Dostupni linkovi

Putin v. Milošević - Slobodan si da me voliš – III dio


Pejić Nenad

Kako mi je život dodijelio da jednog od ova lidera, Miloševića, pratim kao novinar ali i preživljavam kao čovjek, a da drugog pratim i kao neko ko je zadužen, i za emitiranje na ruskog jeziku - poredjenje mi se samo nametnulo. Što sam više razmišljao to su me sličnosti više obuzimale. Pred čitaocima je TREĆI dio ove analize.

Vlast se selila sa Miloševićem. Kad je bio u Centralnom komitetu odlučivao je tamo, kad je bio u Predsjedništvu Srbije vlast je bila tamo. Nije bilo bitno šta ustav kaže - bilo je bitno gdje on sjedi. Dobrica Ćosić i Zoran Lilić su bile marionete kad su bili predsjednici Jugoslavije, a Milošević prvi čovjek Srbije. Kad je Milošević postao predsjednik Jugoslavije, marioneta je postao - predsjednik Srbije, Milan Milutinović. Vladimir Putin, po mišljenjima svih analitičara će biti u istoj poziciji. Vlast će biti tamo gdje on bude bio, a ne tamo gdje ustav kaže. Posljednji primjer je najnovija rekonstrukcija vlade Rusije kada je za premijera postavio 65-to godišnjeg funkcionera, Viktora Zubkova, koji se može povući kad god se to od njega zatraži. Zato je danas u Rusiji, pa i u svijetu, glavna tema gdje će Putin biti nakon izbora, a ne kako će izbori proteći.

Obojica su kao komunisti u mladosti bili - ateisti. Milošević je pokazivao odbojnost prema religiji na početku, čak u nekim prilikama nije ni pristajao na ulogu pravoslavne crkve koja bi imala neke političke konotacije. Ali - morao je popustiti. Vladimir Vladimirovič Putin je takodjer odgajan kao komunista i ateista. Oni koji su mu bliže tvrde da je on danas ipak iskreni vjernik, da je 1990-e prošao osobnu krizu i da je od tada religiozan. Bilo kako bilo pravoslavna crkva u Srbiji je podržavala Miloševića i bila aktivna u pomaganju Miloševića da ostvari svoj politički cilj. Isto to se dešava u slučaju Putina i ruske pravoslavne crkve.

U obadvije države su se dogodila ubistva sa očigledno političkim motivima. U slučaju Srbije to nije bilo samo ubistvo Ivana Stambolića nego i pokušaji ubistva Vuka Draškovića naprimjer. Ono što je ubistvo novinara Slavka Ćuruvije u Srbiji je ubistvo Anne Politkovskaje, novinarke Nove Gazete u Rusiji. Nijedno od ova dva ubistva nije razjašnjeno ali je posve jasno da su ih počinili profesionalci.

Milošević je odlučivao o svemu, Putin takodjer odlučuje o svemu. Daje naprimjer savjete kako treba da izgledaju školski udžbenici. Čak su slični i kao karakteri. Milošević je govorio kratkim rečenicama, Putin takodjer. Miloševića se rijetko vidjelo javno da se smije, Putina takodjer. Uočio sam da strani diplomati, za obojicu upotrebljavaju iste fraze nakon susreta sa njima: “iznenadjujuće su šarmantni”. Očekuju valjda da sretnu nekog drugog pa se onda iznenade. Tako su obojica svoj privatni šarm uspješno koristili u spoljnoj politici. Kod kuće im šarm nije bio potreban - sve su ionako kontrolirali, i medije i parlament i vojsku i tajnu službu. Znaju šta im narod misli i znaju šta će narod misliti.

Milošević je bio surov i nije mu bilo žao nikakvih žrtava da postigne svoj cilj. Ko se sjeća štrajka rudara u Trepči na Kosovu, na samom početku jugoslavenske krize, sjetiće se nepopustljivosti politike Beograda koji je bio spreman da bez trenutka razmišljanja žrtvuje sve njihove živote. Dva teroristička napada u Rusiji, onaj u moskovskom kazalištu “Dubrovka” i u školi u Beslanu su zorno pokazala surovost i Putinovog karaktera. Odlukom koja je, po tvrdnji Borisa Nemcova, poznatog ruskog opozicionog lidera, donesena u njegovom kabinetu, specijalne snage su dobile zadatak da unište teroriste bez obzira na cijenu. Rezultat - gotovo 1000 izgubljenih nevinih ruskih života.

Osvetoljubivost bih naveo kao slijedeću zajedničku osobinu njihova karaktera. Nije to, naravno, ništa neobično za jedan ljudski karakter ali postaje opasno kad je osvetoljubivost u rukama moćnika. Ćuruvija je bio obitleljski prijatelj, dobio je novce za pokretanje novina, ali se poslije odvojio i bio ubijen. Čim je Stambolić počeo govoriti protiv Miloševića slijedila je takodjer osveta. Mikhail Khodorkovsky je odbio dalje slušati i slijedila je – Putinova osveta.

I neke su im bizarnosti u izražavanju slične. Za Miloševića znam da je dosta psovao. U snimljenim razgovorima sa Karadzićem ima ovakva psovka: “Ako "Muslimani hoće mir, lepo, ako ne, neka idu u p.m.!" (snimak o tome postoji u arhivi našeg radija). Kada je bivši izraelski predsjednik, Moše Kacav, bio pod istragom radi seksualnog napastvovanja suradnica, Putin je rekao premijeru Izraela: "Kakav moćan dečko, toliko žena!" Putin nije znao da su mikrofoni bili - uključeni.

Obojica u javnosti ostavljaju utisak da su skromni i da im nije do bogatstva. U stvarnosti je sasvim obrnuto. Tisak je u Srbiji dosta pisao i dokazivao o velikim količinama novca koje su se slijevale preko ciparskih banaka na privatne račune, u Požarevcu je Miloševićev sin izgradio gotovo dvorac, a čitava obitelj, koja se danas krije negdje u svijetu nema nikakvih problema sa financiranjem svojih aktivnosti. Stručnjaci u Rusiji pominju basnoslovne sume s kojima Putin navodno raspolaže. Jedan od njih koji živi u Moskvi, Belkovski, tvrdi da je Putin privatno težak ni manje ni više do 15 milijardi dolara. Podatak nisam naravno mogao provjeriti.

(Četvrti nastavak slijedi sutra. Komentari su dobrodošli i možete ih poslati autoru na email adresu PejicN@RFERL.ORG)

  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG