Dostupni linkovi

Stalno je neka frka, trka


RSE
Ja sam vas zatekla u Neumu, a ne u Sarajevu?
RADAN
U Neumu već pet godina sarađujemo sa Vanjsko-trgovinskom komorom. Ja tu radim predavanja na temu poslovnog odijevanja. Predavanja su svake godine u maju i septembru, po četiri dana. Tu se okupljaju menadžeri iz različitih oblasti i mnogi drugi poslovni ljudi.
RSE
Vi ste menadžer modnog poslovanja, tako se, naime, zvanično zove vaše zanimanje ili diploma koju imate. Gdje se stiče ta diploma?
RADAN
U Sarajevu ne. Na sarajevskoj Akademiji za likovnu umjetnost na žalost nemamo smjer tekstilnog dizajna. Kažem na žalost, jer imamo veliki potencijal mladih ljudi koji se žele baviti modom. U zadnjih pet godina, koliko ja aktivno djelujem u tom segmentu, vidim da je veliki broj mladih dizajnera veoma zainteresovan, završavaju na Akademiji produkt-dizajn i onda se usmjeravaju na modu. Međutim, naravno, u Zagrebu, Italiji i većini zemalja postoji tekstilni dizajn, samo ne u BiH. Italija je posebno specijalizovana za taj smijer. Ja sam još 1996. godine govorila da bi bilo dobro da se to pokrene i u Sarajevu, jer je veliki broj mladih ljudi vrlo zainteresovan za to, što se sada i potvrdilo, mnogi od njih sada već djeluju u toj oblasti. Kad završe Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu opredjeljuju se da se bave modom.
RSE
A gdje ste se vi školovali?
RADAN
Ja sam završila Prvu gimnaziju u Sarajevu, gdje sam onda upisala ekonomiju koju sam nastavila studirati u Sloveniji. To se dogodilo sticajem okolnosti, u Sloveniju sam došla prateći muža, koji je sportista, tada je bio košarkaš „Bosne“.
RSE
Iz onih zlatnih vremena. U pitanju je Predrag Radan.
RADAN
Da. Mislim da u svakom sportisti sport zauvijek ostaje. On je i danas u košarci, još uvijek dobro igra. Meni je žao što sam ga ja malo odvojila od toga, zbog tih nekih poslova koje smo zajednički pokrenuli u posljednjih pet-šest godina. Malo sam ga odvukla u svoj svijet. On sad sa mnom radi „Fashion Magazin“, radi sa mnom i oko „Fashion Weeka“. Mislim da bez njega to ne bi imalo niti taj značaj, niti bi moglo biti tako kvalitetno obavljeno. Ali i on je mene jedno vrijeme odvukao u svoj svijet, pa sam ga pratila i tako sticajem okolnosti školovanje nastavila prvo u Sloveniji, pa sam onda otišla na šestomjesečno doškolovavanje u Italiju, gdje sam dobila tu diplomu za modno poslovanje, što uključuje i marketing i dosta drugih oblasti. I mislim da uspjehom, svojim rezultatima to nekako i potvrđujem. Mislim da jedina ja u BiH imam tu diplomu.
RSE
Kako ste se opredijelili za to da vam profesija bude baš moda, modno poslovanje?
RADAN
Mislim da je to kod mene bilo slučajno. Nisam imala viziju da ću jednog dana biti niti manekenka, niti da ću imati agenciju, niti magazin. Sve je to bio neki sticaj okolnosti. Dok sam bila u gimnaziji, često sam radila kao hostesa na sportskim dešavanjima i slično. Radila sam kao hostesa na svim značajnim manifestacijama tokom Olimpijade – dodjele medalja sportistima i tako dalje. Poslije Olimpijade, mislim da je to bila 1984. ili 1985. godina, manekeni i modeli iz agencije za koju sam radila su traženi za razne spotove, tako ada sam radila jedan spot s Albertom Tombom, poslije toga sam potpisala ugovor s „Utokom“, sedam godina sam imala zvanični ugovor s njima, pokrivala sam sve njihove revije, kataloge za izvoz i tako. Ali je sve to bilo slučajno, jer nikada nisam htjela raditi niti kao maneken, niti kao foto model, međutim desilo se da sam radila i dopalo mi se. Ali moja vizija nije bila da to bude neki moj svijet. Onda, znate, moda je vrlo zanimljiva. Ja vrlo često znam reći da je moda kao virus i kad se čovjek njime jednom zarazi, više da se izliječi. On ostaje u vama, živite s njim, pratite to i to je taj svijet koji vam je uvijek zanimljiv i koji nikada ne ostavljate po strani. Sjećam se recimo dana kad sam bila u Sloveniji, tada sam rodila dva sina, posvetila se mužu, porodici, međutim znala sam u noći završiti sve svoje obaveze, sjesti u auto i otići do Ljubljane da pogledam neku reviju, dakle da to niko ne osjeti, a da ja zadovoljim svoju potrebu, da vidim šta se dešava u svijetu mode. Shvatite da je to nešto bez čega ne možete, da je za vas to postala hrana. I eto, sada već živim potpuno u tome.
RSE
Šta je to menadžer modnog poslovanja? To zvuči poznato, ali čini mi se da mnogi ne znaju šta se iza toga krije.
RADAN
Pa sve što je vezano za modu. Reći ću vam šta ja radim i kako ja djelujem u tome. Ja dakle imam modnu agenciju, imam modni časopis i imam projekat „Sedmica mode“ koji je nekako skoncentrisan na dizajnere. Sve je to, dakle, modno poslovanje. Nedavno smo imali goste iz Francuske i rekli su nam da je upravo ovaj način na koji mi to radimo i kako sam ja to posložila sada moderan, odnosno da se sada na taj način radi u Evropi, da se i u Parizu i u Milanu svi koncentrišu samo na jedno. Međutim, Italija, Britanija, Francuska, to su sve zemlje koje žive od tekstilne industrije i mode, dakle veliki dio njihove ekonomije se bazira na tome. U BiH je to malo drugačije. Iako smo mi dosta napredovali, jer period našeg djelovanja je vrlo kratak. Ja radim „Sedmicu mode“ zadnjih pet godina, a ona već ima veliki značaj. Za nju svi znaju, za nju su čuli i u Italiji i u Parizu i u Njujorku, prate to.
RSE
Počeli ste 2000. godine?
RADAN
Da. Tada smo prvi put kroz modu okupili šesnaest zemalja u Sarajevu. To je bilo vrlo zanimljivo, ni oni nisu znali kad su došli šta ih očekuje. Odlazili su prepuni predivnih utisaka, sa željom da se ponovo vrate.
RSE
Rekli ste da ste voditelj mladih i afirmisanih modnih dizajnera. Koliko na vašem „Fashion Weeku“ u Sarajevu ima mladih, a koliko afirmisanih modnih dizajnera? Imate li neku statistiku o tome?
RADAN
Kad smo počeli, kada se prve godine desio „Fashion Week“, bilo je uključeno možda nekih desetak mladih, s Akademije, iz Srednje umjetničke škole, koji su se bavili dizajnom i koji znali da je upravo to nešto što ih zanima, da se kroz to mogu izraziti, da nose u sebi taj potencijal i talenat. A imali smo i nekih desetak afirmisanih dizajnera koji su i ranije djelovali: Gordanu Zučić koja radi tridesetak godina, ima svoje salone, radila je u Zagrebu, onda Amnu Kunovac-Zekić koja je izlagala u Parizu, Dizeldorfu i tako dalje, Amelu Vilić koja danas radi u Narodnom pozorištu kao kostimograf, imala je svoje revije i prezentacije vani, Samru Mujezinović i tako dalje. Svi su oni radili, međutim niko od njih do projekta „Sedmica mode“ nije bio postavljen na svoje mjesto, nije imao takav značaj, afirmaciju i mogućnost da sve ono što radi predstavi na način na koji treba da se predstavi. Revija se zatvara s narudžbama, tako da je to za njih i ekonomski dobro, jer oni svi imaju svoje male proizvodnje, svi oni imaju zaposlenih od šest do deset ljudi, imaju svoje radionice, salone. Danas se, poslije četiri-pet godina, vrlo ozbiljno spremaju za „Fashion Week“ i na proljeće i na jesen, dešava se dva puta godišnje.
RSE
Da li je sarajevski „Fashion Week“ nešto poput pariskog „Prêt à Portera“?
RADAN
Mi još nismo niti tako zreli, niti tako snažni. Oni recimo imaju jako puno salona, njihova modna scena živi od januara do marta, dakle kreće se od Pariza do Milana. Pariz je još nekako i najteži, odnosno lakše je izlagati u Londonu i Milanu, jer Pariz nekako drži do tih referenci. Postoje uvjeti pod kojima možete ući u recimo kalendar modnih zbivanja i organizacija (gdje mi već jesmo). Dizajneri moraju skupljati reference za određena predstavljanja stepen po stepen. Ne samo dizajneri s naših prostora, nego iz cijelog svijeta. Pariz je nekako najviši na ljestvici, za njega su potrebne najviše reference. Onda, zna se, Njujork, Tokijo, doduše više zbog ekonomije. Onda Moskva, ona je sad to jako preuzela zbog tržišta koje nudi. Ali sarajevski „Fashion Week“ ima nešto drugo što svi uoče kad dođu u BiH, na moje zadovoljstvo. Znači ja sam stvarno ponosna što smo mi uspjeli, pored te neke modne scene, potvrditi da smo jedan jako kreativan narod i da, ne samo držimo korak s tim idejama, nego i da smo ispred u nekim stvarima. Naši dizajneri su fenomenalni, što se potvrdi svaki put. Čak i mladi kad odu na neke prezentacije uvijek donesu ili neke nagrade ili ih publika i mediji posebno pohvale. Kad se skupe ljudi u Sarajevu, mi uspijemo ustvari predstaviti i Sarajevo kao grad, uspijemo pokazati koliko je on specifičan i poseban po toj nekoj duhovnoj snazi. Jer, ljudi ostaju opijeni. Nakon sedam dana boravka u Sarajevu jednostavno teško odlaze, s grčem da li će ponovo doći, hoće li dobiti poziv da budu na sljedećem „Fashion Weeku“ i nekako to što samo u Sarajevu mogu doživjeti još dugo ostaje u njima. Dakle, posebno doživljavaju taj grad, tu je sve drugačije, pa tako i u modi. Sad u aprilu kad je bio „Fashion Week“, bio je gost Adnan Taletović, koji petnaest godina egzistira na evropskoj modnoj sceni i radio je sa vrhunskim dizajnerima On kaže da nigdje ne možete doživjeti takve emocije i da se nigdje ne možete osjećati toliko dobro na sceni kao u Sarajevu. Bio je oduševljen i dodao da jedva čeka da svoje prijatelje iz Pariza, recimo vlasnika „Fashion TV-ja“, dovede da vidi koliko je ustvari Sarajevo drugačije i da vjerovatno s ponosom da predstavi svoju zemlju. To se dešava svake godine. Recimo prve godine je Marianne Hadorn donijela haljinu iz Švicarske 130 godina staru. Rekla je da je presrećna što je to napravila, mada s grčem, jer smo plaćali sva ta silna osiguranja, međutim nimalo joj nije bilo žao što je sve to pomalo pretrpila, jer je bila presretna što je osjetila grad, ljude i boravila s nama tih sedam dana.
RSE
Da li „Fashion Week“ podrazumijeva i da li ima tokom svog trajanja i neke revije koje su komercijalizirane?
RADAN
Da. Imamo i nosivu i visoku modu, dakle i prêt à porter i haute couture. Čak imamo i neke workshopove, edukaciju za mlade dizajnere, gdje dolaze predavači iz drugih zemalja da im na neki način pojasne na koji način doći do kolekcije, kako plasirati kolekciju, kako je prezentirati, prodati i tako dalje. Mi to sve radimo u tih sedam dana, zbog toroškova i svega. Možda je malo glupo, ali ipak već pet godina to radimo bez podrške. Mi jesmo institucija, tako nas doživljavaju, ali nemamo podršku niti grada, niti države.
RSE
To je uobičajena stvar u Bosni?
RADAN
Mislim da je to žalosno. Ja sam se ove godine po prvi put pobunila, jer mi je stvarno neshvatljivo da poslije takvih rezultata ne mogu dobiti od grada, ni i od države makar prostor u kojem ću djelovati. Dosta toga je napravljeno. U zadnjih pet godina je stvarno probuđena tekstilna industrija i nešto se dešava, i to ne samo promotivno. Mi smo pokrenuli i proizvodnju, mi smo napravili puno značajnih stvari i za naše firme i zato mi je žao da nemamo podršku. Ne ja, nego taj neki naraštaj koji time počinje da se bavi, na njima to ostaje. Ti mladi dizajneri za sada vide samo mene kao nekog ko im može omogućiti barem prezentaciju ili, koliko ja mogu da se nosim s tim, mogućnost da naprave kolekciju. Ali sve je to naporno i čini mi se suludo za jednog pojednca, ali to je jače od mene, imam motivaciju i zaista me jako obogaćuje kad vidim njihovu sreću i poslije scene i poslije revije i poslije završene kolakcije i poslije svakog njihovog prodatog komada. Oni su oduševljeni, kažu: „Uspjeli smo, napravićemo novu kolekciju, možete li nam pomoći...“. Ogroman novac se ulaže u taj projekat, tako da mi je to nekako onda neka kompenzacija. Ne postižem nikakav finansijski efekat, nemam ništa od toga, ali zato znam da će moja djeca sutra stotine tih mladih ljudi moći da pozdrave i da će moći da im se obrate, a da ih sigurno niko od njih neće vratiti, jer je njihova mama njima omogućila da postanu to što jesu i nekako ih usmjerila na neki njihov životni put. Tako da je njihov uspjeh svakog od njih pojedinačno za mene nagrada, dakle to njihovo sazrijevanje, kad uspiju napraviti svoju radionicu i tako dalje. Strašno je to kada vi vidite mlade ljudi koji su se pronašli, završe fakultet, pa nemaju ni prostor, ni mogućnost da rade, a to su kreativci, umjetnici koji su vrlo osjetljivi kad ne dobiju prostor da zarade, a kamoli kad im neko ne da niti mogućnost da se potvrde.
RSE
Koliko Sarajevo „Fashion Week“ dozvoljava susrete između kreatora s jedne strane i predstavnika tekstilne industrije s druge strane?
RADAN
To je isto nešto što je neophodno, što je neki dalji slijed svega toga što mi radimo. Maloprije sam imala razgovor s gospodinom koji hoće da upozna neke dizajnere koji bi radili na njegovoj proizvodnji, ponudili mu svoje ideje. To ranije nije bilo tako. Svi su išli u Italiju, uzimali gotova rješenja, plaćali uzorke. Danas to više nije tako. Danas mi imamo ljude koji su na raspolaganju i već lagano počinju da rade. Naravno i u samom projektu se sreću ljudi iz drugih zemalja, pa razmjenjuju iskustva, razmjenjuju ideje. Recimo svake godine se desi da naši gosti ostanu bez teksta kad vide šta naši dizajneri rade, a to su već imena koja imaju svoje mjesto u nekom modnom svijetu u Evropi. Stvaraju se kontakti. Recimo prošle godine je jedna naša mlada dizajnerka, koja je imala najbolju kolekciju, otišla za nagradu u Pariz na sajam tekstila i srela je Alviera Martinija. On je jedno od baš velikih imena, 1997. godine je dobio u Njujorku prestižnu nagradu ispred svih stilista kao dizajner za idejno rješenje. Njegovi motivi su bili granice, karte svijeta, išao je s modom bez granica, zbog toga je bio i naš gost. Oni su se vidjeli u Parizu, jer je on naravno došao da pogleda tu ponudu za svoje kolekcije, a Nermina se zbunila i pitala ga: „Otkud vi tu?“.
RSE
Pitanje je trebalo biti obrnuto. Rekli ste tokom našeg razgovora da imate modnu agenciju i modni magazin. Negdje sam čitala jedno istraživanje po kojem u zemljama Zapadnog Balkana, dakle mislim na Hrvatsku, BiH, Srbiju i Crnu Goru, od stotinu ispitanih tinejdžerki, osamdeset sedam posto njih na pitanje šta bi željele da budu odgovora da bi željele biti manekenke. Drugo pitanje je bilo za koga bi se željele udati, a odgovor je bio – za fudbalera, međutim to sad u ovom slučaju nije važno. Da li vi u svojoj modnoj agenciji imate takav pritisak?
RADAN
Ja sam modnu agenciju pokrenula sa mojim kolegom Željkom Sedlarom – prije dvanaest godina smo i nas dvoje bili manekeni – isključivo iz razloga što sam željela da jedna modna agencija djeluje i radi po tim nekim načelima za koje sam ja smatrala da su neophodni. Moda je vrlo osjetljiva oblast, pogotovo manekenke i uopšte taj svijet. Jer, tanka je nit, vjerujte vrlo tanka, između vrha i dna. Moram tako da kažem, posao koji radim je vrlo osjetljiv. Zbog toga sam jako željela da napravim jednu takvu agenciju u kojoj će sve to biti drugačije, u kojoj će to njihovo zvanje imati neko poštovanje, da se ne radi samo o idealnim proporcijama ili fotogeničnosti. Sve moje djevojke, moram da se pohvalim, vrlo su dobri studenti. Već dosta njih je diplomiralo na žurnalistici, na raznim fakultetima, što je meni jako važno. Većina njih se zaposlila na dobrim radnim mjestima. Imamo nekih par vrlo zanimljivih certifikata i pohvala. Recimo za Samit Pakta o stabilnosti pedeset i dvije djevojke koje su tu bile angažovane su dobile priznanje kako od Clintonovog, tako i od našeg protokola. Onda smo dobili priznanje od predsjednika Svjetske fudbalske asocijacije (FIFA) Seppa Blattera za pokrivanje posjete Fudbalske reprezentacije svijeta Sarajevu. Naše su djevojke cijelu ekipu i predsjedništvo provele kroz Sarajevo, pokazale grad, objasnile gdje se šta dešavalo. One fenomenalno govore strane jezike. Dakle, mi ne djelujemo samo kao modna agencija, već imamo i profesionalne hostese sa znanjem stranih jezika, onda imamo fotomodele (za fotomodela ne trebate imati 1,80 m, što je za reviju neophodno i tako dalje). Sve je to dobro podijeljeno. Onda imamo dječiju školu u kojoj djeca od četiri do četrnaest godina dolaze subotom, po sat i po se radi s njima ples, jezik, scenski nastup... Roditelji su prezadovoljni. Kažu da sve ono što su ih oni pokušavali naučiti i nisu uspjeli, mi nekako jesmo. Ja im kažem da moraju složiti pidžamice, da moraju voditi računa o igračkama i tako dalje, jer inače neće moći biti manekeni. To su neke sitnice koje ja nekako prenosim na djecu iz svog vlastitog iskustva, jer i ja imam dvoje djece. Roditelji kažu da djeca to vrlo brzo usvajaju i prezadovoljni su našim radom. Mi inače nudimo manekene i modele za spotove od male djece do odraslih.
RSE
A radite li šta za seniore, za one od preko četrdeset i pet godina?
RADAN
Još uvijek ne. Ali prošle godine smo u „Fashion Weeku“ trebali imati modnu reviju za zrelije osobe, gdje su se trebale okupiti i naše estradne zvijezde, uključujući i one iz susjednih zemalja. Radimo na tome. Kao što smo nekako razvijali dizajnere koji rade dječije kolekcije, onda one koji rade poslovni stil, sada bismo trebali početi motivirati i one koji rade za seniore, dati im nešto više značaja.
RSE
Ove mlade djevojke, od šesnaest do dvadeset i pet, tako vitke, lijepe, slatke i tako dalje, one mogu otići čaki i u kinesku radnju i obući se, jer su zgodne, lijepe i to njima dobro stoji. A bogami seniori treba dobro da se zamisle nad tim kako se obući. Malo se tome posvećuje pažnje.
RADAN
Ja već šest godina u Neumu radim na edukaciji baš na tu temu. Ustvari je važno, ako već imamo stručnjake, da im se ljudi obrate i da budu realni prema sebi. Vrlo često na predavanjima znam reći da nikada ne trebamo žaliti što imamo pet ili deset kilograma više ili manje i da stalno stalno ne razmišljamo o tome kakvi bismo željeli biti, nego da budemo to što jesmo tog trenutka, da prihvatimo svoje tijelo i da uvijek nosimo ono što je prilagođeno našoj anatomiji. Bez obzira što je svuda ponuda ogromna, od pijaca do butika dizajnera, stvarno imamo veliku ponudu, čovjek mora imati spostveni stil i naravno prilagoditi ga sebi i svojoj fizionomiji. Bez obzira čak i na taj naš neki mentalni sklop i našu potrebu da budemo nešto drugo. Recimo divno vam stoje klasične stvari, kostimi, a vi bi bili uvijek u farmericama. Većini nas se to dešava. Treba razmisliti, obratiti se stručnjacima i da se vrlo lako, sa nekih desetak odijevnih predmeta, imati riješen kompletan taj neki problem šta ćete nositi u radno vrijeme, šta u slobodno vrijeme, šta uveče i ne nagomilavati višak tih nekih krpica čemu smo svi skloni, jer to samo zbunjuje.
RSE
Kako ocjenjujete modnu ponudu u BiH?
RADAN
Moram biti iskrena, ja jako puno putujem, evo za dva dana ću krenuti za Pariz, i možda će zvučati čudno, ali nemam vremena da pogledam kakva je modna ponuda u BiH. Ne prođem po dva mjeseca Ferhadijom, stalno je neka frka, trka, ali znam da ponuda postoji. Zadnjih godina, vjerovali ili ne, ja više ništa ne kupujem vani. Znate zašto? Kod nas je sve puno jeftinije. Dakle bilo šta da odlučite da kupite je puno jeftinije nego i u Italiji i u Francuskoj i svuda. Euro je dosta uticao na to, cijene su strašne, a mi još uvijek, ne znam kako, tim nekim različitim kanalima, imamo fenomenalnu ponudu i dosta trgovina gdje ljudi mogu, kolika god da imaju, za to odvojiti, jer je ponuda takva. Dakle, imamo dobru ponudu u Sarajevu i BiH. A ono što je najvažnije i na šta bih ja skrenula pažnju su ti naši dizajneri kojih je sve više. Obično se ljudi prepadnu toga, pa kažu – to su unikati ili nedostupne stvari. To nije tako. Razlika je u tome, naravno, šta se očekuje od njih i kakve tkanine u to ulažu, ali su te stvari dostupne svima, svi se mogu dizajnerima obratiti za savjet, svima mogu sastaviti gardarobu. Mislim da se ljudi trebaju obraćati upravo njima. Nekako u naše vrijeme je svako imao svog krojača, svog obućara. Nemam ništa protiv konfekcije, ali lijepo je kada imate i nešto po sebi napravljeno, kad odaberete svoje boje, svoje dužine. Ja nekako preferiram i na predavanjima ljude pokušavam ponovo vratiti na to, usmjeriti ih na dizajnere koji su stvarno fenomenalni i koji dobro rade svoj posao, i ovi mladi, a o ovim afirmisanim da ne govorim. Gospođa Zučić, koja jedina radi visoku modu, dobila je već drugu nagradu za „Prvu haljinu svijeta“. Prije dvije godine je dobila u Manili, a sada je ponovo u Kini nagrađena upravo njena haljina. Tako da mi imamo jako kvalitetne dizajnere, a oni nisu nedostupni, nije tačno da si to ljudi ne mogu priuštiti.
