Dostupni linkovi

N. Kilibarda – Danas na Balkanu jedino srpski narod leleče za prošlošću


NOVAK KILIBARDA, KNJIŽEVNIK, PROFESOR, KAKO SAM KAŽE, NEZAVISTAN POLITIČAR, NARODNU STRANKU JE OSNOVAO I DOVEO OD NACIONALNE DO GRADJANSKE, NOSILAC REFORMSKOG ISKORAKA KADA JE DEMOKRATIZACIJA CRNE GORE U PITANJU, STVORIVŠI KOALICIJU NARODNA SLOGA KADA JE UJEDINIO DIJAMETRALNO SUPROTNE OPCIJE: PROSRPSKU NARODNU STRANKU I LIBERALE * ZAGOVORNIKE NEZAVISNE CRNE GORE * OD PRISTALICE MEMORANDUMA SANU DO PAROLE "SA SRBIJOM UVIJEK, POD SRBIJOM NIKAD" * IZJAVIO DA SE SAMO "MAGARAC NE MJENJA"

RSE
Ja vas inače danima tražim u Sarajevu, gdje ste šef prve crnogorske Trgovinsko-informativne misije, što je zapravo svojevrsna diplomatska ispostava, a onda vas konačno nadjem u Beogradu. I meni i slušaocima treba objašnjenje: da li je misija u Sarajevu zatvorena i što vi zapravo radite u Beogradu.
KILIBARDA
Znate, 5. februara su ugašene, takoreći, sve misije Crne Gore, izuzev one u Ljubljani i one u Vašingtonu. Dakle, misija u Sarajevu je zatvorena, ali je ostala na nivou kancelarije, sekretarica tamo radi, jer vlada ima nameru da osnuje tamo, najverovatnije, Kulturno-informativni centar. Ključ nije udaran odmah, jer su neka značajna pisma došla od poznatih intelektualaca, političara, itd., koji su sugerirali gospodi Djukanoviću i Vujanoviću da ne bi ipak zgodno bilo, zbog mnogih veza koje su obnovljene, da se to ugasi. U vezi sa tim, da istaknem sledeće: meni je ponudjeno mjesto i ja sam prihvatio za ministra-savjetnika u ambasadi državne zajednice u Sarajevu, jer je po ovoj novoj nomenklaturi, ove državne zajednice, uveden taj naziv. Naime, u državama gdje je ambasador iz Srbije, drugo lice, njegov zamjenik u zvanju ministar-savjetnik je iz Crne Gore, i obratno. Ja ću već od sredine juna biti u Sarajevu, u ambasadi ove naše zajedničke države, u zvanju ministar-savjetnik.
RSE
Ne znam da li treba da čestitam ili ne treba, ali odgovorite mi na drugi deo pitanja, a vratićemo se na Sarajevo nešto kasnije - šta radite u Beogradu.
KILIBARDA
Ja sam poslanik ove Skupštine državne zajednice Srbija i Crna Gora, a usto odradjujem one obaveze u Ministarstvu inostranih poslova, koji je dužan diplomata, bio ambasador ili ministar-savjetnik, da uradi.
RSE
Profesore Kilibarda, ovo je specifična rubrika „Gost subotom“, ljudi to obično slušaju u porodičnom krugu, ako uopšte slušaju, naravno, i uz subotnji ručak, pa ja ne bih puno politizovala. Ali naprosto ne mogu da odolim da ne upitam: politički gledano, ta priča oko neuspjelog pokušaja smjene šefa diplomatije Draškovića, promjene u vrhu bezbjednosnog sastava, potom politička nadgornjavanja oko Djindjićevoga ubistva – što to govori o Srbiji danas?
KILIBARDA
Prvo, ova država koja je napravljena, državna zajednica, nema primjera u svijetu. Razumje se, ja i intimno osjećam, a evo sada i kao diplomata, moram da kažem da smo mi dužni da ispunjavamo sve zahtjeve Ustavne povelje koja je potpisana, ali – nolens-volens – to je ipak vještačka tvorevina, ova država. Nije to pravljeno na boljitak velikog djela življa i jedne i druge države, posebno Crne Gore, ali velike sile, ne prvi put u istoriji zbog svojih interesa, ne bih ja to baš stavljao u neke negativne kontekste sasvim. Velike sile su ocijenile da treba očuvati tu Zajednicu Srbije i Crne Gore, jer, navodno, razvajanje njihovo bilo bi zarazna bolest za Balkan, pa bi isto to tražila Republika Srpska, pa bi tražilo Kosovo. Moram priznati da je to prilično ograničeno shvatanje duboke problematike Balkana. Uporedjivati Crnu Goru, koja ima preko hiljadu godina svoje državnosti, sa Republikom Srpskom, koja je stvorena u Dejtonu, zaista je prilično neozbiljno. Govoriti o Kosovu i njegovim pravima, u koje ne želim da diram, i to izravnjivati sa državom od hiljadu godina, nije dobro sagledanje Balkana. Ali, dobro, nije to prvi put.

A šta se dogadja sa Srbijom, direktno da kažem. Prvo, Srbija je po mnogo čemu najznačajnija država Balkana. Nisam ja to dobro rekao: najznačajnija u ovom ili onom, ali njen strateški položaj, njeno mjesto, njen etnički sastav, itd., govori da ne može biti na Balkanu neke, bar relativne ravnoteže, ako u Srbiji ne bude snošljivo stanje, ako Srbija ne bude dobila jedan demokratski dah. Medjutim, vrlo je komplikovana Srbija. Srbija je, za razliku od nekih drugih balkanskih zemalja, mogu slobodno reći, oboljela od unitarne politike. Desilo se tu jedno čudo, narodi na Balkanu bili su pod Osmanskim carstvom više vjekova: Grci, Bugari, Madjarska velika sila, u ono vrijeme bili su Budim i Pešta preko 200 godina. Ali ni jedan taj narod ne leleče za tim padom pod Turke. Jedino srpski narod leleče za Kosovom i smatra da je duhovno pobijedio tamo, i stalno se to obnavlja u velikom dijelu kolektivne svijesti. Dakle, narod u Srbiji je još nevjerovatno sklon da sluša neke romantizme, neke utopije, neka čuda da se mora stvarati velika srpska država, itd. Vidite, najistaknutiji takve politike su, recimo, gospodin Vojislav Šešelj, jer on je dosledan u svojoj politici. Slobodan Milošević je sa onih svojih diktatorskih, urnebesnih visina radio ono što je radio. Ali vjerujte, u jednom doslovnijem značenju, ja ne znam istinskijeg unitarnog nacionaliste u istoriji Srba relativno novih vremena kao što je Vojislav Koštunica. Čak bi se moglo reći da na Balkanu nijesmo imali trećega nacionalistu „do daske“ kao što je bio gospodin Franjo Tudjman i Vojislav Koštunica. Prema tome, Srbija je u takvom stanju da zaista neka joj pomogne Bog, toj moćnoj zemlji, da izadje na put osvešćenja. Htio sam da kažem da ovo stalno napinjanje svih sila svojih da se Crna Gora zadrži u „bratskom zagrljaju“ Srbije, nema baš nikakvo opravdanje sem unitarnih afiniteta. Nažalost, meni je trebalo duže vremena da ja dodjem do ovoga shvatanja: prema tome ta Srbija Crnoj Gori nije potrebna ni iz ekonomskih, ili ne znam kakvih razloga. Srbija ne samo da se nije oslobodila od te unitarne pošasti, nego je u najnovije vrijeme nekako podstaknuta ta pošast. Ima tu vrlo realnih ljudi, recimo gospodin Batić vrlo realno govori o tome: Srbija treba da bude samostalna, da se sredi i bude jedna moćna država, ima resurse, ima istoriju – sve što se može imati, ima Srbija. Danas je održavaju velike sile prilično ne shvatajući problematiku, i silom drže u jednoj državnoj zajednici Srbiju i Crnu Goru. Razumje se, unitarna svijest iz Srbije potpomaže taj dio crnogorskog pravoslavnog življa, koji svim silama hoće da se ostane sa Srbijom, i jači je danas unitarizam u Crnoj Gori, čak nego u Srbiji u onim djelovima unitarno orijentisanih snaga, jer su klerikalci uzeli stvar u svoje ruke. Danas jedan mitropolit Amfilohije Radović mnogo se više bavi politikom nego crkvenim pitanjima. Danas multietnička harmonizacija u Crnoj Gori može služiti kao primjer na Balkanu, da ne idem dalje u Evropu. Muslimani, kao drugi narod po broju u Crnoj Gori, su veoma zainteresovani za državu Crnu Goru. Ostavimo neke sitnice, nekog vehabiju, ovo-ono, ima svuda ponešto, ali gro Muslimana Crne Gore su rodoljubi crnogorski, ljudi koji žele da imaju svoju državu Crnu Goru. Dok je danas stanje izmedju Srbije i Kosova onakvo kakvo je, u crnogorskom parlamentu sjede poslanici nacionalnih partija domicilnog življa albanskoga, zastupajući interese svoga manjinskog naroda, vrlo konstruktivno djeluju kao gradjani Crne Gore. Pitajte gospodju Srbiju ima li ona u svom parlamentu poslanike s Kosova. Mala Crna Gora ima jedan resurs koji je veoma visokoga kvaliteta, a to je multietnička sloga koja želi da ima samostalnu Crnu Goru.

Crna Gora je danas, mogu reći, u jednom zaista velikom sosu. Dakle, postiže se multietnička harmonizacija, rodoljubi crnogorski su nacionalne manjine, to se pokazuje na izborima, hteli bismo da imamo zajedničku državu. Ja sam naknadno video da sam bio u zabludi kad sam mislio da se može romantičarski, ali ja spadam u one ljude koji se ne stidi da odstupim od uvjerenja, kad ocijenim da to nije bilo dobro uvjerenje. Da je meni 35 godina, mogao bi neko da kaže: zaista se taj čovjek prodaje zbog karijere. Meni nije 35 godina i ja sam završio svoju političku karijeru, ne radim ja ovo da bih nešto dobio. Kada bismo merili nekim malogradjanskim, merkantilističkim šiberima, mnogo sam izgubio, ali sam se osjećao preporodjeno što sam zabatalio zablude svoje o nekakvoj velikoj državi, nekakvom srpstvu, nekakvom bratstvu-jedinstvu, itd.
RSE
Prekomponovanju Balkana, ako se dobro sjećam. Ali meni ste ostali u sjećanju po još jednoj jako zanimljivoj rečenici. Kazali ste u Parlamentu, a i meni ste kazali u intervju „da se samo magarac ne menja“. Vratimo se vašem imenovanju šefom Trgovinske misije u Sarajevu, ako ne griješim 2000. godine. Izjavili ste dolaskom u Sarajevo da ste osjetili bol i radost. Na dan stravičnog masakra nad Muslimanima u Srebrenici 11. jula jedne godine, u Potočarima se u grupi od tridesetak diplomata, pod jakom policijskom pratnjom, nalazio i predstavnik Crne Gore Novak Kilibarda.
KILIBARDA
Bio sam jedini pravoslavni čovjek toga dana u Potočarima.
RSE
Unatoč upozorenjima da bi mogao neugodnosti i sa srpske i sa bošnjačke strane. Sada novinari kažu ovako: „gorko je žalio što Srbija nema svoga Vilija Branta“.
KILIBARDA
Nalazim se u Sarajevu i petogodišnjica masakra srebreničkog. Ja se javim vladi Federacije, odgovarajućem čovjeku, šefu državnoga protokola, da bih želio da idem u Potočare toga dana. On vrlo prijateljski kaže da je to malo potresno što ja želim, ali on preporučuje da ne bi trebalo, jer su velike neizvesnosti. Ja sam ipak htio da idem, a oni su bili toliko prijateljski raspoloženi, da su moja kola ušla u onaj konvoj kola gdje se nalaze najznačajnije ličnosti koje kreću za Srebrenicu. Onda sam ja, ne kao političar nego kao čovjek, pisac, i možda ipak malo senzibilnija osoba od drugih ljudi, doživio prvo radost što idem, ali i neke mučnine. Recimo, pored puta smo gledali da se peče prase, i izlijeću naučena djeca da dižu tri prsta na ovu kolonu. Kad dodjemo tamo, ta se masa okupila i nešto se dogadja jedinstveno, tužno jedno. Ja mislim da je bilo preko sto autobusa koji su dovezli samo žene – bez muževa, bez očeva, bez sinova. Onda ta ogromna masa žena, koje su došle iz raznih gradova, iz raznih logora, iz raznih muka njihovih, je došla na to stratište. Mi smo diplomati bili u posebnom jednom dijelu, reis ul ulema je vršio svoj obred, a tu se nalazi četvrtasti kamen od više tona mermera, koji je platila, ne sećam se, neka mi bude oprošteno, Amerika, Engleska ili Francuska. Nije se smio staviti mali kamen temeljac, to će onda neko slomiti. Taj ženski svijet, inherentno tim muslimanskim normama, nije naglas jaukao, kao što se to radi u mojoj Crnoj Gori: u nas su poznati leleci, prolamaju se nebesa u tim katastrofama. Tamo su bili potmuli jecaji. Osjetio sam veliku muku i užasni stid, jer ja sam oficielno pripadao, kao presjednik Narodne stranke, politici na čijem je čelu stajao Slobodan Milošević.
RSE
Ja sad ne bih, profesore, da cijenim ko ima Branta, ko ne, ali ću vas nešto podsetiti. Gostujući u jednoj emisiji na Radiju Slobodna Evropa prije više od četiri godine, u razgovoru sa mnom vi ste, mislim, prvi od crnogorskih političara se izvinili Hrvatima za agresiju učinjenu od strane Jugoslovenske narodne armije i crnogorskih teritorijalaca. Sjećate li se vi tog razgovora.
KILIBARDA
Znate kako se to desilo? Kao poslanik u Skupštini Crne Gore sam tokom jedne diskusije rekao, sad ću sebe citirati: „Ako je dozvoljeno uporedjivati malo s velikim, što bi se latinski reklo ´Si parva licet componere magnis´, nek mi bude dozvoljeno da sebe poredim sa Vilijem Brantom, koji je imao snage da klekne na koljena ispred spomenika žrtvama fašizma, da digne ruke u nebo i da moli i Boga i čovječanstvo da oproste njemačkom narodu što je prouzrokovao fašizam. Ja kažem, pored sve neskromnosti da sebe poredim sa Vilijem Brantom, molim i Boga i ljude da oproste Narodnoj stranci za sve ono što je radila“. A iz Narodne stranke poginulo je desetine nedužnih mladića oko Dubrovnika, po Konavljima, Hercegovini, po Vukovaru, itd. Onda je to bila javna sablazan, ja sam postao izdajnik srpstva i Srpske pravoslavne crkve, onda sam ja bio prokaženi čovjek. Medjutim, nije to mene mnogo nerviralo, iako je to teško bilo izdržati. Sad ću opet malo metaforično kazati: kad sam to uradio, znate kako sam se osećao? Kao čovjek koji je sav znojav i prljav, kada negde radi teški posao, pa kad se okupa nekom divnom vodom – tako sam se, vjerujte, osjećao kad sam to rekao tada u Skupštini: da mi Bog oprosti što sam bio u zabludi.
RSE
Pošto se moja emisija bliži kraju, a za kraj ove emisije uvek bude i malo privatnosti, ja hoću nešto pitati, vrlo konkretno. Moje koleginice iz struke, ali i politički angažovane dame smatraju da je Novak Kilibarda jedan od najelegantnijih i najukusnije obučenih političara u Crnoj Gori i šire. Dva su pitanja: ko je modni savjetnik i gdje Novak Kilibarda kupuje garderobu?
KILIBARDA
Hvala vam što to kažete, lijepo je čuti riječi, a sad koliko su baš one semantički uobličene...
RSE
Da li sumnjate u mene?
KILIBARDA
Lijepe riječi, a posebno kad to takva dama, s takvim šarmom kaže, to je zaista prijatno. Vjerujte, spontano ja to radim. Neki puta možda ima malo ekstravagancije: nekako što mi se dopadne ja to kupim, obučem, i nemam, vjerujte, savjetnika. A gdje, kako kupim? Sad nema razlike u buticima izmedju Rima, Francuske ili moje Podgorice, ili Sarajeva. Kupujem u Sarajevu i kupujem u mojoj Podgorici.
RSE
Profesore Kilibarda, kao i uvjek, bilo mi je posebno zadovoljstvo sa vama, vi to znate.
KILIBARDA
I meni je vazda, i onda kad ste mi postavljali najteža pitanja, vi ste uvijek bili intelektualka i novinarka koja je imala jedan pogled na Crnu Goru kakav ja sad imam. I kad ste mi postavljali veoma oštra pitanja, vi ste to postavljali sa jednim šarmom, intelektualnošću, i hvala vam i za onakav odnos, a hvala vam i za ovaj razgovor večeras.
XS
SM
MD
LG