Dostupni linkovi

Milošević će nastaviti da koristi Tribunal kao politički podijum, sudije će nastojati da to spreče


Prošlonedeljna odluka Haškog tribunala da je Tužilaštvo priložilo dovoljno dokaza za optužnicu protiv Slobodana Miloševića za genocid u Bosni i zločine protiv čovečnosti u Hrvatskoj i Kosovo, ne znači i da će automatski biti osuđen za ta dela, kaže za Radio Slobodna Evropa Andras Ridlmajer, stručnjak Harvardskog univerziteta za otomansko nasleđe na Balkanu. On je inače dva puta u svojstvu eksperta svedočio u procesu Miloševiću za uništenje kulturne baštine u Bosni i na Kosovu.

RIDLMAJER: Kao i u slučaju svih ostalih procesa u Hagu, kada tužilaštvo završi svoj deo dokaznog postupka, odbrana nastoji da ospori optužnicu, tvrdeći da u konkretnim segmentima nije priloženo dovoljno dokaza, zatraživši od sudija da se ti delovi optužnice izostave. U slučaju Miloševića sud je presudio da je o ključnim tačkama optužnice tužilaštvo priložilo dovoljno argumenata koji se mogu dokazati bez veće sumnje. To ne znači da je ovom odlukom suda Milošević već okrivljen. Sada se čeka da odbrana prezentira svoje dokaze. Dakle, pomenuta odluka suda u ovom tretnutku znači da su priloženi dokazi tužilaštva potencijalno dovoljno da se Milošević osudi. U mnogim delovima optužnice koji se tiču specifičnih detalja, sud je zaključio da tužilaštvo nije priložilo dovoljno dokaza. To se često dešava u procesima u Haškom tribunalu, zato što ni tužilaštvo niti odbrana nemaju mogućnosti da pozovu sve svedoke koje bi želeli, naročito u slučaju Miloševića. Zbog njegove bolesti i dužine procesa, tužilaštvo je odustalo od pozivanja velikog broja svedoka.

RSE: Reč je o optužbi za genocid u Bosni, i zločine protiv humanosti u Hrvatskoj i na Kosovu. Vi ste, ako se ne varam, učestvovali u pripremi pomenute odluke Haškog suda. Na čemu se temelji stav da ima dovoljno elemenata da opstanu pomenute optužbe protiv Miloševića.

RIDLMAJER: Ja sam angažovan kao svedok ekspert (sudski veštak) za deo optužbe za uništavanje istorijskih i kulturnih znamenitosti na Kosovu i u Bosni. Veoma je važno što je kulturnoj baštini u ovom procesu dat ogroman značaj, mnogo veći nego što je to nekada bio slučaj, ako uporedimo, na primer, sa Nirnberškim procesom na kraju Drugog svetskog rata. Tada se takođe razmatralo pitanje uništavanja kulturnih znamenitosti, ali to je bilo po značaju u ravni oštećenih fabrika i drugih zgrada. Dakle, kulturna zdanja nisu u tom slučaju vrednovana kao nešto veoma dragoceno. Sada, međutim, u mnogim procesima pred Haškim tribunalom, kao i u optužnicama protiv ljudi koji su još uvek van domašaja suda, kao što su Mladić i Karadžić, kulturnim dobrima dat je ogroman značaj. To će na neki način uticati na promenu mišljenja kako tretirati kulturne dragocenosti u ratnim vremenima, tačnije kako ih štititi i uvažavati. To je istovremeno i priznavanje činjenice da su u okolnostima etničkog čišćenja, ljudi bili na udaru samo zato što pripadaju određenoj kulturi i religiji, i da su u direktnoj vezi napadi na ljude i njihova kulturna dobra.

RSE: Kako će ova odluka Haškog suda uticati na sledeću fazu suđenja Miloševiću u kojoj treba da prezentira dokaze u svoju odbranu. On je odlučno odbacio sve navode optužbe, tvrdeći da su politički motivisane. Kako će se okončati ovaj proces Miloševiću.

RIDLMAJER: Videćemo. To će nažalost potrajati. Meni lično je bilo interesantno videti prvi put Miloševića u sudu. Ja sam svedočio u aprilu 2002, na početku procesa. Sledeći put u julu 2003, kada je suđenje poodmaklo. S jedne strane, on je još uvek insistirao da ne priznaje Tribunal. S druge, u velikoj meri on je igrao ulogu optuženog, prihvatajući pravila suda. Govorio bi kada dobije reč, nije prekidao govornike u sudnici. Tražio je dodatno vreme od sudija. Ponekad bi se zaboravio kao da je još uvek šef države i razgovara sa sebi ravnima, pa bi sudiju, umesto “gospodine Robinson” oslovljavao "Vaša ekselencijo". U stvari, u poslednje dve godine to je na neki način njegovo puno radno vreme, na šta se navikao i oseća se veoma samouvereno u sudnici. Mislim da će nastaviti da koristi Tribunal kao politički podijum i da će sudije nastojati da spreče da se sudnica pretvori u politički teatar.

RSE: On je zatražio od suda da izda nalog da se kao svedoci pojave bivši američki predsednik Bil Klinton, britanski premijer Toni Bler i drugi visoki svetski zvaničnici. Kada je tužilaštvo u februaru okončalo izvođenje svojih dokaza, ne samo u Srbiji, nego i pojedini strani eksperti i deo zapadne štampe, tvrdili su da nije ponuđeno dovoljno dokaza koji bi potvrdili Miloševićevu krivicu. Da li će tužilaštvo na kraju imati dovoljno činjenica da dokaže njegovu odgovornost.

RIDLMAJER: Mislim da su tekstovi u pojedinim novinama u februaru bili prenagljeni, ishitreni. Zanemarili su činjenicu da znatan deo dokaza i svedočenja pred Tribunalom nisu dostupni javnosti. Najpre, reč je o dokumentima vlada pojedinih zemalja, koje insistiraju na njihovoj tajnosti. Na primer, različiti akti srpske i jugoslovenske vlade koji su u posedu haškog tribunala ne mogu se obelodaniti na zahtev zvaničnog Beograda. Takođe, u slučaju zaštićenih svedoka, nužno je obezbediti ne samo njih već i njihove porodice od mogućih pretnji i napada, što se nažalost i dešavalo.

Ako pogledate poslednju odluku suda mnoge odredbe pozivaju se na dokaze, čiji je izvor označen sa poverljivo.

RSE: Može li Milošević da uspe u nastojanju da se pred sudom pojave Klinton, Bler, da Tribunal izda obavezujući nalog za njihovim svedočenjem.

RIDLMAJER: Sasvim je moguće. Kao što znate, već su svedočili visoki zvaničnici, počev od Ešdauna do predsednika Slovenije Milana Kučana. Ne vidim nijedan razlog zašto se ostale važne ličnosti ne bi pojavile u sudu. U svakom slučaju, sudije žele da precizno znaju razloge pre nego što izdaju obavezujući nalog za svedočenjem, zbog čega pomenuta i druga lica moraju da se pojave, na koji način njihovi iskazi mogu da potvrde ili opovrgnu pojedine navode iz optužnice. Ne verujem da će sudije prihvatiti da se pozivaju svedoci da bi se pravio politički teatar.

RSE: Milošević je odbacio argumente koje ste izneli tokom dva svedočenja u Haškom tribunalu o uništavanju spomenika kulture u Bosni i na Kosovu. Šta je zapravo istina u oba slučaja?

RIDLMAJER: Moje svedočenje je bazirano na sopstvenom istraživanju na terenu. U Bosni sam prešao 5 hiljade kilometara, posetivši mnoga mesta. Pribavio sam fotografije kulturnih dobara pre i posle njihovog uništenja, kao i mnoštvo drugih dokaza i na osnovu toga sam izvodio zaključke. Dakle, nije reč samo o mišljenju već o stavu baziranom na prikupljenim činjenicama. Tužna je činjenica da su u delu Bosne, koji su kontrolisale srpske snage u toku rata od 1992 do 1995. uništene ili prilično oštećene skoro sve džamije i većina katoličkih crkava. Reč je o sistematskom napadu na kulturno nasleđe svih vrsta, počev od verskih objekata do arhiva i biblioteka. Ova zdanja su uništavana i van zone ratnih dejstava, na primer, dignuto je u vazduh 16 džamija u Banjaluci. U mnogim slučajevima džamije i katoličke crkve su jedina oštećena ili uništena zdanja u čitavom kraju, dok su okolne zgrade bile netaknute. U mnogim gradovima, počev od Zvornika do Prijedora, potpuno je očišćen prostor na kojem su bili uništena kulturna dobra, kao da nisu ni postojala, a na njihovo mesto postavljene su deponije za smeće. Reč je, dakle, o očiglednom aktu agresije a ne nečemu što obično prati ratna dejstva.

RSE: Milošević je nastojao da to negira, ističući da je isti model uništavanja primenjen i na srpske znamenitosti u Bosni.

RIDLMAJER: To se lako može opovrgnuti ako odete u bilo koji veći grad koji je bio pod kontrolom bosanske vlade, Tuzlu, Sarajevo, čak i Sanski most. Tamo možete videti srpske crkve koje su ostale netaknute tokom rata, ali ne i minarete u Republici Srpskoj. Naravno, uništavana su i srpska kulturna zdanja. Ja sam o tome pisao i to je priloženo Tribunalu, ali to nije bila masovna pojava. Obično su stradali u blizini borbenih dejstava i ruralnim područjima, tako da obrazac nije isti kao u slučaju džamija i katoličkih crkava.

RSE: Nakon Bosne o Kosovu - povodom martovskog nasilja u ovoj regiji, srpsko javno mnjenje je ponovo u priličnoj meri bilo ustalasano, ističući da je jedan od najočitijih primera ugroženosti Srba u poslednjih pet godina, uništavanje njihovog kulturnog blaga. Pri tome se ne pominje da su prethodno na tom području stradale mnoge džamije. Šta je zapravo prava istina o desrtukciji istorijskih i kulturnih znamenitosti na Kosovu u celini.

RIDLMAJER: Najpre, Kosovo je izuzetno bogato kulturnim zdanjima. Iz praistorijskog perioda, srednjovekovnog hrišćanskog doba, zatim otomanskog. Ona nisu uništavana po nekom jasno utvrđenom, pravolinijskom šablonu. Naime, kada su počeli sukobi 1998, mnogi su omdah bili zabrinuti za sudbinu kulturne baštine. Mislim da je to bilo u leto 1998, OVK je osvojila najmanje jedan pravoslavni manastir u Zočištu. Kada su njene jedinice potisnute u tom području, u blizini Orahovca, ispostavilo se da je manastir ostao netaknut. U isto vreme srpske policijske i paravojne snage napale su mnoge džamije i druge albanske kulturne dragocenosti, naročito kasnije tokom kampanje u proleće 1999. Oko trećine Albanaca je bilo proterano sa Kosova, a u istoj srazmeri je otprilike oštećeno i uništeno muslimanskih verskih objekata. Iako to zvanični Beograd tvrdi, nijedna pravoslavna crkva nije uništena pre juna 1999. kada je okončan rat. Situacija se nakon toga promenila, kada su se albanske izbeglice vratile, uglavnom na područja koja su bila u priličnoj meri uništena. Oni su posegnuli za osvetom na šta su god naišli, uništavajući imanja odbeglih Srba, crkvena zdanja. U drugim delovima, albanske naoružane grupe su sistematski rušile srpsku imovinu, uključujući i kulturne vrednosti.

Govorio sam o različitim obrascima tokom svedočenja u Hagu. Od 1998. do juna 1999. srpske snage uništavale su albanska kulturna dobra. Od tada, tokom leta pa do jeseni iste godine srpska kulturna baština je bila izložena ataku Albanaca. Napadi su potom utihnuli, što zbog pojačanog obezbeđenja KFOR-a, što zbog apela albanskih političkih i verskih lidera. Od kraja 1999. do marta 2004. nije bilo većih napada na srpske objekte, sve ukupno manje od desetak. Reč je uglavnom o aktima vandalizma na zdanjima koja su već bila oštećena ili uništena odmah nakon rata.

Martovsko nasilje bilo je eruptivno. No, ono je na neki način bilo i predvidivo, imajući u vidu pojačane tenzije i političku situaciju. S jedne strane, privreda je u veoma lošem stanju i na Kosovu i u Srbiji. I u Srbiji i na Kosovu postoje političari koji koriste ovakve okolnosti u cilju radikalizacije javnog mnjenja. Političari u Prištini su u priličnoj meri eksploatisali strah Albanaca da će Srbima, tačnije srpskim snagama i vlastima biti dozvoljeno da se vrate na Kosovo.

RSE: Različite su brojke koliko je kulturnih zdanja na Kosovu stradalo.

RIDLMAJER: Igra brojki je uvek varljiva. Da li se računaju samo objekti koji su u priličnoj meri oštećeni ili i oni na kojima su polomljeni samo prozori. Prema raspoloživim podacima, u prvom talasu od maja 1998 do juna 1999. kada su se srpske snage povukle sa Kosova uništeno je ili oštećeno više od 200 džamija od ukupno 600 koliko ih ima na Kosovu. Posle toga od juna 1999. do oktobra novembra iste godine stradalo je između 80 i 100 pravoslavnih zdanja, od toga je polovina u priličnoj meri uništeno, a preostala su oštećena. Od kraja 1999. do marta 2004, ako ne računamo vandalizam na grobljima, oštećeno je desetak pravoslavnih crkava. U martovskom nasilju stradalo je nešto manje od 30 srpskih objekata kulture.

RSE: Osim uništavanja istorijskih i kulturnih znamenitosti, nedavno je na Kosovu počela debata o tome kome zapravo pripada ta baština. Naime, pojedini albanski istoričari tvrde da pojedini manastiri koje Srbi smatraju svojim svetim mestima zapravo im ne pripadaju, jer su, kako naglašavaju, izgrađeni tokom srpske invazije na Kosovo u srednjem veku na temeljima porušenih rimokatoličkih crkava. Kako komentarišete ovu polemiku.

RIDLMAJER: Na tu debatu gledam kao i na svaku drugu koja insistira na tome ko je došao prvi na određenu teritoriju i kome šta pripada. To su lažni argumenti i manipulisanje istorijom. Nacije u modernom smislu, dakle osećanje ne samo verskog identiteta već i političke aspiracije koje proizilaze iz takve svesti pripadnosti određenoj grupi, nastale su u 18 veku, u doba prosvetiteljstva. Ljudi nisu razmišljali na takav način u srednjem veku. Države su bile dinastičke. Vera nije bila vezana za nacionalni identitet kao danas. Slično je i sa arhitekturom. Kada sam svedočio u Hagu o Kosovu, Milošević je nastojao da dokaže da kada su Srbi napadali džamije nisu time atakovali na albansku kulturnu baštinu, već otomansku arhitektutu koju su Turci zaboravili da ponesu sa sobom kada su otišli sa Balkana. To je nonsesns. Sva zdanja izgrađena na Kosovu, bez obzira na stilove, pripadaju kosovskoj arhitekturi. Gradili su ih tamošnji ljudi, Srbi, Albanci i ostali. U mnogim slučajevima klesari i ostali majstori različitih nacionalnosti radili su na istom objektu. Oni su često menjali namenu i vlasništvo. Ali, od kakvog je to sada značaja. Ako pogledamo u davnu istoriju. Postojali su hramovi posvećeni kultu Mitra u rimsko doba. Mnogi od njih su potom pretvoreni u hrišćanske crkve. Zatim su postale pravoslavne, nakon toga korišćene su kao džamije, da bi sada služile kao domovi kulture za sve ljude bez obzira na versku pripadnost.

Živi ljudi imaju na prvom mestu građanska prava, a jedno od njih je kulturna baština. Ali je nonsens danas potraživati prava na nešto na osnovu toga što tvrdite da vam je pripadalo pre petsto godina.

RSE: U tom smislu kakva će biti po Vama sudbina srpskih znamenitosti na Kosovu u kontekstu rešavanja statusa ove regije. Tačnije ako Kosovo postane nezavisno kome će pripasti srpske crkve i manastiri.

RIDLMAJER: Jedina nada da se reše svi ovi problemi, dakle ljudska prava, uključujući i verska i kulturna, ili ako govorimo o budućnosti kulturne baštine, jeste da se odvoji pitanje njene zaštita i ljudska prava od pitanja vlasti. Manipulacija je govoriti ko je došao negde prvi, ili čije su znamenitosti važnije. Ključno je pitanje ko ima vlast, kontrolu na određenoj teritoriji.

RSE: Ako Kosovo postane nezavisno.