RSE
Imate li vi nekog svog omiljenog dizajnera?
RADAN
Moj omiljeni dizajner je Armani. Zato što sam ja takva, volim tu njegovu jednostavnost. Dakle od stranih dizajnera volim njega. A ovi naši su svi moji i sve ih volim i svako od njih, i mladi i Amna i Jasna i Goga, različito djeluju. Svuda u svijetu su dizajneri pomalo sujetni i ljubomirni jedni na druge, to je u svijetu vrlo osjetljivo, međutim mi djelujemo kao jedna porodica. Ponekad se i viđamo, naravno kad imamo vremena i kad smo u Sarajevu. Svi imamo uređene privatne živote, svi imamo podršku partnera, zdravu djecu, poslovno smo zadovoljni, jer smo uspjeli ostvariti, svako na svoj način, u svojoj oblasti ono što smo željeli i međusobno se družimo i razmjenjujemo iskustva. A svaka od njih drugačije stvara, dakle sve su posebne i svaka ima svoje kupce, a svaki pojedinac treba svaku od njih.
RSE
Recite mi za kraj ovog našeg razgovora, koliko su vaši sinovi mladi, da ne kažem stari?
RADAN
Stariji ima trinaest, a mlađi devet godina. Divni su. Ne vide se u mom svijetu, dakle nijedan od njih ne želi biti niti maneken, niti bilo šta vezano za modu. Međutim, ispričaću vam nešto za ovog mlađeg. Radimo pripreme i mamo konkurse na koje mladi dizajneri šalju skice. Desilo se to, što je mene iznenadilo, da je ovaj mlađi počeo da crta. Gledajući mene kako stalno analiziram te njihove skice, on je počeo da crta također manekene i modele, da mama vidi. Vjerovatno je to neka borba za moje vrijeme koje djeca žele dobiti. Stalno se borim s tim, stalno sam u nekoj trci da odvojim koliko-toliko vremena da budem s njima i mislim da je to jedina stvar koja me muči u životu, znači da bih možda mogla biti malo bolja majka i više vremena provoditi sa djecom. Ali, eto, na moje iznenađenje i oduševljenja, pokazalo se da moj mlađi sin stvarno jako dobro crta, međutim ipak je na tatu i odlučio je da bude sportista.
RSE
Košarkaš ili nešto drugo?
RADAN
Stariji je košarkaš, a mlađi je u fudbalu u „Bubamari“. Meni je drago, volim da su fizički aktivni zbog te energije koja je bitna dok su u razvoju.
RSE
Ako ni zbog čega drugog, ono zbog zdravog tijela i zdravog duha. Amela, ostaje mi da vam se zahvalim na izdvojenom vremenu.
RADAN
Hvala i vama i pozdravljam sve slušaoce Radija Sloboda Evropa. Čujemo se ponovo neki drugi put, kad bude bilo još nekih zanimljivih dešavanja.
XS
SM
MD
LG