Dostupni linkovi

"Počeo sam misliti da to što nam rade nije po božjoj volji, te da je to protiv islama i protiv Afganistana" - ispričao je našem radiju čovjek imena Akhunzada koji je bio treniran da postane samoubica.

"Kada smo napustili tu medresu u Pakistanu bilo je negdje oko ponoći. Smjestili su nas u posebno opremljeno vozilo bez prozora. Na krovu su bile neke rupe kroz koje nam je dolazio zrak i kroz njih smo vidjeli nebo. Ne znam kuda su nas vodili i gdje smo stigli. Kroz one rupe sam vidio vrhove planina i shvatio sam da smo negdje u Afganistanu. Tada sam počeo misliti da to što nam rade nije po božjoj volji, te da je to protiv islama i protiv Afganistana" - ispričao je našem radiju čovjek imena Akhunzada koji je bio treniran da postane samoubica.
Američki ministar odbrane Robert Gates se, kažu, poprilično naljutio na sastanku ministara odbrane NATO saveza krajem listopada u Nizozemskoj. Frustriran ograničenjima kojima mnoge zemlje spriječavaju slanje svojih vojnika u ratne operacije u Afganistanu, Gates je zatražio dodatne vojnike i dodatne novce. Nije dobio što je tražio.
Na jugu Afganistana je u toku pobuna talibana i stručnjaci tvrde da je uspjeh limitiran ograničenjima koje su zemlje članice postavile svojim vojnicima. Robert Hunter, bivši američki veleposlanik pri NATO kaže: "Svega četiri ili pet zemalja dopušta svojim snagama da odlaze gdje god treba i čine sve što trebaju činiti. To su Amerikanci, Britanci, Kanađani, Nizozemci i Estonci. Svi drugi imaju ograničenja." Dakle, 26 zemalja je poslalo 41.000 vojnika u Afganistan ali u borbama učestvuju samo oni iz pomenutih pet zemalja! "Velika prepreka u tim zemljama je sve veća sumnja oko misije u Afganistanu" - kaže Charles Kaplan iz Vijeća za vanjske odnose iz New Yorka. "Čak i u Sjedinjenim Državama 42 posto građana je ustvrdilo da želi povlačenje vojnika iz Afganistana što je prije moguće" - kaže za Glas Amerike Sean Kay, stručnjak za NATO savez pri sveučilištu Ohio.

Robert Gates bi se sigurno mogao zapitati ZAŠTO većina zemalja ne želi da im vojnici ginu u Afganistanu? Da li je to zato što niko ne želi da ide dalje od običnih proklamacija u ratu protiv terorizma ili toj nespremnosti bitno doprinosi način na koji spoljnu politiku vodi predsjednik Bush? Za mnoge nema spora da rat protiv terorizma znači zajedničko opredjeljenje da se vrijednosti jedne civilizacije sačuvaju ili ako baš hoćete odbrane od njenih rušilaca. (u Avganistanu se proizvede 8.200 tona droge godišnje, žene su za talibane bića druge klase, ženska djeca ne mogu ići u školu, zabranjeni su filmovi – osim vjerskih, zabranjeno je slušanje muzike – osim vjerske, nije dozvoljena moderna medicina, nepodobni povijesni spomenici se ruše; smrt tehnologiji........ )
George W. Bush je nesretnik koji je imao taj cilj ali ga je način na koji je to činio onemogućio da bude uspješan. Posljedica je da ni rat protiv terorizma nije toliko uspješan koliko bi mogao biti. Tako su lideri onih zemalja NATO saveza koje bi htjeli bitnije doprinijeti uspjehu rata u Afganistanu ili Iraku dovedeni u poziciju da to ne mogu jer im je javnost protiv tih ratova i protiv čovjeka koji ih je započeo - američkog predsjednika. Izgleda paradoksalno, ali javnost je u tim istim zemljama listom protiv talibana i terorizma, žele da učine sve što je potrebno da odbrane vrijednosti svoga života uključujući i rat. Ali, ne žele da ih u taj rat vodi George W. Bush.
Otud i za jednu ovakvu kolumnu rizično pitanje: šta je važnije - oduprijeti se Bushu ili oduprijeti se terorizmu? Može li strast da se bude protiv ponašanja jednog čovjeka u političkom životu nadvladati strast da se čovjek izbori za sam život? Rizikujem, dakle, da budem pogrešno shvaćen – da li se u ratu protiv terora uopće smije tako kalkulirati: ne volim Busha pa ne šaljem svoje vojnike! Šta će se dogoditi ako SAD izgube oba rata, kako pišu neki stručnjaci i ako terorizam bude imao uporište u dvije nove države – Iraku i Avganistanu!!?? Može se, naravno, Gates ljutiti na svoje saveznike ali se lopta lako može naći i u njegovom dvorištu tvrdnjom da nepopularnost ratova u Iraku i Afganistanu nije uzrokovana nepostojanjem volje recimo u Njemačkoj ili Francuskoj da se bore protiv terorizma nego, možda, prije svega pogrešnom politikom SAD-a. Baš onom koja je te iste saveznike i stavila u nemoguću poziciju: hoću protiv terorizma, neću da sa Bushom ali nemam s kim drugim!!
Jutros sam pročitao zapanjujuću vijest iz Saudijske Arabije. Jedna je žena osudjena na 200 udaraca bičem i šest mjeseci zatvora zato što je bila u autu čovjeka koji joj nije rodjak!!!??? Tamo je bila silovana od strane sedmorice muškaraca koji su dobili zatvorske kazne. Ali, kažnjavanje jedne dame samo zato što je bila u automobilu čovjeka koji joj nije rodjak je toliko šokantno da su reagirale čak i SAD tražeći od vlasti da ukinu presudu. "Čak" zato što SAD ne primjenjuju iste kriterije prema Saudijskoj Arabiji kao prema nekim drugim državama.
Onaj Akhunzada sa početka ove kolumne, je otac desetoro djece. "Vidio sam kako treneri manipuliraju sa nama" - priča on dalje. "Bilo nas je 36 i svi smo poslati kući na desetak dana da se oprostimo od obitelji, molimo i pripremimo za samoubilački napad." Akhunzada se već mjesecima krije negdje u brdima Pakistana od osvete talibana što nije izvršio svoju misiju. Uspio je da ubijedi dvojicu drugih mladića da odustanu od bombaških napada. U lipnju je predsjednik Karzai pomilovao 14-godišnjeg teroristu koji je uhapšen sa opasanim bombaškim pojasom spremnim da eksplodira. Jedan drugi mladić je primio 10.000 dolara da pritisne dugme i izvrši napad ali se i on danas skriva. Oni su jednostavno prepoznali laž i manipulaciju i ne žele u tome da učestvuju. To i jeste, prije svega, njihova bitka.
Ali, da li samo njihova!!??
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG