Dostupni linkovi

Dva lica nasilja nad ženama


Povodom obeležavanja međunarodne kampanje "16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama," registruje se da je poslednjih godina u Srbiji došlo do promene zakonske regulative koja pomaže sankcionisanju nasilja prema ženama u porodici, kao i da je povećana pažnja javnosti prema tom problemu. Ipak, u društvu još uvek jake patrijarhalne svesti često se može čuti mišljenje da se taj problem preuveličava.

Nasilje nad ženama u porodici u Srbiji, iako poslednjih godina vidljivije, još uvek je prilično nevidljivo. I zato što se često doživljava kao prirodni, biološki poredak između jačeg i slabijeg pola, i zato što se žrtva, žena, plaši da prijavi nasilnika. Ako se ima u vidu da neretko i ekonomski zavisi od njega, akcija protiv bračnog partnera u situaciji kad društvo nema ni volju ni sredstva da joj pomogne, proizvela bi joj samo dodatne nevolje. Nedovoljna svest društva o tome da se ova vrsta nasilja u civilizovanom svetu ne može tolerisati našla je izraz i u zakonodavstvu koje porodične nasilnike uglavnom uslovno kažnjava.

Iako je i saradnja institucija u borbi protiv nasilja u porodici nešto poboljšana, još uvek se često suočavamo sa mišljenjem da se taj problem preuveličava - upozorava Danica Todorov, zamenica pokrajinskog ombudsmana, ilustrujući situaciju brojkama za koje kaže da su "samo vrh ledenog brega." Ona iznosi podatak da je na području Vojvodine policiji zbog nasilja u porodici tokom prošle godine upućeno oko 4300 zahteva za intervenciju i da je intervenisano u 90 odsto slučajeva. A o neadekvatnosti sankcija protiv nasilnika, dodaje Todorov, govore sledeći podaci:

“Opštinska tužilaštva su u od 717 slučajeva tužbe smo pokrenuli u 63 odsto slučajeva. Opštinski sudovi su registrovali 586 slučajeva, izrečeno je 256 kazni, među kojima, na žalost, preovlađuju uslovne kazne.”

Svetlu tačku u opskurnom stanju svesti srpskog društva o porodičnom nasilju nad ženama predstavljaju nevladine organizacije.
Autonomni ženski centar i Ženski istraživački centar iz Niša uputili su nadležnim ministarstvima predloge i preporuke za poboljšanje postojećeg sistema pravne zaštite od nasilja u porodici. Predlog je nastao na osnovu stručnih rasprava koje su vođene u okviru projektnih aktivnosti Autonomnog ženskog centra, kao i istraživanja krivičnopravne prakse, sprovedenih u saradnji sa Ženskim istraživačkim centrom iz Niša.

Država nema standardnu i međusobno povezanu evidenciju o oblicima porodičnog nasilja nad ženama, kaže Tanja Ignjatović, koordinatorka Autonomnog ženskog centra, ali dodaje da ono što ohrabruje jeste da se čak utrostručio broj prijava nasilja i da je pokrenuto dva do tri puta više krivičnih postupaka nego pre par godina, kada je nasilje u porodici postalo krivično delo. Ona, međutim, ističe da su neadekvatne sankcije prema nasilnicima ono što bode oči kao najveći problem kad je u pitanju nasilje nad ženama u porodici:

“Istaživanje prošlogodišnje sudske prakse, u Beogradu i Novom Sadu, koje smo upravo ove godine završili pokazuje da je, na žalost, kaznena politika još uvek jako blaga, da je najveći broj uslovnih kazni i da nema adekvatne kontrole uslovnog perioda – u tom uslovnom periodu nasilnik i dalje može da ponavlja nasilje a nije izvesno koje su sankcije ako ga ponavlja. Ovo istraživanje sudske prakse ukazuje da je samo 10 odsto učinilaca nasilja sklono da prihvati odgovornost. Najveći broj njih negira da se nasilje uopšte i dogodilo, skoro 50 odsto, a ostali odgovornost prebacuju na žrtvu. U takvim okolnostima uslovna kazna zapravo nije pravo rešenje jer nasilnik nije prihvatio svoju odgovornost i vrlo je izvesno da će se on organizovati na drugi način - da spreči da žrtva u buduće traži pomoć a ne da menja svoje ponašanje.”

Vesna Milićević, konsultantkinja u Autonomnom ženskom centru, kaže da se na SOS telefone Centra javlja mnogo više žena od kako je pre par godina izmenjen porodični i krivični zakon, koji nasilnika može na godinu dana izbaciti iz stana bez obzira na to ko je vlasnik i zabraniti mu prilazak žrtvi. Žene-žrtve traže od Centra da obaveste centre za socijalni rad i policiju. Problem je, međutim, u tome što se uprkos postojanju zakona, oni neadekvatno sprovode:

“Vrlo često nailazimo na to da u tim centrima rade nesenzibilne žene ili muškarci i tu treba nešto da se promeni, kada su u pitanju centri za socijalni rad i policija - i dalje nisu sensibilisani za taj problem. Vrlo često osuđuju ženu, a mi znamo šta je nasilje – prvo se žena, naravno, osuđuje žena što je moje lično iskustvo i žena koje rade u našem centru.”

I Tanja Ignjatović potvrđuje da žene ne veruju da će im institucije društva pružiti adekvatnu zaštitu ako prijave domaće nasilnike:

“Da postoji jasna poruka da je nasilje zabranjeno, da će nasilnik biti kažnjen, da su efikasnije mere zaštite koje imamo po novom porodičnom zakonu, da se nasilnik trenutno iseljava iz kuće ili stana u kojem je počinio nasilje, a da žrtva ostane i da joj se pruži podrška i pomoć – da se osnaži i socijalno i ekonomski – verujem da bi se mnogo veći broj žrtava ohrabrio. Posebno verujem u odnosu na žrtve koje žive u vrlo specifičnim okolnostima kao što su starije osobe, bolesne osobe, osobe sa invaliditetom i posebno deca koja su potpuno zavisna od roditelja i u tom smislu teže prijavljuju nasilje nego punoletne osobe.”

XS
SM
MD
LG