Zastrašujuće peterostruko ubojstvo obitelji Voshkion u Puli, koje je prošlog četvrtka u svom suludom pohodu na oca, brata, bratovu ženu i njihovo dvoje malodobne djece, počinio 46-godišnji ubojica Damir Voshkion, ponovo je otvorilo pitanje nasilja u hrvatskom društvu, osobito obiteljskog, koje pokazuje stalnu tendenciju porasta.
"Ne mogu shvatiti kako je moguće da se to desilo, da netko usmrtiti toliko osoba iz svoje prve rodbine, pa i ono dvoje maloljetne djece."
Ne samo Voshkionovi susjedi, cijela Hrvatska je šokirana. Mali Mauro Voshkion je imao samo dva mjeseca i ležao je na kauču kraj mame, a sedmogodišnja Karla pisala je te večeri domaću zadaću, kad ih je rođeni stric hladnokrvno pobio, zajedno s mamom, tatom i djedom.
Mirne i omiljene peteročlane pulske obitelji više nema i gotovo je svejedno je li se nezapamćeni zločin dogodio zbog podjele obiteljske imovine ili paranoične shizofrenije hladnokrvnog ubojice, koji je, kako tvrdi njegov odvjetnik, Mijo Ćulić, već duže vremena živio u strahu da će ga neki ljudi otrovati:
"Vjerovao je da su trovači ti sa kojima se on mora razračunati. Na žalost, između ostalih, trovači su bili i njegova obitelj."
Voshkion je smješten u psihijatrijsku zatvorsku bolnicu u Zagrebu, a više od tri tisuće Puljana ispratilo je jučer njegovu nesretnu obitelj. Općina je dan njihova pogreba proglasila danom žalosti. No, sve je to prekasno i uzalud. Društvo je moralo ranije reagirati jer je Damir Voshkion već bio poznat policiji i evidentiran kao konfliktna, ćudljiva i ponekad agresivna osoba, što je novinarima potvrdio i načelnik kriminalističkog odsjeka Policijske uprave Istarske, Dragutin Cestar:
"Podnošena je kaznena prijava zbog kaznenog djela prijetnje prije nekoliko godina i u dva slučaja je pokrenut prekršajni postupka zbog kršenja javnog reda i mira."
Sociolog Renato Matić, izvanredni profesor na Hrvatskim studijima, upozorava da je upravo to detalj po kojem se nasilje u Hrvatskoj razlikuje od, ne puno manjeg, u zapadnim zemljama:
"I u razvijenim demokracijama događaju se ubojstva, događaju se masovna ubojstva, ali su počinioci ljudi za koje nitko prije toga nije znao. Kod nas se događa da čovjek koji je opasan, za koga okolina tvrdi da je opasan, koji je prijavljivan policiji, kao što je bio slučaj u Petrinji, koji se i nakon svih upozorenja slobodno šeće ulicom, izvadi pištolj, ubije vlastitu suprugu i još tri njezine kolegice, ili napravi masakr poput ovoga u Puli. Ovaj čovjek iz Pule je morao mjesecima prije toga biti pod nadzorom, bilo liječnika, bilo pravosuđa, i nije mu se smjelo dopustiti da učini zlo."
Glasnogovornik Ravnateljstva hrvatske policije, Krunoslav Borovac, ističe da je i u ovoj godini zabilježen daljnji rast, osobito obiteljskog nasilja:
"Na žalost, upravo u obiteljskim okvirima najčešće se dešava nasilje. Ove godine zabilježili smo preko 8000 prekršaja nasilničkog ponašanja u obitelji i gotovo 1300 kaznenih djela obiteljskog nasilja. Kada je u pitanju prekršajno nasilje u obitelji, zabilježen je porast od cirka 9,6 posto. Nasilje je ipak jedna konstanta i ona je svakodnevno prisutna."
Što na ulicama, kafićima ili obiteljima u prvih devet mjeseci ove godine, od raznih oblika nasilja, u Hrvatskoj je smrtno stradalo 48 osoba, a u istom razdoblju prošle godine 43. Crnim brojkama još nisu dodana imena pulske obitelji Voshkion, koja je, kao i većina ostalih, pobijena ilegalnim pištoljem:
"Većina ubojstava počini se ilegalnim oružjem. Ima izuzetaka pa se poneko ubojstvo počini registriranim oružjem, ali su takvi slučajevi puno rjeđi nego slučajevi korištenja ilegalnog oružja."
I u pulskom slučaju, kaže sociolog Matić, odgovarat će samo počinitelj:
"Njemu će se suditi, a ljudima koji su svojim potpisom, svojim znanjem i strukom dopustili da se on slobodno šeće, ništa se neće dogoditi. Njih nitko neće pozvati na odgovornost."
Zvuči grubo, zaključuje profesor Matić, ali "hrvatsko je društvo, na žalost, društvo nasilja":
"Velika je frustracija od siromaštva i frustracija od nepravde, koje viđamo svuda oko nas. Gledamo kako se nasilje legitimira i kako ga se opravdava u ime različitih viših ideala. Pritisnuti tim frustracijama neki pomisle - a zašto i ja ne bih tako riješio svoj problem? Kao što vidite, dva-tri dana ili dva-tri tjedna nakon nekog brutalnog ubojstva se o tome priča, a onda se nakon toga ponovo šuti, kao da se nas to sve skupa uopće ne tiče."
