Akademik Vladimir Premec podsjeća na neka od tih imena:
«Kada hoćemo imena, onda je činjenica da jedino BiH na tlu ex-Jugoslavije ima nobelovce, recimo Vladimira Preloga i Ivu Andrića, jedan je za književnost dobio Nobelovu nagradu, drugi je dobio za kemiju. Tko danas zna o Vladimiru Prelogu, osim onih koji na Primatu predaju kemiju. Sasvim je drugo sa Ivom Andrićem. Ivo Andrić ima ulicu u Sarajevu, ali je nema u Travniku, u svojem rodnom gradu.»
Nije rijedak slučaj da su neka imena kulturne baštine ove zemlje u protekliih 15 godina različito svojatna, ili im je stavljen nacionalni predznak. Da ne govorimo koliko se tek različito prihvaćena u školma sa tri nastavna plana i programa. Franjo Topić, predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, ističe neka imena koja su zanemarena i u bivšoj državi:
„U bivšoj državi normalno da su marginalizirani su svi oni koji su bili nacionalno obilježeni, recimo od Edhema Mulabdića ili Nikole Šopa itd., i također oni koje su bili vjernički inspirarni. Među njima je i, recimo, Nikola Šop jedan od tih koji je bio marginaliziran. Recimo, zanimljivo je isto Izidor Poljak, svećenik, on je potpuno nepoznat. Sad, naravno došao je rat i poslije rata su mnoge stvari promijenjene. Ono što je bitno i važno je da uđu u školske programe, bez toga neće biti dovoljno poznat nijedan pjesnik ni književnik. Zato je bitno da uđu u školske programe.»
Ako je Bosna i Hercegovina i po čemu bogata onda je to likovna umjetnost. Likovni umjetnici BiH danas se spomenu tek kada je neki veliki jubilej, kao što je 100-godišnjica rođenja slikara Ismeta Mujezinovića. Izložbe koje se organiziraju u njihovu čast gotovo niko ne posjećuje. Meliha Husedžinović, direktorica Umjetničke galerije BiH:
„Nigdje nisu zastupljeni - osim u struci, nigdje nisu zastupljeni. Evo, pokazao se naš projekat, po njima se zovu ulice u našem gradu, gdje smo za škole pripremili panoe sa životopisom i reprodukcijama likovnih umjetnika po kojima se zovu neke ulice. Anketiranjem i po školama i po samim ulicama vidjeli smo da ljudi ne znaju ni u čijoj to ulici stanuju, da učenici u školama to isto ne znaju.»
Da su likovni umjetnici potpuno zanemareni u bh. društvu, slaže se i slikar Edo Numankadić:
„Pa malo ko zna za Behaudina Selmanovića, za Micu Todorović, za Karla Mijića, Voju Dimitrijevića, Adelu Ber. To su ljudi koji su udarali temlje savremenoj likovnoj umjetnosti, koje ne smijemo zaboraviti, koji su dio naše baštine, a koji za identitet evropske budućnosti BiH su jako važni.»
U proteklih 15 godina teškom mukom smo obnavljali književne susrete poput onih Maka Dizdara u Stocu, Šopovim danima u Jajcu, ili susretima Zije Dizdarevića u Fojnici. Bosna i Hercegovina je također jedna od rijetkih država koja nema društveno javno priznanje na razini države kojim bi vrednovala svoje stvaratelje, ističe Ibrahim Spahić, dugogodišnji direktor festivala „Sarajevska zima“:
«BiH nema sistematičan i odgovoran pristup u vrednovanju svoje kulturne baštine, bilo da je riječ o pojedincima, bilo da je riječ o institucijama, bilo da je riječ o zajednicama. Kao što je, s druge strane, BiH kao zemlja shvatila na jedan inteligentan način kako treba da promovira u okviru UNESCO-ove baštine Jajce, Višegrad i Mostar, ona na isti takav način nije shvatila kako bi trebalo vrednovati činjenicu da ovdje imamo nobelovce, oskarovce, da smo jedina zemlja koja u regionu ima šansu da se sa svojom kulturnom baštinom, savremenom, uključi u kulturni i evropski i svjetski prostor.»
U Bosni i Hercegovini se pojavom rata naglo promijenio i sustav vrijednosti, a najviše su zanemarene ljudska vrijednost i vrijednost pojednica.