RIDLMAJER: Ako Kosovo postane nezavisno, to će imati pozitivan efekat na Albance da prestanu sa opsesivnim strahom da će se srpske snage vratiti i ponovo preuzeti kontrolu. Dakle, situacija bi se u tom smislu normalizovala. Veliki je problem što se mnogo toga lošeg dogodilo a malo je urađeno da ljudi to shvate i pređu preko toga. Da je bilo dobre volje, moglo je se pregovarati o nekom rešenju prihvatljivom za obe strane. Mislim da je to bilo realno najkasnije do sredine 90-tih godina prošlog veka. Sada smo u bezizalznoj situaciji. S jedne strane, političari poput Koštunice i Draškovića izjavljuju da Kosovo nikada neće biti nezavisno. S druge strane, lideri kosovskih Albanaca traže nezavisnost pod hitno. Mislim da nijedan od ovih snova nije realističan. Istovremeno, sadašnja situacija je veoma loša i odlaganje njenog rešavanja itekako utiče na rezervisanost stranih investitora da ulažu na Kosovu, jer ko je spreman da započinje biznis na teritoriji čija je budućnost neizvesna i nisu rešena svojinska pitanja.

No, mislim da Srbi na Kosovu i zvanični Beograd treba da shvate da su šansu za reintegraciju Kosova u Srbiju čak i ako je postojala pre deset godina, prokockali gospodin koji se sada nalazi u Hagu i još neki koji su još u Srbiji sve dok neka razumnija vlada ne odluči da ih pošalje u međunarodni tribunal. Dakle, u ovom trenutku nije realna ni reintegracija Kosova u Srbiju niti njegova nezavisnost. Jedino o čemu se sada može pregovarati jesu praktični problemi, a svi oni osim suvereniteta, jesu rešivi a jedan od njih je kulturno nasleđe. Jedini način da se to učini jeste da se pitanje baštine razdvoji od politike. Ako jedino pravoslavne crkve imaju poseban status i čuva ih vojska, a istovremeno iz međunarodne zajednice pet godina nakon rata nisu stigla nikakva sredstva za rekonstrukciju verskih objekata Albanaca koji su uništeni tokom ratnih dejstava, to itekako utiče na podizanje tenzija. U takvoj situaciji pravoslavne crkve postaju simboličke mete za napade Albanaca i, istovremeno, poluga za srpsku propagandu i albanske ekstremiste.

RSE: Kada sam vas pitao ako Kosovo postane nezavisno, u Srbiji se smatra da bi onda srpska baština na Kosovu u najmanju ruku trebalo da bude pod direktnom zaštitom UNESKA ili drugih međunarodnih organizacija. Kakve su mogućnosti da u tom slučaju pravoslavne crkve dobiju neku vrstu eksteritorijalnog statusa.

RIDLMAJER: Najpre, nije u nadležnosti UNESKA da štiti eksteritorijalni status pojedinih entiteta. Najviše što može da uradi je da se oglasi simboličkim saopštenjem o pojedinim kulturnim dragocenostima. Da UNESKO može bilo koga zaštiti, onda Dubrovnik ne bi bio bombardovan. Jedina razumna zaštita svog istorijskog nasleđa je da obezbedite novac za njegovo održavanje i obnavljanje, ali niko o tome ne govori. Tokom poslednjih nemira na Kosovu u priličnoj meri je uništena Bogorodica Ljeviška u Prizrenu, koja je veoma značajna crkva. Istovremeno, Gračanica, kompleks Pećke patrijaršije i još mnogo izuzetno dragocenih zdanja već duže vremena suočavaju se sa problemima koje niko ne rešava. Bio sam tamo i video kako u manasitru Gračanica voda iz zemlje pršti po zidovima. U devedesetim godinama, Srpska pravoslavna crkva i Vlada u Beogradu trošili su ogromne novce za izgradnju novih crkava i u mestima gde nije bilo potrebe, ali to je činjeno da bi se širio uticaj. Međutim, nije bilo novca za restauraciju.

Drugo, treba svima u određenoj sredini omogućiti učešće u očuvanju i obnovi kulturnih znamenitosti. Ako Kosovo računa na bilo kakvu budućnost, ona će neminovno zavisiti od ekonomije. Imajući u vidu da ono poseduje istorijsku i kulturnu baštinu od neprocenjive vrednosti, onda od nje treba napraviti turističku atrakciju. Ljudi odlaze na dalmatinsku obalu ne samo da bi se sunčali, već i vide i prelepu arhitekturu. Građani Prizrena, Peći i drugih mesta gledaće na sve ovo kudikamo drugačije ako ove znamenitosti postanu izvor prihoda za njih.

RSE: Kažete da nije realno ni Srbija da reintegriše Kosovo, niti da ono odmah postane nezavisno. U kom kontesktu i pod kojim uslovima je moguća njegova nezavisnost.

RIDLMAJER: Međunarodna zajednica strahuje da bi nezavisnost Kosova imala velike implikacije po region, jer bi onda i drugi postavili slične zahteve. Ako Kosovo postane nezavisno zašto ne bi i Crna Gora, ako bi Crna Gora uspela u tom naumu to bi vodilo podeli Makedonije i Bosne. Zbog svih ovih pitanja "ako" mnogi u raznim ministarstvima inostranih poslova provode besane noći.

Mislim da je dugoročno govoreći jedino rešenje za mnoge od ovih problema integracija u Evropu. Kada se kaže Evropska Unija misli se na određene standarde, poštovanje prava manjina, zaštitu istorijske i kulturne baštine kao i slobodu kretanja. Ako imate pravo da živite i radite bilo gde onda granice više nisu tako važne. Pre sto godina u ministarstvima inostranih poslova provodili su besane noći kome treba da pripadne Alzas, Francuskoj ili Nemačkoj. Tada je to bilo komplikovano političko pitanje – sada nije.

RSE: Vratimo se na početak razgovora o Miloševiću. Njegov nastup u Haškom tribunalu nailazi na razumevanju mnogih Srba, koji osećaju samosažaljenje, rezignaciju prema Zapadu, da su žrtve. Kada svet vrši pritisak na Srbiju da izruči optužene za ratne zločine takvo osećanje zapravo jača, javlja se prkos. Na koji način se to može promeniti, iskoreniti.

RIDLMAJER: Postoji dva objašnjenja zašto su ljudi opsednuti time. Najpre, izgubili su nadu. Srbija i bivša Jugoslavija bile su mnogo naprednije nego njihovi istočni susedi tokom hladnog rata. Do kraja 80-tih godina prošlog veka ta zemlja je zaista bila deo Evrope. U poslednjih 15 godina skliznula je među države Trećeg sveta. To osećanje bespomoćnosti, odsustva budućnosti je itekako plodno tle za radikalne politike i omogućava optuženima za ratne zločine da ubede javnost da to nije proces samo protiv njih već da se time sudi i celom srpskom narodu. Ima stara izreka da je patriotizam poslednje utočište hulja.

RSE: Zašto je Srbija unikatna. Pomenuli ste da je nekada bila u boljoj poziciji nego druge zemlje u istočnom bloku, koje su je u međuvremenu pretekle. Da li je reč o incidentu ili o dubljim korenima.

RIDLMAJER: Ne mislim da je u pitanju nešto što je ukorenjeno u nacionalnom karakteru. Radi se na neki način o nesrećnoj situaciji. Čehoslovačka je bila u stanju da se razdvoji mirnim putem, u velikoj meri zahvaljujući tome što su i Česi i Slovaci imali razumne lidere.

RSE: Srbija između dva kruga predsedničkih izbora. Da li ovo osećanje samosažaljenja, žrtve može predstavljati opasnost u meri da se točak reformi i evropskih integracija može okrenuti na drugu stranu. Ko ima više šansi da pobedi kandidat reformske opcije Boris Tadić ili Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić.

RIDLMAJER: Ako Nikolić pobedi na izborima, bez obzira na njegove tvrdnje da se ništa drastično neće desiti, mislim da će to uticati na veliko odlaganje pa čak i kraj nadama da se Srbija može priključiti Evropskoj Uniji. Mislim da ima šansi da pobedi ako se njegovi protivnici zajednički ne angažuju, već nastave međusobne sukobe umesto da se ujedine. Dakle, moguće je da pobedi i to bi bilo tragično.

RSE: Koštunica je saopštio da podržava Tadića.

RIDLMAJER: Ne znam koliko Koštuničina podrška može doneti Tadiću glasova. Koštuničina partija je relativno mala, mada je on sam popularan.

Ako Tadić pobedi otvaraju se određene mogućnosti. Postoje snage u Srbiji koje su na različite načine privržene reformama. Sve dok vrata za promene nisu zatvorena evenutalnom pobedom radikala ili nastavkom uticaja drugih ekstremističkih partija kao što je Socijalistička – mislim da postoji nada.
XS
SM
MD
LG