Dostupni linkovi

Vrsni sportaš u kolicima, tetraplegičar Miroslav Matić iz Rijeke, u svojoj kolekciji ima 51 zlatnu medalju, 11 srebrnih i 5 brončanih, ali nema novca ni za najskromniji auto.

Grad Rijeka ga je proglasio „sportašem godine“, Primorsko-goranska županija „osobom godine s invaliditetom“, zbog sjajnih rezultata i na nedavnom prvom međunarodnom atletskom mitingu u Rijeci za osobe s invaliditetom, slikali su se s njim i političari i gradski oci, ali kad su kamere otišle, četrdesetogodišnji Miroslav Matić ostao je sam u svojim kolicima i raspadajućom Kiom, autom starim 17 godina, bez automatskog mjenjača i rukama koje jedva osjeća:

„Svi oni koji me poznaju ne mogu vjerovati da ja upravljam takvim automobilom. Nema ni servo, a prilično je težak. Međutim, da ste prisiljeni, vozili bi ste i traktor. Kad je čovjek prisiljen, onda može i ne moguće.“

Miroslav mora dnevno i dva puta stići na drugi kraj grada na trening, inače dovodi u pitanje sam nastup na Paraolimpijadi:

„U gradu Rijeci postoji kombi koji vozi invalide. Međutim, previše je osoba sa invaliditetom, a vozilo je jedno i u većini slučajeva ga ne možeš dobiti kad tebi paše. I onda što mi vrijedi taj kombi. Za mene automobil nije luksuz, već noge, život.“

O problemima tog vrhunskog sportaša, kojem je u prometnoj nesreći prije 20 godina teško ozlijeđena kralježnica, prvi je ovih dana u riječkom „Novom listu“ pisao novinar Drago Pilsel:

„On je sigurno među tri najbolja bacača diska u svojoj kategoriji na svijetu. Treba ići svaki dan na stadion na bacanje i treba ići u teretanu, i to je njemu život. Prijatelji ne mogu svaki dan dolaziti po njega. Auto su njemu noge i ruke.“

Potaknut predizbornim sloganom Socijaldemokratske partije Hrvatske o „hrvatskom društvu jednakih mogućnosti za sve građane“, Pilsel je nagovorio Miroslava da im se obrati za pomoć. Slično pismo uputio je i na još nekoliko udruga i institucija. No, ni nakon dva mjeseca, od nikoga nema odgovora:

„Pitao sam svoju suprugu, koja je Njemica, kako bi prošao Miroslav Matić u Njemačkoj. Sutra bi kancelarka Angela Merkel njemu došla u dom i on bi dobio audi. Došao bi Boris Becker, došli bi sportaši…“

Predsjednik hrvatskog Paraolimpijskog odbora Ratko Kovačić kaže da se Odbor brine za Matićevu sportsku opremu i odlazak u Peking, ali mu, nažalost, ne može pomoći u organizaciji svakodnevnog prijevoza na trening:

„Mi ne bježimo od toga da na neki način pomognemo, ali ne možemo jer to nije sustavno riješeno kao ortopedsko pomagalo, da dobiješ automatski mjenjač i tako dalje.“

Unatoč proklamacijama, Miroslav Matić kaže da je Hrvatska još daleko od društva „jednakih mogućnosti za sve“. Invalidi-sportaši tek odnedavno za osvojene medalje dobivaju novčanu naknadu kao i zdravi sportaši i to je, kaže Miroslav, možda i jedino gdje su potpuno izjednačeni. Sponzora gotovo i nemaju i bore se sami kako mogu i znaju:

„Ja ne očekujem da mi se sponzorira cijeli automobil, već da dođem do određenih sredstava, a za ostatak bih se ja snašao – stisnuo bih se, odrekao drugih stvari, uštedio…“

Zasad je, kaže Pilsel, na Matićev vapaj reagirao samo jedan umirovljenik iz Rijeke:

„Rekao mi je – skoro u suzama – da će on izdvojiti tisuću kuna od svoje penzije da mu pomogne. Kad su kamere upaljene svi se smiješe, svi se grle – Miroslave, ne brini, tu smo, uz tebe. A kad se kamere ugase, pored Miroslava nikog nema.“

  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG