regionalnu nagradu. Kakav je bio publicitet i kakve su bile reakcije, s obzirom da je to jedina regionalna nagrada?
ĐIKIĆ
Koliko sam primijetio, dosta je snažno propraćena ta nagrada, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Čini mi se da su tamo posvetili dosta medijske pažnje i književnim susretima i nagradi Meša Selimović. Mislim da je to dosta propraćeno i na televiziji i u novinama. U Hrvatskoj su sve novine zabilježile taj događaj. S tom namjerom je valjda i ta nagrada uspostavljena - da postane neka referentna tačka za književnost koja nastaje na štokavskom dijalektu.
RSE
Da li se vama čini da bi Bosna u tom smislu mogla da postane mesto odakle bi se takvi projekti inicirali?
ĐIKIĆ
Mislim da je Bosna geografski možda najpogodnija da se u njoj događaju takvi projekti. Nekako je u sredini između svih. Njen geografski položaj je najviše kvalificira za mjesto odakle bi kretali i gdje bi se događali takvi projekti koji bi povezivali ljude na regionalnom konceptu. Mislim da je Bosna u tom smislu dobro odmakla, jer je tamo i Sarajevski filmski festival, Regionalni književni susreti u Tuzli, u devetom mjesecu se događa Književni festival u Sarajevu Andreja Malroa koji finansira Francuski institut, gdje se okupljaju pisci iz cijele regije, ali i iz inozemstva. Bosna u tom smislu prednjači i u odnosu na Hrvatsku, i na Srbiju, i na Crnu Goru. Ne mislim da je važno gdje se nešto događa. Važno je da je to što se događa kvalitetno, pametno, da okuplja pozitivne ljude, pametne ljude, ljude koji žele surađivati, nastavljati veze koje su silom prekinute, ljude koji imaju poriv da nešto zajednički rade i da to što rade bude dobro i kvalitetno, da ne bude bazirano samo na našem prostoru, nego da s našeg prostora ode u Evropu, u svijet. Volio bih da se prostor bivše Jugoslavije konačno počne u svijetu prepoznavati kao mjesto gdje rade i žive neki normalni ljudi, talentirani pisci, muzičari, režiseri, glumci. Nekako sam uvjeren da bi nam se to, ako ne budemo potpuno glupi i ludi, zaista moglo dogoditi u nekoj, ne tako dalekoj budućnosti.
RSE
Vi ste novinar. Radite u splitskom Feralu i bavite se vrlo osetljivim temama: ratni zločini, Hag, kriminal. Dogodilo se da razgovaramo na dan kada je u Srbiji jedan važan događaj - inauguracija novog predsednika. Na taj isti dan u Bosni se događa pomen srebreničkim žrtvama.
ĐIKIĆ
Još niko nije objasnio zašto se inauguracija gospodina Tadića morala dogoditi baš 11. jula. Možda je to nečija nepažnja. Politika i nije ništa drugo nego da se pazi na neke simbolične stvari. Mislim da je ružno da se na dan kada se obilježava strašni pokolj koji se odgodio u Srebrenici, u Srbiji događa inauguracija predsjednika. Mislim da to nije dobro ni za novog predsjednika Srbije, niti za odnose dviju zemalja, kao ni za odnose dvaju naroda. Mislim da je na to trebalo više paziti i da se to nije smjelo dogoditi. Također mislim da je gospodin Tadić svojim intervjuom u Špiglu dolio ulje na vatru nakon svega rekavši da Slobodan Milošević nije najvažniji krivac za jugoslavensku tragediju, nego da su u podjednakoj mjeri krivi i Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Ne sporim da su i ova dvojica krivi, ali mislim da se ne može govoriti o podjednakoj mjeri krivnje, barem kada se radi o gospodinu Izetbegoviću. Mislim da ovi prvi istupi gospodina Tadića nisu nimalo ohrabrujući u smislu nekog normaliziranja stanja u ovoj regiji, povezivanja ljudi i zemalja koji su do prije nekoliko godina bili u ratu.
RSE
Kao novinar Ferala uradili ste nekoliko vrlo značajnih stvari kada je reč o procesu suočavanja sa prošlošću i sa onim što se dogodilo. Kažu da je Feral jednom ispovešću Mire Bajramovića, koju ste vi zabeležili, o zločinima koje je počinio, više učinio u procesu suočavanja sa prošlošću, nego mnoge debate intelektualaca i političara poslednjih godina.
ĐIKIĆ
Nisam u to čak ni siguran. U Hrvatskoj postoji jedna dosta popularna emisija na televiziji koja se zove Nedjeljom u dva. Prije mjesec dana gost je bio advokat generala Mirka Norca koji je pravomoćnom presudom, potvrđenom i od Vrhovnog suda, osuđen na 12 godina zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvima srpskih civila u Gospiću 1991. godine. Za vrijeme intervjua gledaoci su mogli da odgovaraju na anketno pitanje - Da li je za vas Mirko Norac ratni zločinac ili heroj. Preko 80 posto ljudi koji su se javili, izjasnili su se za to da je Mirko Norac heroj. Pored Ferala bilo je u Hrvatskoj i drugih novina i medija koji su pisali hrabro o istini, kako god ona bila neugodna po većinsko stanovništvo u ovoj zemlji. Pokazuje se da to nije imalo nekog pretjeranog uticaja na javno mnijenje. Jednog čovjeka za kojeg je dokazano da je ubijao starce, žene i djecu u Gospiću samo zato što su bili srpske nacionalnosti, u ovom društvu i dalje, u većini slučajeva, prihvaćaju kao ratnog heroja, a ne kao ratnog zločinca. To je prilično poražavajuće. Ne mislim da je drugačija situacija ni u Srbiji, ni u Bosni i Hercegovini. To je vrlo slično. Zbog toga ne možemo govoriti o nekom velikom doprinosu novina, nekom suočavanju ovog naroda sa tamnim stranama svoje prošlosti.
RSE
Da li mislite da su za promenu ukupne klime i odnosa prema onome što se događalo, pre svega prema zločinima, važnije individualne ispovesti, priče o tome šta se događalo, dokazi, činjenice suočavanja sa onim najstrašnijim što je činjeno u ime nekog naroda, ili jedan jasan stav ljudi koji su na vlasi?
ĐIKIĆ
Mislim da je za otrježnjenje od mržnje svih naroda na prostoru bivše Jugoslavije nužan jasan stav ljudi koji su na vlasti, neke intelektualne elite, prema prošlosti. U Hrvatskoj se još nije dogodilo da je došla jedna vlast koja prema tome ima jasan stav. Čak ni demokratsko liberalna vlast Ivice Račana nije imala jasan stav o tome da je razdoblje vladavine Franje Tuđmana u Hrvatskoj bilo loše i dobrim dijelom obilježeno zločinima. Jedini svijetli primjer je Stipe Mesić koji od svog izlaska iz HDZ-a, 1994. godine, ima jasan stav da je HDZ-ova vladavina devedesetih u dobroj mjeri bila zločinačka, pljačkaška i mafijaška. Sve druge vlasti koje su se smjenjivale u Hrvatskoj su njegovale sentiment prema tom stvaraocu nezavisne hrvatske države Franji Tuđmanu koji bi završio na Haškom sudu da nije umro. Vlasti koje su sada došle, i u Hrvatskoj i u Srbiji, po meni, nisu ništa bolje nego prethodne. Oni su shvatili da ne mogu izolacionizmom postići ništa i da je jedini njihov uvjet za opstanak na vlasti da surađuju, da budu kooperativni sa evropskim institucijama. Vidjeli su da nemaju izlaza nego surađivati sa Evropskom unijom. Približavanje Europskoj uniji je povezano sa preuzimanjem standarda Europske unije. Sve što radi Ivo Sanader, mislim da je lažno i da je u sukobu sa onim što je radio sve vrijeme od devedesetih pa na ovamo. Sve što sada radi je u sukobu sa njegovim dubokim uvjerenjima, ako on nešto tako posjeduje, ali je shvatio da na vlasti može ostati samo ukoliko bude kooperativan sa međunarodnom zajednicom i ukoliko bude izvršavao sve što mu oni kažu. U vrhu HDZ-a je Sanaderov čovjek, Branimir Glavaš, koji je devedesetih bio jedan od najradikalnijih ljudi u ovoj zemlji, koga se sumnjičilo za ratne zločine. Njegova uloga u zločinima nad Srbima u Osijeku i Slavoniji još nije razriješena, ali on je sada jedna proevropska figura, umivena, reformirana, umjerena i vi mu ne možete ništa. Ja osjećam blago gađenje prema ljudima koji su jučer bili drugačiji nego danas. To je moj privatni problem. Mislim da je za ljude koji žive u ovoj zemlji, pogotovo za one koji su manjine na bilo koji način, dobro to što se događa, makar to bilo i pod pritiskom, makar to bilo iznuđeno, makar se to dogodilo jednom čistom ucjenom. Dobro je da se to događa, makar i pod tim okolnostima.
Države mi nisu važne, niti mi je žao što se Jugoslavija raspala, niti mi je drago što je stvorena Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, ili bilo koja druga država na ovom području, ili u svijetu. Države su, bar meni, nevažne pojave. Kako se neka država zove - nije mi važno. Zbog toga mi nije bitan raspad Jugoslavije. Žao mi je što se raspao jedan kulturni prostor, što se dogodilo sve ovo zlo i sva ova krv, ali mi zemlje nije žao, kao što nisam oduševljen što živim u nezavisnoj Hrvatskoj. Baš me briga za to. Važni su mi ljudi koji su normalni, koji su dragi, koji su pametni, sa kojima mogu normalno razgovarati gdje god oni živjeli. Naravno da su mi u tom smislu bliži ljudi s kojima mogu razgovarati i komunicirati na jeziku koji mi je dan rođenjem. Zbog toga mislim da mi ovdje trebamo početi normalno živjeti, neopterećeni svim tim ratovima, krvlju, zločinima. Ne trebamo to zaboraviti. Trebamo znati da se u Srebrenici dogodio jedan grozan zločin, ali ne smijemo biti zarobljeni u nekim avetima iz prošlosti. Mislim da moramo komunicirati normalno bez obzira na režime. Mislim da na ovom prostoru bivše Jugoslavije živi jako puno mladih, pametnih, jako talentiranih ljudi, koji mogu svašta napraviti, samo ako ih se pusti na miru, ako se puste da normalno rade, normalno komuniciraju, normalno putuju. Mislim da to jednog dana može biti svjetski hit, taj talent koji čuči na Balkanu, koji je pritisnut i skriven. Mogao bi jednoga dana jako buknuti i osvojiti malo širi prostor, nego što je ovaj na kojem živimo. Nadam se tome. Iskreno sam uvjeren da je to moguće, jer poznajem mnogo ljudi koji žive u ovim zemljama, koji su nevjerovatno talentirani, koji nevjerovatno inteligentno misle i koji rade vrhunske stvari.