Dostupni linkovi

Uskoro čovjek iz epruvete


SouthSlavic - RFE/RL's SouthSlavic Service Pejic Nenad

Česi mogu kartu za gradski saobraćaj kupiti - mobilnim telefonom. Njihovi vršnjaci u Japanu već odavno mobilnim telefonom vrše bankovne transakcije, u Americi u prodavnicama već koriste otiske prsta umjesto pin-brojeva...

Davne, vrlo davne 1972-e godine bio sam u posjeti moskovskom sveučilištu "Lomonosov". U mojoj studentskoj sobi je na zidu bio mali radio sa nekom ruskom muzikom. Tražio sam druge stanice, ali ih nije bilo. Mogla se slušati samo ta jedna. Onda sam pokušao ugasiti radio, ali ni ta komanda nije postojala. Mogao sam ga samo - utišati.
Danas je četvrtak, 22-i je dan jedanaestog mjeseca ljeta gospodnjeg 2007-e godine. Vidio sam ih jutros kako bezbrižno ulaze u metro. Mladi, veseli, kako i priliči. Zaustavila ih kontrola, odjevena u civilu, i zatražila da pokažu karte. Umjesto karata, pokazaše im nešto na mobilnim telefonima. Kontrolori klimnuše glavom, oni bezbrižno nastaviše put. Ja sam još čeprkao po svojim džepovima tražeći sitniš da na automatu kupim kartu. Nešto kasnije sam pročitao da od danas Česi mogu kartu za gradski saobraćaj kupiti - mobilnim telefonom. Njihovi vršnjaci u Japanu već odavno mobilnim telefonom vrše bankovne transakcije, u Americi u prodavnicama već koriste otiske prsta umjesto pin-brojeva.
Prije dva ili tri dana je objavljena vijest da su mobilne kompanije dobile koncesije za digitalne radio signale, što je do sada bila privilegija samo radio stanica. Svijet digitalnog radija na mobitelu je pred nama, priljučak na Internet više nije nikakva novost.
Još uvijek sebe ne mogu zamisliti kako buljim u mali ekran mobilnog telefona i čitam, recimo u tramvaju, "Prokletu avliju", Ivu Andrića. Iako u svjetskim metroima, tramvajima i autobusima već dugo vremena svi ćute i mnogi bulje u svoje mobilne telefone još uvijek ne mogu zamisliti da svi na mobitelima čitaju knjige. Ali, mogu se zamisliti da pregledam novine koje će me mjesečno koštati dva i po puta manje nego što me koštaju sada. Ionako više od pola svakako ni ne pogledam, a kamoli da pročitam. Mogu da zamislim da kupim, recimo, samo sportske vijesti jer sam umoran od politike. Konačno, da mi je neko prije samo nekoliko godina rekao da ću sve svoje račune i bankovne poslove obavljati od kuće bio bih poprilično sumnjičav.
Prije dva ili tri mjeseca sam gledao reportažu na hrvatskoj radio-televiziji o bežičnom prijenosu STRUJE. Istina, tek na veoma malu razdaljinu ali je to početak i to veliki. Jučer, u srijedu piše da razvijaju ćelije ljudske kože. Tiho je prošla i vijest od prošlog tjedna da je uspješno klonirana ćelija - majmuna. U nekoj labolatoriji mora da raste neki simpatični, ali vještački, čimpanza! Jadan Darwin. Ono što sad čekam jeste vijest da je klonirana i ćelija čovjeka. Strah me da će neka slijedeća generacija sebi birati partnera po izgledu pa ćemo na zemljinoj kugli vremenom imati "top 10" očiju, "top 10" kose, "top 10" stasa, glasa i šta to ga znam čega sve ne. O onim nepristojnim stvarima ne bih radije ni pravio "top 10" listu.
Ako mislite da je to sve jako daleko - varate se. Evo šta se već dešava danas mom izmišljenom junaku. Stigao je kući svojim automobilom na električni pogon. Na njegovim kućnim vratima nije bilo brave. Pritisnuo je palac na malom displeju nešto malo iznad onog mjesta gdje se obično stavlja ključ. Vrata su se automatski za njim zatvorila i svjetlo se samo upalilo. Sekundu kasnije uključio se i radio. U kući je bilo toplo jer je automat počeo grijanje nakon što je poslao naredbu signalom sa svog mobilnog telefona. Kad je oprao ruke i ušao u dnevni boravak na zidu je već bio uključen veliki ekran podijeljen na dva dijela - na jednom Internet, na drugom ostale opcije. Odlučio je da zadrži radio i da se malo odmori od vijesti. Kad je otvorio frižider i provjerio koje opcije ima za ručak, ništa mu se nije dopalo pa je svom kompjuteru naredio da mu donesu - pizzu. Zvučni signal sa velikog ekrana ga je upozorio da je zaboravio platiti račun za Internet. Daljinskim upravljačem je dao nalog da se uplata izvrši. "Thank you" - čuo je nakon toga. Bio je zadovoljan što na ekranu nema preciziranih obaveza do sutra ujutro. Moći će se odmoriti. Naručio je putem "on-line" videoteke film koji će početi za 45 minuta. Taman da jede, ohladi malo vina i opusti se.
To se već dogadja, a evo malo i onoga šta slijedi. Mom je junaku stigla poruka da je njegov auto (izdajica!) poslao poruku policiji da je danas prije vožnje popio jedno pivo više, da je kompjuter na poslu izvjestio njegove poslodavce da se ni danas nije pokušao "popeti" na kodirane Internet stranice. Mobitel mu je poručio da je prekoračio dnevnu dozu telefonskih razgovora, a kućni Internet mu je na ekranu pokazivao da je zaboravio danas popiti svoje vitamine..
Poludio je od svih tih poruka i signala i mrzio je to da ništa nije mogao isključiti. Mogao je tek sve te zvukove – tek malo stišati. Kao i ja one daleke 1972-e godine na moskovskom sveučilištu Lomonosov.
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG