Dostupni linkovi

Težak život povratničkih obitelji...


Kuća obitelji Ivković u Čaklovićima, Photo: Maja Nikolić

Da povratničke obitelji i nakon dvanaest godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma žive jako teško uvjerili smo se nakon što smo posjetili srpsku povratničku obitelj Ivković u Čaklovićima kod Tuzle.

Naime, otac Čedomir Ivković, kojemu je umrla supruga, ostao je sam s dvoje malodobne djece, osmogodišnjim Bogoljubom i dvanaestogodišnjom Bojanom, s kojima živi u trošnoj maloj kućici. U Narodnu kuhinju ne može jer mora platiti autobus za koji nema novca, a za zimu se strašno boji jer nema drva:
«Nikako. ’Naj mi je gore’ radi djece. Nemam mašine, perem na ruke. Sreća mi je pa znam pripremat’ hranu. Malo mi curica pomogne ’vako lakše ove stvari. Ja otkuvam veša, ona prepere peškire i ’vako ovo što je nježnije. I opere suđa malo. Pomogne mi, i tako. Ustvari teško, i to opasno. Pa bojim se. Bilo bi ono lako da sam ja sam. Ali djeca. Ja imam šume 10 i po duluma, evo tu odma’ dole ispod. Ali sve isječeno, sve ’vako tanko. Ne ’meš’ tim se na tom ogrijati kad drvo nema kalorije, ne mogu ja cijelu noć sjediti i samo ložiti.»
Iako je život težak i djeca su bez obuće, ipak vole učiti i raduje ih svaki odlazak u školu. Kako se snalaze za zadaću, Bojana i Bogoljub su nam kazali:
«Ja se zovem Bogoljub Ivković, prvi sam razred, imam šest knjiga. Nije učiteljica, učitelj Ibro uči me.»
«Ja se zovem Bojana Ivković. Imam 12 godina i idem tu u Simin Han u školu. Šesti sam razred. Pa, za zadaću? Sjedim sa drugaricom i od nje vidim iz knjige i slušam šta nastavnici govore i onda tako uradim zadaću kod kuće. Pa ja pomažem tati - da perem suđe, da perem veš, ovako pomažem.»
Nakon što su se iz Bijeljine, gdje su izbjegli, vratili u Čakloviće prije tri godine, Općina Tuzla dodijelila im je donaciju. Međutim, zbog teškog života Čedomir Ivković je donaciju morao prodati:
«Ja sam nešto ’matrijala’ prod’o. Prod’o sam stolariju jer sam mor’o. Mor’o sam - dijete u bolnici, nemam nikakva primanja. Taman njega ozdravim, izaš’o iz bolnice u januaru, majka mi umrije u februaru, ovdje živjela sa mnom. Taman malo prošlo vremena, umrije mi supruga u avgustu. Nisam im’o feninga u džepu, u kući. Mor’o sam prodati da tu djecu hranim, da to malo... Bio sam u dugovima. Ja sam posudio pare da sahranim i mater i ženu. I dijete u bolnici. Pješke ne mogu otiću u posjetu, ni ja ni supruga - bila je živa kad je on bio u bolnici. Mor’o sam posudit’, pa sam prod’o i vratio ljudima pare. To sam mor’o.»
Akciju prikupljanja sredstava pokrenuo je pravoslavni sveštenik iz Tuzle, otac Niko Tošić. Nakon što je skupio prvih 2.000 maraka, odlučio je odmah novac uložiti u gradnju prve ploče na novoj kući.
Djeca se, nažalost, susreću s problemima u školi, jer, kako otac kaže, djeca ih vrijeđaju, pa čak i tuku. Sad je obitelji Ivković najgore za ogrjev:
«I onda, imao sam ovdje jedan, počeo se sušit’, orah, pa sam zovn’o komšiju s motorkom i odsjek’o. Taj orah kad izložim, šta ću? Natjeraće me nužda da ložim klasuru, ovu kuruzovinu. A ’štaš’ od toga? Nemaš ništa. Nikad u životu nisam čuo da neko loži kuruzovinu, a ja ću morati da djecu ogrijem. Moraću. Čovjek mi išće 100 maraka da ovu njivu uzore i ovu gore da isfreza, ali nemam da platim. Da posijem malo povrća. Ja nemam para da idem na pijacu da kupujem zelen, povrće na pijaci - nemam. A mogu posijati sebi ovde i da uberem. Ja sam sij’o prošle godine paprike dobre pravo, i paradajz i sve, ustvari ove godine, ali nemam da platim oranje. Da isfreza čovjek, pa da ja mogu posijat’, nešto posadit’.»
Iako je Čedomir Ivković sve do povratka u Tuzlu radio u Bijeljini kao električar, on u Tuzli ne može doći ni do kakvog posla:
«U Bijeljini sam radio svaki dan. Ja inače radim struju i instalaciju. Svaki dan sam radio. U mene žena iz Banovića, i rodila mi ovo dvoje djece. Tako kad sam izbjeg’o gore kod badže u Osmake, nisam im’o kud, pa bio podstanar: ’Tri dana’, kaže, ’samo roka imaš’, i vratio se ovdje. Ovo mi je komšija dao stakla, krila, samo sam ih zakov’o, ne merem otvoriti. Eno pogledajte vrata. To je ispod ležaja što bude ona špera. Gumu stavio, nemam para da kupim baglame, one šarke što zovu. Ova mi vrata isto dao komšija. Ovde zatvarali ovce, ’vako je bilo debelo đubreta. Žena pokojna, ja - ’dvajest’ puta sam ja rib’o ovo, prao i krečio i svašta nešto. Ovde mi kisne, ne mogu nikako da saniram, pored štendera, tu je štender gore za struju. Ovde isto propušta, od dimnjaka kisne. Ne mogu, džaba je, kuća jer stara.»
XS
SM
MD
LG